Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s narodom i podjeljivanja sakramenata
Uvod
Zakonik kanonskoga prava (ZKP) jedna je od najvažnijih knjiga Katoličke Crkve, a njome se, najjednostavnije rečeno, uređuju prava i obveze svih članova Crkve. S obzirom na temu o kojoj ovdje želimo progovoriti, posebno su nam važna dva kanona: 212 i 213, pa ih najprije donosimo, a potom i obrazlažemo.
Kan. 212 – § 1. Što posvećeni pastiri, budući da predstavljaju Krista, proglase kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, vjernici su, svjesni svoje odgovornosti, obvezni slijediti s kršćanskom poslušnošću.
§ 2. Vjernici mogu slobodno crkvenim pastirima očitovati svoje potrebe, osobito duhovne, i svoje želje.
§ 3. Vjernici imaju pravo, katkada dapače i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, posvećenim pastirima očitovati svoje mišljenje o onom što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i ostalim vjernicima.
Kan. 213 – Vjernici imaju pravo primati od posvećenih pastira pomoć iz duhovnih dobara Crkve, osobito iz Božje riječi i sakramenata.
Imajući u vidu s jedne strane navedenu obvezu poslušnosti vjernika prema onome što posvećeni pastiri proglase kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, a s druge strane i pravo da vjernici mogu slobodno crkvenim pastirima očitovati svoje potrebe i želje, posebno duhovne, pridržavajući se pri tome navedenih kriterija, ovdje koristimo tu pogodnost i propitujemo opravdanost donošenja Odredaba biskupa Hrvatske biskupske konferencije (HBK) u vezi sa sprječavanjem širenja bolesti COVID-19.
Po njima su, naime, do daljnjega, tj. dok biskupi ne donesu drukčije odredbe, otkazane sve svete Mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima, a razlog takve odluke je izbjegavanje širenja bolesti COVID-19 i očuvanje zdravlja stanovništva. Prema tim odredbama, svećenici smiju slaviti svete Mise isključivo bez sudjelovanja zajednice, dok crkve smiju biti otvorene samo za osobnu molitvu zdravih vjernika, i to uz poštovanje određenih uvjeta, od kojih ističemo kako u isto vrijeme u crkvi smije biti najviše deset osoba, a koje međusobno moraju biti udaljene najmanje dva metra. Odredbe propisuju i da se do daljnjega obustavljaju sakramenti ispovijedi i bolesničkoga pomazanja, osim u smrtnoj pogibelji.
Pravo vjernika na Božju riječ i sakramente
Kan. 213 izrijekom potvrđuje kako vjernici imaju pravo od posvećenih pastira primati pomoć iz duhovnih dobara Crkve, a ta se duhovna dobra prvenstveno odnose na ona koja proizlaze iz Božje riječi i sakramenata. Duhovna dobra koja proizlaze iz Božje riječi podrazumijevaju obvezu posvećenih pastira da naviještaju i tumače vjernicima riječ Božju, tj. ono što je sadržano u Svetom pismu i Predaji, kao i pravo vjernika da u tome budu poučeni, a duhovna dobra koja proizlaze iz sakramenata podrazumijevaju obvezu posvećenih pastira da dijele sakramente i pravo vjernika da ih primaju.
Pravo vjernika da im bude naviještena Božja riječ je po sebi razumljivo i čini nam se da ono u aktualnoj situaciji nije izravno povrijeđeno. Naime, posvećeni pastiri su nastavili naviještati Božju riječ putem televizije, interneta, radija i na druge načine, odnosno narod načelno nije ostavljen bez ikakve duhovne potpore i pouke.
Ipak, s obzirom na navedeno, želimo istaknuti problematiku TV i internetskog prijenosa svete Mise i tzv. duhovne pričesti, koji se počinju sve više nuditi vjernicima kao prikladna i opravdana zamjena u trenutačnoj situaciji za izravno slavlje Euharistije i prave pričesti, iako je riječ tek o obliku koji je namijenjen bolesnima, starima i onima koji su opravdano spriječeni. U tom smislu, mnogi će, čini nam se s pravom, istaknuti kako takvi oblici vode obezvrjeđivanju važnosti svetoga reda, svetoga prostora i vjerovanja u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama Kruha i Vina, jer se sve to može zamijeniti gledanjem u ekran i “duhovnom pričešću”.
