Prosinac
Prema jednom tumačenju ime mjeseca prosinca dolazilo bi od glagola „prosinuti“. To se tumačenje zgodno uklapa u ovo doba godine. Evo. Sve do 21. prosinca (po starom računaju bilo bi to 25. prosinca) dani su sve kraći i onda – prvoga dana zime – sunce „prosine“ te počinje sve više i više jačati. Naši su davni preci – dok još ne bijahu kršćani – te noći bdjeli, održavali vatru na ognjištu e da bi tako pomogli mladome suncu da se rodi. Od toga bi dolazilo značenje riječi Badnjak. Za kršćane je, naravno, Isus Krist ono „mlado sunce s visine“ koje nas pohađa, kako piše u Lukinu evanđelju. On je ono svjetlo koje nas obasjava, oživljuje i čini kadrima ući u vječni život zajedno s njime.
S druge strane, i u našem svagdanjem životu može se ostvarivati značenje ovoga mjeseca – prosinac. Evo. Nakon kratkih dana i dugih noći, sunce prosine. Tako je i s našim tjeskobama, sumnjama, nevoljama i strahovima, tako je onda kada nam se čini da smo ostavljeni i odbačeni, da smo predani tami i ništavilu. Zar ne, uvijek poslije tame zasja sunce, poslije tjeskobe „prosine“ nada. Tada shvatimo da je svaka nevolja i nesreća tek kušnja, shvatimo da nismo sami, da nismo odbačeni, da nismo bačeni u bespuća života, da nismo „izgubljeni u svemiru“. Tada shvatimo da nam Bog u našim tjeskobama uvijek daje dovoljno snage, shvatimo da je duboko u nama onaj plamičak, ona iskra nade. Tako se i na nama ostvaruje ono drevno Izaijino proroštvo koje čujemo na polnoćki: „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku, onima koji mrkli krâj smrti obitavahu, svjetlost jarka osvanu.“ Prekrasno je živjeti u takvoj nadi. Ona je Božji dar.
Neka vama i vašim obiteljima, dragi čitatelji, u ovom mjesecu „prosine“ radost i nada, neka u vašoj obitelji i u vašem okruženju zasja žar ljubavi, dobrohotnosti i dobrotvornosti. I ne zaboravimo ono najvažnije: svatko od nas može i treba svome bližnjemu biti zraka ljubavi i dobrote. Mi to možemo, jer smo stvoreni iz vatre Božje ljubavi.
