Petak, 27 studenoga

Prvi izvještaj o Stvaranju: konfliktnost čovjekovog postojanja

Jedan židovski spis (Gen. Rabbah VIII,5) želi reći izreći misao da je čovjek gotovo nemoguć projekt. On kaže ovako: kad se Bog pripremio da stvori čovjeka, podijeliše se anđeli koji su mu u službi. Jedni govorahu: da, stvori ga; drugi: ne, nemoj ga stvoriti. Anđeli Ljubavi i Pravde su željeli da čovjek bude stvoren, ali anđeli Istine i Mira su se protivili. Bit će lažljivac, govoraše Istina; bit će svadljivac, govoraše Mir. Ali, Ljubav i Pravda na to rekoše: a tko će nas ostvarivati ako ne čovjek? I dok su oni raspravljali, upita ih Bog: dobro, o čemu raspravljate? Čovjek je upravo ovaj čas stvoren!

Konfliktnost čovjekovog postojanja, koju tako slikovito izražava navedeni tekst, naznačena je i u Prvom izvještaju o Stvaranju (Post 1,1-2,4a). On otvara pogled na različite odnose u koje ulazi čovjek svojim postojanjem u stvarnosti, a neki od njih izvor su napetost koja obilježava čovjekovu egzistenciju.

Čovjek – gospodar ograničenog gospodstva

Čovjek je stvoren kao posljednje biće, kruna i vrhunac Stvaranja, gospodar svemu stvorenom (1,28). Božje direktno obraćanje čovjeku u 1,28 otkriva da je osposobljen za dijalog s Bogom; jer je na sliku Božju on je «mjesto gdje prolazi transcendencija» (M. Vugdelija). Prema Post 1 Bog je čovjeku prvi sugovornik.

Unatoč sličnosti s Bogom i osobnoj upućenosti na Njega, čovjek je tijesno i neodvojivo povezan sa zemljom – zemlja je adamâ a čovjek je adam, zemljani (usp. Post 2). Iako pripada Bogu, čovjeku je prebivati u stvorenom svijetu, prihvaćajući svakodnevno svoju tjelesnost (krhkost, propadljivost) i tražeći harmoniju sa svijetom, ostvarivati se u njemu i preko njega. Stvoren kao zemljani, čovjek ostaje u svijetu u kojem nema pravog sugovornika, na neki način je izmješten, udaljen od Onoga komu se može izreći kao osoba i čiju sliku nosi utisnutu u svoje biće.

Kao gospodar svemu stvorenju, čovjek je jedino biće koje ima samosvijest, jer pomoću nje se prepoznaje različitim i nadređenim svijetu. Pomoću nje sebe doživljava gospodarem svijeta i svjesno preuzima ovlasti koje su mu na raspolaganju. Ali, kada razgovara s jedinim bićem s kojim može ući u osobni odnos, čovjek zapravo komunicira sa svojim naredbodavcem! Jer baš u pogledu svijeta prima naredbu od Boga, to znači da je i u pogledu svijeta čovjek podložnik.

Čovjek je dobio zadaću gospodariti svijetom. Izričito se kaže da je čovjek gospodar bilju, životinjama te svoj zemlji (1,26.28).

Ovdje opet nailazimo na novo ograničenje čovjekovog gospodstva. Naime, Post 1,2 govoreći o tome da je zemlja bila u kaosu, prije nego o detalju u kronološkom smislu ovdje govori o mogućnosti koja uvijek postoji; želi naime reći da iza Stvaranja i njegovog reda leži ambis bezobličnosti: kaos je prijetnja svemu stvorenom. Stvorenjem svjetla, kaos je suzbijen na usku zonu sumraka i noći; svjetlo je stoga proglašeno dobrim, ali tama ne. Praiskonska tama se i dalje zadržava u svijetu kojim čovjek treba gospodariti o podložiti ga sebi. Noć u svojstvu kaosa, dakle, zadržava određenu moć nad onim što je stvoreno i time ograničava čovjekovo gospodstvo na samo jedan dio vremena.

