Subota, 4 prosinca

Promjene u Zakoniku kanonskog prava


Uvod


Prošlo je tek nešto manje od 40 godina od stupanja na snagu sadašnjeg Zakonika kanonskog prava (27. 11. 1983.), a u njemu je već promijenjen veliki broj kanona. Donesene su neke posve nove odredbe; mnoge su nešto izmijenjene ili dopunjene, ili formalno i jezično poboljšane.[1] Ovdje će biti naznačene samo stvarne i sadržajne promjene, bilo da se radi o posve novim odredbama ili o onima u kojima je izvršena neka značajnija izmjena ili dopuna.[2]      


1. Nove odredbe


Prvu novu odredbu u Zakonik kanonskog prava iz 1983. unio je papa Ivan Pavao II. svojim motuproprijem: Ad tuendam fidem, od 18. svibnja 1998. Dodao je u kan. 750 paragraf drugi, o obvezi vjernika da čvrsto prihvaćaju i drže sve i pojedino što o nauku vjere ili ćudoređa kao konačno izloži crkveno Učiteljstvo, naime što se traži za sveto čuvanje i vjerno izlaganje poklada vjere, te da se protivi nauku Katoličke Crkve tko te postavke koje treba definitivno držati odbacuje.[3]

Taj paragraf glasi:  

/Can. 750/ § 2. Firmiter etiam amlectenda ac retinenda sunt omnia et singula quae circa doctrinam de fide vel moribus ab Ecclesiae magisterio definitive proponuntur, scilicet quae ad idem fidei depositum sancte custodiendum et fideliter exponendum requiruntur; ideoque doctrinae Ecclesiae catholicae adversatur qui easdem propositiones definitive tenedas racusat.

/Kan. 750/ § 2. Treba čvrsto prihvatiti i vjerovati sve i svaku pojedinačnu nauku o vjeri i ćudoređu, koju kao konačnu izlaže crkveno učiteljstvo, naime što je potrebno za sveto čuvanje i vjerno izlaganje poklada iste vjere; protivi se stoga nauku Katoličke Crkve tko ta izlaganja što ih treba držati kao konačna odbacuje.

Nove odredbe u I. knjizi Zakonika: Opće odredbe


Papa Franjo je svojim motuproprijem: De concordia inter Codices, od 31. svibnja 2016., umetnuo pargraf drugi u kan. 111, o pribrajanju djeteta Katoličkoj Crkvi kada je katolik samo jedan od roditelja.[4]

Odredba glasi:

/Can. 111/ § 2. Si vero unus tantum ex parentibus sit catholicus, Ecclesiae ad quam hic parens catholicus pertinet adscribitur.

/Kan. 111/ § 2. Ako je pak samo jedan od roditelja katolik, upisuje se u Crkvu kojoj pripada ovaj katolički roditelj.

Istim motuproprijem u kan. 112. je dodan paragraf treći, o tome da prelazak u drugu samostojnu Crkvu dobiva snagu od trenutka kada je dana izjava pred mjesnim ordinarijem te Crkve ili pred vlastitim župnikom ili svećenikom delegiranim od kojega od njih i dvojicom svjedoka. [5]

Odredba o tome:

/Can. 112/ § 3. Omnis transitus ad aliam Ecclesiam sui iuris vim habet a momento declarationis factae coram eiusdem Ecclesiae Ordinario loci vel parocho proprio aut sacerdote ab alterutro delegato et duobus testibus, nisi rescriptu Sedis Apostolicae aliud ferat; et in libro baptizatorum adnotetur.

/Kan. 112/ § 3. Svaki prijelaz u drugu samosvojnu Crkvu ima snagu od časa kad je dana izjave pred ordinarijem mjesta iste Crkve ili vlastitim župnikom ili svećenikom kojeg delegira neki od njih i dvojicom svjedoka, osim ako otpis Apostolsko Stolice ne određuje drugo; i upisuje se u knjigu krštenih.


Nove odredbe u II. knjizi Zakonika: Božji narod


Papa Franjo je motuproprijem: Communis vita, od 19. ožujka 2019., u kan. 694., paragraf prvi, dodao br. 3, o otpuštanju iz redovničke ustanove samim činom tko iz redovničke kuće bude nezakonito odsutan kroz dvanaest neprekidnih mjeseci; a dodao je i paragraf treći, da proglas o otpustu, da bi pravno bilo utvrđeno, treba potvrditi Sveta Stolica, a za ustanove biskupijskog prava biskup glavnog sjedišta.[6]

Te su odredbe:

/Can. 694, § 1/ 3o a domo religiosa illegitime absens  fuerit, secundum can 665 § 2 duodecim continuos menses, prae oculis habita eiusdem sodalis irreperibilitate

/Kan. 694, § 1/ 3o nezakonito bude odsutan iz redovničke kuće, prema kan. 665 § 2, kroz dvanaest neprekidnih mjeseci, imajući pred očima da je taj član nepronalažljiv.

/Can. 694/ § 3. In casu de quo in  § 1 n. 3, talis declaratio ut iuridice constet, a Sancta Sede confirmari debet; quod ad instituta iuris dioecesani attinet, confirmatio ad principis Sedis Episcopum spectat.

/Kan. 694/ § 3. U slučaju o kojem u § 1 br. 3, tu izjavu da pravno bude utvrđena treba potvrditi Sveta Stolica; što se tiče ustanove biskupijskog prava, potvrđivanje spada na biskupa glavnog sjedišta.


Nova odredba u III. knjizi Zakonika: Naučiteljska služba Crkve


Papa Franjo je motuproprijem: De concordia inter Codices u kan. 868 dodao treći paragraf, o podjeljivanju krsta djeci kršćana nekatolika kad im nije moguće doći do vlastitog služitelja.[7]

Odredba o tome:

/Can. 868/ § 3. Infans christianorum non catholicorum licite baptizatur, si parentes aut unus saltem eorum aut is, qui legitime eorundem locum tenet, id petunt et si eis corporaliter aut moraliter impssibile sit accedere ad ministrum proprium.

/Kan. 868/ § 3. Dijete kršćana nekatolika dopušteno se krsti, ako roditelji ili  barem jedno od njih, ili onaj, koji zakonito zauzima njihovo mjesto, to traži i ako mu je tjelesno ili moralno nemoguće pristupiti vlastitom služitelju.


Nove odredbe u IV. knjizi Zakonika: Posvetiteljska služba Crkve


Motupropijem pape Benedikta XVI.: Omnium in mentem, od 26. listopada 2009., dodan je u kan. 1009. treći pragraf, o dobivenom poslanju i ovlasti biskupa i prezbitera da djeluju u ime Krista Glave, đakoni snagu služenja Božjem narodu u diakoniji bogoslužja, riječi i djelotvorne ljubavi:[8]

/Can. 1009/ § 3. Qui constituti sunt in ordine episcopatus aut presbyteratus missionem et facultatem agendi in persona Christi Capitis accipiuntm diaconi vero vim populo Dei serviendi in diaconia liturgiae, verbi, et caritatis.

/Kan. 1009/ § 3. Koji su uspostavljeni u red biskupstva ili prezbiterata dobivaju poslanje i ovlast djelovanja u ime Krista Glave, đakoni pak snagu služenja Božjem narodu u dijakoniji bogoslužja, riječi, i djelatne ljubavi.

Papa Franjo je u motupropriju: De concordia inter Codices dodao paragraf treći i u kan. 1108., o tome da samo svećenik prisustvuje valjano ženidbi između stranaka istočnih kršćana ili između stranke latinske i stranke istočne bilo katoličke bilo nekatoličke:[9]

/Can. 1108/ § 3. Solus sacerdos valide assitit matrimonio inter partes orientales vel inter partem latinam et partem orientalem sive catholicam sive non catholicam.

/Kan. 1108/ § 3. Samo svećenik valjano prisustvuje ženidbi između stranaka istočnjaka ili između stranke latinske i stranke istočne bilo katoličke bilo nekatoličke.

Istim motuproprijem papa Franjo je dodao paragraf treći također u kan. 1116., o podjeljivanju ovlaštenja katoličkom svećeniku da blagoslovi ženidbu vjernika Istočnih Crkava koje nemaju punog zajedništva s Katoličkom Crkvom ako to svojom voljom traže:[10]

/Can. 1116/ § 3. In iisdem rerum adiunctis, de quibus in § 1, nn. 1 et 2, Ordinarius loci cuilibet sacerdoti catholico facultatem conferre potest matrimonium benedicendi christifidelium Ecclesiarum orientalium quae plenam cum Ecclesia catholica communionem non habeant si sponte id petant, et dummodo nihil validae vel licitae celebrationi matrimonii obstet. Idem sacerdos, semper necessaria cum prudentia, auctoritatem competentem Ecclesiae non catholicae, cuius interest, de re certiorem faciat.

/Kan. 1116/ § 3. U istovjetnim okolnostima, o kojima u § 1, brr. 1 i 2, mjesni ordinarij svakom katoličkom svećeniku može podijeliti ovlast blagoslivljanja ženidbe kršćana Istočnih Crkava koje nemaju punog zajedništva s Katoličkom Crkvom ako to svojevoljno traže, i ukoliko ništa ne priječi valjanog ili dopuštenog sklapanja ženidbe. Isti svećenik, uvijek s nužnom razboritošću, neka o stvari obavijesti nadležnu vlast nekatoličke Crkve koje se tiče.


Nove odredbe u VI. knjizi Zakonika: Kaznene mjere u Crkvi


U kanonu 1311. dodan je drugi paragraf:

/Can. 1311/ § 2. Qui Ecclesiae praeest bonum ipsius communitatis singulorumque christifidelium  tueri ac promovere debet caritate pastorali, exemplo vitae, consilio et adhortatione et, si opus sit, etiam poenarum irrogatione vel declaratione, iuxta legis praecepta semper cum aequitate canonica applicanda, prae oculis habens iustitiae restitutionem, rei emendationem et scandali reparationem.

/Can. 1311/ § 2. Tko predstoji Crkvi dobro same zajednice i pojedinih kršćana treba štititi i promicati pastoralnu ljubavlju, primjerom života, savjetom i bodrenjem i, ako treba, također nametanje ili proglašavanjem kazna,  prema zapovijedima zakona, uvijek s kanonskom pravičnošću primjenjivane, imajući pred očima  nadoknadu pravednosti, popravak krivca i popravljanje sablazni.

U kanonu 1321. novi je prvi paragraf, koji izražava pravno načelo:

Can. 1321, § 1. Quilibet innocens censetur donec contrarium probetur.

Kan. 1321, § 1. Svatko se smatra nevinim dok se suprotno ne dokaže.

