Proročica Ana

Evanđelist Luka brižljivo je pokupio – vjerojatno i od same Gospe – obiteljske vijesti o jednoj vrijednoj ženi koja je bila vezana uz jeruzalemski Hram poput kakve časne sakristanke. Imala je ta osoba posebnu milost i radost da uživo vidi maloga Isusa i njegovu Majku Mariju i da Maloga drži na svojim rukama. Bila je to sveta Ana, po profesiji proročica, žena brojnih godina i zasluga. O njoj sveti pisac samo tri retka:

A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu (Lk 2,36-38). [1]

Ana dolazi od hebrejske riječi hannah, a znači milost, milosrđe. Hrvatski Mila, Milica.

Ana – u svojim različitim formama: Ana, Anica, Anita, Anela, Anera, Anuša, Anka, Ankica…najčešće je kršćansko ime, češće od Marije.

Podrijetlo.  Ova naša Ana[2] bijaše iz roda Ašerova, kći nekoga Penuela. Ašer bijaše sin patrijarha Jakova. Mužu se Aninu ime ne spominje. Ali i otac i muž ostavili su joj imanje tako da je mogla o sebi živjeti. Nije morala po Jeruzalemu obijati tuđe pragove.

Anina tri životna stanja. Ana je prošla tri životna ženska stanja, kao tolike druge žene i prije i poslije nje.

Djevojaštvo. Djevojka crnih kosa, rumenih obraza, zdrava duha u zdravu tijelu. Kao takva voljela se fino obući, u kolo se uhvatiti i s mladićem stati. Pristojna i okretna u svakoj prilici. Pružila joj se prilika i za obiteljsku sreću. Djevojke su se u Izraelu obično udavale između 15. i 20. godine svoga života. Do ljubavi se jest držalo, ali to nije bila osnovna ni sastojnica, ni svrha ženidbe i udaje, nego je glavno bilo rađanje i odgajanje djece. Žena se potvrđuje ne kao djevojka neodgovorna ljubakanja, nego kao majka odgovorne ljubavi, kao plodonosna roditeljka i ponosna supruga. „Spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom“, tako sv. Pavao (1 Tim 2,15).

Bijaše Ana radosna u duši i poslušna svomu ocu Penuelu. 

Udana. Žena, kada se u ranoj mladosti uda, onda ni ne zapamti svoga djevojaštva. Više ga se prisjeća s nostalgijom.

Ako se ne uda, udari na mnogo ljutih jada.

Ako se uda, udari na dvostruko više. Pola od nje, pola od njezina muža, koji joj se ne želi pokoriti.

Ako se uda pa ima djece, udari na onoliko majčinih jada koliko ima djece po kući i po dvorištu. Svako dijete treba sustavno i originalno odgajati, počevši od nule, i po dobi, i po mudrosti, i po krjeposti.

Ako se uda, pa nema djece, to su pravi jadi. Bolje ikakvo nego nikakvo.

Naša se Ana sretno udala, s mužem živjela „sedam godina“, piše sv. Luka. Ne spominju se njezina djeca. Vjerojatno ih nije imala. Ostala je bez te sreće. Ona željela dati sreću mužu, dati sreću djeci. Željela sreću od muža, željela sreću od djece, a sve se okrenulo kako nije ni slutila. Niti bračnu sreću primila, niti takvu sreću drugima dala. Ali u providnosne Božje ruke! U njima je naša sreća, ili je nema nikako! predano će svaki dan i noć ponizna Ana.

Udovica. To stanje udovištva najmanje bi željela bilo koja djevojka i bilo koja udana žena. Ali upravo ono što ne želi, to joj se toliko puta u životu dogodi. Tako je Ana provela u udovičkom staležu oko 60 godina. Jer ako se udala, recimo, u 17. godini, s mužem živjela 7 godina, kako kaže sv. Luka, pa u 24. godini izgubila muža, onda je do svoje 84. godine udovički živjela oko 60 godina. Uživi se u dušu Aninu. Nigdje nikoga svoga. Pravo obiteljsko mučeništvo. Ali Bog je s njom imao druge planove koje je ona rado i poslušno prihvatila.

Možda je te evanđeoske godine i Isusova prikazanja u Hramu stara Ana proročica obilježavala 60. obljetnicu svoje samoće, udovištva, dijamantni jubilej udovičkoga staleža.

Anino udovištvo nije uopće bilo ni samosažaljenje, ni samoća, ni uzdisanje za prošlim danima i srećama. Ona je bila okrenuta prema budućnosti, kao svaka prava proročica. Očekivala što joj je Bog sve pripremio u košari svojih božanskih darova.

Žalost bez gorčine. Ana je upoznala žalost života, ali nije bila ogorčena nad životom i nad svojom sudbinom. Nije nikada proklinjala ni sebe, niti govorila na Boga Emanuela, ni na oca svoga Penuela, ni na muža svoga bez imena. Žalost nas može u životu učiniti tvrđima, buntovnijima. A može nas učiniti uljudnijima, plemenitijima. Kako je koja nevolja Anu sustizala, tako se Ana sve više Bogu približavala. Bila Bogu iz dana u dan vjernija, zahvalnija i milija, kako joj i kaže lijepo ime Ana…

Ana jest odmaknula u životnoj dobi, ali nije se ona nikada prestala u Boga uzdati. U njoj nije nikada umrla nada. Ono najbolje tek dolazi, bako Ane. Opanke na noge, štap u ruku, tikvu vode o rame, koru kruha i grumen sira u rubac, pa u Hram. Ponijela bi ona uvijek oraha, bajama, suhih smokava i davala djevojčicama i dječacima, koji su se igrali ispred Hrama. A djeca je čekala pred Hramom kao ptići majku.