S tim je povezano i pravo vjernika na primanje sakramenata. Razumljivo je da pravo vjernika na sakramente nije apsolutno, odnosno nema svaki vjernik pravo zahtijevati i svaki posvećeni pastir dužnost svakome podijeliti sakramente, nego to pravo imaju oni koji ih prikladno traže, valjano su raspoloženi i pravom im se ne zabranjuju (usp. ZKP, kan. 843, § 1), no činjenica je da su odredbe biskupa HBK izravno pogodile sve vjernike, dakle i one koji po ZKP-u imaju pravo na njih. U tom se smislu postavlja pitanje opravdanosti odredaba biskupa HBK da uskrate takvim vjernicima pravo na primanje, a posvećenim pastirima dužnost na podjeljivanje sakramenata. Na to bi se moglo reći, kako to tumači crkveni pravnik Velimir Blažević, da to pravo u biti nije vjernicima uskraćeno ukoliko sakramente traže na prikladan način, imajući u vidu vrijeme i mjesto, kao i važnost izbjegavanja opasnosti zaraze koronavirusom, no jasno je da je u praksi, barem za većinu vjernika laika, to pravo bitno ograničeno, zapravo de facto ukinuto, s obzirom da im je pristup crkvi omogućen tek za osobnu molitvu, dok su župni uredi zatvoreni do daljnjega, a komunikacija ograničena isključivo na telefon i elektroničku poštu. Jedini izuzetak čini dozvola podjeljivanja sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja u smrtnoj pogibelji.
Prva svrha Crkve: zdravlje tijela ili spasenje duša?
Biskupi u svojim odredbama ističu da je razlog otkazivanja svete Mise, sakramenata i drugih navedenih oblika ovaj: “da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva”.
Ovdje bi bilo bespotrebno upuštati se u rasprave vezane uz COVID-19, ali ipak želimo istaknuti kako se o tom virusu mišljenja stručnjaka uvelike razlikuju, od toga da ga jedni drže manje opasnim od obične gripe, dok ga drugi smatraju potencijalno opasnim po život velikog broja ljudi, posebno starih, starijih i onih koji boluju od ozbiljnijih kroničnih bolesti. Nije na nama da izražavamo eventualnu sumnju u ozbiljnost situacije, nego polazimo od pretpostavke da je doista riječ o potencijalno opasnom virusu koji može dovesti do smrti velikog broja ljudi, ukoliko ne budu na snazi ozbiljne i stroge mjere sprječavanja. Iz te perspektive čini se da su odredbe naših biskupa itekako opravdane i da je riječ o kršćanskoj ljubavi i brizi za drugog čovjeka.
No, i uz takvu pretpostavku pitamo se je li prvotno poslanje Crkve briga za zdravlje tijela ili je njezino poslanje briga za spasenje duša? Prema Katekizmu Katoličke Crkve (KKC), “Crkva je poslana da navješćuje i svjedoči, da ostvaruje i širi tajnu zajedništva Svetoga Trojstva” (br. 738), odnosno prva je svrha Crkve biti sakrament najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom (br. 775). Ona je, naime, oruđe otkupljenja svih ljudi (br. 776). Drugim riječima, briga za očuvanje zdravlja stanovništva svakako ima svoju važnost unutar učenja Crkve, jer to proizlazi iz kršćanske ljubavi, no pri tome se ne bi smjela zanemariti prva svrha Crkve – spasenje duša.
Zato smatramo da je ostavljanje vjernika bez sakramenata, posebno bez sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja, neusporedivo ozbiljniji propust od brige za tjelesno zdravlje. Iako smo dakako pozvani cijeniti i ovozemaljski život, svoj i tuđi, kao i štititi i svoje i tuđe zdravlje, ipak se ni na koji način ne može uspoređivati vrijednost ovoga propadljivog života s vječnim, a pogotovo se ne bi smjelo dati prednost prvom nad drugim. Opravdano je pretpostaviti da će zbog takve odluke biskupa određeni broj ljudi umrijeti u smrtnom grijehu, kao i da će takve odredbe bitno utjecati na duhovno zdravlje mnogih vjernika, jer su lišeni onoga što im je važnije i od kruha i od ovozemaljskog života. Tumačenja kako je riječ tek o privremenim mjerama, kako treba biti strpljiv i kako je to izraz prave kršćanske brige jednih za druge slaba su utjeha onima koji danas umiru ili teško duhovno trpe od posljedica takvih odluka.
Suspenzija crkvenih zapovijedi i nadležnost biskupa HBK
Uz navedeno, proizlazi da su odredbe biskupa HBK u izravnoj koliziji s većinom crkvenih zapovijedi. Tako KKC, naslanjajući se na odredbe više kanona ZKP-a, kaže sljedeće:
2042: Prva zapovijed (“Sudjeluj u svetoj misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!”) zahtijeva od vjernika da sudjeluju u euharistijskom slavlju na kojem se sabire kršćanska zajednica u dan spomena na Gospodinovo uskrsnuće.
