Prvi opisi organiziranog katekumenata
1. Justin: Prva Apologija i Dijalog s Trifunom (150. godina)
Justin u Prvoj Apologiji kaže:
»Izložit ćemo kako ćemo se, Kristom nanovo rođeni, Bogu posvetiti. Svi koji budu uvjereni, te uzvjeruju da je istinito ono što učimo i govorimo, te obećaju da mogu tako živjeti, počet će zajedno s nama moliti i posteći tražiti od Boga otpuštenje svojih prošlih grijeha. Zatim ćemo ih povesti onamo gdje je voda, te će se nanovo roditi preporođenjem kojim smo i mi nanovo rođeni. Tada naime u Ime Roditelja svega Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista i Duha Svetoga primaju kupelj u vodi.«[1]
Uočavamo: treba povjerovati navještaju katehete, treba obećati živjeti prema toj pouci, valja moliti za oprost grijeha te treba naučiti postiti. Značajno je da čitava zajednica moli za kandidata. O samom obredu Justin ne govori mnogo, jer ne želi poganinu Antoniju potanje opisivati kršćanske obrede. On krštenje naziva prosvjetljenjem i preporođenjem.
U svom drugom djelu, Dijalog s Trifunom, Justin dalje razvija misao o krštenju kao preporođenju i prosvjetljenju. Prethodno je potrebna metanoia (obraćenje). Novokrštenik se zatim ucjepljuje u zajednicu vjernika, a to se zbiva na najodličniji mogući način: sudjelovanjem u euharistijskom slavlju na kojem novokrštenik po prvi put uzima udjela. Tek tada se krštenik smatra punopravnim članom kršćanske zajednice. On ubuduće treba davati svjedočanstvo o svojoj kršćanskoj vjeri i obdržavati zapovijedi.[2]
2. Tertulijan: De baptismo
Ovo je djelo[3] s početka 2. st. napisano protiv manihejskog dualizma koji je odbijao sve materijalno, pa i vodu krštenja, smatrajući vjeru dovoljnom za spasenje. Stoga sva Tertulijanova kateheza polazi od vode koja je znak očišćenja, spasenja i posinjenja, a liturgija krštenja se samo naznačuje. Tertulijan poznaje i cijeni katekumenat kao vrijeme upućivanja u vjeru i kao vrijeme duhovne priprave kroz post, molitvu i bdjenje: »Oni koji namjeravaju pristupiti krštenju, treba da se mole čestim molitvama, postovima, klanjanjima i bdjenjima.«[4]
Slavlje krštenja: Iz ovog je spisa vidljivo da se krštenje podjeljivalo uranjanjem. Dok je katekumen u vodi, nad njim se izgovaraju određene riječi. U samom krsnom činu katekumen ispovijeda svoju vjeru (testatio fidei)[5]. Nakon toga slijedi pomazanje i polaganje ruku (sakrament potvrde!). Obred završava molitvom u kojoj novokrštenici po prvi put sudjeluju. Iako se izričito ne govori, to je svakako bila euharistijska molitva i Očenaš.
»Poslije toga, izišavši iz kupelji pomazani smo blagoslovljenim pomazanjem.«[6] »Tako i u nama pomazanje teče po tijelu, ali duhovno koristi baš kao što je kod krštenja čin tjelesan jer smo uronjeni u vodu, a učinak je duhovan jer smo oslobođeni od grijeha.«[7] »Potom se polaže ruka po blagoslovu dozivajući i pozivajući Duha Svetoga.«[8]
Djelitelji krsta u prvom su redu biskupi, zatim prezbiteri, đakoni i, napokon, laici »jer što se jednako primi, jednako se može i dati«[9].
Dob za krštenje: ono se ima dijeliti samo odraslima koji trebaju biti poučeni i koji, budući da je krst jedan, nakon toga ne mogu više griješiti.
Vrijeme krštenja. Svaki je dan pogodan za krštenje, ali je ipak svečanije krstiti se u Vazmenom bdjenju ili u duhovskom vremenu.
