Protuotrov današnjim zlima
Filozofija i teologija svetoga Tome u ovom su trenutku neshvaćene ili zato što imaju željeznu logiku, sada izgubljenu, ili zato što se temelje na nepobitnoj premisi: nešto postoji. Za razliku od ideologija, datost zbilje osnova je njegovih dokaza.
Ove nedjelje Crkva se liturgijski spominje svetoga Tome Akvinskoga (1224./1226. – 7. ožujka 1274.), čija će se 750. obljetnica smrti navršiti ovoga ožujka. Samo jedna godina, naravno, nije dovoljna da se uzveliča njegova veličina, a kamoli ovako kratak tekst da ga se prisjetimo.
Među beskrajnim vidovima od ključne važnosti koje nalazimo u njegovom učenju želim istaknuti jedan. Filozofske teorije u konačnici su valjane ili pogrješne iz dva razloga. Zbog svojih premisa i/ili zbog postupka dokazivanja koji se razvio od premisa do zaključaka. Ponekad su premise, tj. polazište s kojega počinje razmišljanje, valjane. Promislimo, samo da ostanemo u žarištu rasprava, o naukovnom stajalištu Crkve o homoseksualnosti, stajalištu koje je osuđujuće. Ali ipak se može dogoditi da zaključci ne budu dosljedni u odnosu na premise. Eto, dopustivost, kao u nedavnoj izjavi Fiducia supplicans, blagoslivljanja homoseksualnih odnosa. Logički postupak zaključivanja stoga je prijevaran, nelogičan.
Ponekad su same premise pogrješne: primjerice, „Bog ne postoji“. Podrazumijeva se da će s obzirom na tu zabludnu pretpostavku svi naknadno razvijeni dokazi, iako su posve dosljedni s premisom, i upravo zato, biti pogrješni. Ako Bog ne postoji, sve je nastalo i uređeno slučajno.
Toma je opet itekako bitan zbog ta dva razloga. S jedne strane zbog njegove nenadmašne umješnosti u razlaganju, vrlo sažeta i strogo dosljedna rasuđivanja koje obilježava željezna logika, gdje je svaki korak dokazivanja uvijek prokušan i nikada nije odrješit, nego je samo neoboriv. On ponovo postaje aktualan jer je ta sposobnost danas uglavnom izgubljena čak i među znanstvenicima i običnim ljudima, gdje vlada emocionalizam – razum podređen strastima i osjećajima. Glava je danas završila u trbuhu.
S druge strane – a to je ono na čemu bih se ovdje htio malo zadržati – Tomina filozofija i teologija izazivaju suvremenike jer je premisa na kojoj se temelji sve, baš sve njegovo promišljanje – nepobitna. To je besprijekorna premisa koju naprotiv snažno napada suvremena kultura. Jedina postojeća premisa za bilo kakvo rasuđivanje jest: postoji nešto. Bitak je prva datost razuma i neizbježna je očitost. Obratite pozornost na apsolutni realizam: Toma ne počinje svoje promišljanje od vjere, od Objave, od Boga (jer nije očit, kaže on), od teorija drugih učitelja, od misli, od osjetila, nego od zbilje, jer je ona objektivna, a ne subjektivna datost. Ono što je stvarno stoji pred čovjekom zbog onoga što jest. Istina je da ga poznajemo subjektivno, ali ono zbog toga ne gubi svoju objektivnost. Tijekom stoljeća zaludu se smišljalo prigovore kako bi se opovrgnula ta očitost. Primjerice: zbilja koju opažamo samo je san, ne postoji. A zapravo je to veliki autogol, jer tako govoreći potvrđuju se dvije zbilje: da postoje san i onaj koji ga sanja.
Zašto je Tomin realizam tako nezgodan poslijemodernomu čovjeku i toliko ga ne vole čak ni u katoličkoj kući? Jer naši prijatelji, kolege, rodbina i znanci često žive zamisli odvojene od zbilje, jer moraju prijeći preko stvarnosti kako bi ostvarili svoje sebične želje. Pomislimo na maštovitost da se vjeruje kako ste žena kada ste muškarac. Pomislimo na opravdanost pobačaja jer u ženinoj utrobi postoji samo nakupina stanica. Pomislimo na dopuštenost eutanazije jer zbog bolesti i bola pacijent od osobe postaje biljka. Zbilja je drukčija, ali budući da se suprotstavlja našim naumima, mi je zanemarujemo i preklapamo odljevom naših snova, snova o lažnoj slobodi.
Tomin realizam nije prisutan samo u općoj premisi na kojoj se temelji cijela veličanstvena građevina njegova promišljanja, nego i u mnogim dokazima. Tako kada se Anđeoski Naučitelj bavi temom ljudskoga zakona (v. Suma teologije, Prvi odsjek drugoga dijela, 95.–97. pitanje),[1] navodi ono što je za njega očito: u ljudskom društvu postoje krjeposni i zli. Doslovce koristi ta dva pojma. To je tvrdnja koja je za Tomu i njegove suvremenike bila bezazlena, toliko očita u svom objektivnom realizmu, ali za nas uopće nije, zbog nekoliko razloga. Prije svega, krjepost i zloća su zastarjele, nadiđene, smiješne riječi, zvuče tako nesnošljivo. Drugo, za današnji svijet krjepost i zloća ne postoje, oni su samo apstraktni pojmovi. Postoje samo osobni izbori koji su, sve dok ne vrijeđaju druge, dopušteni. Ne postoje, dakle, loše osobe, a ako postoje, tvrdi se, to su postale zahvaljujući društvu. Samo ih naša vrlo osobna rešetka vrjednota smatra takvima. Najviše ima krhkih, tražećih, ranjenih osoba.
Evo to viđenje, da je čovjek uvijek i u svakom slučaju dobar, a da je ako ičim iskvaren društvenim nadgradnjama, Toma je isključio ne samo zbog istočnoga grijeha, nego i zato što se njemu kao i njegovim suvremenicima činilo očitim da svi počinimo i zlo i da postoje ljudi posvećeni zlu. Realizam koji je danas neprihvatljiv zbog prevladavajućega bonizma proizašla iz relativističkoga pristupa gdje je svaki izbor neupitan. Bonizam je, međutim, samo na površini, jer privatno svatko od nas često druge žigoše kao prijezira vrijedne, osrednje, ograničene, zavidne itd.
Slaveći stoga svetoga Tomu ove 2024. godine želimo slaviti ne samo toga graditelja mudroljublja i znanstvenika bogoslovlja, nego i čovjeka zbog onoga što jest, kakav bi trebao biti, a ne kakva bismo htjeli da bude po našim hirovima.
Tommaso Scandroglio
s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb: Globus, 2005., str. 497–517, na hrvatski preveo Tomo Vereš (1930.–2002.).
