Put križa i put svjetla

„Križni put“, ovisno o pristupu i kutu gledanja, može biti ili jest proživljavanje Izbaviteljeve muke, djelo biblijske duhovnosti, promišljanje koje učvršćuje u istini, nadi, ljubavi i vjeri; pobožnost tradicionalnih postaja, skazanje, radiodrama; hodočasnički, molitveni i vjeronaučni priručnik, a u svakodnevnom govoru i zbilja puna muke; težak, trnovit život.

Osim toga, pisan velikim početnim slovom pojam se odnosi na detalje povijesnoga pogubljenja Isusa Krista u Jeruzalemu, na naslove djela književno-teološkoga žanra posvećena toj patnji i na put stradanja pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila, izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Vojvodine i Crne Gore, koji su bježali pred partizanima, pa su ih Englezi zarobili u Bleiburgu i izručili Titovoj Jugoslavenskoj armiji; rijetki su preživjeli iz tih kolona smrti koje su pješačile od Slovenije do Makedonije od svibnja do kolovoza 1945. godine.

Kako bi se bolje shvatilo kako taj pojam može imati tako široko značenje, evo nekoliko podataka o njegovoj povijesti i o mogućim inačicama.

Što je to Via crucis?[1]

Put od križa, put križa ili križni put,[2] u prvotnom smislu, jest put (ulica, staza, puteljak) kojim je naš Gospodin Isus Krist prošao na Veliki petak noseći Jeruzalemom drvo križa od upraviteljeva dvora ulicom koja se danas zove Via dolorosa, kroz zapadna gradska vrata,[3] do Lubanjišta, s desne strane ceste. O događaju pripovijedaju evanđelisti: Matej [u poglavlju] 27, [redcima] 22–61; Marko 15, 1–47; Luka 23, 1–56, i Ivan 19, 1–42. Ta su se izvješća razvila iz povijesnih sjećanja na Isusov život, ali ni jedno od njih nije toliko historijski prikaz Isusova umiranja koliko teološko tumačenje povijesti, zasnovano na poznatom povijesnom događaju: da su učenici izdali, zatajili i napustili Isusa te da je On po kratkom postupku osuđen na smrt i raspet u Jeruzalemu u vrijeme rimskoga upravitelja Poncija Pilata.

Moliti križni put znači ponovo prolaziti istim putem[4] (fizički, sabrano hodajući) i putom (umski, razmatrajući) kuda je Božji Sin prošao Jeruzalemom, od prostora gdje je osuđen do mjesta sramotne smrti na Kalvariji. Duhom se sudjeluje u patnji koju je Isus podnio u posljednjih šest sati zemaljskoga života.

Pobožnost prema Muci stara je koliko i kršćanstvo. Nastala je toga Dana priprave, 14. dana mjeseca nisana godine 3790. od stvaranja svijeta prema židovskom računanju, tj. u petak 7. travnja 783. godine od osnutka Rima ili 30. godine nakon Krista prema današnjem računanju. Počela je u podnožju Križa u srcu Majke, prijatelja i Isusove rodbine koji su nazočili Njegovu trpljenju i smrti. Od tada se Mesijina muka i smrt trajno smatraju jednim od bitnih elemenata kršćanske vjere i pobožnosti. Kristu su se u Njegovoj muci i smrti klanjali svi naraštaji tijekom stoljećā, samo su oblik i poimanje obožavanja bili različiti: „Po Kristovu božanstvu Muka je za nas neizmjerno učinkovita, po Njegovoj dragovoljnosti nosi nam zasluge, po patnji u tijelu jest zadovoljština koja nas oslobađa kazne za krivnju, i otkupljenje jer nas oslobađa robovanja grijehu, i žrtva jer nas pomiruje s Bogom”.[5] U Muci su sažeti svi oblici ljudskoga trpljenja: odbačenost, poniženja, krajnji tjelesni bol, smrtna borba, žalost, moralne patnje svake vrste.[6] „Kristova muka je lijek i uzor“, ističe sveti Toma Akvinski 1273. godine i obrazlaže: „Kristova muka je dostatna da posvema oblikuje naš život. Ona je uzor krjeposti… ljubavi… strpljivosti… poniznosti… poslušnosti… i prijezira zemaljskih dobara“.[7]

Budući da je Crkva rođena iz probodenoga Kristova boka na križu, Muka u prenesenom smislu odražava i porođajne boli, trudove toga rađanja.