3. Hipolit Rimski: Traditio Apostolica (Apostolska predaja)
Ovaj spis iz 215. godine po prvi put iscrpno opisuje katekumensku liturgiju po stupnjevima.[10] Valja imati na pameti da je ovdje zapisana tada već postojeća liturgija, što znači da je ona sigurno starija od 215. godine. Ovomu dokumentu dajemo posebno mjesto u našem izlaganju, jer stoji u temeljima i današnjeg katekumenata.
a) Prvo razdoblje: predstavljanje kandidata za krštenje
Prije no što započne redoviti sastanak vjernika, prijatelji i kumovi dovode kandidate, a učitelj pita za njihovo ime, motive i ponašanje[11]:
»Oni koji prvi put dolaze slušati riječ, neka odmah budu dovedeni do učiteljâ, prije nego puk dođe i neka ih se upita za razlog zbog kojeg se priklanjaju vjeri. Oni koji su ih doveli svjedoče jesu li u stanju slušati (riječ). (Novopridošli) bivaju upitani za stanje u kojem se nalaze: imaju li ženu? Jesu li robovi? Ako je netko rob nekog vjernika, te ako mu gospodar dopusti, neka sluša riječ; ali neka bude odbijen ako gospodar ne jamči da je dobar. Međutim, ako je rob nekog poganina, neka ga se poduči da mu bude poslušan, tako da ne bi bilo povoda klevetama. Ako muž ima ženu ili žena muža, neka ih se pouči da budu zadovoljni: muž ženom, a žena mužem. Ako netko nema žene, neka ga se poduči da ne bludniči, nego da sklopi ženidbu prema zakonu ili neka ostane u stanju u kojem se nalazi.«[12]
Zatim se nabrajaju zanimanja koja su zaprekom za ulazak u katekumenat: oni koji vode javne kuće, koji prave idole, zatim glumci, vozači u trkalištu i gladijatori, poganski svećenici, suci koji imaju vlast nad životom i smrću, te sve ostale osobe nečasnih zanimanja. Svi oni trebaju prestati s takvim zanimanjem, inače se otpuštaju. Oni koji prođu taj prvi ispit ulaze u katekumenat.
b) Drugo razdoblje: katekumenat
»Katekumeni neka se poučavaju tri godine. Ipak, pokaže li netko u ovom razdoblju osobit mar i hvalevrijednu promjenu, neka ne bude prosuđivan po vremenu nego po svome ponašanju.
Kad učitelj završi s poukom neka katekumeni mole odvojeno od vjernika. Žene neka stoje na posebnom mjestu, bilo vjernice, bilo katekumenke. Nakon molitve katekumeni ne daju poljubac mira, jer njihov poljubac još nije svet. Vjernici neka pak pozdrave (poljupcem): muškarci muškarce, a žene žene. Nakon molitve neka učitelj položi ruku na katekumene, neka moli i neka ih otpusti. Neka tako učini, bio on laik ili klerik. Bude li neki katekumen zatočen zbog Imena Gospodina, neka ne bude u tjeskobi glede svjedočenja. Naime, bude li mučen ili ubijen prije nego što primi oproštenje grijeha, bit će opravdan, jer je primio krštenje u vlastitoj krvi.«[13]
Naglasimo: katekumenat traje 3 godine, a za naprednije i kraće. Katekumeni mole odvojeno od ostalih, ne daju si poljubac mira, a na koncu svakog susreta njihov učitelj polaže ruku na njih.
c) Treće razdoblje: bliža priprava za inicijaciju
»Nakon što se izaberu oni koji imaju primiti krštenje, neka se ispita njihov život: jesu li pobožno živjeli u vremenu svog katekumenata, poštujući udovice, posjećujući bolesnike, čineći dobra djela? Ako oni koji su ih predstavili posvjedoče da su se tako ponašali, onda neka slušaju Evanđelje. Nakon što budu izabrani i odijeljeni neka se na njih svakoga dana polažu ruke. Kad se približi dan u koji trebaju primiti krštenje, neka ih biskup ispita jedno po jedno da vidi jesu li čisti. Tko nije dobar ili nije čist, neka bude odbačen jer nije s vjerom slušao riječ: naime, nemoguće je da se stranac (= đavao) stalno sakriva.«[14]
Izabranici sada mogu biti na službi riječi s ostalim vjernicima, ali ne i na cijeloj euharistiji. Vjerojatno se to zbivalo u bližoj pripravi za Uskrs (iako tada još nije bila posve ustrojena korizma). U ovom se razdoblju događa ona konačna provjera i odabir.
d) Četvrto razdoblje: inicijacija
»Neka se naredi da se okupaju petoga dana u tjednu oni koji trebaju primiti krštenje.