U kanonu 1332. novi su paragrafi drugi i treći:

/Can. 1332/ § 2. Lex tamen vel praeceptum interdictum definire eo modo potest, ut tantum quaedam singulares actiones, de quibus in can. 1331, § 1, nn. 1-4, vel alia quaedam singularia iura reo prohibeantur.

/Kan. 1332/ § 2. Zakon pak ili zapovijd mogu zabranu definirati na način, da samo neki pojedinačni čini, o kojima u kan. 1331, § 1, brr. 14, ili druga neka pojedinačna prava krivcu zabranjuju.

§ 3. Etiam in casu interdicti praescriptum can. 1331, § 2, n. 1, servandum est.

§ 3. Također u slučaju zabrane ima se obdržavati propis kan. 1331, § 2, br. 1.

U kanonu 1335 novi je prvi paragraf:

Can. 1335, § 1. Si censuram infligat vel declaret in processu iudiciali aut per decretum extra iudicium, auctoritas competens potest quoque eas poenas expiatorias imponere, quas ad iustitiam restituendam vel ad scandalum reparandum necessarias censeat.

Kan. 1335, § 1. Ako cenzuru udara ili proglašava u sudskom postupku ili dekretom izvan suda, nadležna vlast može nametnuti također one okajničke kazne, koje smatra nužnim za nadoknadu pravednosti ili za ispravljanje sablazni.

U kanonu 1338. paragraf peti je novi:

/Can. 1338/ § 5. Prohibitiones de quibus in can. 1336, § 3, numquam sunt sub poena nullitatis.

/Kan. 1338/  § 5. Zabrane o kojima je riječ u kan. 1336, § 3, nisu nikada pod kaznu ništavosti.

 Novi su u kanonu 1339. paragrafi četvrti i peti:

/Can. 1339/ § 4. Si, semel vel pluries, monitiones vel correptiones inutiliter alicui factae sint, vel si ex iis effectus expectare non liceat, Ordinarius det praeceptum poenale, in quo accurate praescribat quid agendum vel vitandum sit.

/Kan. 1339/ § 4. Ako su jednom ili više puta opomene ili ukori nekome učinjeni beskorisno, ili ako se od njih ne može očekivati učinak, ordinarij neka dadne kaznenu zapovijed u kojoj će potanko propisati što treba činiti ili izbjegavati.

§ 5. Si casus gravitas ferat, ac praesertim si quis versetur in periculo relabendi in delictum, eum Ordinarius, etiam praeter poenas ad normam iuris irrogatas vel declaratas per sententiam vel decretum, submittat vigilantiae modo per decretum singulare determinato.

§ 5. Ako težina slučaja traži, a osobito ako se netko nalazi u pogibelji ponovnog pada u kažnjivo djelo, ordinarij mimo kazna udarenih prema odredbi prava ili proglašenih presudom ili odlukom, neka ga podvrgne nadzoru na način određen pojedinačnom odlukom.

Novi je u kanonu 1346. paragraf prvi:

Can. 1346, § 1. Ordinarie tot poenae quot delicta.

Kan. 1346, § 1. Redovito toliko kazna koliko zlodjela.

U kanonu 1356, § 1, umetnut je novi broj 1o.

/Can 1356, § 1/ 1o praecepti auctor

/Kan. 1356, § 1/ 1o naredbodavac

Novi paragraf, četvrti, je dodan u kanonu 1361.:

/Can. 1361/ § 4. Remissio dari non debet donec, prudenti arbitrio Ordinarii, damnum forte illatum reus reparaverit; qui ad hanc reparationem vel restitutionem urgeri potest peru nam ex poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, quod valet etam cum illi censura remittitur ad normam can. 1358, § 1.

/Kan. 1361/ § 4. Otpuštenje ne treba dati dok, po razboritu mišljenju ordinarija, krivac ne popravi štetu možda nanesenu; može ga se na taj popravak ili nadoknadu primorati kojom od kazna o kojima je riječ u kan. 1336, §§ 2-4, što vrijedi također kad mu se otpušta cenzura prema odredbi kan. 1358, § 1.

U kanon 1362. dodan je paragraf treći:

/Can. 1362/ § 3. Reo ad normam can. 1723 citato vel modo praeviso in can. 1507, § 3, certiore facto de exhibitione accusationis libelli iuxta can. 1721, § 1, praescriptio actionis criminalis suspenditur per tres annos, quo termino elapso vel interrupta suspensione, cessationis processus poenalis causa, rursus currit tempus, quod adiungitur ad illud iam decursum pro praescriptione. Eadem suspensio pariter viget si, servato can. 1720, n. 1, ad poenam irrogandam vel declarandam per decretum extra iudicium procedatur.

/Kan. 1362/ § 3. Krivcu prema odredbi kan. 1723 pozvanom ili na način predviđen u kan. 1507, § 3 obaviještenom o podnošenju optužnice prema kan. 1721, § 1, zastarijevanje krivične tužbe se obustavlja kroz tri godine, a kad taj rok isteče ili obustava bude prekinuta zbog prestanka kaznenog postupka, vrijeme opet teče, koje se dodaje onome već isteklome za zastaru. Ta obustava jednako vrijedi ako se, obdržavajući kan. 1720. br. 1, postupa za izricanje ili proglašavanje kazne odlukom izvan suda.

 U kanon 1371. dodana su tri nova paragrafa:

/Can. 1371/ § 4. Qui obligationem secreti pontificii servandi violat poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, puniatur.

/Kan. 1371/ § 4. Tko povrijedi obvezu čuvanja papinske tajne neka se kazni kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

§ 5. Qui non servaverit officium exsequendi sententiam exsecutivam vel decretu poenale exsecutivum iusta poena puniatur, non exclusa censura.

§ 5. Tko ne ispuni dužnost provedbe izvršne presude ili izvršne kaznene odluke neka se kazni pravednom kaznom, ne isključujući cenzuru.  

§ 6. Qui commincare neglegit notitiam de delicto, cum ad id exsequendum lege canonica teneatur, puniatur ad normam can. 1336, §§ 2-4, adiunctis quoque aliis poenis pro delicti gravitate.

§ 6. Tko zanemari da priopći vijest o kažnjivom djelu, kad je po kanonskom zakonu dužan to provesti, neka se kazni prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, dodavši također druge kazne prema težini kažnjivog djela.

 Novi je kanon 1376.:

Can. 1376, § 1. Poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, puniatur, firma damnum reparandi obligatione:

1º qui bona ecclesiastica subtrahit vel impedit ne eorundem fructus percipiantur;

2º qui sine praescripta consultatione, consensu vel licentia aut sine alio requisito iure ad validitatem vel ad liceitatem imposito bona ecclesiastica alienat vel in ea actus administrationis exsequitur.

§ 2. Iusta poena puniatur, non exclusa officii privatione, firma damnum reparandi obligatione:

1º qui delictum de quo in § 1, n. 2, ex sua gravi culpa committit;

2º qui aliter graviter neglegens in bonis ecclesiasticis administrandis repertus fuerit. 

Kan. 1376, § 1. Kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4, neka se kazne, ne dirajući u obvezu nadoknade štete:

1o tko crkvena dobra uništava ili priječi da se ubiru njihovi plodovi;

2o  tko bez propisanog savjetovanja, pristanka ili dopuštenja ili bez drugog zahtjeva nametnutog pravom za valjanost ili za dopuštenost otuđi crkvena dobra, ili na njima vrši čine upravljanja.

§ 2. Pravednom kaznom neka se kazni, ne isključujući oduzimanje službe, tako da ostaje netaknuta  obveza nadoknade:

1o tko kažnjivo djelo o kojemu u § 1, br. 2, počini iz svoje teške krivnje;

2o tko drukčije bude pronađen teško nemarnim u upravljanju crkvenim dobrima.

U kanonu 1377. dodan je drugi paragraf:

/Can. 1377/ § 2. Qui in officio vel munere exercendo stipem ultra definitam aut summas adiunctivas aut aliquid in sui utilitatem requirit, congruenti mulcta pecuniaria vel aliis poenis, non exclusa officii privatione, puniatur, firma damnum reparandi obligatione.

/Kan 1377/ § 2. Tko u vršenju službe ili dužnosti traži plaću veću nego je utvrđena ili dodatni iznos ili nešto na svoju korist, neka se kazni odgovarajućom novčanom globom ili drugim kaznama, ne isključujući oduzimanje službe, tako da netaknuta ostaje obveza nadoknade štete.

 Kanon 1379. izmijenjen je i dopunjen, a glasi:

Can. 1379, § 1. In poenam latae sententiae interdicti vel, si clericus sit, etiam suspensionis incurrit: 1º qui ad ordinem sacerdotalem non promotus liturgicam eucharistici Sacrificii actionem attentat;

2º qui, praeter casum de quo in can. 1384, cum sacramentalem absolutionem dare valide nequeat, eam impertire attentat, vel sacramentalem confessionem audit.

 Kan. 1379, § 1. U kaznu unaprijed izrečenu zabrane ili, ako je klerik, također obustave upada: 1o tko pokušava vršiti bogoslužni čin euharistijske žrtve a nije promaknut u svećenički red;

2o tko, osim slučaja o kojem u kan. 1384, budući da ne može dati valjano sakramentalnog odrješenja pokušava ga podijeliti, ili slušati sakramentalnu ispovijed.

§ 2. In casibus de quibus in § 1, pro delicti gravitate, aliae poenae, non exclusa excommunicatione, addi possunt.

§ 2. U slučajevima o kojima u § 1, prema težini kažnjivog djela, mogu se dodati druge kazne, ne isključujući izopćenja.

§ 3. Tum qui sacrum ordinem mulieri conferre attentaverit, tum mulier quae sacrum ordinem recipere attentaverit, in excommunicationem latae sententiae Sedi Apostolicae reservatam incurrit; clericus praeterea dimissione e statu clericali puniri potest. 

§ 3. Kako onaj tko pokuša sveti red podijeliti ženskoj osobi tako ženska osoba koja pokuša primiti sveti red, upada u izopćenje unaprijed izrečeno pridržano Apostolskoj Stolici; klerik osim toga može se kazniti otpuštanjem iz kleričkog staleža.

§ 4. Qui deliberate sacramentum administrat illis qui recipere prohibentur, puniatur suspensione, cui aliae poenae ex can. 1336, §§ 2-4, addi possunt.

§ 4. Tko promišljeno podjeljuje sakrament onima kojima je primanje zabranjeno neka se kazni obustavom, kojoj se mogu dodati druge kazne iz kan. 1336, §§ 2-4.