Kao paradoks u paradoksu pojavljuje se činjenica da će tama, koja čovjeku ograničava gospodstvo nad zemljom, poslužiti Bogu u konstruiranju reda u koji je čovjek stavljen i koji mu je na neki način na(d)ređen. Time onaj element kaosa, koji po sebi ograničava i sputava, za čovjeka čak postaje sredstvo reda kojim Stvoritelj uređuje svijet i čovjekovu egzistenciju u njemu. Toj razdiobi bi čovjek trebao biti poslušan kao što je poslušan izmjeni dana i noći, jer noću opet prestaje njegovo gospodstvo i kreativne sile mu malakšu pa se mora povući.

Činjenica da se čovjek mora hraniti znači da nema život u samom sebi, ne može sam proizvoditi svoj život. Ovo je radikalan način za izreći da je čovjek ovisno stvorenje. Ukoliko jesti skupa onda znači dijeliti s nekim život, aspekt ishrane još više pojačava sličnost čovjeka sa životinjama: za hranu i jedni i drugi dobivaju bilje; ubijanje nije bilo u Božjem planu pa je to još jedno ograničenje čovjekovog gospodstva.

Čovjek kao zadatak sam sebi

Pred čovjekom je dakle paradoksalan i misteriozan zadatak: usklađivati božansku i životinjsku dimenziju. Biti nositelj božanskog a pripadati zemlji – živjeti zemljanost; biti znak neba a pripadati onom što mu je oprečno – zemlji. Zadatak je za čovjeka težak, razapinjući jer da bi bio čovjek treba živjeti nastojeći držati ujedinjene dvije stvarnosti koje su očevidno kontradiktorne. To je čovjek, takva je njegova priroda, to je paradoks njegove egzistencije! Ova kontradikcija je znak misterija koji ujedinjenjem dviju različitih dimenzija, čovjeka konstituira slikom Božjom.

Dakako, čovjekova stalna napast je izići, osloboditi se napora ujedinjavanja ovih dviju dimenzija, pojednostavljujući ili eliminirajući, nastojeći zaboraviti jednu od njih i tako anulirati paradoks. Čovjek stoga ide ili prema tome da kaže ja sam Bog, pa će u Post 3 čovjek željeti zamijeniti svoju sličnost za jednakost s Bogom. Ili ja sam životinja, priznajući samo horizontalnu dimenziju; tada je najviša vrijednost imperativ preživjeti. No, i preživljavanje će jednom doći svome kraju i onda nastupa bilanca koju živopisno izriče psalmista: čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba (Ps 49,13; usp. 73,22).

Paradoksalnost čovjekove egzistencije još više dolazi do izražaja ako imamo u vidu prvu Božju riječ upućenu čovjeku kao sugovorniku: podložite sebi zemlju, vladajte…(1,28). Ako je čovjek pozvan vladati zemljom, onda je valjda tim više pozvan vladati sobom. Jer kako će vladati cijelim svijetom bića ako ne može ni svojim vlastitim bićem? Kako će se ostvariti čovjek u svojoj biti kao gospodar svijeta, ako ne može gospodariti ni sobom?

Temeljni odgovor na ovaj čovjekov problem daje već samo ustrojstvo stvarnosti, kako ga iznosi opis Stvaranja u Post 1. Osim što stvara riječju, Bog to čini i razdvajanjem: svjetla od tame, gornjih od donjih voda, kopna od mora, životinje se množe prema svojoj vrsti. Separacija je dakle bitan moment Stvaranja, jer za vrijeme općeg potopa vode su prestale biti separirane – kraj separacije predstavlja zapravo povratak u kaos (usp. Post 7). Poštovanje separiranosti=različitosti drugoga u samom je temelju postojanja. Čovjek da bi postojao treba prihvatiti svoju različitost: drugačiji sam od drugih bića i od Boga. Čovjek koji će željeti biti kao Bog (3,5) jest čovjek koji ne prihvaća Boga; samo kad je prihvati, moći će živjeti u zajedništvu s njime.