U križnom putu spaja se više postavki kršćanske duhovnosti:

poimanje života kao putovanja ili hodočašća; kao prijelaza (prolaska, izlaska) iz zemaljskoga progonstva u istinski dom na nebesima;
duboka želja da se vjernik približi Kristovim patnjama;
nastojanje da se bude blizu nebrojenim križevima na koje se Božjega Sina nastavlja razapinjati;
poziv za nasljedovanjem koji podrazumijeva da učenik mora ići za Učiteljem, danomice noseći breme života („križ”).

Iskustvo prvoga tisućljeća

U prvih deset stoljeća sveti su otci i crkveni pisci u Propetome gledali ponajprije slavnoga Pobjednika koji je trpljenjem i umiranjem nadvladao grijeh i pakao, oslobodio čovječanstvo od ropstva vragu i osnovao Kraljevstvo bez kraja. Stoga njihovi spisi očituju da je Krist prije svega – Bog. Umjetnici toga doba brižno izbjegavaju predstavljati Emanuela kao Patnika, izrugana i zlostavljana, a nastoje prikazivati Krista puna dostojanstva i ozbiljnosti koji izgledom i ponašanjem budi poštovanje.

Crkveni otci nisu držali da je križni put žalobno putovanje nego, naprotiv, slavodobitno stupanje; Isus njime korača kao dobitnik noseći na plećima znak svojega uspjeha. Pa ipak, sjedinjenje s patnjama koje je Rabbuni trpio i suosjećanje s Ranjenim i Umirućim postojali su osobito tijekom bogoslužja Velikoga tjedna. Tako su mnogi sveti otci i crkveni pisci posvetili divne stranice razmatranju Isusove muke. Dapače, još od najranijega doba Crkve njezini su članovi odabrali znakove koji su ih podsjećali na Muku. Tako je već prvi naraštaj kršćana štovao Krv koju je Isus prolio za otkupljenje svijeta.[8] Od četvrtoga stoljeća pobožnost prema Muci iskazuje se poglavito u klanjanju križu. Križ se ne smatra oblikom smrtne kazne ili pogubljenja, nego raspoznajnim znakom slavne pobjede koju je Krist izvojevao i tako postaje simbolom kršćanstva.

Početci obavljanja križnoga puta povezani su s privrženošću prema Muci. Pobožnost Spasiteljeve muke, pak, odvija se u sklopu službenoga bogoslužja (liturgije), naviještanjem četiriju evanđeoskih izvješća[9] ili privatno razmatranjem Muke; čašćenjem svetoga Križa na Veliki petak i izvan zajedničkoga bogoslužja štovanjem Raspetoga; pjevanjem svetopisamskih redaka o Muci koje je probrala sveta Katarina Ricci (1522.–1590.);[10] recitiranjem časoslova Getsemanskoga vrta, Isusove muke, trnove krune, koplja i čavala;[11] kao paraliturgijska zbivanja: osobna i pučka pobožnost kroz molitvu žalosnih otajstava Gospina ružarija (krunice), križnoga puta, litanija Kristove krvi i Isusove muke, Gospina plača, razmatranja sedam posljednjih riječi, čašćenja svetih Rana i svetoga Lica. Hvarska Procesija za križen jedinstven je oblik puta križa koji traje cijelu noć.

Pod utjecajem cistercita svetoga Bernarda iz Clairvauxa (1090.–1153.) i hodočasnikā-povratnikā iz Svete Zemlje, počevši od XI. stoljeća, štovanje Kristove muke ulazi u novo razdoblje, postaje nježna pobožnost prema muci našega Gospodina. Očituje se u dubokoj sućuti prema trpećem Isusu i u sudjelovanju u Njegovim patnjama i bolovima. Naime, velik je broj hodočasnika posjećivao Svetu Zemlju nakon što su je križari oslobodili i njome vladali od 1099. do 1187. godine.

Dominikanac sveti Albert Veliki (1193.–1280.) primijetio je da neki vjernici kršćanski život poistovjećuju s izgovaranjem dugih molitava, postovima, hodočašćima i trapljenjem, a mnogi pribivaju Euharistiji i ne pomišljajući na njezino glavno značenje, da je ona obnavljanje Kristove žrtve na križu koja jedina spašava. Tu je praksu pokušao ispraviti slikovitim upozorenjima koja ističu što je najvažnije u kršćanskoj vjeri: „Jednostavno razmatrati o Kristovoj muci više vrijedi i Bogu je ugodnije nego postiti svaki petak u godini o kruhu i vodi, nego bičevati se svaki tjedan do krvi i nego svaki tjedan izmoliti svih 150 psalama.”[12] Još uvijek u mnogim crkvama vise Albertovi savjeti: „Bolje je da ti proliješ jednu suzu zbog Kristove muke nego da tvoji potomci isplaču toliko suza da se njima može napuniti cijeli bunar” i: „Bolje da komu pričaš ili čitaš što poučno, nego da sedam godina živiš na kruhu i vodi.”[13] (Dakako da sv. Albert nije bio protiv posta koji vodi pročišćenju i činjenju dobrih djela podjelom milostinje od ušteđenoga za hranu, nego protiv zloporabe posta i pokore koji gube Krista iz središta, a zoran je primjer istiskivanje posta dijetom.)

