Pun milosti i istine

Pun milosti i istine


Prije nešto manje od mjesec dana započesmo vrijeme Došašća, priprave za susret s Onim koji dolazi u ime Gospodnje. U znak toga radosna iščekivanja, molitvu izražavasmo pjesmom: Padaj s neba, roso sveta... Nebo se otvorilo, Spasitelja svijeta iznjedrilo, i, evo, među nas dođe Emanuel, S-nama-Bog. Emanuel je tu, na pragu, svima nama pred očima u svako doba i u svakoj duhovnoj prilici i potrebi. Nije, znači, do Boga.

U uvodu Božićnoga Ivanova Evanđelja (1,1-18) čitamo ne samo sažetak nego i vrhunac Objave, gdje se nižu veliki pojmovi Božjega samoočitovanja: Bog Otac, Jedinorođenac/Isus Krist; Riječ/Logos; Život, Svjetlo, Slava, Milost, Istina… Svaki bi pojam i redak zahtijevao detaljnije razmišljanje. Da se osvrnemo barem na neke.

Riječ/Logos. Grčku riječ Logos bibličari ovdje prevode kao Riječ. Evanđeoski Logos puno je viši i sadržajniji od našega pojma „riječ“. Nešto kao Misao, Um, Mudrost Očeva (1 Kor 1,24). Riječ je dakle ispunjena bogatstvom neistražive stvarnosti. A kako bismo se sporazumijevali da nam nije riječi – bilo izgovorene bilo napisane? A kada je napišemo velikim slovom, kako je to zapisao sv. Ivan u svome Evanđelju, onda je to najveće bogatstvo najveće božanske stvarnosti. Tada je to Bog. Sv. Ivan počinje svoj Proslov riječima:

U početku bijaše Riječ/Logos i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše u Boga. Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa (Iv 1,1-3).

Pred nama su prve stranice Biblije gdje se opisuje kako je Bog svijet stvarao po svojoj Riječi. Bog reče (Post 1,3.6.11), i bijaše tako. Na drugom mjestu Bog se po Riječi predstavi: Ja sam onaj koji jesam. Po Riječi također dade svoj zakon – 10 riječi ili zapovijedi (Izl 20,1-17); po Riječi se objavi kao Spasitelj: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske (Izl 20,2). Bog se, dakle, po Riječi objavljuje i po Riječi djeluje.

Riječ koja je od Boga, dar Božji, teče poput rijeke od svoga izvora prema ušću. Bog se pobrinuo i sve skladno uredio: stvorio je ljudsko uho koje će tu Riječ čuti. Stvorio je čovjeka, na svoju sliku, koji će tu Riječ primiti, u srce staviti, po njoj odgovorno djelovati i razumno živjeti. Po toj Riječi čovjek će se prepoznavati kao najsavršenije stvoreno biće na zemlji. Njome će se predstavljati kao dijete Božje, nju će upotrebljavati za molitvu i razgovor s Bogom kao i za razgovor s bratom čovjekom. Riječ je, dakle, kao govor upućen svakomu čovjeku i od svakoga se čovjeka očekuje od-govor. Riječ ne samo kao običan izražaj nego kao božanski bogat sadržaj. Ne prazan glas nego božanska Misao, sav naš ljudski Smisao.

Ova Riječ/Logos – Jedinorođenac – utjelovljeni Isus ima svoju pred-egzistenciju. Nije dio stvarnosti, nego je Bog s pomoću te Riječi stvorio svu ovu stvarnost. U početku bijaše Riječ koja bijaše kod Boga. Nitko nam ne može reći kakav je Bog, što on misli, što osjeća i namjerava, kao što to može reći njegov Logos/Riječ. Tko tu Riječ čuje, taj čuje i Boga Oca. Tko tu Riječ/Logosa vidi na zemlji, vidi i Oca na nebesima.   