Čovjekovoj slobodi i vladanju, ponajprije samim sobom, pripada prihvatiti druge aspekte stvarnosti onakvima kakvim ih je izrekla i ostvarila riječ Božja, jer će samo na taj način doći u dijalog s njihovom biti. Isto tako, treba prihvatiti i sebe u okviru stvarnosti onakvima kakvim ga je izrekao Stvoritelj, jer će samo na taj način doći u dodir sa svojom biti. Samo na taj način će ostvariti puninu onoga što kao čovjek uopće može biti. Dok druga bića nisu mogla odlučivati o pristanku na Božju stvarateljsku riječ jer nemaju slobodu, čovjek ima slobodu i može na nju pristati ili ne. Kod Boga su riječ i djelo jedno, a to mogu biti i kod čovjeka ako prihvati Njegovu riječ; tada je još više na sliku Božju, više čovjek. No, čovjek je slobodan odlučiti, on je sam sebi zadatak i projekt. On je sam za sebe uvijek nedovršena avantura i možda upravo zato stvaranje čovjeka nije popraćeno posebnim komentarom da je čovjek dobar.

Proturječje i zadatak društvenosti

Hebrejska riječ adam, čovjek ima kolektivno značenje jer se odnosi općenito na ljudski rod, tj. na čovječanstvo kao ukupnost ljudskih bića. Osim toga, temeljni vid čovjekove društvenosti zadan je samim njegovim konstitucionalnim određenjem jer je stvoren kao muško i žensko.

Post 1 naglašava zadaću cjeline ljudskog roda tj. čovječanstva da vlada svijetom. S obzirom na to da je čovjek kao kolektivitet na sliku Božju, nema mjesta ljudskoj hijerarhiji: ono što je kralj kao slika Božja označavao na starom Istoku, Post 1 demokratizira pridajući taj epitet cijelom ljudskom rodu, svakom muškarcu i ženi. Stoga već je prva stranica Biblije strahovita je kritika logici i mehanizmima moći: svaki čovjek po svojoj biti postoji na sliku Božju – kralj je i gospodar ostalim bićima; nijednom čovjeku ne smije biti uskraćeno kraljevsko dostojanstvo niti smije doći u podređen položaj.

Pošto čovjek ima zadatak gospodariti, a to znači vladati sobom, onaj tko ne ide za ostvarenjem Božjeg projekta da svaki čovjek vlada, taj onda ne ide ni za ostvarenjem samog sebe jer ne gospodari sobom. Ako zagospodari nad drugima, onda započinje nešto što nije u prirodi stvorene stvarnosti i time započinje kaos u samom sebi. Znači da nije uspio zagospodariti sobom.

S druge strane, onaj tko odluči omogućiti drugima da vladaju, time promiče čovjeka kao što to čini Bog; njegujući u drugima Njegovu sliku, samog sebe više ostvaruje na sliku Boga životvorca. On je u tom slučaju započeo vladati i gospodariti ovim svijetom jer to znači najprije gospodariti sobom; bez gospodarenja onim najbližim dijelom svijeta kojeg svakom predstavlja njegovo vlastito biće, ne može biti govora o gospodarenju svijetom. Ovdje lijepo pristaje ona Isusova: što vrijedi čovjeku steći sav svijet a životu svome nauditi (Mk 8,36)? Čovjek prema svojoj svrsi, dakle, može ići samo u zajedništvu s drugim ljudima. Ovo su prvi začeci govora o služenju drugome koji svoju puninu dostižu u Evanđelju.

Proturječje i zadatak odnosa prema svijetu

Čovjek treba biti gospodar svoj zemlji… (1,26), a nakon što je stvoren, među prvim riječima kojima mu se Bog obraća jest naredba da si podloži zemlju (1,28). S druge strane, svijet stvorenja nad kojima bi čovjek trebao gospodariti nedvosmisleno je proglašen veoma dobrim (1,31), što je način na koji hebrejski jezik izriče superlativ. Ove riječi, stoga, potvrđuju vrhunsku dobrotu stvorenja.

Činjenica da čovjek ipak zemlju treba podlagati, govori da ono dobro koje se pridijeva stvorenjima ne znači da je stvorenje na taj način savršeno da bi bilo statično i da ne nema potrebu za razvojem. Dobrota svijeta i potreba za njegovim podlaganjem sugeriraju da čovjek treba upoznavati narav dobrote stvorenja kako bi onda pravilno pristupio podlaganju.