Danas je križni put niz od četrnaest prizora koji označavaju put što ga je Učitelj prešao od trenutka kada Ga je Pilat osudio do polaganja u grob. Prizori zvani postaje[14] ili stajališta obično vise kao 14 križeva ili slika na unutarnjim zidovima crkve, ili u prirodi označavaju 14 mjesta (križeva, reljefa, slika, kipova, poklonaca/stupova, krajputaša ili crkvica) na kalvarijskoj stazi. U pobožnosti križnoga puta vjernik ili skupina vjernika idu od postaje do postaje izgovarajući molitve ili razmatrajući pojedine trenutke Kristove muke. Pobožnost je izvorno nastala među hodočasnicima koji su koračali Spasiteljevim stopama kroz Via dolorosa u Jeruzalemu (takav naziv te ulice zajamčen je od XVI. stoljeća), a po povratku u Europu gradili su njezine „replike” kako bi i oni koji nisu putovali u Svetu Zemlju mogli slijediti put Ranjenoga Krista.

Razvoj pobožnosti u Jeruzalemu

Jeruzalem je grad povijesnoga križnoga puta. Nakon što je kršćanima dao slobodu, rimski je car Konstantin (306.–337.) u Jeruzalemu podigao dvije spojene crkve: baziliku Mučeništva (Martyrium) na mjestu razapinjanja na Kalvariji i baziliku Uskrsnuća (Anástasis) na mjestu Svetoga Groba. Još u antici vjernici su ta sveta mjesta obilazili kako bi učvrstili vjeru, „sa svijećom u ruci i pjevajući hvalospjeve”. Tijekom vremena ovima su pridodana i druga svetišta.

Hodočasnik Zevulf, koji je u Jeruzalemu boravio 1102.–1103. godine, govori o nizu svetih mjesta, ovim redoslijedom: crkvica Kristova uzništva gdje je bio zatvoren tijekom pripreme razapinjanja; crkvica Našašća gdje je pronađen Križ; crkvica u kojoj se čuva Stup bičevanja; crkvica Prijekora gdje je Bogočovjek bio zlostavljan, obasut uvrjedama i sramoćenjem; crkvica gdje je bio zaogrnut vojničkom kabanicom (grimiznim plaštem), okrunjen trnovom krunom i gdje je razdijeljena Njegova odjeća; rupa u koju je bio uglavljen križ; stijena pomazanja na kojoj je Kristovo tijelo, skinuto s križa, pomazano i omotano u platno.[15]

Godine 1312. franjevci su preuzeli skrb za baziliku Isusova Groba. Oko godine 1552. fr. Bonifacije Stjepović Drakolica [16] piše da su na Veliki četvrtak u sumrak fratri s pukom silazili s brda Siona (gdje se nalazi Dvorana posljednje večere) u dolinu Jošafat i, poput Krista, išli u vrt na Maslinskoj gori. Tamo su molili i činili različite pokore. Potom bi otišli na mjesto gdje je Isus bio zatvoren i bdjeli cijelu noć. U zoru bi u povorci išli do kućā Ane, Kajfe i Pilata i konačno krenuli putem kojim je išao Krist noseći križ. Usput su pohađali razne postaje sve do bazilike Svetoga Groba gdje se razmatralo razapinjanje i sedam rečenica koje je Krist izgovorio na križu. Nakon toga obavljali bi bogoslužje Velikoga petka. Poslijepodne se odlazilo na Kristov grob spominjući se Njegova sprovoda i ukopa.[17]