§ 5. Qui, praeter casus de quibus in §§ 1-4 et in can. 1384, sacramentum se administrare simulat, iusta poena puniatur.

§ 5. Tko, osim slučajeva o kojima u §§ 1-4 i u kan. 1384, simulira da sebi podjeljuje sakrament, neka se kazni pravednom kaznom.

U kanonu 1382. drugi paragraf je novi:

/Can. 1382/ § 2. Reus consecrationis in sacrilegum finem unius materiae vel utriusque in eucharistica celebratione aut extra eam pro gravitate delicti puniatur non excluca dimissione e statu clericali.

/Kan. 1382/ § 2. Krivac koji u euharistijskom slavlju ili izvan njega posvećuje u svetogrdnu svrhu jednu tvar ili obje, neka se kazni prema težini kažnjivoga djela, ne isključujući otpust i kleričkog staleža.

U kanon 1386. dodan je novi paragraf, treći:

/Can. 1386/ § 3. Firmis praescriptis §§ 1 et 2, quicumque quovis technico instrumento captat aut in communicationis socialis mediis malitiose evulgat quae in sacramentali confessione, vera vel ficta, a confessario vel a paenitente dicuntur, pro gravitate delicti puniatur, non exclusa, si de clerico agatur, dimissione e statu clericali.

/Kan. 1386/ § 3. Ne dirajući propise §§ 1 i 2, svatko tko bilo kojim tehničkim sredstvom snima ili u sredstvima društvenog priopćavanja širi što u sakramentalnoj ispovijedi, pravoj ili fiktivnoj, govore ispovjednik ili pokornik, neka se kazni prema težini kažnjivog djela, ne isključujući, ako se radi o kleriku, otpusta iz kleričkog staleža.

 Dodan je novi paragraf, drugi, u kanon 1388.:

/Can. 1388/ § 2. Qui ad sacros ordines accedit innodatus quadam censura vel irregularitate, voluntarie reticita, praeer id quod statuitur in can. 1044, § 2, n. 1, est ipso facto a recepto ordine suspensus.

/Kan. 1388/ § 2. Tko pristupi svetim redovima vezan nekom cenzurom ili nepravilnošću, namjerno prešućenom, osim onoga što se određuje u kan. 1044, § 2, br. 1, samim činom se obustavlja od primljenog reda.

 Novi je kanon 1392.:

Can. 1392. Clericus qui sacrum ministerium voluntarie et illegitime relinquit, per sex menses continuos, cum animo sese subducendi a competenti Ecclesiae auctoritate, pro delicti gravitate, suspensione vel etiam poenis in can. 1336, §§ 2-4, statutis puniatur, et in casibus gravioribus dimitti potest e statu clericali.

Kan. 1392. Klerik koji svojevoljno i nezakonito napusti sveto služenje kroz šest neprekidnih mjeseci, s namjerom da se izmakne ispod nadležne crkvene vlasti, prema težini kažnjivog djela neka se kazni obustavom ili također kaznama određenim u kan. 1336, §§ 2-4, a u težim slučajevima može se otpustiti iz kleričkog staleža.

Novi je u kanonu 1393. paragraf drugi:

/Can. 1393/ § 2. Clericus vel religiosus qui, praeter casus iure iam praevisos, in re oeconomica delictum committit, vel graviter violat praescriptiones, quae in can. 285, § 4, recensentur, poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, puniatur, firma damnum reparandi obligatione.

/Kan. 1393/ § 2. Klerik ili redovnik koji, osim slučajeva pravom već predviđenih, počini kažnjivo djelo u ekonomskoj stvari, ili teško povrijedi propise koji se navode u kan. 285, § 4, neka se kazni kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4, ostajući netaknutom obveza nadoknade štete.

 Dodan je novi paragraf, treći, i u kanon 1395.:

/Can. 1395/ § 3. Eadem poena de qua in § 2 puniatur clericus qui vi, minis vel abusu suae auctoritatis delictum committit contra sextum Decalogi praeceptum aut aliquem cogit ad actus sexuales exsequendos vel subeundos.

/Kan. 1395/  § 3. Istom kaznom o kojoj u § 2 neka se kazni klerik koji silom, prijetnjama ili zloupotrebom svoje vlasti počini kažnjivo djelo protiv šeste Božje zapovijedi, ili prisili nekog na vršenje ili podnošenje spolnih čina.

 Novi paragraf, treći, je dodan i u kanonu 1397.:

/Can. 1397/ § 3. Si de delictis agatur de quibus in hoc canone, in casibus gravioribus clericus reus dimittatur e statu clericali.

/Kan. 1397/ § 3. Ako se radi o zlodjelima o kojima je riječ u ovom kanonu. U težim slučajevima klerik krivac neka se otpusti iz kleričkog staleža.

U kanonu 1398. dodan je novi paragraf, drugi:

/Can. 1398/ § 2. Sodalis instituti vitae consecratae vel societatis vitae apostolicae, et fidelis quilibet aliqua dignitate gaudens aut officio vel functione in Ecclesia fungens, si delictum committat de quo in § 1 vel in can. 1395, § 3, puniatur ad normam can. 1336, §§ 2-4, adiunctis quoque aliis poenis pro delicti gravitate.

/Kan. 1398/ § 2. Član ustanove posvećenog života ili družbe apostolskog života, i svaki vjernik koji ima neko dostojanstvo ili vrši službu ili zaduženje u Crkvi, ako počini kažnjivo djelo o kojem u § 1, ili u kan. 1395, § 3, neka se kazni prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, dodajući također druge kazne prema težini kažnjivog djela.


Nove odredbe u VII. knjizi Zakonika: Postupci


Motuproprijem pape Franje: Mitis Iudex, od 15. kolovoza 2015., umetnut je novi cijeli kanon 1673.:

Can. 1673, § 1. In unaquaque dioecesi iudex primae instantiae pro causis nullitatis matrimonii iure expresse non exceptis est Episcopus dioecesanus, qui iudicialem potestatem exercere potest per se ipse vel per alios, ad normam iuris.

Kan. 1673, § 1. U svakoj biskupiji sudac prvog stupnja u parnicama ništavosti ženidbe, koje pravom nisu izričito izuzete, jest dijecezanski biskup, koji sudsku vlast može vršiti osobno ili preko drugih, prema pravnoj odredbi.

§ 2. Episcopus pro sua dioecesi tribunal dioecesanum constituat pro causis nullitatis matrimonii, salva facultate ipsius Episcopi accedendi ad aliud dioecesanum vel interdioecesanum vicinius tribunal.

§ 2. Neka biskup osnuje za svoju biskupiju biskupijski sud za parnice ništavosti ženidbe, poštujući ovlast istoga biskupa da se pridruži drugom susjednom biskupijskom ili međubiskupijskom sudu.

§ 3. Causae de matrimonii nullitate collegio trium iudicum reservantur. Eidem praeesse debet iudex clericus, reliqui iudices etiam laici esse possunt.

§ 3. Parnice ništavosti ženidbe pridržane su sudskom vijeću trojice sudaca. Sudskomu vijeću mora predsjedati sudac klerik, a ostali suci mogu biti i laici.

§ 4. Episcopus Moderator, si tribunal collegiale constitui nequeat in dioecesi vel in viciniore tribunali ad normam § 2 electo, causas unico iudici clerico committat qui, ubi fieri possit, duos assessores probatae vitae, peritos in scientiis iuridicis vel humanis, ab Episcopo ad hoc munus approbatos, sibi asciscat; eidem iudici unico, nisi aliud constet, ea competunt quae collegio, praesidi vel ponenti tribuuntur.

§ 4. Biskup moderator, ukoliko nije moguće osnovati sudsko vijeće u biskupiji ili bližem sudu koji je bio izabran prema odredbi § 2, povjerava parnice sucu pojedincu kleriku, koji, gdje je to moguće, neka si uzme dva prisjednika prokušana života, stručnjaka u pravnim ili humanističkim znanostima, odobrena od biskupa za tu zadaću; istom sucu pojedincu pripadaju, osim ako ne proizlazi drugačije, dužnosti sudskoga vijeća, predsjednika ili izložitelja.

§ 5. Tribunal secundae instantiae ad validitatem semper collegiale esse debet, iuxta praescriptum praecedentis § 3.

§ 5. Sud drugoga stupnja za valjanost mora uvijek biti zboran, prema odredbi prethodnog § 3.

§ 6. A tribunali primae instantiae appellatur ad tribunal metropolitanum secundae instantiae, salvis praescriptis cann. 1438-1439 et 1444.   

§ 6. Sa suda prvoga stupnja priziva se na metropolitov sud, poštujući propise kann. 1438-1439 i 1444.

Kanon 1679. je novi:

Can. 1679. Sententia, quae matrimonii nullitatem primum declaravit, elapsis terminis a cann. 1630-1633 ordinatis, fit executiva.

Kan. 1679. Presuda, koja proglašava ništavost ženidbe, po isteku rokova određenih kann. 1630.-1633, postaje izvršna.

Odredbe kanona 1680, paragrafi prvi, drugi i treći su nove, i glase:

Can. 1680, § 1. Integrum manet parti, quae se gravatam putet, iteque promotori iustitiae et defensori vinculi quaerelam nullitatis sententiae vel appellationem contra eandem sententiam interponere ad mentem cann 1619-1640,

Kan. 1680, § 1. Stranka koja se smatra oštećena presudom, a isto tako i promicatelj pravde i branitelj veze, imaju pravo podnijeti ništovnu žalbu ili priziv protiv presude, prema kann. 1619-1640.

§ 2. Terminis iure statutis ad appellationem eiusque prosecutionem elapsis atque actis iudicialibus a tribunali superioris instantiae receptis, constituatur collegium iudicum, designetur vinculi defensor et partes moneanturut animadversiones, intra terminum praestitutum, proponant; quo termino transacto, si appellatio mere dilatoria evidenter appareat, tribunal collegiale, suo decreto, sententiam prioris instantiae confirmet.

§ 2. Kad isteknu zakonom predviđeni rokovi za ulaganje i slanje priziva, te nakon što je sud višeg stupnja zaprimio sudske spise, neka se uspostavi sudsko vijeće, odredi branitelja veze i neka se upozori stranke da dadnu primjedbe u određenom roku; pošto prođe ovaj rok, sudsko vijeće, ako je očito da je priziv samo odgodan, neka potvrdi odlukom presudu prvog stupnja.

§ 3. Si appellatio admissa est, eodem modo quo in prima instantia, congrua congruis referendo, procedendum est.

§ 3. Ako je priziv prihvaćen, treba postupati na isti način kao i u prvom stupnju, primjenjujući ono što se treba primijeniti.