Druga zapovijed (“Najmanje jednom godišnje ispovijedi svoje grijehe!”) jamči pripravu na Euharistiju po primanju sakramenta pomirenja koji produžuje krsno djelo obraćenja i oproštenja.
Treća zapovijed (“Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu”) jamči minimum s obzirom na primanje Gospodinova Tijela i Krvi u vezi s vazmenim blagdanima, koji su vrelo i središte kršćanskog bogoslužja.
2043: Četvrta zapovijed (“Svetkuj zapovjedne blagdane!”) dopunja opsluživanje sudjelovanjem u glavnim liturgijskim blagdanima u čast otajstava Gospodnjih, Djevičinih i svetačkih.
(…)
Vjernici su također obvezni da pridonose materijalnim potrebama Crkve, svatko prema svojoj mogućnosti.
Sve su gore navedene crkvene zapovijedi odredbama biskupa HBK suspendirane, odnosno od svih crkvenih zapovijedi nije dokinuta samo ona koja se odnosi na obvezu obdržavanja posta i nemrsa. Trudeći se imati puno razumijevanja za odluke naših biskupa i imajući u vidu kako im je polazište pozitivan cilj, ipak se pitamo kojim autoritetom biskupi HBK za hrvatsko područje privremeno dokidaju crkvene zapovijedi? Držimo kako takve odredbe nemaju svog dostatnog ni teološkog, ni pravnog, ni moralnog, ni liturgijskog opravdanja, a uz to izazivaju ozbiljne reperkusije za cjelokupan život Crkve u Hrvata.
Obustava slavljenja Euharistije s narodom i Božja Objava
Ipak, poseban problem vidimo u činjenici kako su tim činom posljedično obezvrijeđeni sakramenti, napose sveta Misa, jer je stavljena u isti rang s mnogim čisto svjetovnim okupljanjima. Presveta Euharistija je “izvor i vrhunac svega kršćanskoga života” (Lumen gentium, br. 11), jer “sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu” (KKC, br. 1324). Drugim riječima, sveta Misa spada u bit postojanja Crkve ili, kako to sažima KKC, ona je “sažetak i ukupnost naše vjere” (br. 1327), tj. riječ je o sakramentalnom bogoslužju koje slavi cijela zajednica (usp. KKC, br. 1140), što znači da se obustavom slavljenja Euharistije s narodom, makar i privremeno i makar iz objektivno teških razloga, udara na samu srž Crkve. Postavlja se zato pitanje vrijednosti i obvezatnosti Kristove zapovijedi: “Ovo činite meni na spomen” (usp. Lk 22,7-20), kao i da se to treba činiti “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). Ne, dakle, dok koronavirus ne dođe, nego dok On ne dođe. Iz toga proizlazi da odredbe biskupa HBK izravno proturječe Božjoj uredbi i Objavi u Svetom pismu.
Građanske vlasti i zabrana slavlja Euharistije
Uz to, sve se češće čuju pitanja, a nama se čine razumnima, kako je moguće da se u trgovačkim centrima i na mnogim drugim lokacijama, i to uz osjetno labavije mjere predostrožnosti, toleriraju okupljanja građana, a u crkvama ne? Štoviše, svi smo u tom smislu svakodnevno svjedoci kako se propisi o odstojanju i okupljanju često krše na mnogim mjestima i nitko to ne sankcionira, dok se one koji sudjeluju na svetoj Misi, iako pri tome strogo vode računa o higijenskim i drugim uputama, kazneno progoni. Nikako se zato ne možemo oteti dojmu da su biskupi svojom odlukom širom otvorili vrata nekim skorim i ozbiljnim progonima vjernika, koji su sada tek u svojim počecima.
Iako, naime, trenutačno ne postoji legitimni građanski pravni mehanizam po kojem bi neki svećenik bio kažnjen jer je slavio svetu Misu ili vjernik zato što je na njoj sudjelovao, jer je riječ o crkvenom prostoru nad kojim državne vlasti nemaju nikakvu ingerenciju (usp. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, čl. 10 i čl. 12) i jer bi u tom slučaju bila riječ o povredi niza prava vjernika i vjerskih zajednica koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske (usp. npr. čl. 14; 40-41), ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske (npr. Ugovor o pravnim pitanjima, čl. 4 i 7) i drugim dokumentima, a jednako tako sama Crkva ne poznaje takav vid kazni, ipak držimo da su biskupi svojim odredbama i svojim nereagiranjima na protuzakonite racije po crkvama, ponavljamo još jednom, otvorili mogućnost represije nad vjernicima u skoroj budućnosti.
