Provedbeni dekret za prevođenje liturgijskih knjiga

Provedbeni dekret za prevođenje liturgijskih knjiga


Kao što je poznato, papa Franjo je 3. rujna 2017. objavio apostolsko pismo Magnum principium, kojim se mijenja kanon 838. Zakonika kanonskoga prava, a koji govori o priređivanju i prevođenju liturgijskih knjiga na narodni jezik. Spomenutim promjenama daju se veće ovlasti Biskupskim konferencijama u priređivanju i odobravanju prijevoda liturgijskih knjiga. Prema dotadašnjim odredbama biskupske su konferencije te prijevode samo priređivale, a Apostolska ih je Stolica brižno pregledavala i odobravala, da bi ih biskupske konferencije nakon toga izdale. A sada, prema apostolskom pismu Magnum principium, biskupske konferencije priređuju i – što je novina – odobravaju prijevode liturgijskih knjiga, a Apostolska ih Stolica samo potvrđuje. Te su odredbe stupile na snagu 1. listopada 2017.[1] Pri koncu ovoga Papinog pisma stoji:

„Određujem da Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata prilagodi vlastiti ‘Pravilnik’ na temelju ovih odredaba te tako pomogne Biskupskim konferencijama da ispune svoju zadaću trudeći se da sve više promiče liturgijski život Latinske crkve.“[2]

I evo, nakon pune četiri godine, 22. listopada 2021., Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavljuje Provedbeni dekret za odredbe kanona 838 Zakonika kanonskoga prava.[3] U prvom dijelu ovog dokumenta Kongregacija donosi osnovne norme i procedure glede izdavanja liturgijskih knjiga. Ističe se da su liturgijske knjige odobrene od Pavla VI. i Ivana Pavla II. obvezatne u bogoslužju. Tipsko latinsko izdanje priređuje Sveta Stolica. Glede prijevoda na narodne jezike Kongregacija sažima ono što određuje Magnum principium. Biskupske konferencije u suradnji s Apostolskom Stolicom priređuju i odobravaju prijevode liturgijskih knjiga. Temeljna je promjena u kompetencijama za confirmatio i recognitio.


1. Confirmatio i recognitio


Prema kanonu 838 § 3. (modificiranom prema Magnum principium) sada biskupske konferencije priređuju i odobravaju prilagođene prijevode bogoslužnih knjiga na narodne jezike, te ih izdaju, nakon što ih potvrdi (post confirmationem) Apostolska Stolica. Međutim, kada se radi o prilagodbama koje nisu naznačene u liturgijskim knjigama, potrebna je recognitio, to jest da te prilagodbe ispita i vrednuje Apostolska Stolica, da bi se sačuvalo temeljno jedinstvo rimskoga obreda, kako je to još ranije bila odredila Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u uputi o inkulturaciji.[4] To je također u skladu s onim što stoji na samom koncu Opće uredbe Rimskog misala: „Rimski misal, premda u različitosti jezikâ i u određenoj raznolikosti običajâ, mora biti sačuvan za budućnost kao sredstvo i predivan znak cjelovitosti i jedinstva rimskoga obreda.“[5] Nadalje, Dekret određuje da će neke Biskupske konferencije morati odlučiti koji će jezik uzeti za prevođenje liturgijskih knjiga (što je kojiput nužno u nekim misijskim područjima).

Evo kako Kongregacija za bogoslužje i disciplinu sakramenata službeno tumači značenje pojmova recognitio i confirmatio. Naime, na istoj mrežnoj stranici na kojoj je 2017. iz Tiskovnog ureda objavljen dokument Magnum principium tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Arthur Roche (a koji je sada pročelnik iste kongregacije) donosi Ključ za čitanje motuproprija „Magnum principium“:

Pojam recognitio u § 2 u kanonu 838. označava proces priznavanja onih „dubljih“ zakonitih liturgijskih prilagodbi sa strane Apostolske Stolice koje biskupske konferencije mogu urediti i odobriti za vlastito područje. Na ovome području susreta liturgije i kulture, Apostolska je Stolica pozvana recognoscere, to jest ispitati i vrednovati takve prilagodbe zato da bi sačuvali temeljno jedinstvo rimskoga obreda, što se temelji na SC 39-40 te njihovu provedbu kako je to određeno u liturgijskim knjigama i u naputku Varietates legitimae.