Ana se nikada nije prestala klanjati Bogu u Hramu, odnosno nije „napuštala Hrama“. Ona je provela svoj životni vijek u Božjem domu s Božjim narodom, u blizini svetišta Gospodnjega. Molila svoje molitve više srcem nego usnama. Nikada nije prestala moliti i postiti: „postovima i molitvama danju i noću služila Bogu“. I za sebe i za druge.

Ana – profesionalna proročica. A povrh svega Ana je imala veliku povlasticu da poput starozavjetnih blagoslovljenih žena Debore (Jdt 4,4) i Hulde (2 Kr 22,14) svojim suvremenicima govori ono što im je činiti, kazujući im u čemu je volja Božja. Prorok – propheta – i jest u prvom redu onaj tko nam danas kaže što nam je sada činiti. Jer o današnjemu danu ovisi nam i sutrašnji, i vječni. „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu“ (1 Sol 5,16-18). Nemojmo reći da ne znamo što je volja Božja: radost, molitva i zahvalnost! kaže nam prorok Pavao.

Radost u Bogu zbog neizmjerna dara neistraživa života, koji je Božji patent i milost. A u životu ima svakovrsnih darova. Primjećuješ li ih i smatraš li ih takvima ili ih sve smatraš „prirodnim dugom“, koji ti nitko ne smije oduzeti?  Ana se iskreno radovala u Gospodinu, jer je uvijek bila svjesna da sve što ima od Boga prima.

Zahvalnost Bogu. Ana je bila ne samo zadovoljna u svome zvanju, nego je bila Bogu zahvalna, jer ono što od Boga dolazi, to je za nas najbolje, najsretnije rješenje.

Molitva Bogu da u životnim vježbama i kušnjama ispitamo i provjerimo svoje poštenje i odgovorimo Božjemu idejnom planu i njegovu izvedbenom projektu. „Upravo u taj čas nadođe“. Ona nadođe, dok Marija i Josip nose maloga Isusa da ga Bogu Ocu prikažu. To je taj „čas“ – kairòs, pogodan trenutak, a ne običan chronos, prolazno vrijeme.

Ana je zahvaljivala Bogu i kada nije primila što je molila. Ana je bila zahvalna Bogu pogotovo kada je primila.

Susret i razgovor. Sveti pisac  za ovu našu svetu proročicu Anu veli da je hvalila Boga i svima pripovijedala o Djetetu (Lk 2,38). Nakon što je ostala bez oca, ostala je i bez djeteta, ostala je i bez muža, sama, kao panj, bez mladice i klice, u 84. godini života. Prije nego je sklopila oči, došlo joj je spasenje pred oči. U posljednji čas! Našla je Dijete, i to kakvo Dijete, maloga Isusa.

Ana je završila svoje uobičajene molitve u Hramu. Malo će izići na zrak. Kako ona na vrata, na prag Hrama stupiše Josip i Marija s Malim u naručju. Obuze Duh proročicu Anu koja iz svega glasa povika: „O, Dijete Božje, sretne li ti majke koja te rodila! Gospođo mila, daj mi toga svoga Sina da ga poljubim i zagrlim pa ne žalim odmah umrijeti.“

Drago Gospi da ima bar netko tko ih pozna u Jeruzalemu. Inače nikoga nisu imali. Ni tu ni u Betlehemu iz kojega su došli, a Betlehem bijaše kȏ njihov grad. Pruži joj Gospa maloga Isusa. A na licu Maloga primijeti se kao blaženi smijeh. Kako ne vjeruješ kada je Mali i iz Majčine utrobe djelovao na Ivana Krstitelja koji je bio u utrobi Elizabetinoj, i očistio ga od iskonskoga grijeha. I stade Ana uzdisati: Bože, koje radosti! Bože, koje li sreće! Slava Izraelova, Spasenje pozvanima, Svjetlo narodima, Mir svima. Bit će da je o tome češće razgovarala sa starim Šimunom koji je bio na muškoj strani u Hramu i uvijek ponavljao svoju molitvu: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru…“ (Lk 2,29).

Dvije poruke: Prva, kako mi postupamo i kako se uopće ponašamo prema našim starim bakama Anama u našim crkvama i zajednicama? Možda su one naš najveći duhovni kapital, blagoslov i dar, a mi to ne primjećujemo. Možda su upravo one izmolile duhovna zvanja u župi onim dječacima koji su se inače prorijedili u našim sjemeništima, i onim djevojkama kojih se broj uvelike stanjio u našim samostanima?

Drugo, pisac ne zapisa nijedne rečenice koju je Ana naglas izgovorila Mariji, Josipu i malomu Isusu. Naravno ni Djetešce Isus ne izgovori nijedne riječi u tome susretu s bakom Anom. Zar se govori samo jezikom i ustima? Zar geste poštovanja i ljubavi nisu puno izražajnije i dojmljivije od pustih riječi? Zar uzdasi nisu najjači izražaji duše? Zar pogledi očima nisu najjači susreti dviju duša. Vanjske riječi toliko puta samo malo proprate naša djela, geste, znakove. Ako su samo riječi na stolu, ostaju samo dašak glasa. A ako su djela posrijedi, onda mogu čak i bez riječi, a da se bude izvrstan sugovornik, sadržajan subesjednik, tj. sudionik. Baka Ana susrela je maloga Isusa. Doživjela je njegov dječji osmijeh na licu. Sve je vidjela. Sve je čula. Sve je doživjela. Sve joj je rečeno. I ona se samo proročki i starački nasmijala.

Sažetak iz knjige Isusove sugovornice, 2010., str. 13-25.

[1] „Anna“, profetessa di Gerusalemme, santa, u: Bibliotheca Sanctorum, 1, str. 1296.

[2] W. Barclay, The Gospel of Luke, Edinburgh, 1973., str. 22-23.