Srijeda, 16 lipnja

Prometejsko kršćanstvo


Prazne ispovjedaonice su simptom fenomena stvarnosti koju možemo opisati kao odsutnost grijeha. Bilo da je riječ o osobnoj grešnosti pojedinca ili zajedničarskoj grešnosti čovječanstva, odsutnost grijeha je postala opipljiva u slici praznih ispovjedaonica diljem Zapada. Odsutnost grijeha zamijenjena je jednim novim konceptom. Naime, dok u shvaćanju grijeha Božja milost igra temeljnu ulogu jer čovjeka potpomaže i oslobađa grijeha i njegovih posljedica, novi koncept ističe kako u odnosu prema vlastitoj grešnosti nije potrebna Božja milost, nego je čovjek u svojoj apsolutnoj slobodi kadar samostalno nadvladati grijeh.

Nadvladavanje grijeha se događa na dva načina. Prvo se niječe postojanje i stvarnost grijeha. Grijeh se zamjenjuje različitim sociološkom, psihološkim i znanstvenim tumačenjima. Drugo, pod utjecajem nijekanja stvarnosti grijeha čovjek se prestaje doživljavati kao grešan, i grešnost promatra kao psihološku i sociološku neprilagođenost okolini i društvu. Iako u ovom novom konceptu grijeh ostaje kao idejna podloga za razmišljanje o čovjekovoj psihološkoj i sociološkoj neprilagođenosti, grijeh se smatra prevladanim idejnim konceptom jer je riječ o reliktu prošlosti koja je povezana s religijom.

Ovaj novi koncept shvaćanja grijeha kao psihološko-sociološke neprilagođenosti čovjeka na okolinu i ljude koji tu okolinu čine možemo nazvati „prometejskim“ kršćanstvom. „Prometejsko“ kršćanstvo ne niječe postojanje grijeha kao ideje koja je korisna za formiranje tumačenja zašto čovjek čini zlo sebi i drugima, nego niječe grijeh kao stvarnost. Uz ovo se treba istaknuti i kako „prometejsko“ kršćanstvo sebe vidi kao apsolutni način razumijevanja ideje grijeha kroz psihološka, sociološka, povijesna, i druga tumačenja koja bi trebala potpuno zamijeniti jednu od temeljnih karakteristika stvarnosti grijeha, a to je  misterij. „Prometejsko“ kršćanstvo grijeh koristi kao koncept, pojam ispražnjen od sadržaja, a time oslobođen činjenice da je riječ o misteriju koji čovjek ne može uvijek do kraja objasniti. Pogotovo kad se grijeh poveže s pitanjem postojanja zla.

Posljedično, uklanjajući grijeh kao stvarnost i kao misterij, „prometejsko“ kršćanstvo time uklanja i zlo kao stvarnost i misterij i čovjeka svodi na Rousseovog „plemenitog divljaka“ koji je u svojoj biti dobar. Ono što je zlo je okolina. Tumačeći čovjekovu okolinu psihološki, socijalno, povijesno, i čovjek i njegova okolina prestaju biti prostor misterija zla. Pretvaraju se u jasno i bistro spoznatljiva područja gdje grijeh ostaje prisutan kao ideja, ali sadržajno odsutan kao misterij i pitanje. „Prometejsko“ kršćanstvo s ogromnim cinizmom i podsmijehom shvaća prirodne katastrofe kao određene opomene koje dolaze „odozgor“ iako povremeno šuti pred onim zlima i grijesima koje čovjek čini prema čovjeku i cijelim skupinama ljudi kroz ratove, etnička čišćenja i genocide.

Ali čak i takva zla i grijehe „prometejsko“ kršćanstvo opisuje kao plod ekonomskih, povijesnih i nacionalnih trvenja i sukoba jer „prometejsko“ kršćanstvo „osvjetljuje“ čovjeka koji je u svojoj naravi dobar. Ako je posljedica „prometejskog“ kršćanstva odsutnost stvarnosti grijeha i misterija zla koje iz grijeha proizlazi, onda je logična posljedica odsutnost i Božje milosti i samog Boga iz svijeta i stvarnosti. Pitanje „kako govoriti o Bogu nakon Auschwitza“ koje je bremenito svojom težinom i ozbiljnošću se pretvara u pitanje „zašto govoriti o Bogu ili čovjeku nakon Auschwitza“ ako su i Bog i čovjek obilježen grijehom odsutni kao stvarnosti iz toga istog svijeta.

Kao što je mitski Prometej doneseći „vatru“ čovjeku smišljeno tom istom čovjeku „zaboravio“ reći da „vatra“ ne znači da bogova nema, tako isto „prometejsko“ kršćanstvo donoseći „vatru i svjetlo“ čovjeku smišljeno „zaboravlja“ reći čovjeku da to ne znači da Bog i grijeh ne postoje. Paradoks „prometejskog“ kršćanstva je poput Prometejeve kazne. Kao što Prometej za kaznu tik do umiranja ne umire jer su mu tako upravo odredili bogovi, tako i „prometejsko“ kršćanstvo pretjerujući psihologizacijom i sociologizacijom grijeha, bez grijeha ne može jer je on nužan uvjet postojanja „prometejskog“ kršćanstva.