Izraz confirmatio … odnosi se na prijevode liturgijskih tekstova, na temelju SC (36 § 4).[6] Biskupskim konferencijama pripada da ih priprave i odobre, a § 3 kanona 838 precizira da prijevodi trebaju biti sačinjeni vjerno (fideliter) prema originalnim tekstovima, čime se izražava temeljna briga instrukcije Liturgiam authenticam. (…) Confirmatio (potvrda) Apostolske Stolice nije alternativni intervent u prijevod, nego je čin autoriteta kojim kompetentni dikasterij ratificira odobrenje biskupa.[7]


2. Tijek prevođenja


Provedbeni dekret ističe da biskupska konferencija ima temeljnu odgovornost za prevođenje liturgijskih tekstova. Ona će prevođenje povjeriti skupini stručnjaka. Budući da bogoslužje izražava vjeru Crkve, potrebno je da se u taj proces uključi i Komisija za nauk vjere pri biskupskoj konferenciji. Konačno odobrenje donosi biskupska konferencija. Pri tome Kongregacija upućuje na ono što stoji u Magnum principium:

„Cilj prevođenja bogoslužnih tekstova i biblijskih tekstova za Službu riječi je naviještati vjernicima riječ spasenja u poslušnosti vjeri i izreći molitvu Crkve Gospodinu. U tu svrhu potrebno je vjerno prenositi pojedinom narodu, služeći se njegovim vlastitim jezikom, sve što je Crkva htjela prenositi drugim ljudima latinskim jezikom. Premda vjernost nije moguće uvijek prosuditi po pojedinim riječima, već je se treba tražiti u kontekstu cjelokupnog komunikacijskog čina i prema književnoj vrsti, ipak mora se također voditi računa o nekim posebnim pojmovima u kontekstu cijele katoličke vjere, jer svaki prijevod teksta mora biti u skladu sa zdravim učenjem.“

Prijevod treba biti vjerno učinjen (fideliter), pri čemu, prema riječima pape Franje izraz „vjernost“ valja trostruko shvatiti: „kao prvo originalnom tekstu, zatim [vjernost] određenom jeziku na koji se prevodi i, konačno, razumljivosti teksta sa strane onih kojima je upućen“.[8]

Vjernost originalnom latinskom tekstu znači da se u slučaju dvojbe treba uvijek pogledati latinski tekst. Nakon toga, ako je potrebno, kao dodatna pomoć može poslužiti i prijevod na neki svjetski jezik koji je već odobren od Apostolske Stolice.[9]

Vjernost jeziku na koji se prevodi znači da s jedne strane valja uzeti u obzir osobitosti pojedinoga jezika, a s druge strane postići da izričaj bude u potpunosti vjeran smislu latinskoga teksta.

Vjernost razumljivosti teksta od strane onih kojima je upućen znači da odgovara njihovim duhovnim potrebama, jer je „bogoslužni tekst, kao obredni znak, sredstvo usmene komunikacije“.[10] Pri tome valja uzeti u obzir različite literarne rodove (molitve, poklici, pjesme, poticaji…), te činjenicu da su ti tekstovi namijenjeni za navještaj, za slušanje kao i za zajedničko recitiranje.

Nadalje, isti tekstovi koji se pojavljuju u različitim liturgijskim knjigama trebaju biti istovjetni (npr. zborna molitva i zaključna molitva u Službi časova). Jednako tako treba se upotrebljavati ista liturgijska terminologija u svim liturgijskim knjigama. Osobitu pozornost valja posvetiti značajnijim tekstovima kao što je red mise, euharistijske molitve, Ispovijest vjere, Gospodnja molitva itd. Kada se jednim jezikom govori u različitim državama, potrebna je suradnja biskupskih konferencija (kao što je u nas Hrvatska i Bosna i Hercegovina).