Nastanak križnoga puta u Svetom Gradu

Prvi koji govori o „putu” kojim je Gospodin prošao s križem jest dominikanac fr. Rikuld iz Monte Crucisa (†1320.). U Knjizi hodočašćenja (Liber peregrinationis), sastavljenoj oko 1294. kaže: „Uspinjući se pak putem kojim se Krist penjao noseći svoj križ, nalazimo mjesto…”.[18] Kao i drugi hodočasnici u to doba on slijedi put, istim smjerom kojim ga je Krist prošao, od Pilatova sudišta do Kalvarije. Na tom se putu spominje Herodova palača, Pilatov dvor „gdje je bila sudačka stolica na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata”[19] i gdje je Isus bio osuđen na smrt, zatim mjesto gdje je razgovarao s uplakanim jeruzalemskim ženama, pa mjesto grča (ljute boli, spazma) Gospe koja je slijedila Sina dok je nosio križ te mjesto gdje je umorni Krist malo odahnuo, a vojnici uhvatili Šimuna Cirenca da nosi križ za Isusom. Prispjevši zatim na brdo Kalvariju hodočasnik ulazi u baziliku Svetoga Groba i na mjestu gdje je Gospodin bio razapet vidi rupu u koju je bio zasađen križ, a u podnožju stijene postaju (statio) gdje su stajali Gospa i sveti Ivan Evanđelist. Malo iza toga pokazuju mu kamen na koji je bilo položeno Kristovo tijelo da bi bilo pomazano mirisnim pomastima i omotano u platno te, na kraju, sveti grob.

Jeruzalem izvan Jeruzalema

Kako bi očuvali spomen na svetišta u Jeruzalemu i potaknuli druge vjernike koji nisu mogli otići u Svetu Zemlju da časte mjesta koja je Otkupitelj posvetio, hodočasnici su još od kasne antike doma preslikavali jeruzalemska svetišta. Tako je u Carigradu crkva Uskrsnuća (Anastasis), kasnije zvana Svete Anastazije, izgrađena po uzoru na crkvu Svetoga Groba, a u Rimu u V. stoljeću postoje crkve Svetoga Križa u Jeruzalemu i Svete Marije Velike kao uspomene ili kopije crkava Svetoga Groba u Jeruzalemu i Rođenja u Betlehemu.

Tijekom XV. i XVI. stoljeća u različitim dijelovima Europe podignuto je nekoliko prizorišta svetih mjesta. Dominikanac blaženi Alvar iz Córdobe (oko 1350.–1430.) raširio je pobožnost križnoga puta na Zapadu tako što je, vrativši se iz Svete Zemlje, u dominikanskom samostanu Nebeskih stuba (Scalae caeli, Sto. Domingo Escalaceli) u Córdobi izgradio niz malih kapelica. U njima su, prema obrascu odvojenih postaja, oslikani glavni događaji Muke.

Izvorno je obavljanje križnoga puta podrazumijevalo da treba fizički prohodati mjesta gdje je Isus trpio i bio pogubljen. No, nakon što su 1516. godine Jeruzalem zauzeli Turci, takvo je hodočašće mnogima postalo nemoguće pa je prikazivanje postaja u crkvama ili pretvaranje nekoga brdašca u sveto brdo Kalvariju postalo prikladan način da svaki vjernik u duhu pohodi Jeruzalem. Tako je u većini europskih zemalja nastao običaj podizanja Kalvarije,[20] preuređivanja nekoga brežuljka u svetište na otvorenom ili izgradnje posebnoga perivoja za obavljanje pobožnosti križnoga puta s nizom crkvica, skulptura ili krajputaša s usponom do vrha brda. Danas su to redovito svetišta te istodobno spomenici parkovne arhitekture.

Najstariji tako uređen prostor u Hrvatskoj jest Daksa ispred Dubrovnika, otočić u obliku bumeranga na ulazu u grušku luku.[21] Na njemu je 1510. godine dovršena gradnja križnoga puta s deset oratorija (crkvica) po cijelom otoku. Očuvane su ruševine četiriju, svaka površine od osam do deset četvornih metara.[22] Proživljavanje križnoga puta na Daksi potaknulo je Ivana Gundulića da 1621. godine spjeva Suze sina razmetnoga.

Podrijetlo tradicionalnih postaja

Neki prizori iz Muke koji se obilježavaju na određenim mjestima u Jeruzalemu nedvojbeno su povijesni. To su svi oni koji su izvedeni iz Evanđelja: Isusova osuda u Pilatovu dvoru (I. postaja), primanje križa (II.), susret s Cirencem (V.) i jeruzalemskim kćerima (VIII.), pribijanje na križ (XI.), smrt na križu (XII.), skidanje s križa (XIII.) i pokop (XIV.). Evanđelisti ne spominju Kristovo svlačenje prije razapinjanja (X.), ali se ono razumijeva na osnovi spomena vojnika koji dijele Spasiteljevu gornju odjeću i bacaju kocku za donju, nešivenu haljinu.[23]

Ostali se prizori zasnivaju na spisima koje Crkva ne priznaje kao vjerodostojne: Kristov susret s Majkom (IV.) i padovi pod Križem (III., VII. i IX.). Oni su preuzeti iz apokrifnoga Evanđelja po Nikodemu. Posrtanje i padovi pod težinom križa nemaju novozavjetno utemeljenje nego su izvedeni iz Šimunove uloge. Broj padova varirao je od jedan do sedam i tek se u novom vijeku ustalio na tri.