Ako neka žena ima mjesečnicu, neka se odvoji i neka primi krštenje nekog drugog dana.
Oni koji se trebaju krstiti neka poste u petak i neka se u subotu nađu na istome mjestu, kako biskup odredi. (Biskup) polaže na njih ruke i naređuje svakom stranom duhu da se udalji od njih i da se nikada više ne vrati. Nakon otklinjanja neka im dahne u lice, neka im znamenuje čelo, uši i nosnice i neka im dâ da ustanu. Oni će bdjeti cijele noći slušajući čitanja i pouke.
Oni koji se imaju krstiti neka ne nose sa sobom ništa osim onoga što svaki od njih nosi za euharistiju: dolikuje naime da onaj koji se smatra dostojnim krštenja prinese dar.
O prvim pijetlovima prvo neka se moli nad vodom. Neka to bude voda koja izvire iz izvora ili koja pada odozgo. Neka to bude tako, osim ako nema takve vode. Ako je poteškoća trajna i ozbiljna, neka se uzme voda koja se nađe. (Oni koji se trebaju krstiti) neka se svuku. Prvo krstite djecu. Svi oni koji su u stanju sami odgovoriti neka sami odgovore; za one koji to ne mogu, odgovaraju roditelji ili netko iz obitelji. Zatim krstite muškarce, pa na koncu žene koje prethodno trebaju rasplesti kosu i odložiti svoj zlatni i srebrni nakit: neka nitko ne ulazi u vodu imajući na sebi bilo što strano.
U čas određen za krštenje biskup izrekne hvalu nad uljem i ulije ga u posudu: to je ulje zahvale.
Zatim uzme drugo ulje i nad njim izgovori otkletvene molitve. To je ulje otklinjanja (egzorcizma).
Jedan đakon uzme otkletveno ulje i stavi ga svećeniku s lijeve strane, drugi đakon uzme ulje zahvale i stavi ga na desnu stranu.
Svećenik uzme na stranu jednog po jednog kandidata za krštenje i zapovjedi im da se odreknu (sotone) govoreći: ‘Odričem se tebe, sotono, svega sjaja tvojega i svih djela tvojih.’
Nakon što se odrekao svećenik ga maže otkletvenim uljem govoreći mu: ‘Neka se udalji od tebe svaki zao duh.’
Tako ga golog preda biskupu ili svećeniku koji stoji uz vodu, da ga krsti.
Neka đakon uđe u vodu zajedno s onim koji se treba krstiti. A kad ovaj siđe u vodu, onaj koji krsti položi mu ruku na glavu pitajući: ‘Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?’ Onaj koji se krsti odgovori: ‘Vjerujem.’ Onda neka ga krsti (= uroni!) prvi put držeći mu ruku na glavi. Zatim ga pita: ‘Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice, raspet pod Poncijem Pilatom, koji je umro, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s desne Ocu i koji će doći suditi žive i mrtve?’ Kad onaj koji se krsti odgovori: ‘Vjerujem’, krsti ga po drugi put, a zatim ga ponovno pita: ‘Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i u uskrsnuće tijela?’ Krštenik odgovara: ‘Vjerujem.’ Tako bude kršten po treći puta.
Kad izađe (iz vode) svećenik ga maže posvećenim uljem govoreći: ‘Mažem te svetim uljem u ime Isusa Krista.’
I tako, neka se jedan po jedan obrišu, obuku i uđu u crkvu. Neka biskup na njih položi ruke i neka zaziva govoreći: ‘Gospodine Bože, koji si ih učinio dostojnima da zasluže oproštenje grijeha po kupelji preporođenja Duha Svetoga, izlij na njih svoju milost, da bi ti služili po tvojoj volji, jer tebi pripada slava; tebi, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.’
