»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Prodaja hrvatske zemlje srpskom tajkunu

oranica


Nedavno je na svjetlo svjetske javnosti izašla enciklika Pape Franje Laudato si’. Ta enciklika proglašena je ekološkom i kao takva primljena i u hrvatskoj javnosti. Na žalost, enciklika Laudato si’ u Crkvi u Hrvata i među vjernicima nije baš odjeknula, kao da se to nas i našeg života ne tiče. Bila je to još jedna od mnogih vijesti s područja ekologije. Takvih vijesti je ionako u posljednje vrijeme mnogo, jer je ekologija postala područje s kojim se mnogi bave i o kojemu se mnogo piše. Međutim, enciklika Laudato si’ nipošto nije samo ekološka, nego daleko više i dublje od toga. Njezin podnaslov Enciklika o brizi za zajednički dom upućuje na mnogostruku krizu ljudkosti kojoj su ekološki problemi samo jedan od mnogih pokazatelja. Briga o kojoj Papa govori u svojoj enciklici nije samo briga za čistoću Zemlje i očuvanje bioraznolikosti, nego se radi o općoj brizi za Zemlju, za planet na kojem ljudski rod zajedno sa svim stvorenjima živi, ali i za poljoprivredno zemljište na kojem ljudi rade i priskrbljuju hranu za sebe, svoje obitelji i svoj narod. Ono što vrijedi za cijelu Zemlju osobito vrijedi za plodna polja, njive – plodno poljoprivredno zemljište.

Zemlja je, kako to uči biblijska vjera, sastavni dio obiteljskog gospodarstva. U zajedništvo obitelji, poput jednoga od članova, pripada i zemlja, imanje s kojeg se obitelj hrani i na kojem priskrbljuje sve što je potrebno za njezin život. Obitelj i zemlja čvrsto su i životno povezani. Ta je činjenica osobito važna za seoski zemljoradnički i stočarski način života koji se od davnina događa na našim slavonskim poljima. Poštivanje zemlje, oranice i njive na kojoj rastu usjevi je uvjet bez kojega nema uspjeha u seoskom životu. Suživot slavonskog čovjeka i njegove zemlje dio je kulture, ali i dio njegova religioznog ustrojstva. Kršćanski duh koji je duboko usađen u seoski način života nikad nije dao slavonskim ratarima zaboraviti vrijednost zemlje. Kršćanstvo je dalo slavonskim zemljoradnicima duboku svijest o povezanosti Boga, zemlje i čovjeka. U toj svijesti seljak, zemljoradnik, orač i sijač duboko shvaća da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjima i sa zemljom. Raskidanjem jednoga od tih odnosa nastaje nered i raskid, ne samo izvana nego i unutar čovjeka samoga i čitavog društva (LS 66). Odvajanje zemljoradnika od zemlje rađa krizu njegova identiteta. Zemljoradnik bez vlastite zemlje više nije zemljoradnik. Biblijska vjera naglašava da čovjek bez dodira i svijesti povezanosti sa zemljom više nije u punom smislu čovjek. Štoviše, raskid veze sa zemljom ujedno je raskid povezanosti čovjeka s Bogom i raspad narodnog identiteta. Činjenice ratnih razaranja, prognaništva i raseljavanja naroda svjedoče u današenjem svijetu sve više o istinitosti tvrdnje da gubitak vlastite zemlje, vlastitog teritorija ujedno dovodi i do izumiranja narodnog tkiva, izumiranja i smrti narodâ.

Biblijska pravila o zemlji, koja je Bog dao svom narodu, nisu samo pravila koja se tiču Izraelaca i njihove zemlje, nego se u njima kriju upute koje vrijede za sve narode i sva pokoljenja. Jedno od najvažnijih pravila koja je izraelski narod od Boga primio i prilikom useljenja u svoju zemlju prihvatio jest ono o zabrani prodaje zemlje (Lev 25,23). Zemlja se ne smije prodati. Ona nije obično imanje, kao što je to novac ili dukati. Zemlja je obiteljsko „Imanje“. Vlasništvo nad njom pripada cijeloj obitelji, ona pripada području općeg dobra i općeg vlasništva. Zemlja je obiteljsko blago čije se vlasništvo prenosi s koljena na koljeno. Ta svijest duboko je utisnuta u biće slavonskog seljaka, Šokca, ratara, zemljoradnika. Zemlju se ne prodaje, osim u krajnjoj nuždi. Ona je neprocjenjivo blago. Za nju je, ako je potrebno, opravdano i život svoj položiti.

Povod ovom napisu je relativno mala i u drugim medijima vjerojatno nezapažena vijest kojom se čitatelji Glasa Slavonije obavještavaju da su dvije poljoprivredne zadruge u vinkovačkoj okolici zajedno s poljoprivrednim zemljištem površine 1200 hektara prodane srpskom investitoru rodom iz Srijemskih Laza, hrvatskog sela s većinskim srpskim stanovništvom.

Dijeleći s mnogima ljubav prema našoj Domovini, a još više brigu o našem zajedničkom domu, izražavam ovim napisom svoju osobnu zabrinutost za novi val obezzemljenja i iskorjenjivanja koji se provodi nad našom Slavonijom. Zemlja nije na prodaju.