Sve što je stvoreno na nebu i na zemlji, stvoreno je po toj Riječi. Svijet je Božje djelo. Dobro djelo. „Veoma dobro“ (Post 1,31). Ono što u svijetu nije dobro, to dolazi od nas ljudi koji svoju slobodu, taj najveći dar što nam ga Višnji Bog je dô, izobličujemo sebičnim, zato grješnim manipulacijama.

Život kao svjetlo. Sveti pisac nastavlja motriti stvarateljski put Božji:

U toj Riječi „bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo, i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ (Iv 1,4).

Život je bitno nova kvaliteta stvaranja. Taj se život ukazuje kao svjetlo, i ono je bitno nova kvaliteta stvarnosti. Bog Stvoritelj, već pri stvaranju svijeta, prvoga dana, razdvoji svjetlo od tame (Post 1,3-4). Po Božjoj promisli svjetlo se i tama u obliku dana i noći izmjenjuju. I skladno u prirodi funkcioniraju kao što i evanđelist svjedoči:

Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Ni sva noćna tama svemira ne može ugasiti malu moćnu žigicu svjetla. A koristeći se slikom prirodna svjetla Ivan nas želi upozoriti da postoji duhovno svjetlo kao što postoji i duhovni mrak. Onaj prirodan mrak nije ništa prema duhovnu mraku. U prirodnu mraku, koji se izmjenjuje s prirodnim svjetlom, čovjek može mirno disati, odmoriti se i živjeti, ali u duhovnu mraku čovjek teško diše, a još teže živi, a o odmoru nema ni govora.

Bog nam je dao očinji vid, koji nam ništa ne bi koristio da nema vanjskoga svjetla: od sunca, od žarulje ili od svijeće.

Tako nam ne bi ništa koristio ni vid naše naravne pameti kada ne bismo imali obzor svjetla kojim kruži naš um da spoznamo i zaključimo ono što primjećujemo. Bog je svjetlo. Kažu da u sanskrtskom jeziku, prastarom i izumrlom indoeuropskom jeziku, sama riječ Bog dolazi od baghas = svjetlo. Mi držimo i vjerujemo da je naš početak iz Svjetla, ne iz tame. Riječ je Božja naše Svjetlo, i duševno i tjelesno. Svjetlo uma i oka. Mi svakomu, ne samo o Božiću i u Novoj godini, nego inače u životu želimo pravo svjetlo, a svoju braću i sestre ispraćujemo s ovoga svijeta zazivom: Svjetlost vječna svijetlila njima!  

Utjelovljenje – Rođenje. Evanđelist vidi da s pomoću Božjega Svjetla, istinskoga Svjetla koje „prosvjetljuje svakoga čovjeka“ (Iv 1,9), dođe do vidljive pojave novoga Misterija, do Utjelovljenja i Rođenja Riječi/Logosa:

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine (Iv 1,14).

Ni grčka ni rimska niti ikoja druga religija ili mitologija svijeta nije poznavala niti poznaje Božjega kršćanskog Otajstva utjelovljenja. Da spomenemo samo dva primjera:

Prometej. Grci su smatrali da je svijet zlo, u koje su ga bogovi ubacili, tako da su samo takvi bogovi gori od ljudi. Tako oni imaju ovu nakaznu priču: Jedan od titana, nižih bogova, zvani Prometej, vidjevši ljudsku bijedu, ukrade „šibicu“ glavnomu bogu Zeusu i iz samilosti dade je ljudima da je upale i vatrom se ogriju i služe. Kada Zeus za to doznade, uhiti vatrokradicu Prometeja i za kaznu dade ga prikovati uz pećinu u Kavkazu da mu orlovi jetru kljuju. A kada bi ona iznova narasla, opet bi lešinari obavili svoj posao. Ili ona druga slična ovoj:

Tantal, Zeusov sin, ukrade ambroziju, neku vrstu smjese hrane i pića, i dade je svojim podložnicima da budu besmrtni, sve mimo volje svoga oca Zeusa, koji ga stavi na „Tantalove muke“ = nemogućnost zadovoljenja prijekih potreba. Vidiš i sam koliko je sve to sama besmislica.