Zatim, izlijevajući (pojedinom kršteniku) posvećeno ulje na glavu i polažući na nj ruke neka kaže: ‘Mažem te svetim uljem u Gospodinu Ocu svemogućem i u Isusu Kristu i u Duhu Svetomu.’ Neka ga znamenuje po čelu, te neka ga poljubi i kaže mu: ‘Gospodin s tobom.’ Onaj koji je znamenovan neka odgovori: ‘I s duhom tvojim.’
Tako neka biskup učini svima, jednom po jednom.
Neka sad novokrštenici mole zajedno s pukom, ali neka mole zajedno s ostalim vjernicima samo nakon što su sve ovo primili.
Nakon molitve neka izmjene poljubac mira.«[15]
Neposredna priprava za inicijaciju jest post. Slijedi molitveno bdjenje sve do prvih pijetlova. Biskup onda blagoslivlja vodu te ulje otklinjanja i ulje zahvaljivanja. Cjelokupna priprava na krštenje – katekumenska i ona neposredna – ima određeni dramatski značaj: to je borba protiv sotone. Zato je potrebna i molitva otklinjanja i mazanje uljem (to što biskup dahne izabraniku u lice bio je u ono vrijeme uobičajen znak tjeranja nečistih sila). Zato je neposredno prije krštenja potrebno skinuti sve sa sebe, da sotona ne bi imao neko mjesto u koje bi se mogao sakriti. Zato se kandidat neposredno prije krštenja kao dobar atleta maže uljem za posljednju borbu protiv sotone. Valja zapaziti dobro raspoređene uloge: biskup blagoslivlja, svećenik pomazuje uljem, a đakon krsti. Mazanje neposredno nakon krštenja znači primanje u kršćansku zajednicu, ono nije krizmano pomazanje. Po biskupovom pomazanju i po epiklezi (zaziv Duha Svetoga i Božje snage) novokrštenik konačno prima sakrament potvrde i time postaje u potpunom smislu dostojan kršćanskih otajstava: euharistije, koju zatim slave zajedno s ostalim vjernicima.
Kod samog krštenja krštenik tri puta ispovijeda svoju vjeru i tri puta bude uranjan (kršten). Nema današnje indikativne formule (Ja te krstim), pa čak ni deprekativne (Krsti se sluga Božji… ili možda: Neka te Gospodin…). Čak se i ne izgovara riječ krstiti, nego se jednostavno krsti, tj. uranja.
»Tada đakoni donesu biskupu darove a on blagoslovi kruh da postane tijelo Kristovo, zatim kalež s pomiješanim vinom da ono postane krv prolivena za sve one koji povjerovaše u njega. Blagoslovi zatim i mlijeko pomiješano s medom, čime se naznačava ispunjeno obećanje dano našim ocima o zemlji u kojoj izvire med i mlijeko, tj. tijelo koje nam je dao sam Krist, a kojim se poput djece hrane vjernici. Ovo tijelo blagošću riječi gorčinu srca pretvara u slatkoću. Konačno blagoslivlje vodu prinesenu u znak očišćenja, da bi se čovjeku iznutra, u njegovoj duši ostvarilo isto očišćenje kao i na tijelu. Biskup sve ovo protumači onima koji se pričešćuju. Zatim razlomi kruh i podijeli svakome po jedan dio govoreći: ‘Kruh nebeski u Isusu Kristu.’ Pričesnik odgovara: ‘Amen’. Ako nema dovoljno svećenika neka kaleže drže i đakoni ovako poredani: prvo onaj koji nosi vodu, zatim onaj koji nosi mlijeko, a posljednji onaj koji drži vino. Oni koji se pričešćuju piju pojedinačno iz kaleža, dok onaj koji pruža kalež veli: ‘U Bogu Ocu svemogućem’. Pričesnik odgovori: ‘Amen’. ‘I u Gospodinu Isusu Kristu u Duhu Svetom i u svetoj Crkvi’. Opet odgovori: ‘Amen’. Tako svaki pojedinačno.«[16]
Euharistijska je služba ovdje samo naznačena. Tada su osobito bili dragi znakovi: prinosili su i med i mlijeko da naznače kako su se u Kristovu tijelu ostvarila sva starozavjetna obećanja. Biskup tijekom samog obreda tumači smisao pojedinih znakova. Novokrštenici su sada postali u punom smislu kršćani. Slijedi još uvođenje u otajstva.