Različiti kriteriji
Biskupi su mogli i za hrvatsko područje odrediti isto što je za svoje propisao biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić, tj. odrediti da se i dalje trebaju slaviti svete Mise i dijeliti sakramenti, koristeći unutrašnji i izvanjski crkveni prostor, poštujući pri tome odredbe civilnih vlasti o broju osoba, odstojanju i higijenskim kriterijima. Ne vidimo nikakvog razloga koji bi ih u tome priječio, niti opravdanja zašto to nisu učinili.
Uz sve navedeno, ovdje se želimo još samo osvrnuti na činjenicu kako ni sami biskupi ponekad ne poštuju svoje odredbe, što smo mogli vidjeti u televizijskim prijenosima svetih Misa i obreda Velikoga tjedna. Npr. na jednom ili drugom slavlju u crkvi su istovremeno bili: zagrebački nadbiskup i dvojica pomoćnih biskupa, trojica svećenika, dva vjernika, šest članova Zbora HRT-a i najmanje još dva kamermana, ukupno dakle barem 16 osoba, pa se postavlja pitanje na temelju čega se u tom slučaju mogla tolerirati nazočnost tolikih osoba, a u nekoj drugoj crkvi isti taj ili manji broj je doveo do kaznene prijave nazočnih? Uz to se postavlja i teološko pitanje – po kojim je kriterijima ta Misa izuzeta, svetija i važnija od bilo koje druge svete Mise koja se zabranjuje s opravdanjem da krši odredbe biskupa HBK? Prema učenju Crkve takvih naravno kriterija nema.
Zaključak
Iako smo više puta privatno imali priliku čuti da odredbe biskupa HBK-a nisu njihova slobodna odluka, nego su rezultat naloga koji su dobili iz Vatikana, nemamo načina takvu informaciju ni potvrditi ni osporiti. Na to tek može upućivati činjenica kako su naši biskupi prilično strogo slijedili odredbe talijanskih biskupa, a prije naših su isto učinili i slovenski, kao i činjenica da policija i drugdje u svijetu na jednak način upada na svete Mise i priječi njihovo slavlje. Drugim riječima, ako je to tako, odgovornost za postojeće stanje ne leži toliko na biskupima, koliko na višoj crkvenoj vlasti.
No, ipak treba imati u vidu kako ZKP, kan. 381 – § 1. određuje da “dijecezanskom biskupu u biskupiji koja mu je povjerena pripada sva redovita, vlastita i neposredna vlast koja se zahtijeva za vršenje njegove pastoralne službe, izuzevši slučajeve koji su pravom ili odlukom rimskog prvosvećenika pridržani vrhovnoj ili nekoj drugoj crkvenoj vlasti”, pa bi prema tome bilo legitimno pravo svakog biskupa da donese drukčije odredbe za svoju biskupiju. Tu je svoju zakonitu vlast iskoristio biskup Ratko Perić pa se pitamo zašto nisu i hrvatski biskupi?
Zato nam se čini da je rješenje nastalih problema najprije u revidiranju zajedničke odluke biskupa HBK, a ako to izostane onda u odvažnosti pojedinačnih biskupa da za svoje biskupije prilagode odredbe na način da se njima stvarno nastoji spriječiti širenje zaraze i tako pokaže kršćanska ljubav prema najugroženijima, ali i da se pri tome u svemu vodi računa o naravi i poslanju Crkve.
U suprotnom možemo očekivati da će ustrajanje u nepromijenjenim odredbama izazvati otpor većeg broja svećenika i vjernika, tj. da će svećenici početi ponovno slaviti svetu Misu i dijeliti sakramente, jer i oni i vjernici osjećaju duboku tjeskobu i nepravdu ovakvoga stanja, a nju najvećim dijelom, možda i neopravdano, pripisuju biskupima. Ovo su, dakle, trenuci kada i svećenici i vjernici laici, više nego ikada do sada, trebaju svoje pastire da im stvarno budu pastiri, a ne da ih doživljavaju kao vukove ili barem kao one koji ih bacaju pred vukove. Naš je vjernički puk toliko puta u povijesti Crkve u Hrvata upravo u svojim biskupima pronalazio snagu vjere, utjehu i izvor zajedništva pa se iskreno nadamo da će to biti i sada.