Upravo dobrota stvorenja te specifični zakoni koje je Stvoritelj upisao u stvorenja kako bi išla prema ostvarenju Njegovog projekta, čine temelj čovjekove odgovornosti pred svijetom. Zato je zapovijed gospodarenja ujedno izraz Božjeg povjerenja a i izvor čovjekove odgovornosti za svijet pred Bogom. Čovjek je pozvan spoznati da nema autonoman položaj nego treba realizirati Božji projekt, jer i zemlja i život pripadaju Njemu (Ps 24,1). Čovjekov dominij, dakle, nije kompetitivni, osvajački nego je primljen na dar i za sobom povlači odgovornost Stvoritelju i Darovatelju. I ovdje se čovjekovo gospodstvo pokazuje ograničenim, jer on je relativni a nipošto apsolutni gospodar svijeta.

Iz ovoga je evidentno da se pojam stvorenja u Post 1 ne podudara s našim pojmom stvorenja: dok mi mislimo na nešto ograničeno i isprogramirano, biblijski pisac stavlja čovjeka u perspektivu napretka – upoznavanje dobrote stvorenja i njegovo podlaganje sebi. Čovjek je postavljen, rekli bismo, „na lansirnu rampu“ za put koji ovdje nije unaprijed trasiran.

Za razliku od svjetonazora koji smatraju evoluciju temeljem biološkog poretka i stoga opravdavaju vrednovanje nekih vrste bića kao manje uspjelih ili čak beskorisnih, Post 1 snažno potcrtava vrijednost svakog stvorenog bića i uređenje Božjeg djela u kojem treba vladati potpuna harmonija i mir na dobrobit svakog bića. Time što je čovjeka uzdigao na vrh, Bog ga nije ovlastio devastirati stvorenja koja On vidi dobrim, nego se preko čovjekove „uzvišenosti“ brine za „niža“ bića; čovjek treba obrađivati i čuvati zemlju, kako će kasnije precizirati Post 2,15.

Sedmi dan – dar i zadatak

U prvom izvještaju o Stvaranju (Post 1,1-2,4a) subota, iako nije biće, predstavljena je kao posljednje djelo Stvaranja. Dakako, i ona je u vezi sa čovjekom. Zbog važnosti sedmog dana i njegovog karaktera obilježenog prestankom rada, čovjek je na dvostruki način doveden u paradoksalnu situaciju. S jedne strane sedmi dan je ustanovljen iza čovjeka i na neki mu je način nadređen, a s druge strane prestanak rada nužno znači i ograničavanje vremena u kojem čovjek gospoduje stvorenjima.

Počinak sedmog dana ističe Božju veličinu jer On je prvi ušao u subotni počinak. To znači da je suvereno slobodan činiti ili ne činiti: iz dovršenog djela, iz njegovog ispunjenja proizlazi prestanak aktivnosti. Doista, u biblijsko vrijeme počinak nakon posla si može dopustiti samo onaj tko je zaista moćan; pogotovo je to izraz nadmoći uzevši u obzir druge kozmogonije u kojima su se bogovi morali boriti: u Post 1 Bog bez napora i borbe stvara, a onda, upotpunivši svoje djelo, poput zadovoljnog umjetnika ide počinuti bez bojazni za sebe i li za svoje djelo.

Za čovjeka obdržavanje počinka znači ući u suglasje s Stvoriteljevim namislom i doprinositi privođenju stvorenja njihovom smislu. Čovjek, iako za razliku od Boga još nije „gotov“ sa svijetom, jer nije tako moćan da ga može bez napora jednom zauvijek podvrći sebi, pozvan je na počinak; pozvan je da ipak uzme udjela u triumfalnom počinku Stvoritelja. Sedmi dan je Stvoriteljev dar čovjeku koji svojim radom još nije dovršio posao na zemlji.

Osim toga, subota je Božje vrijeme jer ga je On posvetio, i čovjek je pozvan ulaziti u to Božje vrijeme. U stvari, u počinku sedmog dana čovjek treba dići pogleda sa rada, sa svijeta kreacije i upraviti ga kreaciji svijeta (H.W. Wolff). Od mnoštva pojedinačnih događanja sada treba pogledom ići ka cjelini, ka njezinoj biti, od pojedinačnih vremenskih perioda ka onom vječnom. To je sasvim u naravi razumnog djelovanja kao čin refleksije nad akcijom i nad identitetom autora, Stvoritelja svijeta. Sedmi dan je hram vremena, on treba umiriti, utišati stvorenja da bi čovjek susretao misterij u koji je uronjen. Stoga «u slavlju sedmog dana stvorenje dobiva svoj smisao i postiže svoju svrhu u čovjekovoj hvali i slavi svome Stvoritelju» (C. Tomić).