Samo što je „prometejsko“ kršćanstvo oduzelo stvarnost i sadržaj grijehu, ali ga je zadržalo kao nužnu ideju za vlastiti razvoj. Kao što je Prometej donoseći „vatru“ očekivao da će time prestati svaki misterij, tako i „prometejsko“ kršćanstvo isključujući stvarnost i sadržaj grijeha iz svijeta nada se da je time uklonjen svaki misterij. Što bi se dogodilo da je Prometej jednostavno pitao bogove da ljudima daruju „vatru“ umjesto što je počinio „grijeh“ krađe? Prometejevim „grijehom“ koji je ukrao „svjetlo“ počinju i problemi za samog čovjeka. Pa iako se Prometej uzima kao simbol slobode, autonomije, istraživanja, nije li Prometejeva plemenita nakana da „osvijetli put“ čovječanstvu u bolje sutra možda vječno oslabljena njegovim „grijehom“.

I to je „plemeniti“ Prometej zaboravio reći čovjeku kojega je „osvijetlio“. Zaboravio je Prometej reći da je vatru donio „grijehom“, a ne dobrotom i milosrđem bogova. Prometeju se to činila sitnica, ali bogovi očito nisu mislili da je krađa sitnica nego težak prekršaj, „grijeh“. I dok su se bogovi prepali da će ljudi uz pomoć „vatre“ napasti čak i njih pa su ih u strahu kažnjavali i tlačili, „prometejsko“ kršćanstvo se dosjetilo jednom puno mudrijem pristupu. Ako je uzrok ljudske bijede u mitu o Prometeju upravo njegov „grijeh“ koji je prešutio ljudskom rodu, „prometejsko“ kršćanstvo u svoj mudrosti se dosjetilo da je početna točka čovjekovog oslobođenja od Boga uklanjanje grijeha.

Uklonivši grijeh, „prometejsko“ kršćanstvo uklonilo je i kaznu i pakao, a i Božju pravednost, i Bog je odjednom postao apsolutno milosrdan. U „prometejskom“ kršćanstvu nije bilo krađe „svjetla“ kao „grijeha“ koji se prešutilo, nego se „svjetlo“ darovalo čovjeku i čovjek više nije nikome odgovoran jer na početku čovjekova bivstvovanja nema grijeha, a jer nema grijeha nema ni Boga ni misterija ni zla. Za „prometejsko“ kršćanstvo nije potreban Prometej, odnosno nije potreban Krist kao Spasitelj i Otkupitelj od grijeha. Sam čovjek je svoj Prometej.

Prometej „prometejskog“ kršćanstva je „plemeniti divljak“ čista i esencijalna dobrota koja je u svom prirodnom stanju potpuno bezgrešna. Nekada je ispovjedaonica bila puna ljudskih „Prometeja“ koji su vjerovali da je grijeh stvarnost i misterij. To ih je s jedne strane užasavalo, ali su ipak bez straha pristupali toj „prometejskoj spilji“ jer ih je tu čekao još veći misterij, misterij Boga i Njegove milosti. Danas je prazna ispovjedaonica simptom novog i oslobođenog ljudskog „Prometeja“ koji više ne vjeruje u misterij i stvarnost grijeha. Oslobođen i uvjeren da je „svjetlo“ koje posjeduje bezgrešno i apsolutno i da ne dolazi s „grijehom“, suvremeni „Prometej“ tek u okolnostima grijeha i zla, koje u velikoj mjeri on sam čini sebi i drugima, zastane i razmisli.

Od Sirije, preko Iraka, Jemena, Libije unatrag do Bosne i Hercegovine i Hrvatske, unatrag do Srebrenice, Ruande, Vijetnama, Auschwitza, unatrag do gulaga, koncentracijskih logora, unatrag do fašizma, komunizma, unatrag do povijesti grijeha i zla, ljudski „Prometej“ ipak ne može barem ne postaviti pitanje: ima li grijeha i zla?

„Prometejsko“ kršćanstvo lakonski kaže da nema. Time poput Prometeja dok daje „svjetlo“ u ruke čovjeku namjerno prešućuje da to „svjetlo“ dolazi s grijehom i zlom umujući kako će i čovjek s vremenom zaboraviti na taj misterij i hodati za „svjetlom“ nesvjestan da njegovo „svjetlo“ iza sebe u tami ostavlja tisuće i milijune nepravedno ubijenih koji su također mislili da slijede „svjetlo“ ljudskog „Prometeja“ koji dok ih vodi šuti o tolikoj tami, grijehu i zlu koja se u koloni vuče za njegovim „svijetlim“ tragom. I tako ljudski „Prometej“ zaslijepljen vlastitim „svjetlom“ više ne vidi i ne prepoznaje misterij i tamu koja se vuče za njim i koja ga okružuje jer je svjesno i smišljeno izabrao da se ne osvrće natrag. Ipak je on „prometejski“, a ne „epimetejski“ kršćanin.


Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 17., 29. travnja 2019., str. 4-5.