Kanon 1682. je novi:

Can. 1682, § 1. Postquam sententia, quae matrimonii nullitatem declaraverit, facta est exsecutiva, partes quarum matrimonium declaratum est nullum, possunt novas nuptias contrahere, nisi vetito ipsi sententiae apposito vel ab Ordinario loci statuto id prohibeatur.

Kan. 1682, § 1. Pošto presuda kojom je proglašena ništavost ženidbe postane izvršna, stranke čija je ženidba proglašena ništavom mogu sklopiti novu ženidbu, osim ako to priječi zabrana koja je dodana samoj presudi ili koju je odredio mjesni ordinarij.

§ 2. Statim ac sententia facta est exsecutiva, Vicarius iudicialis debet eandem notificare Ordinario loci in quo matrimonium celebratum est. Is autem curare debet ut quam primum de decreta nullitate matrimonii et de vetitis forte statutis in matrimoniorum et baptizatorum libris mentio fiat.

§ 2. Čim presuda postane izvršna, sudski vikar mora ju priopćiti ordinariju mjesta u kojem je ženidba sklopljena. Ordinarij se pak mora pobrinuti da se što prije u matice vjenčanih i krštenih upiše presuđena ništavost ženidbe i možda određene zabrane.

Još pet novih kanona /kann. 1683.-1687./, pod naslovom: Kraći ženidbeni postupak pred biskupom,  dodano je moturoprijem: Mitis Iudex, pape Franje.   

U kanonu 1683. se govori o nadležnosti dijecezanskog biskupa da po kraćem postupku sudi o ništavosti ženidbe, i naznačuje u kojim je slučajevima to moguće:

Can. 1683. Ipsi Episcopo dioecesano competit iudicare causas de matrimonii nullitate processu breviore quoties:

1o petitio ab utroque coniuge vel ab alterutro, altero conseentiente, proponatur;

2o recurrant rerum personarumque adiuncta, testimoniis vel instrumentis suffulta, quae accuratiorem disquisitionem aut investigationem non exigant, et nullitatem manifestam reddant.

Kan. 1683. Samom dijecezanskom biskup pripada da sudi parnice o ništavosti ženidbe skraćenim postupkom ukoliko:

1o zamolbu iznesu oba bračna druga ili jedan od njih, uz suglasnost drugoga;

2o nastupe stvarne ili osobne okolnosti, poduprte svjedočanstvima ili sredstvima koji ne zahtijevaju brižljivije istraživanje ili ispitivanje, i čine ništavost očitom.

Kanon 1684. naznačuje što treba sadržavati tužba za pokretanje kraćeg postupka:

Can. 1684. Libellus quo processus brevior introducitur, praeter ea qua in can. 1504 recensentur, debet: 1o facta quibus petitio innititur breviter, integre et perspicue exponere; 2o probationes, quae statim a iudice colligi possint, indicare; 3o documenta quibus petitio innititur in adnexo exhibere.

Kan. 1684. Molba kojom se skraćeni postupak uvodi, osim onoga što se navodi u kan. 1504., treba: 1o činjenice na koje se zahtjev oslanja ukratko, cjelovito i jasno izložiti; 2o dokaze, koje sudac može odmah skupiti, naznačiti; 3o isprave na kojima se zahtjev zasniva u privitku donijeti.

Kanon 1685. nalaže da sudski vikar, istim dekretom kojim definira sporni predmet, pošto imenuje istražitelja i prisjednika, pozove na sjednicu, koju treba održati u roku od trideset dana, sve koji na njoj trebaju sudjelovati:

Can. 1685. Vicarius iudicialis, eodem decreto quo dubii formulam determinat, instructore et assssore nominatis, ad sessionem non ultra triginta dies iuxta can. 1868 celebrandam omnes citet qui in ea interesse debent.

Kan. 1685. Sudski vikar, istim dekretom kojim određuje sporni predmet, imenujući istražitelja i prisjednika, na sjednicu koju treba održati prema kan. 1868. ne preko trideset dana, poziva sve koji na njoj trebaju sudjelovati.

Kanon 1686. određuje da istražitelj na jednoj sjednici, ako je moguće, prikupi dokaze i odredi rok od 15 dana za iznošenje primjedbi glede ženidbenog veza i obrana stranaka, ako bi ih imale:

Can. 1686. Instructor una sessione, quatenus fieri possit, probationes colligat et terminum quindecim dierum statuat ad animadversiones pro vinculo et defensiones pro partibus, si quae habeantur, exhibendas.

Kan. 1686.  Istražitelj na jednoj sjednici, ukoliko je moguće, skuplja dokaze i određuje rok od 15 dana za iznošenje primjedbi za vez i obrana za stranke, ako ih imaju.

Kanon 1687. ima 4 paragrafa. U paragrafu prvom se određuje da dijecezanski biskup, pošto primi spise, posavjetovavši se s istražiteljem i prisjednikom i razmotrivši primjedbe branitelja veza, ako koje ima, i obrane stranaka, ukoliko stekne moralnu sigurnost o ništavosti ženidbe, odmah donosi presudu, inače slučaj prosljeđuje na redovni postupak; paragraf drugi. određuje da cjelovit tekst presude, s navedenim razlozima, čim prije treba priopćiti strankama; paragraf treći naznačuje komu se ulaže priziv protiv biskupove presude; a u paragrafu četvrtom je govor o tome kako metropolit ili biskup, odnosno dekan Rimske Rote svojim dekretom trebaju odbaciti priziv koji se pokazuje očevidno odlažućim, a ako bude pripušten, da se slučaj prepusti na redovnom postupanje u drugom stupnju.

Kanon cijeli glasi:

Can. 1687, § 1. Actis receptis, Episcopus dioecesanus, collatis consiliis cum instructore et assessore, perpensisque animadversionibus defensoris vinculiu et, si quae habeantur, defensionibus partium, si moralem certitudinem de matrimonii nullitate adipiscitur, sententiam ferat. Secus causam ad ordinarium tramitem remittat.

Kan. 1687, § 1. Po primitku spisa, dijecezanski biskup pošto se savjetuje s istražiteljem i prisjednikom te razmotri primjedbe branitelja veze i, ako ih ima, obrane stranaka, ako stekne moralnu sigurnost o ništavosti ženidbe, donosi presudu. U protivnom slučaju određuje provedbu redovitog postupka.

§ 2. Integer sententiae textus, motivis expressis, quam citius partibus notificetur.

§ 2. Cjeloviti tekst presude s obrazloženjem treba što prije priopćiti strankama.

§ 3. Adversus sententiam Episcopi appellatio datur ad Metropolitam vel ad Rotam Romanam; si autem sententia ab ipso Motropolita lata sit, appellatio datur ad antiquiorem suffraganeum; et adversus sententiam alius Episcopi qui auctoritatem superiorem infra Romanum Pontificem non habet, appellatio datud ad Episcopum ab eodem stabiliter selectum.

§ 3. Protiv presude biskupa priziva se na metropolitu ili na Rimsku rotu; ako je presudu donio metropolita priziva se na najstarijeg sufragana; a protiv presude drugog biskupa koji nema poglavara ispod Rimskog prvosvećenika priziva se na biskupa kojeg je on trajno odobrao

§ 4. Si appellatio mere dilatoria evidenter appareat, Metropolita vel Episcopus de quo in § 3, vel Decanus Rotae Romanae, eam a limine decreto suo reiciat; ai autem admissa fuerit, causa ad ordinarium tramitem in altero gradu remittatur.

§ 4. Ako je očito da je priziv samo odgodan, metropolita ili biskup o kojemu se govori u § 3, ili dekan Rimske rote, takav priziv trebaju odlukom odbaciti u potpunosti; ako je pak priziv prihvaćen, parnica se treba predati na redovito razmatranje u drugome stupnju.


2. Izmijenjene odredbe


Puno je promjena učinjeno u većem broju kanona. Neke se sastoje samo u tome da je izvršena zamjena drugim riječima, ali istoznačnim, npr.: prohibitum – vetitum; vetatur – prohibitur, vetitum – prohibitio, ili je umetnuta neka riječ koja ne mijenja smisao odredbe, ili promijenjen red riječi. Ovdje se neću  osvrtati na te promjene, nego samo na one kojima se donekle mijenjao smisao odredbe.


Izmijenjene odredbe u II. knjizi Zakonika: Božji narod


Papa Franjo je svojim motuproprijem: Spiritus Domini, od 10. siječnja 2021., u kan. 230 paragrafu prvom, iz sintagme ‘viri laici’ ispu stio riječ ‘viri’, tako da je ostalo samo laici,[11] te se službe čitača i akolita mogu podjeljivati i muškim i ženskim.

Odredba sada glasi:

Can. 230, § 1. Laici qui aetate dotibusque pollent Episcoporum conferentiae decreto statutis, per ritum liturgicum praescriptum ad ministeria lectoris et acholyti stabiliter assumi possunt, quae tamen ministeriorum collatio eiusdem ius non confert ad sustentationem remunerationemve ab Ecclesia praestandam.

Kan. 230, § 1. Laici koji imaju dob i vrline određene odlukom biskupske konferencije, mogu se za stalno po propisanom bogoslužnom obredu uzeti u službu čitača i akolita, ipak to podjeljivanje službi ne daje im pravo na crkveno uzdržavanje ili plaću.

U kanonu 535, paragraf drugi, motuproprijem pape Franje: De concordia inter Codices, od 31. svibnja 2016., je određeno da u knjigu krštenih treba ubilježiti također upis u samostojnu Crkvu ili prijelaz u drugu:[12]

/Can. 535/ § 2. In libro baptizatorum adnotentur quoque adscriptio Ecclesiae sui iuris vel ad aliam transitus, necnon confirmatio, item quae pertinent ad statum canonicum christifidelium, ratione matrimonii, salvo quidem praescripto can. 1133, ratione adoptionis, ratione suscepti ordinis sacri, necnon professionis perpetuae in instituto religioso emissae; eaeque adnotationes in documento accepti baptismi semper referantur.

/Kan. 535/ § 2. U knjigu krštenih neka se ubilježi i upis u samostojnu Crkvu ili prelazak u drugu, kao i potvrda, isto takoono što se odnosi na kanonsko stanje vjernika, s obzirom na ženidbu, uz pridržavanje propisa kan. 1133 s obzirom na posvojenje, s obzirom na primljeni sveti red, kao i doživotno zavjetovanje položeno u redovničkoj ustanovi; neka se zabilježbe uvijek unesu u ispravu o primljenom krštenju.