e) Peto razdoblje: mistagogija
»Nakon što se završe ovi obredi, neka se svatko stara da čini dobra djela, neka nastoji da se svidi Bogu te da živi pravedno prianjajući revno uz načela Crkve, vršeći ono što je primio u pouci i napredujući u pobožnosti. Ovdje smo samo ukratko spomenuli krštenje i sveti prinos, jer ste vi po pisanoj predaji već poučeni o uskrsnuću tijela i o svemu ostalom. Ipak bude li potrebno podsjetiti na nešto drugo, neka biskup to kaže pod pečatom tajne onima koji su primili pričest. Neka se nevjernicima to ne govori, nego samo nakon što prime pričest. To je onaj bijeli kamen o kojem Ivan reče da je na njemu napisano novo ime koje nitko ne poznaje, nego samo onaj koji primi kamen.«[17]
Snažno je naznačena disciplina arcani, tj. neke se istine govore »pod pečatom tajne«.
Konačno, evo sheme katekumenskog hoda prema Hipolitu Rimskom:
1. Predstavljanje kandidata: Jamci dovode kandidate. Nađu li se dostojnima, primaju se među katekumene.
2. Trogodišnji katekumenat s poukom i polaganjem ruku na koncu svake pouke.
3. Bliža priprava: Nakon što katekumeni prođu još jedan ispit, postaju izabranici koji onda imaju bližu pripravu na skoro krštenje.
4. Slavlje sakramenata inicijacije:
a) post
b) molitveno bdjenje (čitanja, pouke, molitve)
c) blagoslov uljâ
d) odricanje od đavla i mazanje otkletvenim uljem
e) krštenje uranjanjem
f) pomazanje
g) potvrda (pomazanje i molitva!)
h) zajedničko euharistijsko slavlje novokrštenika i ostalih vjernika.
5. Mistagogija.
Ove su katekumenske odredbe snažno utjecale na rimsku liturgiju skrutinija. I današnji obred inicijacije slijedi osnovnu strukturu ovog spisa. Značajno je i svjedočanstvo o krštenju djece.
Opažamo ozbiljnost i strogost kojom se ispituje je li kandidat dostojan.
Valja zapaziti i odredbu da na katekumene kateheta polaže ruke bio on laik ili klerik. To preuzima i današnji obred.
Iako ne govori jasno o vremenu, gotovo je sigurno da se neposredna priprava na krštenje (kupanje, post) odnosi na dane koji prethode Vazmenom bdjenju.
Nije posve jasno ulazi li s krštenikom u vodu samo đakon ili obojica, svećenik i đakon.
Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologija, str. 27-34.
[1] JUSTIN, Prva Apologija, br. 61, u: Božanski časoslov obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Časoslov rimskog obreda (= Božanski časoslov), II, Zagreb, 1984., 528.; usp. JUSTIN, Apologije, Split, 2012., 95-96.
[2] Usp. JUSTIN, Razgovor s Trifunom, Split, 2011.
[3] TERTULIJAN, Spis o krstu, Zagreb, 1981.
[4] Isto, br. 20, 1.
[5] Isto, br. 6, 2.
[6] Isto, br. 7, 1.
[7] Isto, br. 7, 2.
[8] Isto, br. 8, 1.
[9] Isto, br. 17, 2.
[10] IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, br. 15-21, 75-85.
[11] Zapazimo: kandidati u ovom razdoblju nipošto ne sudjeluju u redovitim sastancima vjernika.
[12] Isto, br. 15.
[13] Isto, br. 17-18.
[14] Isto, br. 20.
[15] Isto, br. 20-21.
[16] Isto, br. 21.
[17] Isto.