Od pamtivijeka je živa predaja o mjestu Isusova susreta s Gospom. Mozaik stariji od sedmoga stoljeća prikazuje mjesto na kojem je prema predaji Blažena Djevica stajala u trenutku Sinova prolaska s križem. Tu je podignuta crkva posvećena Grču svete Marije.

Što se tiče ostalih mjesta koja odgovaraju postajama križnoga puta, njihovo se označavanje ne zasniva ni na kakvoj drevnoj predaji i utvrđivano je vrlo proizvoljno. Moglo bi se reći da je svaki hodočasnik pronalazio mjesta gdje su se, prema njegovu mišljenju, zbivali odgovarajući prizori. Otuda velike razlike među ljetopiscima oko mjesta na kojima je Krist padao, gdje je susreo Jeruzalemke i Cirenca.

Predaja da je Isus otisnuo svoj lik na Veronikin rubac (VI. postaja) potječe tek iz XI. stoljeća. Godine 1335. Jakov iz Verone u izvješću o svojem putovanju u Jeruzalem aludira na prizor s Veronikom podsjećajući na „mjesto gdje je Krist dao veroniku, to jest Lice”.[24] Naime, ime Veronika (latinski Veronica) dolazi od latinskoga vera, što znači „istinita” i grčkoga εἰκών [eikṓn], što znači „slika”. Veronikin veo (ručnik, ubrus, rubac) u srednjem se vijeku općenito smatrao „pravom slikom”, istinitim prikazom Isusa koji prethodi torinskomu platnu (navodnomu Isusovu posmrtnom omotaču).

Broj postaja

Zbroj stajališta na križnom putu stoljećima je varirao, a ustalio se na njih četrnaest tek u XVIII. stoljeću. Nasuprot spomenutih deset postaja u Dubrovniku, godine 1659. fr. Luis Cervela podigao je u Limi, glavnom gradu Perua, križni put od čak 27 stajališta. Kad je Romanet Boffin 1515. posjetio Jeruzalem, dva su mu franjevca rekla da treba biti ukupno 31 postaja, iako je u objavljenim molitvenicima njihov broj tada bio 19, 25 ili 37. Čini se da ni na samom mjestu događaja broj nije bio ni pouzdano ni konačno utvrđen.

U dugom razdoblju oblikovanja križnoga puta kao pobožnosti, posebno se kolebalo oko sadržaja prvoga stajališta. Tako je jednima ono bilo Isusovo opraštanje od Majke, drugima pranje nogu učenicima na Posljednjoj večeri, trećima agonija u Getsemaniju, a tek četvrtima Pilatova osuda Isusa.

Tradicionalni oblik križnoga puta potječe iz Flandrije, a bio je zamišljen kao vrsta duhovnoga hodočašća u Isusovu Domovinu.[25] Nizozemski svećenik dum Christian Kruik van Adrichem (1533.–1585.) objavio je knjigu o Jeruzalemu u Kristovo doba i odredio dvanaest postaja križnoga puta.[26] Španjolski franjevac Antonio Daza[27] dodao je još dvije postaje (skidanje s križa i polaganje u grob) pa ih od tada ima 14. To su:

I. Isusa osuđuju na smrt,
II. Isus prima na se križ,
III. Isus pada prvi put pod križem,
IV. Isus susreće svoju svetu Majku,
V. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ,
VI. Veronika pruža Isusu rubac,
VII. Isus pada drugi put pod križem,
VIII. Isus tješi jeruzalemske žene,
IX. Isus pada treći put pod križem,
X. Isusa svlače,
XI. Isusa pribijaju na križ,
XII. Isus umire na križu,
XIII. Isusa skidaju s križa i
XIV. Isusa polažu u grob.

Takva se pobožnost u prvoj polovini XVII. stoljeća proširila u Španjolsku i Italiju, a u XVIII. stoljeću u Njemačku, Nizozemsku i drugdje. Franjevac sveti Leonard iz Porta Maurizija (1676.–1751.) može se smatrati osnivačem križnoga puta u obliku u kojem postoji zadnja tri stoljeća. Od 1704. (kad je započeo svećeničku službu postavljanjem križnoga puta u rodnom gradu) sve do smrti bio je posvećen širenju te pobožnosti. Za nju je napisao više razmatranja, a diljem Italije podigao je 572 križna puta. Najpoznatiji je onaj postavljen 27. prosinca 1750. u rimskom Koloseju, nekad masovnom gubilištu kršćana, po nalogu Benedikta XIV. Godine 1964. bl. Pavao VI. obnovio je običaj da pape ondje predvode križni put na Veliki petak, a od 1985. razmatranje za njega pišu suvremenici, pojedinih godina čak i nekatolici.[28]

Papinske odredbe

Godine 1686. papa Inocent XI. dao je franjevcima povlasticu da smiju podizati postaje križnoga puta u svojim crkvama. Godine 1731. papa Klement XII. dopustio je da to čine i u svim drugim crkvama uz odobrenje mjesnoga biskupa, a tek je blaženi Pio IX. godine 1862. opunomoćio biskupe da mogu sami uspostavljati križne putove na području svojih biskupija.

