Četvrtak, 7 srpnja

Pučke pobožnosti u misi?

U nekim crkvama u sklopu mise, ponajčešće poslije pričesti, budu neke pobožnosti: litanije i molitve u marijanskim mjesecima svibnju i listopadu, ili devetnice, trodnevnice, „trinaest utoraka svetoga Antuna“ i slično. Kako je došlo do toga običaja koji nije predviđen u redu mise?[1]


3


Da se podsjetimo. Sve je manji broj nas koji pamtimo listopadske i svibanjske pobožnosti te nedjeljne večernjice. Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća prije podne se slavila misa, a poslije podne je bila večernjica – pobožnost s izloženim Presvetim. Slično je bilo i u svibnju i listopadu: ujutro se slavila tiha latinska misa, a navečer marijanska pobožnost s krunicom, litanijama, molitvama Gospi i sv. Josipu te, na koncu, s izlaganjem presvetoga i pričešću. Od kuda ta dvostrukost? Kroz dugi niz stoljeća liturgija je bila daleko od puka i to zbog latinskog jezika te zbog pretjerane klerikalizacije, pri čemu je puk mogao tek pobožno „slušati“ svetu misu. U takvom su se ozračju javile pobožnosti, u kojima je puk, za razliku od službene liturgije, mogao djelatno sudjelovati i k tome još na narodnom jeziku. Tako su nastale različite pobožnosti: križni put, krunica, molitva Anđeo Gospodnji, devetnice, procesije i već spomenute večernjice.

Međutim, nakon liturgijske obnove, javlja se nešto paradoksalno: liturgijski čini postaje u određenim slučajevima „konkurencija“ pobožnostima. Kako? Poslije reforme uvele su se večernje mise i to na narodnom jeziku. Puk sada aktivno sudjeluje u misi – na narodnom jeziku – molitvom, pjesmom i nekim službama. I što sada učiniti npr. sa svibanjskim pobožnostima? Gdje „smjestiti“ devetnice, trodnevnice ili „trinaest utoraka sv. Ante“? Neki su se svećenici počeli „snalaziti“ da povežu jedno i drugo: kad je puk već došao na misu, neka odmah obavi i pobožnost. Tako su počeli u misi poslije pričesti ubacivati molitve, litanije i ine pobožne vježbe koje su prije bile zasebne, uvijek odijeljene od (tihe latinske) mise. I danas se u nekim župama poslije pričesti ubace neke druge, župniku ili redovničkom poglavaru omiljene pobožnosti i molitve. Je li to u redu? Odgovor je posve jasno napisan u Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji:[2]

„Objektivna razlika između pobožnih vježba i prakticiranje pobožnosti s obzirom na liturgiju treba biti vidljiva u bogoštovnom izrazu. To znači nemiješanje obrazaca vlastitih pobožnim vježbama s liturgijskim činima. Prakticiranje pobožnosti svoje mjesto ima izvan slavlja euharistije i ostalih sakramenata.

S jedne strane, trebaju se stoga izbjeći preklapanja, budući da se govor, ritam, tijek, teološki naglasci pučke pobožnosti razlikuju od odgovarajućih elemenata liturgijskih čina. Slično tomu, gdje to postoji, valja nadvladati suparništvo i suprotstavljenost liturgijskim činima. Valja očuvati prednost koju treba dati nedjelji, svetkovini, liturgijskim vremenima i danima.

S druge strane, neka se izbjegava prenošenje načina ‘liturgijskog slavlja’ na pobožne vježbe, koje trebaju čuvati svoj stil, svoju jednostavnost i vlastiti govor“.

Stvar je po sebi jasna. Misa ima svoj tijek i što se god u nju ubaci, strano je tijelo. Ne smijemo ubacivati bilo kakve molitve i pobožne čine u misu, ma koliko to „pobožno“ izgledalo.[3] A što ćemo onda s pučkim pobožnostima? One mogu imati sjajan i spasonosan učinak – ali uvijek izvan liturgijskih čina. Naime, pobožnosti imaju svoj govor i ritam i na poseban način progovaraju vjerničkom srcu. I zato ih treba njegovati. Vjernici veoma rado mole krunicu, sudjeluju na križnome putu,[4] i u procesijama…[5] Direktorij nabraja mnoštvo takvih pobožnosti tijekom cijele liturgijske godine (br. 94-168). Međutim, posve je krivo liturgijske čine uzurpirati za pobožnosti. Vrijedno je i jedno i drugo, ali „nepomiješano“, kako veli Direktorij. Ne možemo i ne smijemo slaviti bogoslužje mimo odredaba Crkve. Evo dobrog primjera: u svetištima ljudi rado obave pobožnost križnoga puta, izmole krunicu i ine molitve, a zatim sudjeluje u euharistiji. Zaključimo. Ako bogoslužje slavimo onako kako to Crkva propisuje te – na pravi način i na pravom mjestu – čuvamo tradicije naše pučke pobožnosti, puk će duhovno napredovati zahvaćajući na oba ova izvora koja – svaki na svoj način – vjeru hrani, nadu krijepi, ljubav jača.


[1] Ovakva i slična pitanja možemo naći u rubrici koju na internetskoj stranici „Zenit“ uređuje p. McNamara.

[2] KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, KS, Zagreb, 2003., br. 13

[3] A što tek reći za slučajeve kada prije završnog misnog blagoslova bude neka dječja predstava ili pjesma o Sinjskoj Gospi koju izvodi narodni guslar?

[4] Ponekad to bude križni put od 10 ili 20 km!

[5] Spomenimo veličanstvenu pobožnost zvanu „Za križem“ na otoku Hvaru.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.