Prvi i drugi dio došašća i O-antifone


Iako smo o došašću naviknuti govoriti kao o jednoj cjelini, manje je poznato širim vjerničkim krugovima kako se ono dijeli na prvi i drugi dio. Prvi dio počinje Prvom nedjeljom došašća, tj. nedjeljom koja je najbliža spomendanu Svetog Andrije (30. studenoga) i traje do 16. prosinca, a drugi dio započinje 17. prosinca i traje do Badnjaka

U načelu, kako je naznačeno, vjernici koji dolaze na svete Mise kroz te dane vjerojatno neće primijetiti nikakvu bitnu razliku, osim što će oni tankoćutniji moći uočiti određenu promjenu u naglascima s obzirom na misna čitanja i misne obrasce, ali će ta podijeljenost došašća biti vidljiva u Časoslovu, lekcionaru i liturgijskom kalendaru.

U tom smislu, misna čitanja prvog dijela došašća govore izdaljega o dolasku kraljevstva Božjega, tj. pod vidom eshatoloških vremena, željnog iščekivanja Kristova ponovnog pojavka i važnosti bdjenja i priprave, a drugi dio nam stavlja pred oči stvarnost neposredne blizine tih naviještenih vremena, točnije svakodnevno približavanje milosnom trenutku dolaska Spasitelja. Konačno, sva će ta dinamika završiti u slavlju Božića, odnosno u ispunjenju onog otajstva kojemu smo se postupno približavali u došašću: u prvom dijelu polako i pod svjetlom priprave, a u drugom dijelu intenzivno.

S obzirom pak na takvu podjelu došašća na dva dijela, možemo primijetiti kako još sabor u Zaragozi 380. god. potiče vjernike da revnije dolaze u crkvu od 17. prosinca do Bogojavljenja, ali čini se kako se konkretna podjela došašća na dva dijela tek vidi u Misalu iz 1970. god. S obzirom pak na vrijedeće liturgijske odredbe, od 17. prosinca, kako je to i u korizmi, svi spomendani mogu biti samo neobvezatni i slaviti se kao neobvezatni spomendani u povlašteno vrijeme, a pri tome se samo zborna molitva može uzeti od sveca. Drugim riječima, zadnji tjedan došašća po važnosti je izjednačen s korizmom.

U Časoslovu se jasno razdvajaju prvi i drugi dio došašća, a posebno je s obzirom na drugi dio vrijedno istaknuti tzv. O-antifone, tj. sedam refrenskih stihova koji se mole ili pjevaju prije i poslije Veliča u Večernjoj svakoga dana od 17. do 23. prosinca. Tu Badnjak nije uključen jer se već Večernjom Badnjaka slavi Rođenje Gospodinovo. 

O-antifone su svoj naziv dobile po početnom uskliku „O“, a čini se da im je tradicija u Crkvi vrlo duboka, tj. seže barem do 5. st. Bile su vrlo važne, posebno u samostanima, pa je razumljivo što ih u 8. st. pronalazimo kao sastavni dio rimske liturgije. Iako su brojem varirale od kraja do kraja i od samostana do samostana, u prvim je vremenima češće bila riječ o devet antifona koje su se pjevale ili molile u sklopu devetnice koja je prethodila Božiću, ali se u rimskoj liturgiji ustalio broj od sedam, a odande se to proširilo na cijelu Crkvu. 

Po svom sadržaju ti kratki stihovi od jedne rečenice predstavljaju zazive koji se s jedne strane invokacijski obraćaju Mesiji, pridijevajući mu različite naslove, a s druge strane imaju u sebi uključen proročki navještaj o dolasku Mesije iz Knjige Izaijinije. Mesija se tako redom zaziva ovako:

  • 17. prosinca: O Sapientia (O Mudrosti),
  • 18. prosinca: O Adonai (O Gospode),
  • 19. prosinca: O Radix Jesse (O Jesin korijene),
  • 20. prosinca: O Clavis David (O ključu Davidov),
  • 21. prosinca: O Oriens (O Istoče),
  • 22. prosinca: O Rex Gentium (O Kralju naroda) i
  • 23. prosinca: O Emmanuel (O Emanuele).

