Promišljanje uz Preobraženje Gospodinovo

“… Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova
te uziđe na goru da se pomoli.” (Lk 9,28)

Doživjeli su nešto izvanredno; doživjeli su predokus – prve zrake onog svijeta i njegove ljepote. A kako je sve počelo? Pratili su Isusa u molitvi! Jer dok ostajemo samo sa svojim mislima, prepušteni svojim snagama, vrtimo se oko sebe, imamo isto što i prije. Međutim, u molitvi kad se srce otvori, onda čovjek više nije isti jer u otvoreno srce dolazi svjetlo iz Srca Onoga na čiju dobrotu u molitvi kuca.

Isus moli i izmijeni mu se izgled lica, a odjeća zablista. U molitvi On uranja u blizinu Božju, u Njegovu slavu i slava Ga svojim svjetlom obavija. Njegova molitva nije razgovor sa samim sobom, vrtnja oko samog sebe. On u njoj dodiruje Boga. A dodir s Bogom na čovjeku uvijek ostavlja trag.

Puno se puta Isus moli u Lk, no ova molitva je posebna: Njemu je postalo jasno da Njegov život ide, prividno, neuspjehu – maločas im je otvoreno rekao treba biti odbačen, da mu je trpjeti i biti ubijen. Eto, tako treba proći Radosna vijest na ovom svijetu! Takvi smo mi ljudi… No, u molitvi Isus shvaća da tako želi Otac nebeski. I odlučuje Njegovu volju učiniti svojom, tako je prihvatiti. Susret dviju volja, dviju ljubavi, trenutak najdubljeg zajedništva i evo – bljesnu svjetlost Božja u Isusu i na Njemu.

Što učenici rade za to vrijeme? Spavaju. Eto, to smo mi ljudi. Nemamo oči za ono bitno. Kad je u pitanju ono bitno, umorni smo, nemamo snage, ne razumijemo dobro i idemo zatvorenih očiju. Tako Isusovi učenici dok im je govorio o svojoj muci ne razumiju, u Maslinskom vrtu opet spavaju dok Njemu kaplje krvav znoj (Lk 22,43-45).

Kad su se probudili i nešto vidjeli, žele napraviti tri šatora da bi ostali ovdje gdje im je postalo lijepo. I upravo tom izjavom pokazuju da se zapravo nisu probudili i da ne znaju što govore. Isus je razgovarao s Mojsijem i Ilijom i o svome izlasku, On je na putu prema Obećanoj zemlji. Nema vremena za zaustavljanje i logorovanje. On ide naprijed a učenik Ga treba slijediti, a ne zasnovati kamp.

Oblak je često u SZ-u, posebno kad silazi s brda, znak prisutnosti Božje. Sad su i učenici u oblaku, čuju Očev glas. Otac Onoga kojeg ljudi odbacuju smatra ga izabranim, vjernim slugom koji mu je omilio.

Kad se događaj završio, učenici onih dana o tome nikom ništa nisu kazivali. Kako će kazivati o onom što ne shvaćaju, kako će objasniti nekom ono što ni sami ne razumiju? Kako ćemo mi naviještati drugima Isusa i Njegovu Radosnu vijest ako je ne proživljavamo i ne shvaćamo?

Učenici su ovdje slika nas samih. Na njima vidimo da je moguće biti fizički vrlo blizu svetinja, da je moguće ući u oblak Božje prisutnosti a ništa ne razumjeti i živjeti dalje kao i prije Preobraženja, kao da molitve ni nema. Sve su tamo imali pri ruci: tumačenje prošlih, sadašnjih i budućih događaja. A oni iz svega toga izlaze kao da ništa nisu vidjeli i doživjeli. Kako će dalje hoditi? Kako tek ćemo mi koji nismo vidjeli ni ono što su oni?

Siđoše s brda, vizija je prošla a u ušima im ostade Očeva riječ: Slušajte Ga! Vizija ustupa mjesto slušanju. Misterij Boga i čovjek sadržan je u Isusu, Njega treba slušati. Njegovo izmijenjeno lice i čudesni sjaj dohodište je našeg hoda, ono je omega ovog svijeta. Njegovo lice sada je okupano u svjetlu, a u Maslinskom vrtu bit će okupano krvlju. Tako su kaplje krvi i mrve svjetla nerastavljive, jer istina sjaji ne samo na brdu, u vizijama, nego i u samom srcu ljudskih patnji, u njihovu paklu i u njihovoj smrti.

Stoga, križ bez preobraženja bio bi slijep, a preobraženje bez križa prazno, prejeftino u ovoj doli boli. Kršćanstvo je zato jedinstvo križa i Uskrsnuća; ono se ogleda u križu Slave, u licu uprljanom bolju i okupanom svjetlošću. To je Isusovo lice, a i naše ako idemo za Njim.