Biblijski se tekstovi za liturgiju uzimaju iz prijevoda koji je odobrila biskupska konferencija. Molitve trebaju biti odobrene od biskupske konferencije, jednako kao i pjesme. Isto vrijedi i za one prilagodbe predviđene liturgijskim knjigama. Međutim, prilagodbe koje nisu predviđene liturgijskim knjigama trebaju biti odobrene od biskupske konferencije tek nakon što ih vrednuje Apostolska Stolica.

Prijevod liturgijskih knjiga koje je biskupska konferencija odobrila dostavlja se Apostolskoj Stolici u dva primjerka, zajedno sa spisima o glasovanju te popratnim pismom koje je potpisao predsjednik biskupske konferencije. Potrebno je također dostaviti izvješće o poduzetom radu te o razlozima za pojedina rješenja. To isto vrijedi i za nove tekstove. Svaki put kada biskupska konferencija u novom izdanju odluči uvesti promjene i ispravke, potrebno je provesti istu proceduru. Ista je procedura i za recognitio.

Kada se dobije confirmatio odnosno recognitio, liturgijska se knjiga objavljuje dekretom koji potpisuje predsjednik biskupske konferencije. Na početku liturgijske knjige uvršćuju se dekreti Apostolske Stolice i biskupske konferencije, kao i „concordat cum originali“ predsjednika liturgijske komisije pri biskupskoj konferenciji. „Copyright“ ima biskupska konferencija.

Recognitio. Kao što je rečeno, kada se radi o prilagodbama koje nisu predviđene liturgijskim knjigama, potrebno je da ih Apostolska Stolica pregleda i utvrdi koliko su one u skladu s rimskim obredom (da se sačuva njegovo osnovno jedinstvo), te koliko su one u skladu s katoličkom vjerom. Apostolska Stolica u ovome slučaju predviđa određenu reviziju, to jest vrednuje zakonitost postupka (iter), uzimajući u obzir motive proizišle iz određene kulture, tradicije i pastoralnih potreba. Kada se dopuštenje dade „ad experimetnum“ ili „ad iterim“, Kongregacije će se brinuti da se poštuje vrijeme koje je određeno.

Confirmatio je potvrda (ratificiranje) biblijskih i liturgijskih tekstova koju daje Apostolska Stolica, nakon što razmotri zakonitost procedure. Kada se radi o sakramentalnim formulama, confirmatio se daje nakon što ga odobri Sveti Otac.

U slučaju određenih nejasnoća glede prijevoda nekih liturgijskih formulacija, kao npr. molitve kod ređenja, kod posvete ili kod egzorcizama, te ostalih formula važnih za katoličku vjeru, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacija za nauk vjere stupit će u dijalog s biskupskom konferencijom.

Nadalje, Provedbeni dekret za prevođenje liturgijskih knjiga naglašava da svi vlastiti kalendari trebaju biti odobreni od Apostolske Stolice. Tekstovi vlastitih knjiga trebaju biti dostavljeni Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata na latinskom ili kojem drugom (poznatijem) jeziku. Međutim, ako se radi o novim blaženicima, potrebno je barem zbornu molitvu dostaviti na latinskome. Vlastiti misal i vlastiti časoslov po sebi su dio Rimskog misala i Rimskog časoslova.

Na koncu dokument donosi Variationes (promjene) koje se imaju unijeti u prethodne napomene različitih liturgijskih knjiga, tako da bi one bile u skladu s odredbama apostolskog pisma Magnum principium. Tako, primjerice, sada biskupske konferencije same odlučuju koji se materijali mogu uzeti za izradu liturgijskog posuđa, odnosno za izradu oltara. Jednako tako biskupske konferencije određuju način pružanja mira, davanja počasti oltaru i evanđelistaru, način primanja pričesti, itd. Ističemo kao zanimljivost da se u Općoj uredbi Lekcionara navodi da se nedjeljom i svetkovinama uzimaju tri čitanja i da se ta odredba ima striktno poštovati.[11]


Zaključak


Kao što je papa Franjo u motupropriju Magnum principium odredio, ovaj Provedbeni dekret daje jasne smjernice o tome kako se ovaj Papin dokument ima provoditi te je u skladu s njime. Razborito se razlaže do koje mjere su kompetencije biskupske konferencije, odnosno značenje pojmova confirmatio i recognitio. Naime, s jedne se strane daje biskupskim konferencijama ovlast i zadaća „pretočiti“ tipska izdanja liturgijskih knjiga u jezik i duh vlastitog naroda, a s druge strane naglašava se da je potreban puno veći oprez i dulji postupak i odobrenje Apostolske Stolice za neke prilagodbe koje nisu predviđene liturgijskim knjigama. Naime, koliko god neke prilagodbe i promjene mogle izgledati prikladne i privlačne, ipak valja uvijek imati pred očima da se radi o jednom, rimskom obredu, čije bitno jedinstvo treba očuvati.