Papa Klement XII. objavio je 3. travnja 1731. naputak u 10 točaka kako podizati i moliti križni put. Postavljanje križnoga puta pridržano je manjoj braći franjevcima, a oni to mogu činiti ne samo u svojim crkvama, nego i drugdje. Križni se put postavlja prema obliku i načinu koji je u upotrjebi, to jest tako da se na zidove postavi 14 postaja ili drvenih križeva. Pobožnost se obavlja tako da klerik ili svećenik čita razmatranje koje se odnosi na otajstvo postaje ispred koje se moli Očenaš, Zdravomarija te se, idući do sljedeće postaje, pjeva jedna ili više kitica pjesme Stabat Mater dolorosa.[29] Time je križni put zadobio konačan oblik.

Naputkom od 10. ožujka 1742. papa Benedikt XIV. naložio je da se u svakoj župnoj crkvi treba uspostaviti križni put, ali i da ih ni u jednoj župi ne bude više od jednoga. Ostala je zabrana da se križni putovi podižu u gradovima i drugim mjestima u kojima postoji samostan ili ogranak Reda manje braće, a nju je dokinuo blaženi Pio IX. odlukom od 14. svibnja 1871.

Evanđeoske postaje (biblijski križni put)[30]

Pobožna značajka nekih tradicionalnih postaja, bez biblijskoga temelja, i činjenica da su iz križnoga puta bili izbačeni stanoviti trenutci, ključni prema evanđeoskim izvješćima, doveli su do razvoja alternativnoga plana postaja, složenoga prema evanđeljima. Najstariji je primjer raspored križnoga puta (samo 11 postaja) za Bečku nadbiskupiju iz 1799.:

I. Smrtna borba u Maslinskom vrtu,
II. Judina izdaja,
III. Bičevanje,
IV. Krunjenje vijencem od trnja,
V. Osuda na smrt,
VI. Susret sa Šimunom Cirencem,
VII. Jeruzalemske žene,
VIII. Kušanje žuči,
IX. Pribijanje na križ,
X. Smrt na križu,
XI. Skidanje s križa.

Na razini opće Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora zadržava se broj postaja na 14, ali se dopušta odstupanje od tradicionalnih tema. U Hodočasničkom vodiču za Svetu godinu 1975.[31] postoji tradicionalni uzorak, ali je naznačena i biblijska shema. Da bi osigurao inačicu ove pobožnosti usklađeniju sa svetopisamskim zapisom, na Veliki petak 1991. sveti Ivan Pavao II. prvi je put u rimskom Koloseju vodio križni put s evanđeoskim rasporedom postaja:

I. Isus u Maslinskom vrtu,[32]
II. Isus izdan i uhićen,[33]
III. Veliko vijeće osuđuje Isusa,[34]
IV. Petar zatajuje Isusa,[35]
V. Pilat sudi Isusu,[36]
VI. Isusa bičuju i krune trnjem,[37]
VII. Isus uzima na se križ,[38]
VIII. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ,[39]
IX. Isus susreće jeruzalemske žene,[40]
X. Isus raspet,[41]
XI. Isus obećava raj raskajanomu razbojniku,[42]
XII. Isus govori majci i voljenom učeniku,[43]
XIII. Isus umire na križu,[44]
XIV. Isusa polažu u grob.[45]

Takav je bio raspored postaja križnoga puta koje su sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. vodili u rimskom Koloseju 1991., 1992., 1994., 1995., 1997., 2002., 2004., 2007., 2008. i 2009.[46] Ostalih se godina i ondje molio križni put s tradicionalnim rasporedom postaja.

Postaje zasnovane na evanđelju bacaju svjetlo na uloge različitih likova, borbu između svjetla i tame, istine i laži koje utjelovljuju. Svatko od njih sudjeluje u otajstvu Muke, razotkrivajući sebe i opredjeljujući se za ili protiv Isusa, „osporavana znaka”.[47] Tako i današnji Isusovi sljedbenici križnim putom mogu:

potvrditi privrženost Učitelju,
oplakati svoj grijeh poput Petra,
otvoriti se vjeri u Isusa kao dobri razbojnik Dizma,
ostati uz križ kao Majka i ljubljeni učenik,
spoznati istinu kao satnik Longin,
primiti Riječ koja spašava, Krv koja čisti, Duh koji daje život.