Sin Božji – Krist. Kršćanstvo naučava da je Sin Božji došao među nas jer ga je Bog Otac poslao da ljudima donese „oganj“ koji je „već planuo“ (Lk 12,49), da nam donese Euharistiju, svoje Presveto Tijelo i Presvetu Krv kao hranu za život vječni, da nas besmrtno pobožanstveni, jer smo stvoreni na sliku Sina Božjega.

Krist Spasitelj ne dođe među nas radi sebe sama nego „radi nas ljudi i radi našega spasenja“. Ne pojavi se u toploj palači, nego se rodi u hladnoj spilji i bî položen u jaslice. Ne dođe na svijet uživati nego radi čovjeka trpjeti. Jaslice ispred oltara – valjda jedini folklor u liturgiji – to zorno dočaravaju. One su znak Božje prisutnosti među nama kao i znak Božjega razgovora s nama. Pa to i mala djeca na svoj način razumiju! I pitaju svoje roditelje! Bog nas ne ostavlja same, ni u jednom trenutku našega života. Dođe među nas da ga lakše nađemo. Uze naše ljudsko tijelo da ga jasnije prepoznamo. Progovori nam ljudskim jezikom da ga bolje razumijemo.

Dva ljudska propusta. Uvijek se među nekim vjernicima, pa i nekim teolozima, šuljala arijevska hereza: Isus je, doduše, veći od čovjeka, ali je manji od Boga. Teško im prihvatiti „ludo“ Božje umjesto kojega bi htjeli nametnuti „mudro“ ljudsko: kao da On nije Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, pun božanske Milosti i Istine. Tako evanđelist donosi dva velika grijeha propusta među ljudima:

Svjetlo istinsko… dođe na svijet, i svijet ga ne upozna (Iv 1,9-10).
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1,11).

Dva božanska dara: pun Milosti i Istine. Isus – Jedinorođenac od Oca – pokazuje nam kako Bog živi našim ljudskim životom kada postaje čovjekom. Svjetlo se Kristovo javlja protiv namjerna zamračenja uma i protiv izopačenja srca. Javlja se protiv izbora grijeha i bezakonja koje vodi iz tame u tamu umjesto u mudrost i krjepost koje osmišljuju čovjekov život svojom puninom Istine s obzirom na naš razum i svojom puninom Milosti s obzirom na naše srce. Jedan se, dakle, naš propust odnosi na našu ljudsku spoznaju, na neprihvaćanje Istine, a drugi na našu ljudsku slobodu, na neprimanje Milosti. Odgovorni smo i za jedno i za drugo, jer

od Njegove punine svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1,16).

Nemojmo reći da nismo primili!

Zaključak: Gdje Spasitelja primiti i prihvatiti? – On je negdje blizu pastirske kolibe. Među siromašnima, nemoćnima, bolesnima. Prepoznatljiv u nekom prosjaku koji kopa po kantama neočišćena grada. U nekoj napuštenoj kućeri među beskućnicima ili prognanima. S ovakvima se sjedinjuje, s njima druguje i od nas očekuje da ga prepoznamo i pomognemo. Ne zaboravimo da je On tu, u našem naselju. Na raspolaganju svakomu od nas, bez obzira koliko je svatko od nas grješnik i nevjernik. Strpljivo čeka grješno i neobraćeno ali obrativo srce. Tu je na dohvat ruke onoga koji se zatvorio u svoje sebeljublje ili u svoje zemaljsko bogatstvo, koji na sirotinji zarađuje i preko tuđih se leđa obogaćuje. Tu pred jaslama čeka ohola i škrta, bestidnika i zavidnika, pijanicu i izjelicu, srdita i lijena. Čeka onoga koji ga je prodao i zatajio, koji ga je krivo osudio i nevina zatvorio, koji ga je s ognjišta protjerao i kuću mu zapalio. Čeka da mu ponudi oproštenje i mir, da ga umjesto šake zemaljskih sitniša obdari riznicom nebeskih bisera.

Sretan zemaljski Rođendan Jedinorođenoga Sina vječnoga Oca!