Poradi njihove ljepote ovdje donosimo cjelovite antifone, u onakvom obliku kakve ih pronalazimo u hrvatskom izdanju Časoslova, a uz njih naznačujemo na temelju kojeg su navoda iz Knjige Izaijine sastavljene:

  • 17. prosinca: „O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago radeći: među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš!“ (Iz 11,2-3; 28,29).
  • 18. prosinca: „O, Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom!“ (Iz 11,4-5; 33,22).
  • 19. prosinca: „O slavni Jesin korijene, šro naroda si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas premnogih!“ (Iz 11,1. 10).
  • 20. prosinca: „O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš i zatvaraš, i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog!“ (Iz 22,22 i Iz 9,6).
  • 21. prosinca: O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj!“ (Iz 9,1).
  • 22. prosinca: „O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam.“ (Iz 9,5 i Iz 2,4).
  • 23. prosinca „(O) Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš!“ (Iz 7,14).

Sadržaj tih antifona pokazuje svu ljepotu molitvene riznice Crkve, a kao takve one svoju vrijednost i svoj oblik crpe iz Božje riječi. I ne samo iz navještaja proroka Izaije, nego i iz drugih knjiga Svetoga pisma. U tom smislu možemo uočiti kako svaka antifona ima četverodiobnu strukturu, a koja se sastoji najprije od zaziva Mesije, i to nazivima koji su bili ukorijenjeni u starozavjetnoj teologiji iščekivanja eshatoloških vremena, zatim se to mesijansko ime još snažnije izriče nekim dodatnim elementima iz povijesti spasenja, potom se zaziva Mesija da dođe te se na kraju izriče i razlog zašto se žudi Mesijin dolazak.

Primjera radi, pokazat ćemo to na prvoj antifoni, koja se moli 17. prosinca, a kosom crtom razgraničujemo četiri navedena dijela:

„O Mudrosti, / što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago radeći: / među nas dođi, / uči nas, da pravi put nam pokažeš!“

Najprije se, dakle, zaziva Mesija naslovom Mudrosti, potom se objašnjava zašto je Mudrost drugo Mesijino ime – jer je Krist prava Božja Riječ, jer natkriljuje cijeli svijet, i to sve čini snažno, ali blago, potom se moli Mesiju da dođe, te se objašnjava da se Mesiju moli da dođe kako bi nas učio i pokazao nam pravi put. Na isti način se mogu rastaviti i ostale O-antifone, a njihov sadržaj pokazuje da je riječ o dubokoj teologiji. Zato se nekada i nazivaju „Velike antifone“.

Razumljivo je da su O-antifone našle svoje važno mjesto unutar samostana, a koliko su imale utjecaj na oblikovanje redovničkog duhovnog života svjedoči i podatak da je među njima postojao uobičajeni izraz: „Čuvaj svoj O.“ Također, u mnogim je samostanima postojao red tko je i kada intonirao ili započinjao antifone, pa bi tako antifona prvog dana drugoga dijela došašća – “O Mudrosti” – bila pridržana opatu samostana, a onda bi se u narednim danima nastavilo izmjenjivanjem ostalih redovnika prema dostojanstvu službe koju obnašaju. Možemo samo pretpostaviti koliku su one imale nadahnjujuću i otajstvenu snagu kada bi se unutar samostanske crkve pjevale napjevima gregorijanskoga korala. Da su one i danas sačuvale svoje posebno mjesto svjedoči činjenica da su još uvijek veliko nadahnuće skladateljima crkvene i liturgijske glazbe. 

I za kraj spominjemo kako se među redovnicima od davnih vremena sačuvalo i posebno značenje O-antifona kroz tumačenje obrnutog akrostiha, odnosno tako da su se uzela prva slova mesijanskih naziva svake antifone, ali počevši od zadnje prema prvoj (Emmanuel, Rex, Oriens, Clavis, Radix, Adonai, Sapientia) te su tako oblikovale dvije latinske riječi: Ero cras, što u hrvatskom prijevodu znači „Bit ću sutra“, odnosno „Doći ću (dolazim) sutra“. Time O-antifone na najljepši način izriču značenje drugog dijela došašća i izražavaju duboku nadu i vjeru u Kristov dolazak.