 Motuproprijem pape Franje: Authenticum charismatis, od 1. studenoga 2020., izmijenjen je kan 579. tako da za osnivanje nove posvećenog života nije dovoljno samo da dijecezanski biskup upita za savjet Apostolsku Stolicu, nego treba dobiti pismeno dopuštenje:[13]  

Can.  579. Episcopi dioecesani , in suo quisque territorio, instituta vitae consecratae formali decreto valide erigere possunt, praevia licentia Sedis Apostolicae scripto data.

Kan. 579. Dijecezanski biskupi, svaki na svom području, mogu službenim dekretom valjano osnovati ustanovu posvećenog života, uz prethodno dopuštenje Apostolske Stolice dano napismeno.


Izmijenjene odredbe u IV. knjizi Zakonika: Posvetiteljska služba Crkve


Papa Franjo je motuproprijem: Magnum principium, od 3. rujna 2017., izmijenio  drugi i treći paragraf u kan. 838.  U drugom paragrafu je dodano da na Apostolsku Stolicu spada da pregleda prilagodbe liturgijskih knjiga koje je prema odredbama prava odobrila biskupska konferencija, a u trećem paragrafu, u kojem se naznačuje što spada na biskupsku konferenciju, dodano je da može, nakon što budu potvrđene od Apostolske Stolice, izdati liturgijske knjige za područja na koja spadaju.[14]

Te odredbe glase:

/Can. 838/ § 2. Apostolicae Sedis est sacram liturgiam Ecclesiae universae ordinare, libros liturgicos edere  aptationes, ad normam iuris a Conferentia Episcoporum  approbatas, recognoscere, necnon  advigilare ut ordinationes liturgicae ubique fideliter observentur.

/Kan. 838/  Zadaća je Apostolske Stolice da uređujue sveto bogoslužje opće Crkve, izdaje bogoslužne knjige, pregleda prilagodbe koje je prema pravnoj odredbi odobrila biskupska konferencija i da bdije da se bogoslužne uredbe posvuda vjerno obdržaju.

§ 3. Ad Episcoporum Conferentias spectat versiones librorum liturgicorum in linguas vernaculas fideliter et convenienter intra limites definitos accomodatas parare et approbare atque libros liturgicos, pro regionibus ad quas pertinent, post confirmationem Apostolicae Sedis, edere.

§ 3. Na biskupske konferencije spada da prirede prijevode bogoslužnih knjiga na narodne jezike, vjerno i primjereno prilagođene unutar određenih granica, te da odobre i objave bogoslužne knjige za krajeve za koje su odgovorne, nakon što ih potvrdi Svet Stolica.

Papa Benedikt XVI. je svojim motuproprijem: Omnium in mentem, od 26. listopada 2009., izmijenio kanon 1008. tako što se u njemu ne nabrajaju službe naučavanja, posvećivanja i upravljanja koja se povjeravaju posvećenim službenicima, nego se jednostavno kaže da se oni posvećuju i određuju, da svatko, prema svom stupnju, služi narodu Božjem:[15]

Can. 1008. Sacramento ordinis ex divina institutione inter christifideles quidam, charactere indelebili quo signantur, constituuntur sacri ministri, qui nempe consecrantur et deputantur ut, pro suo quisque gradu, novo et peculiari titulo Dei populo inserviant.

Kan. 1008. Sakramentom reda se po božanskom ustanovljenju neki između vjernika, neizbrisivim  biljegom kojim se označuju, postavljaju za posvećene službenike, koji se naime posvećuju i određuju da, svatko prema svojem stupnju, iz novog i posebnog naslovom služe Božjem narodu.

Papa Franjo je motuproprijem: De concordia inter Codices, u kanonu 1111. dopunio paragraf prvi, i kanonu 1112. paragraf prvi, referiranjem na novi, treći paragraf kanona 1108.:[16]

Can. 1111,  § 1. Loci Ordinarius et parochus, qumdiu valide officio funguntur, possunt facultatem intra fines sui territorii matrimoniis assistendi, etiam generalem, sacerdotibus et diaconis deegare, firmo tamen eo quod praescribit can. 1108, § 3.

Kan. 1111, § 1. Mjesni ordinarij i župnik, dokle god valjano vrše službu, mogu ovlast za prisustvovanje ženidbama , također opću, u granicama svojeg područja povjeriti svećenicima i đakonima, obdržavajući pak ono što propisuje kan. 1108, § 3.

Can. 1112, § 1. Ubi desunt sacerdotes et diaconi, potest Episcopus dioecesanus, praevio voto favorabili Episcoporum conferentiae et obtenta licentia Santae Sedis, delegare laicos, qui matrimoniis assistant, firmo praescripto can. 1108, § 3.

Kan. 1112, § 1. Gdje nema svećenika ni đakona, dijecezanski biskup može, s prije dobivenim povoljnim mišljenje biskupske konferencije i pošto dobije dozvolu Svete Stolice, ovlastiti laike da prisustvuju ženidbama, obdržavajući pak ono što propisuje kan. 1108, § 3.

Papa Benedikt XVI. je motuproprijem: Omnium in mentem, izmijenio kanone 1117 i 1124 tako što se u njima ne spominje formalno napuštanje Katoličke Crkve.[17]

Ta dva kanona sada glase:

Can. 1117. Statuta superius forma servanda sit, si saltem alterutra pars matrimonium contrahentium in Ecclesia catholica baptizata vel in eandem recepta sit, salvis praescriptis can. 1127, § 2.

Kan. 1117. Gore određeni oblik treba da se obdržava, ako je barem jedna od stranaka koje sklapaju ženidbu krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena, uz obdržavanje kan. 1127, § 2. 

Can. 1124. Matrimonium inter duas personas baptizatas, quarum altera sit in Ecclesia catholica baptizata vel in eandem post baptismum recepta, altera vero Ecclesiae vel communitati ecclesiali plenam communionem cum Ecclesia catholica no habenti adscripta, sine expressa auctoritatis competentis licentia prohibitum sit.

Kan. 1124. Ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja, a druga pak upisana u Crkvu ili crkvenu zajednicu koja nema punog zajedništva s Katoličkom Crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.


Promjene u VI. knjizi Zakonika: Kaznene mjere u Crkvi


Motuproprijem pape Franje: Pascite gregem Dei, od 23. svibnja 2021.,[18] izmijenjen je veći broj odredba u VI. knjizi ZKP: O kaznenim sankcijama u Crkvi.

U kanonu 1312. izmijenjen je paragraf treći:

/Can. 1312/ § 3. Praeterea adhibentur remedia poenalia et paenitentiae de quibus in cann. 1339 et 1340, illa quidem praesertim ad delicta praecavenda, hae potius ad poenam substituendam vel augendam.

/Kan. 1312/ § 3. Osim toga, primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore o kojima je riječ u kann. 1339. i 1340., oni napose za predusretanje zlodjela, ovi više da se kazna zamijeni ili poveća.

U kanonu 1315. izmijenjeni su paragrafi prvi i drugi:

Can. 1315  § 1. Qui potestatem habet leges poenales ferendi, potest etiam legem divinam congrua poena munire.

Kan. 1315 § 1. Tko ima vlast donisti kaznene zakone, može odgovarajućom kaznom učvrstiti također božanski zakon.

§ 2, 3o poenam lege universali constitutam ut inetedrminatam vel facultativam determinare aut obligatoriam reddere.

§ 2. 3o kaznu uspostavljenu općim zakonom kao neodređenu ili fakultativnu, odrediti ili učiniti obvezatnom.

Kanon 1316. i 1317. su izmijenjeni, i glase:

Can. 1316. Curent Episcopi dioecesani ut, quatenus fieri potest, in eadem civitate vel regione uniformas ferantur poenales leges.

Kan. 1316. Neka se dijecezanski biskupi pobrinu da se, ako je moguće, u isto gradu ili pokrajini donesu jednoobrazni kazneni zakoni.

Can. 1317. Poenae eatenus constituantur, quatenus vere necessariae sint ad aptius providendum ecclesiasticae disciplinae. A legislatore autem inferiore dimissio e statu clericali constitui nequit.

Kan. 1317. Neka se kazne uspostavljaju toliko koliko su zaista nužne da se prikladnije osigura crkvena stega. Niži pak zakonodavac ne može ustanoviti otpust iz kleričkog staleža.

Neznatno je izmijenjen prvi paragraf kanona 1319.:

Can. 1319  § 1. Quatenus quis potest vi potestatis regiminis in foro externo praecepta imponere iuxta praescripta cann. 48-58, eatenus potest etiam poenas determinatas, exceptis expiatoriis perpetuis, per praeceptum comminari.

Kan. 1319 § 1. Ako netko može snagom vlasti upravljanja u izvanjskom području nametati zapovijedi prema propisu kann. 48-58, može također određenim kaznama, izuzevši trajne okajničke, zapovijeđu zaprijetiti.  

U kanonu 1324. dopunjeni su paragrafi prvi i treći, te glase:

Can. 1324, § 1, 2o ab eo qui rationis usu carebat propter ebrietatem aliamve similem mentis perturbationem, quae culpabilis fuerit, firmo praescripto can. 1326, § 1, n. 4.

Kan. 1324,  § 1, 2o onaj tko je bio lišen uporabe razuma zbog pijanstva ili drugog sličnog umnog poremećajua, koji je bio skrivljen, uz obdržavanje popisa kan. 1326, § 1, br. 4.

§ 3. In circumstantiis, de quibus in § 1, reus poenae latae sententiae non tenetur, attamen ad resipiscentiam vel ad scandali reparationem, ipsi poenae mitiores irrogari vel poenitentiae applicari possunt.

 § 3. U okolnostima, o kojima u § 1, krivac nije obvezan na kaznu unaprijed izrečenu, ipak za otrežnjenje ili ispravljanje sablazni, mogu mu se nametnuti blaže kazne ili primijeniti pokore.

Izmijenjeni su kanon 1325. i u kan. 1326. paragraf treći:

Can. 1325. Ignorantia crassa vel supina vel affectata numquam considerari potest in applicandis praescriptis cann. 1323 i 1324.

Kan. 1325. Neznanje grubo ili nehajno ili hotimično neikada se ne mogu uzeti u obzir u primjenjivanju propisa kann. 1323. i 1324.

/Can. 1326/ § 3. In iisdem cassibus, de quibus in § 1, si poena constituta sit ut facultativa, fit obligatoria.

/Kan. 1326/ §3. U istim slučajevima, o kojima u § 1, ako je kazna uspostavljena kao fakultativna, postaje obvezatna.

U kanonu 1332, pargraf prvi glasi:

Can. 1332 § 1. Interdictus tenetur prohibitionibus, de quibus in can. 1331, § 1, nn. 1-4.