Kada razmatrati križni put?

To se može činiti u bilo koje doba godine, a obično se čini u korizmi. Ako samo jednom godišnje – onda na Veliki petak. Sveti Ivan Pavao II. obavljao je križni put svakoga petka.

Svrha je osvijestiti kako je križ izvor svih blagoslova i uzrok svih milosti, znak spasenja, ono čime vjernik označava svoje čelo, usne i prsi; utiskuje ga kao mudrost i snagu u svoju pamet, srce i na ramena. Vjernik na Isusov križ pribija svoje grijehe, snagom križa satire oholost i jača svoju slabost, iz njega u tjeskobama crpi utjehu, njemu se utječe u pogibeljima i zaštićen njegovom snagom korača putovima svijeta dok ne prispije u nebeski dom. U vjeri ponavlja: „O, zdravo Križu, nado sva!” Ne da bi ga želio i tražio, nego da bi ga razumio, prihvatio, podnio, pripitomio. Trpljenjem na križu Isus nije samo dovršio otkupljenje nego je otkupio i samu ljudsku patnju.

Mjesto Uskrsnuća u Križnom putu

U tradicionalnom nacrtu križnoga puta posljednja je postaja Isusov sprovod. Iako je naravan kraj i logičan zaključak Muke, pokopanje se sve više smatra nezadovoljavajućom konačnicom razmatranja o vazmenom otajstvu. Ono prema kršćanskom učenju dosiže vrhunac u Uskrsnuću i bez njega je necjelovito. To je kao vjersku istinu utvrdio još Pavao Taržanin: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!”[48]

Stoga Uskrsnuće jest kraj križnoga puta. Nakon što se ničice poklonio na mjestu gdje je ležao Gospodin, kršćanski hodočasnik hrabro se podiže i žurno odlazi javiti braći – svim ljudima – da je Isus uskrsnuo od mrtvih. U nekim suvremenim križnim putovima uskrsnuće je dodano kao završna, petnaesta postaja. No, i ta je tvorba osporavana jer da nedovoljno predočava dvosložnu dinamiku pashalnoga otajstva: Isusovu patnju i smrt s jedne strane, te Njegovo uskrsnuće i proslavu s druge strane.

Neki suvremeni liturgičari ističu da su uvriježene postaje nepotpune bez završnoga prizora koji opisuje prazan grob i/ili Isusovo uskrsnuće, jer je Isusovo ustajanje od mrtvih bitan dio Njegova spasenjskoga pothvata na zemlji. Pobornici tradicionalnoga oblika koji završava Isusovim pokopom kažu da je križni put zamišljen kao razmatranje Isusove okajničke smrti, a ne kao sveobuhvatan snimak Njegova života, smrti i vječnosti. Uskrsnuće jest sržno povezano s mukom i smrću, a kršćaninova se molitva u razmatranju Muke ne može zaustaviti na smrti nego mora gledati onkraj nje, prema ishodu o kojem govore evanđelja, k Uskrsnuću. Ipak, nastoji se izbjeći takvu postaju i ograničiti se na navještaj uskrsnuća u završnoj molitvi ili razmišljanju tako da križni put ostane motrenje Muke, tek otvoren iščekivanju Uskrsnuća. Stoga se u mnogim zemljama razvio običaj slavljenja puta svjetla u uskrsno doba, kao radosnoga razmatranja Kristova uskrsnuća.

Put svjetla

Put svjetla[49] novi je oblik osobne i pučke kršćanske pobožnosti. Predložio ga je 1988. talijanski antropolog salezijanac Sabino Palumbieri, rođen 1934. Oblikovan je po uzoru na križni put, što znači da uključuje 14 postaja, ali mu je okosnica uskrsni događaj. Također po uzoru na križni put, pobožnost nema nepromjenjiv obrazac, nego se obično za svaku postaju sastoji od čitanja ulomka iz Svetoga Pisma, kratkoga razmatranja i molitve. Može, a ne mora, uključivati hodanje od postaje do postaje praćeno pjevanjem jedne ili više kitica neke uskrsne pjesme.