Ovdje naziremo razlog zašto se u samom čovjeku ne iscrpljuje smisao Stvaranja: punina Stvaranja se otkriva tek sedmog dana kada čovjek ulazi u božansku dimenziju – u Božji počinak; tamo će čovjek s Bogom ujediniti svoj glas – sve je dobro! Pošto sedmi dan nema kraja, tj. iza njega ne dolazi večer i jutro, on simbolizira eshatološki dan poznat samo Gospodinu (usp. Zah 14,6-7); time biblijski pisac predstavlja Boga kao izvor i uvir stvarnosti.

Zaključak

Ako dijalog s Bogom pripada onom biti na sliku Božju – a izgleda da je upravo tako, jer je Božje obraćanje čovjeku prvi čin nakon što ga je stvorio – onda čovjek ne živi u punini ljudskim životom ako nije u dijalogu s Bogom. Štogod u traganju o sebi otkrije zapravo ga vodi bliže Bogu, izvoru slike, i što čuje od Boga, vodi ga bliže istini o sebi samome, prema vlastitoj punini i ostvarenju.

Dakako, ovaj dijalog pretpostavlja čovjekovu slobodu. Ona je prostor u kojem čovjek može odlučiti, može se odrediti prema temeljnim stvarnostima koje ga okružuju: prema sebi, Stvoritelju i svijetu. Istina je da se čovjek u svojoj slobodi može odlučiti za autonomiju, za pokušaj sam sebi odrediti identitet, Boga okvalificirati prema svom nahođenju a stvorenjem gospodariti na svoj način, što će na neki način biti oslikano u Post 3. Iako izraz slobode, taj će se put pokazati ne samo tegobnim nego i besplodnim jer će svijet uvesti u kaos (usp. Post 6-7); umjesto do ostvarenja punine njegovih mogućnosti dovest će ga u njegov ne-bitak i destrukciju.

S druge strane pred čovjekom se otvara mogućnost konstruktivnog puta. Iako pravac ovakvog puta nije do kraja predvidljiv, on ima svoj jasan početak. Čovjek u svojoj slobodi može prihvatiti Drugog, može ući u dijalog, može ostvariti pozitivan odnos. I u tom odnosu može ići uzlazno, ka vrhu. Očito je o kojem se vrhovnom usmjerenju radi. To je ljubav! Ona je za čovjeka vrhunac odnosa jer on tada iz Stvaranja očitava da je sve stvorenje bilo željeno, voljeno od svoga Stvoritelja i zato ga je svojom riječju pozvao u postojanje. Ući u odnos ljubavi prema stvorenjima i Stvoritelju jest vrhunac čovjekove mogućnosti, jer time dohvaća ono najdublje što leži u razlogu postojanja stvorenja. Takav ga pogled čini sličnim Stvoritelju i tu on kao biće na Njegovu sliku doživljava svoje ispunjenje. Dodir sa izvorom slike, čovjeka uvodi u iskustva koja su uvijek nova i svježa, jer raznolikost stvorenja tek je blagi odraz neobuhvatnosti i neiscrpnog bogatstva njihova izvora – Stvoritelja.

No, to čovjeku nije jednostavno zbog navedenih napetosti koje obilježavaju njegovo postojanje. Ipak, tražeći Božje svjetlo na ovom putu i prihvaćajući ga, čovjek s Bogom može surađivati na projektu čovjek i tako postajati sustvoritelj (čak ni prerogativ stvoritelj Bog nije pridržao samo sebi nego i njega je spreman u određenom smislu dijeliti s čovjekom!). To je put kojim čovjek ide svojoj punini jer tako postaje još bliži Stvoritelju na čiju je sliku jer prihvaća prvu Božju riječ o sebi: načinimo čovjeka!