Kan. 1332 § 1. Tko je kažnjen zabranom vezan  je zabrane o kojima je riječ u kan. 1331, § 1, brr. 1-4.

U kanonu 1342, izmijenjen je paragraf prvi:

Can. 1342, § 1. Quoties iustae obstent causae ne iudicialis processus fiat, poena irrogari vel declarari potest per decretum extra iudicium, servato can. 1720, praesertim quod attinet ad ius defensionis atque ad moralem certitudinem in animo eius qui decretum fert ad normam can. 1608. Remedia poenalia et paenitentiae applicari possunt per decretum in quolibet casu.

Kan. 1342, § 1. Kada god opravdani razlozi sprečavaju da se vodi sudski postupak, kazna se može izreći ili proglasiti izvansudskim dekretom, obdrćajući kan. 1720., naročito što se tiče prava na obranu i na moralnu sigurnost u svijesti onoga tko dekret donosi prema odredbi kan. 1608. Kazneni lijekovi i pokore mogu se primijeniti dekretom u svakom slučaju.

Kanon 1343., izmijenjen, glasi:

Can. 1343. Si lex aut praeceptum iudici facultatem concedat applicandi vel non applicandi poenam, iste, salvo praescripto can. 1326, § 3, rem definiat, pro sua conscientia et prudentia, iuxta id quod expostulant iustitiae restitutio, rei emendatio et scandali reparatio; iudex autem his in casibus potest etiam, si res ferat, poenam temperare vel in eius locum paenitentiam imponere.

Kan. 1343. Ako zakon ili zapovijed daje sucu ovlast da kaznu primijeni ili ne primijeni, on, držeći propis kan. 1326, § 3, po svojoj savijesti i razboritosti, neka stvar utvrdi, prema tome što traži ispravljanje pravednosti, popravak krivca i otklanjanje sablazni; sudac pak u tim slučajevima može također, ako stvar traži, kaznu ublažiti ili umjesto nje nametnuti pokoru.

U kanonu 1344. izmijenjeni su brr. 1 i 2:

/Can. 1344/ 1º poenae irrogationem in tempus magis opportunum differre, si ex praepropera rei punitione maiora mala eventura praevideantur, nisi necessitas urgeat scandalum reparandi;

2º a poena irroganda abstinere vel poenam mitiorem irrogare aut paenitentiam adhibere, si reus emendatus sit, necnon scandalum et damnum forte illatum reparaverit, aut si ipse satis a civili auctoritate punitus sit vel punitum iri praevideatur;

/Kan. 1344/ 1o udaranje kazne odgoditi za prikladnije vrijeme, ako se predviđa da će iz prenagljenog kažnjavanja krivca uslijediti veća zla, osim ako nužda traži da se otkloni sablazan;

2o uzdržati se od udaranja kazne ili udariti blažu kaznu ili primijeniti pokoru, ako se krivac popravio, i sablazan i štetu možda nanesenu nadoknadio, ili ako je dovoljno kažnjen od civilne vlasti ili se predviđa da će biti kažnjen;

Izmijenjen je kanon 1345. i glasi:

Can. 1345 – Quoties delinquens vel usum rationis imperfectum tantum habuerit, vel delictum ex necessitate vel gravi metu aut passionis aestu vel, salvo praescripto can. 1326, § 1, n. 4, in ebrietate aliave simili mentis perturbatione patraverit, iudex potest etiam a qualibet punitione irroganda abstinere, si censeat aliter posse melius consuli eius emendationi; reus tamen puniri debet si aliter ad iustitiam restituendam, et scandalum forte illatum reparandum provideri non possit.

Kan. 1345. Kada god je prekršitelj ili imao samo nesavršenu uporabu razuma, ili je počinio zlodjelo iz prisile ili teškog straha ili u naletu strasti ili, ne dirajući propis kan. 1326, § 1, br. 4, u pijansstvu i drugom sličnom poremećaju uma, sudac se može uzdržati od izricanja bilo kakvog kažnjavanja, ako bude smatrao da se drugčije može bolje providjeti njegovom popravku; krivca pak treba kazniti ako se ne bi moglo drugačije providjeti naknadi pravednosti, i ispravljanju sablazni možda izazvanoj.

U kanonu 1346. izmijenjeni je paragraf drugi:

/Can. 1346/ § 2. Quoties vero reus plura delicta patraverit, si nimius videatur poenarum ferendae sententiae cumulus, prudenti iudicis arbitrio relinquitur poenas intra aequos terminos moderari, et eum vigilantiae subicere. 

/Kan. 1346/ § 2. Kad god je krivac počinio više zlodjela, ako se čini da je prevelik broj kazna koje treba izreći, prepušta se razboritom sudu suca da kazne smanji unutar pravičnih granicama, i da ga podvrgne nadzoru.

Kanon 1349, izmijenjen, glasi:

Can. 1349. Si poena sit indeterminata neque aliud lex caveat, iudex in poenis determinandis eas eligat quae inducto scandalo et damni gravitati proportionatae sint; poenas tamen graviores ne irroget, nisi casus gravitas id omnino postulet; perpetuas autem poenas irrogare non potest.

Kan. 1349. Ako je kazna neodređena, a zakon ne određuje drukčije, sudac u određivanju kazna neka izabere one koje su razmjerne nastaloj sablazni i težini štete; neka teži kazna ne nameće, osim ako to težina slučaja sasvim zahtijeva.

U  kanonima 1350. i 1356., izmijenjeni su drugi pargarafi, i u kanonu 1358. izmijenjen je prvi paragraf, koji sada glase:

/Can. 1350/ § 2. Dimisso autem e statu clericali, qui propter poenam vere indigeat, Ordinarius meliore quo fieri potest modo providere curet, exclusa vero collatione officii, ministerii vel muneris.

/Kan. 1350/ § 2. Ordinarij neka se na najbolji mogući način pobrine za onoga tko je otpušten iz kleričkog staleža, koji se zbog kazne nalazi u istinskoj potrebi, isključivši pak podjeljivanje službe, dužnosti ili zadaće.

/Can. 1356/ § 2. Antequam remissio fiat, consulendus est, nisi propter extraordinarias circumstantias impossibile sit, praecepti auctor, vel qui poenam irrogavit vel declaravit.

/Kan. 1356/ § 2. Prije nego se kazna otusti, treba se posavjetovati, osim ako znog izvanrenih okolnosti to nije moguće, s onim tko je zapovijed donio, ili tko je kaznu nametnuo ili proglasio.

Can. 1358, § 1. Remissio censurae dari non potest nisi delinquenti qui a contumacia, ad normam can. 1347, § 2, recesserit; recedenti autem denegari nequit, salvo praescripto can. 1361, § 4.

Kan. 1358, § 1. Otpuštenje cenzure ne može se dati osim počinitelju zlodjela koji je, prema odredbi kan. 1347, § 2, odustao od tvrdokornosti; onome pak tko je odustao ne može se uskratiti, uz pridržavanje kan. 1361,  § 4.

Kanon 1360., izmijenjen:

Can. 1360. Remissio poenae vi aut metu gravi aut dolo extorta ipso iure irrita est.

Kan. 1360. Otpuštenje kazne iznuđeno prisilom ili teškim strahom ili prevarom po samo je pravu ništavo.

U kanonu 1362. izmijenjen je pargraf prvi, br. 2, i također paragraf drugi:

/Can. 1362,  § 1/ 2º firmo praescripto n. 1, de actione ob delicta de quibus in cann. 1376, 1377, 1378, 1393, § 1, 1394, 1395, 1397, 1398, § 2, quae septennio praescribitur, vel de ea ob delicta de quibus in can. 1398, § 1, quae viginti annorum spatio praescribitur; 

/Kan. 1362, § 1/ 2o ne dirajući propis br.1, o tužbi zbog zlodjela o kojima u kann. 1376, 1377, 1378, 1393, § 1, 1394, 1395, 1397, 1398, § 2, koja zastarjeva kroz sedam godina, ili o onoj zbog zlodjela o kojima u kan. 1398, § 1, koja zastarjeva u roku od dvadeset godina;

§ 2 Praescriptio, nisi aliud in lege statuatur, decurrit ex die quo delictum patratum est, vel, si delictum sit permanens vel habituale, ex die quo cessavit.

§ 2. Zastara, osim ako se u zakonu drukčije određuje, teče od dana kada je zlodjelo počinjeno, ili malo je zlodjelo trajno ili habitualno, od dana kada je prestalo.

Dosadašnji kanon 1371., sada kanon 1365., glasi:

Can. 1365 – Qui, praeter casum de quo in can. 1364, § 1, doctrinam a Romano Pontifice vel a Concilio Oecumenico damnatam docet vel doctrinam, de qua in can. 750, § 2, vel in can. 752, pertinaciter respuit, et ab Apostolica Sede vel ab Ordinario admonitus non retractat, .censura puniatur et privatione officii; his sanctionibus aliae addi possunt de quibus in can. 1336, §§ 2-4.

Kan. 1365.   Tko, osim slučaja o kojem u kan. 1364, § 1, naučava nauk osuđen od Rimskog biskupa ili od općeg sabora, ili uporno odbacuje nauk o kojem u kan. 750, § 2 ili u kan. 752, i opomenut od Apostoske Stolice ili od ordinarija ne odustane, neka se kazni cenzurom i oduzimanjem službe; tim sankcijama mogu se dodati druge o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

U kanonu 1370., paragraf treći:

/Can. 1370/ § 3. Qui vim physicam in clericum vel religiosum vel alium christifidelem adhibet in fidei vel Ecclesiae vel ecclesiasticae potestatis vel ministerii contemptum, iusta poena puniatur.

/Kan. 1370/ § 3. Tko upotrijebi fizičku silu protiv klerika ili redovnika ili drugog vjernika iz prezira prema vjeri ili Crkvi ili crkvenoj vlasti ili službi, neka se kazni pravednom kaznom.

Izmijenjeni dosadašnji kanon 1375., sada 1372., glasi:

Can. 1372 – Puniantur ad normam can. 1336, §§ 2-4: 

1º qui impediunt libertatem ministerii vel exercitium potestatis ecclesiasticae aut legitimum rerum sacrarum vel bonorum ecclesiasticorum usum, aut perterrent eum qui potestatem vel ministerium ecclesiasticum exercuit;

2º qui impediunt libertatem electionis aut perterrent electorem vel electum.

Kan. 1372. Neka se kazne prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4:

1o oni koji sprječavaju slobodu služenja ili vršenja crkvene vlasti ili zakonite upotrebe posvećenih stvari ili crkvenih dobara, ili zastrašuju onoga tko izvršava vlast ili crkveno služenje.

2o oni koji priječe slobodu biranja ili zastrašuju birača ili izabranoga.