Na koncu se možemo upitati, zašto se na ove Provedbene odredbe trebalo čekati više od četiri godine? Budući da je novi talijanski Misal izdan prije ovih odredaba, možemo se zapitati do koje je mjere ovaj dekret važan? Kako god bilo, Provedbeni dekret daje vrlo korisne i praktične upute i ne odudara od smisla i duha motuproprija Magnum principium. Nadalje, bilo je također potrebno da se donesu službene Variationes u svim liturgijskim knjigama, da bi njihovo priređivanje i objavljivanje bilo u skladu s normama ovog Papinog motuproprija.

U svakom slučaju, ovaj će Dekret biti veoma koristan u procesu stvaranja novog hrvatskog prijevoda Misala.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 12/2021.


[1] Usp. Zvonko PAŽIN, Apostolsko pismo pape Franje „Magnum principium“, VĐON, 145 (2017)11, 11.-13.

[2] AAS 109 (2017) br. 10, 967-970, ovdje 969.

[3] Usp. https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2021/10/22/0683/01452.html (pristupljeno 27. 10. 2021.)

[4] Usp. KONGREGACIJA ZA SAKRAMENTE I BOGOŠTOVLJE, Variationes legitimae. Rimska liturgija i inkulturacija. Četvrta uputa za ispravnu primjenu Koncilske konstitucije o svetom bogoslužju, br. 37-40, Dokumenti 102, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1995.

[5] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI, preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba iz trećeg tipskog izdanja, Zagreb, 2004., br. 399.

[6] Da podsjetimo: SC 36 § 4 veli: „Prijevod latinskog teksta na narodni jezik, koji se ima upotrijebiti u liturgiji, mora odobriti (approbari) gore spomenuta mjerodavna teritorijalna vlast.

[7] Usp. https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2017/09/09/0574/01279.html#co (pristupljeno 31. 10. 2021.).

[8] Pismo kardinalu Sarahu 15. listopada 2021., http://www.cultodivino.va/content/cultodivino/it/documenti/motu-proprio-/-magnum-principium—3-settembre-2017-/documentazione/lettera-del-papa-al-card–sarah–15-ottobre-2017–.html (pristupljeno 27. 10. 2021.)

[9] Ovime se daje prilično velika sloboda. Na primjer, najnoviji je talijanski Misal u svom prijevod prilično „opušten“. Uzmemo li za primjer zbornu molitvu Prve nedjelje došašća odmah uočavamo sljedeće. Tamo je „omnipotens Deus“ („svemogući Bože“) prevedeno „Dio, nostro Padre“ („Bože, naš Oče“), a molba da idemo Kristu „iustis operibus“ („pravednim djelima“) prevedeno „con le buone opere“ („dobrim djelima“). Možda će prevoditelji na neki manje poznati jezik, koji baš i nisu vični latinskom jeziku, pasti u napast da se u većoj mjeri služe odobrenim prijevodima na neki svjetski jezik…

[10] Magnum principium.

[11] Razlozi su sljedeći. U prva dva izdanja Misala, 1970. i 1975. (važeće hrvatsko izdanje je prema ovom drugom) stajalo je da se nedjeljom iz opravdanih razloga može uzeti samo jedno od prva dva čitanja. U trećem izdanju iz 2002. ta se mogućnost ne spominje, dakle, uzimaju se dva čitanja i evanđelje. Međutim, budući da se u crkvama njemačkog govornog područja ustalio običaj da se nedjeljom uzima isključivo jedno od prva dva čitanja, smatralo se potrebnim naglasiti da valja uzeti oba čitanja i evanđelje.