Dosadašnji kanoni 1386. i 1389., paragraf drugi, a sada kanon 1377., paragraf prvi, i kan. 1378., paragraf drugu, izmijenjeni su, i glase:

Can. 1377, § 1. Qui quidvis donat vel pollicetur ut aliquis officium vel munus in Ecclesia exercens, illegitime quid agat vel omittat, iusta poena puniatur ad normam can. 1336, §§ 2-4; item qui ea dona vel pollicitationes acceptat pro delicti gravitate puniatur, non exclusa officii privatione, firma damnum reparandi obligatione.

Kan. 1377, § 1. Tko bilo što daruje ili obeća da netko, obavljajući službu u Crkvi, nešto nezakonito učini ili propusti, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4; isto tako neka se kazni prema težini zlodjela onaj koji te darove ili obećanja prima.

/Can. 1378/ § 2. Qui vero, ex culpabili neglegentia, ecclesiasticae potestatis vel officii vel muneris actum illegitime cum damno alieno vel scandalo ponit vel omittit, iusta poena puniatur ad normam can. 1336, §§ 2-4, firma damnum reparandi obligatione.

/Kan. 1378/ § 2. Tko pak, zbog skrivljenog nemara, na štetu drugoga ili na sablazan, nezakonito počini ili propusti čin crkvene vlast ili službe ili zadaće, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1366 §§ 2-4, uz obavezu da se šteta nadoknadi.

Kanon 1380. izmijenjen:

Can. 1380. Qui per simoniam sacramentum celebrat vel recipit, interdicto vel suspensione vel poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, puniatur.

Kan. 1380. Tko slavi ili prima sakramente po simoniji, neka se kazni zabranom /interdiktom/ ili suspenzijom /obustavom/ ili kaznama o kojima je riječ u kan. 1336, §§ 2-4.

Dosadašnji kanoni 1385. i 1384, izmijenjeni su i pod brojevima 1383. i 1389. glase:

Can. 1383. Qui quaestum illegitime facit ex Missae stipe, censura vel poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, puniatur.

Kan. 1383. Tko nezakonito zarađuje iz priloga za mise, neka se kazni cenzurom ili kaznama o kojima je riječ u kan. 1336, §§ 2-4.

Can. 1389. Qui, praeter casus, de quibus in cann. 1379-1388, sacerdotale munus vel aliud sacrum ministerium illegitime exsequitur, iusta poena puniatur, non exclusa censura.

Kan. 1389. Tko, osim slučajeva o kojima se govori u kann. 1378.-1383., nezakonito vrše svećeničku dužnost ili drugo sveto služenje, neka se kazni pravednom kaznom, ne isključujući cenzuru.

U dosadašnjem kanonu 1390. izmijenjeni su pargrafi drugi i treći:

/Can. 1390/ § 2. Qui aliam ecclesiastico Superiori calumniosam praebet delicti denuntiationem, vel aliter alterius bonam famam illegitime laedit, iusta poena puniatur ad normam can. 1336, §§ 2-4, cui praeterea censura addi potest. 

/Kan. 1390/ § 2. Tko crkvenom poglavaru pruži drugu klevetničku prijavu o zlodjelu, ali drukčije nezakonito povrijedi dobar glas drugoga, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, kojoj se uz to može dodati cenzura. 

§ 3. Calumniator cogi debet etiam ad congruam satisfactionem praestandam.

§ 3. Klevetnik se može prisiliti također na davanje primjerene zadovoljštine.

Izmijenjen dosadašnji kanon 1391.:

Can. 1391 – Poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4, pro delicti gravitate puniatur:

1º qui ecclesiasticum documentum publicum falsum conficit, vel verum mutat, destruit, occultat, vel falso vel mutato utitur;

2º qui alio falso vel mutato documento utitur in re ecclesiastica;

3º qui in publico ecclesiastico documento falsum asserit.

Kan. 1391. Kaznama o kojima je riječ u kan. 1336, §§ 2-4,, prema težini zlodjela, neka se kazni:

1o tko krivotvor javnu crkvenu ispravu ili pravu mijenja, uništi, sakrije, ili se lažnom ili promijenjenom služi;

2o tko se služi drugom krivotvorenom ili izmijenjenom ispravom u crkvenoj stvari;

3o tko u javnoj crkvenoj ispravi iznese nešto lažno.

U dosadašnjim kanonima 1392. i 1394., a sada kann. 1393. i 1394., izmijenjeni su prvi paragrafi:

Can. 1393, § 1. Clericus vel religiosus mercaturam vel negotiationem contra canonum praescripta exercens pro delicti gravitate puniatur poenis de quibus in can. 1336, §§ 2-4.

Kan. 1393, § 1. Klerik ili redovnik koji se, protiv kanonskih propisa, bave trgovinom ili novčarstvom, prema težini zlodjela neka se kazne kaznama o kojima je govor u kan. 1336, §§ 2-4.

Can. 1394 – § 1. Clericus matrimonium, etiam civiliter tantum, attentans, in suspensionem latae sententiae incurrit, firmis praescriptis cann. 194, § 1, n. 3, et 694, § 1, n. 2; quod si monitus non resipuerit vel scandalum dare perrexerit, gradatim privationibus vel etiam dimissione e statu clericali puniri debet.

Kan. 1394 § 1. Klerik koji pokuša sklopiti ženidbu, također samo civilno, upada u suspenziju unaprijed izrečenu, ne dirajući propise kann. 194

§ 1, br. 3, i 694, § 1, br. 2; a opomenut ako se ne urazumi ili nastavi izazivati sablazan, postepeno se treba kažnjavati oduzećima ili također otpustom iz kleričkog staleža.

U kanonu 1395. izmijenjen je paragraf drugi, a u kanonu 1397. paragraf prvi, i glase:

/Can. 1395/ § 2. Clericus qui aliter contra sextum Decalogi praeceptum deliquerit, si quidem delictum publice patratum sit, iustis poenis puniatur, non exclusa, si casus ferat, dimissione e statu clericali.

/Kan. 1395/ § 2. Klerik koji drukčije pogriješi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je zlodjelo počinjeno javno, neka se kazni pravednim kaznama, ne isključujući, ako slučaj traži, otpust iz kleričkog staleža.

Can. 1397, § 1. Qui homicidium patrat, vel hominem vi aut fraude rapit vel detinet vel mutilat vel graviter vulnerat, poenis, de quibus in can. 1336, §§ 2-4, pro delicti gravitate puniatur; homicidium autem in personas de quibus in can. 1370, poenis ibi et etiam in § 3 huius canonis statutis punitur.

Kan. 1397, § 1. Tko počini ubojstvo, ili čovjeka silom ili na prevaru otme ili zadržava ili osakati ili teško rani, kaznama o kojima je riječ u kan. 1336, §§ 2-4 neka se prema težini zlodjela kazni; ubojstvo pak osoba o kojima je riječ u kan. 1370. neka se kazni kaznama ondje određenim i također u § 3 ovoga kanona.


Izmijenjene odredbe u VII. knjizi Zakonika: Postupci


Temeljem motuproprija: Mitis Iudex pape Franje, do promjena je došlo u više kanona ili odredaba u VII. knjizi Zakonika.[19]

 Dosadašnji kanon 1672. je postao paragraf 2 u kan. 1671., a kanon 1673. je postao kanon 1672., i u njemu su spojeni brr. 2 i 3.:

Can. 1672. In causis de matrimonii nullitate, quae non sint Sedi Apostolicae reservatae, competentia sunt: 1o tribunal loci in quo matrimonium celebratum est; 2o tribunal loci in quo alterutra vel utraque pars domicilium vel quasi-domicilium habet; 3o tribunal loci in quo de facto colligendae sunt pleraeque probationes.

Kan. 1672. U parnicama o ništavosti ženidbe, koje nisu pridržane Apostolskoj Stolici, mjerodavni su: 1o sudište mjesta u kojem je ženidba sklopljena; 2o sudište mjesta u kojem jedna ili druga ili obje stranke imaju prebivalište ili boravište; 3o sudište mjesta u kojem stvarno treba da se prikupi većina dokaza.

Kanoni 1674. i 1675. su spojeni u jedan, i čine dva paragrafa u novom kanonu 1674.:

Can. 1674 § 1. Habiles sunt ad matrimonium impugnandum: 1oconiuges; 2o promotor iustitiae, cum nullitas iam divulgata est, si matrimonium convalidari newueat aut non expediat.

Kan. 1674 – § 1. Sposobni su za pobijanje ženidbe: 1° ženidbeni drugovi; 2° promicatelj pravde, kad je ništavost već razglašena, ako se ženidba ne može ukrijepiti ili ako to nije uputno.

§ 2. Matrimonium quod, utroque coniuge vivente, non fuit accusatum, post mortem alerutrius vel utriusque coniugis accusari non potest, nisi quaestio de validitate sit praeiudicium ad aliam solvendam controversiam sive in foro canonico sive in foro civili.

§ 2. Ženidba koja nije bila pobijana dok je živjelo oboje ženidbenih drugova ne može se pobijati poslije njihove smrti ili smrti jednoga od njih, osim ako pitanje o valjanosti prethodi rješenju drugog spora bilo na kanonskom bilo na građanskom sudištu

§ 3. Si autem coniux moriatur pendente causa, servetur can. 1518.

§ 3. Ako jedan ženidbeni drug umre za vrijeme trajanja parnice, neka se obdržava kan. 1518.

Kanon 1676. postao je kan. 1675. i posve izmijenjen:

Can. 1675. Iudex, antequam causam acceptet, certior fieri debet matrimonium irreparabiliter pessum ivisse, ita ut coniugalis convictus restitui nequeat.

Kan. 1675 – Sudac, prije nego prihvati parnicu, mora biti siguran da je ženidba nepovratno propala tako da je nemoguće obnoviti bračni suživot.

Kanon 1677. izmijenjen i postao je kan.1676.:

Can. 1676 § 1. Recepto libello, Vicarius iudicialis si aestimet eum aliquo fundamento niti, eum admittat et, decreto ad calcem ipsius libelli apposito, praecipiat ut exemplar notificetur defensori vinculi et, nisi libellus ab utraque parte subscriptus fuerit, parti conventae, eidem dato termino quindecim dierum ad suam mentem de petitione aperiendam.

Kan. 1676, § 1. Kad je tužba zaprimljena, sudski vikar, ako smatra da ima kakvog temelja, neka ju prihvati i, s odlukom priloženom na kraju tužbe, odredi da se jedna preslika priopći branitelju veze i tuženoj stranci, ako tužbu nisu potpisale obje stranke, dajući joj rok od petnaest dana da iznese svoje mišljenje o zahtjevu.

§ 2. Praefato termino transacto, altera parte, si et quatenus, iterum monita ad suam mentem ostendendam, audito vinculi defensore, Vicarius iudicialis suo decreto dubii formulam determinet et decernat utrum causa processu ordinario an processu breviore ad mentem cann. 1683-1687 pertractanda sit. Quod decretum partibus et vinculi defensori statim notificetur.

§ 2. Pošto prođe navedeni rok, nakon što je drugu stranku ponovno upozorio, ako i ukoliko to smatra prikladnim, da očituje svoje mišljenje, i zatraživši mišljenje branitelja veze, neka sudski vikar svojom odlukom odredi formulu dvojbe i odluči treba li parnica ići u redoviti postupak ili u skraćeni postupak prema odredbama kann. 1683-1687. Ova odluka neka se odmah priopći strankama i branitelju veze.

§ 3. Si causa ordinario processu tractanda est, Vicarius iudicialis, eodem decreto, constitutionem iudicum collegii vel iudicis unici cum duobus assessoribus iuxta can. 1673, § 4 disponat.

§ 3. Ako parnicu treba rješavati u redovitom postupku, sudski vikar istom odlukom određuje uspostavu sudskoga vijeća ili suca pojedinca sa dva prisjednika prema kan. 1673, § 4.

§ 4. Si autem processus brevior statutus est, Vicarius iudicialis agat ad normam can. 1685.

§ 4. Ako se pak odredi skraćeni postupak, sudski vikar postupa prema odredbi kan. 1685.

§ 5. Formula dubii determinare debet quo capite vel quibus capitibus nuptiarum validitas impugnetur.

§ 5. Formula dvojbe mora odrediti s kojeg se razloga ili s kojih se razloga pobija valjanost ženidbe.

Kanon 1679. postao je kan. 1678. s četiri paragrafa, od kojih prvi paragraf čini izmijenjeni kan. 1679; paragraf drugi je novi; paragraf treći je nešto izmijenjeni kan. 1680., a paragraf četvrti je izmijenjeni kan. 1681. i glasi:

Can. 1678.  In causis de matrimonii nullitate, confessio iudicialis et partium declarationes, testibus forte de ipsarum partium credibilitate sustentae, vim plenae probationis habere possunt, a iudice aestimandam perpensis omnibus indiciis et adminiculis, nisi alia accedant elementa quae eas infirment.

Kan. 1678. § 1. U parnicama ništavosti ženidbe, sudsko priznanje i iskazi stranaka, potkrijepljeni možebitnim svjedocima o vjerodostojnosti samih stranaka, mogu imati snagu potpunog dokaza, a koje neka sudac vrednuje procijenivši sve pokazatelje i pomagala, osim ako se pridruže drugi elementi koji ih opovrgavaju.

§ 2. In iisdem causis, depositio unius testis plenam fidem facere potest, si agatur de teste qualificato qui deponat de rebus ex officio gestis, aut rerum et personarum adiuncta id suadeant.

§ 2. U istim parnicama, iskaz jednog svjedoka može dati potpun dokaz, ako se radi o službenom svjedoku koji daje izjavu o stvarima koje je vršio po službenoj dužnosti, ili ako okolnosti stvari i osoba to savjetuju.

§ 3. In causis de impotentia vel de consensus defectu propter mentis morbum vel anomaliam naturae psychicae iudex unius periti vel plurium opera utatur, nisi ex adiunctis inutilis evidenter appareat; in ceteris causis servetur praescriptum can. 1574.

§ 3. U parnicama o spolnoj nemoći ili o nedostatku privole zbog duševne bolesti ili poremećaja psihičke naravi neka se sudac posluži djelom jednog ili više stručnjaka, osim ako se iz okolnosti očito vidi da je to nekorisno; u ostalim parnicama neka se obdržava propis kan. 1574.

§ 4. Quoties in instructione causae dubium valde probabile emerserit de non secuta matrimonii consummatione, tribunal potest, auditis partibus, causam nullitatis suspendere, instructionem complere pro dispensatione super rato, ac tandem acta transmittere ad Sedem Apostolicam una cum petitione dispensationis ab alterutro vel utroque coniuge et cum voto tribunalis et Episcopi. 

§ 4. Kad god u istraživanju parnice iskrsne veoma vjerojatna dvojba o neizvršenju ženidbe, sud može, saslušavši stranke, obustaviti parnicu o ništavosti, dopuniti istraživanje za oprost od tvrde ženidbe i zatim poslati Apostolskoj Stolici spise zajedno s molbom za oprost jednog ili oba ženidbena druga i mišljenjem suda i biskupa

Kanon 1688. neznatno je izmijenjen dosadašnji kan. 1686.:

Can. 1688. Recepta petitione ad normam can. 1676 proposita, Episcopus dioecesanus vel Vicarius iudicialis vel Iudex designatus potest, praetermissis sollemnitatibus ordinarii processus sed citatis partibus et cum interventu defensoris vinculi, matrimonii nullitatem sententia declarare, si ex documento, quod nulli contradictioni vel exceptioni sit obnoxium, certo constet de exsistentia impedimenti dirimentis vel de defectu legitimae formae, dummodo pari certitudine pateat dispensationem datam non esse, aut de defectu validi mandati procuratoris. 

Kan. 1688 – Kad primi zahtjev prema odredbi kan. 1676, dijecezanski biskup ili sudski vikar ili postavljeni sudac, pošto izostavi oblike redovitog postupka, ali pozvavši stranke i uz sudjelovanje branitelja veze, može presudom proglasiti ništavost ženidbe, ako je na temelju isprave, koja nije podložna nikakvu protivljenju ili prigovoru, posve sigurno da postoji zapreka ili da nedostaje zakoniti oblik, samo ako je s jednakom sigurnošću očito da nije dan oprost ili da zastupnik nije imao valjana naloga.

Kanon 1690. je postao paragraf drugi kanona 1691., neznatno izmijenjen, a kan. 1691. je postao paragraf treći kanona 1691.:

/Can. 1691/ § 2. Causae ad matrimonii nullitatem declarandam, processu contentioso orali, de quo in cann. 1656-1670, tractari nequeunt.

/Kan. 1691/ § 2. Parnice za proglašenje ništavosti ženidbe ne mogu se voditi usmenim parničnim postupkom o kojem govore kann. 1656-1670.

§ 3. In ceteris quae ad rationem procedendi attinet, applicandi sunt, nisi rei natura obstet, canones de iudiciis in genere et de iudicio contentioso ordinario, servatis specialibus normis circa causas de statu personarum et causas ad bonum publicum spectantes.

§ 3. U ostalome s obzirom na način postupanja trebaju se primijeniti, osim ako se tome protivi narav stvari, kanoni o sudovima općenito i o redovitome parničnom suđenju, uz obdržavanje posebnih odredaba za parnice o pravnom stanju osoba i za parnice koje se tiču javnoga dobra.


Zaključak


Od donošenja i stupanja na snagu sadašnjeg Zakonika kanonskog prava učinjeno je u njemu puno promjena, bilo da su donesene neke posve nove bilo da su postojeće mijenjane. Jednu novu odredbu unio je u Zakonik Ivan Pavao II.; tri promjene je učinio Benedikt XVI.; s sve ostale učinio je papo Franjo.

Nove su dvije odredbe u I. knjizi Zakonika (Opće odredbe), jedna u II. knjizi (Božji narod), jedna u III. (Naučiteljska služba Crkve), tri u IV. (Posvetiteljska služba Crkve), dvadeset u VI. (Kaznene mjere u Crkvi) i devet u VII. knjzi (Postupci); a izmijenjenih odredaba ima tri u II. knjizi, šest u IV., trideset i četiri u VI. i sedam u VII. knjizi.


[1] Za razliku od sadašnjeg Zakonika, u prethodnom Zakoniku iz g. 1917. kroz 66 godina (1917.-1983.), koliko je bio na snazi, izvršene su promjene u samo 6 kanona: dokinut § 3 u kan. 236; izmijenjene odredbe kann. 240 § 3, 808 i 858 bez da je diran sam tekst, te dodan novi tekst kan. 1099 § 2 i kan. 2319 § 1, 1o.

[2] Detaljan prikaz promjena dao: I. Marković, „Izmjene kanona Zakonika kanonskog prava iz 1983: Od motuproprija Ad tuendam fidem do motuproprija Magnum principium“, u: Vrhbosnensia 22(2018), 1, str. 117-150.

[3] Ivan Pavao II., Motu proprio: Ad tuendam fidem, 18. svibnja 1998., art. br. 4., u: AAS 90(1998),457-461.

[4] Franjo, Motu proprio: De concordia inter Codices, 31. svibnja 2016., art. 1, u: AAS 108(2016), str. 603.

[5] Franjo, Motu proprio: De concordia inter Codices, 31. svibnja 2016., art. 2, u: AAS 108(2016), str. 603.

[6] Franjo, Motu proprio: Communis vita, od 19. ožujka 2019., u: L’Osservatore Romano, 27. ožujka 2019., str. 9.

[7] Franjo, Motu proprio: De concordia inter Codices, 31. svibnja 2016, art 5, u: AAS 108(2016), str. 605.

[8] Benedikt XVI., Motu proprio: Omnium in mentem, 26. listopada 2009., u: AAS 102(2010), 1, str. 10.

[9] Franjo, Motu proprio: De concordia inter Codices, 31. svibnja 2016.,  art 5, u: AAS 108(2016), str. 605.

[10] Franjo, Motu proprio: De concordia inter Codices, 31. svibnja 2016., art 10, u: AAS 108(2016), 6, str. 605.

[11] Motu proprio: Spirius Domini, 10. siječnja 20121., objavljen u: L’Osservatore Romano, 11. siječnja 2021, str. 10.

[12] Motu proprio: De concordia inter Codices, art. 3, u: AAS, 108(2016), str. 604.

[13] Motu proprio: Authenticum charismatis objavljen u: L’Osservatore Romano,4. studenoga 2020., str. 6

[14] Motu proprio: Magnum principium, objavljen u: AAS 109(2017), str. 967-970.

[15] Motu proprio: Omnium in mentem,  u: AAS 102(2010), 1, str. 10.

[16] Motu proprio: De concordia inter Codices, u: AAS 108(2016), str. 605.

[17] Motu proprio: Omnium in mentem, u: AAS 102(2010), 1, str. 10.

[18] Motu proprio: Pascite gregem Dei, u: l’Osservatore Romano,  1. lipnja 2021., str. 2-4.

[19] Motu proprio: Mitix Iudex, u: AAS 107(2015), str. 958-970.