Još uvijek ne postoji općeprihvaćen ili propisan popis postaja puta svjetla, niti su se crkvene vlasti o tom izjasnile, premda su na više mjesta podignute postaje toga puta. To je slično povijesti križnoga puta koji je dobio službeni oblik tek nakon više stoljeća raznolike prakse. O broju postaja postoji opća suglasnost da ih bude četrnaest kako bi se istaknulo nadopunjavanje ovoga puta s križnim kod kojega je taj broj postaja uvriježen. Uostalom nadovezivanje je namjerno, već od samoga naziva, latinski: via crucis – via lucis, hrvatski: put križa – put svjetla, njemački Kreuzweg – Lichtweg, talijanski: via della croce – via della luce, engleski: Stations of the Cross – Stations of the Resurrection, francuski: Chemin de la Croix – Chemin de Lumière, kastilski: camino de la cruz – camino de la luz, poljski droga krzyźowa – droga światła, slovački krížová cesta – cesta světla.

Kako je uopće došlo do toga naziva? Rimski filozof Seneka Mlađi u tragediji Podivljali Heraklo piše: „Nije lak put od zemlje do zvijezda”.[50] Smatra se da je to početak izrjeke: „Preko trnja do zvijezda” (per aspera ad astra) uz koju su kršćani skovali asketsku krilaticu: „Preko križa do svjetla [uskrsnuća]” (per crucem ad lucem). Stoga je razložno da se put križa nastavlja kroz put svjetla.

Svjȅtlo se ovdje shvaća kao posrednik koji stvari čini vidljivima („sada vidim”), koji organe vida, a onda preneseno i uma i duše, potiče na djelovanje; kao svijetle zrake koje omogućuju vidljivost, posebno kao izvor svjetlosti („ide mi u oči”), jačina osvjetljenja. U prenesenom smislu, svjetlo je duhovna radost, sjajnost vjere, bljesak nade, osvjetljenje budućnosti, vid gledanja na stvari i pojave („taj pristup prikazuje stvari u drukčijem svjetlu”), obrazloženje čega („unijeti svjetla u što“), tumač koga ili čega („baciti svjetlo na…“), pomoćnik istine („vidjeti što u pravom svjetlu“).

Pȗt se pak razumije kao sredstvo u kojem je takav postupak moguć. Put je općenito smjer kretanja („dobar“, „pravi“, „svoj“), stil čovjekova življenja, a zatim i način života kršćanske zajednice („krjepostan”), njezin tijek, posredno i ona sama. Naime, Gospodinov put,[51] Put istine,[52] Put spasenja[53] ili samo Put[54] prvotni je naziv za kršćansku vjeru koji je bio i jedini prije nego što su se učenici, deset godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća, prozvali kršćanima.[55] Isus je Put[56] jer objavljuje Otca,[57] pokazuje put k Otcu,[58] jer je jedini pristup Otcu,[59] jer dolazi od Otca i ide k Njemu,[60] a ipak je jedno s Njime.[61] Slijedeći taj Put Bogu se služi kako On to hoće.[62]

U prosincu 2001. Sveta je Stolica objavila Smjernice o pučkoj pobožnosti i liturgiji u čijoj točki 153. stoji: „Pobožna vježba zvana put svjetla zadnjih se godina razvila i proširila u mnogim krajevima. Slijedeći predložak križnoga puta, vjernici se kreću dok razmatraju o brojnim Isusovim ukazanjima od Uskrsa do Uzašašća. U njima je očitovao svoju slavu učenicima koji su čekali dolazak Duha Svetoga,[63] ojačao im vjeru, dovršio poučavanje o Kraljevstvu i pobliže odredio sakramentalni i hijerarhijski ustroj Crkve. Kroz put svjetla vjernici se usredotočuju na središnji događaj vjere, na Kristovo uskrsnuće, i na svoje sljedbeništvo u njemu snagom krštenja, vazmenoga svetootajstva kojim su izvedeni iz tame grijeha u blistavo sijanje svjetla milosti.[64] Stoljećima je križni put uključivao vjernike u prvi trenutak uskrsnoga događaja, tj. u Muku i pomagao im da u svijesti utvrde njezine najvažnije vidove. Slično tomu, put svjetla, kad se slavi vjerno evanđeoskomu tekstu, vjernicima može učinkovito prenijeti životno razumijevanje drugoga trenutka pashalnoga događaja, tj. Gospodinovo uskrsnuće. Put svjetla može biti izvanredno sredstvo odgoja u vjeri jer po križu vodi do svjetlosti. Metaforom hoda put svjetla vodi od uočavanja zbilje boli – a ona u Božjem planu ne predstavlja životno odredište – do nade, k dosizanju čovjekova istinskoga cilja: oslobođenja, radosti, mira, što su bitno pashalne vrijednosti. Naposljetku, u društvu koje je često obilježeno kulturom smrti izraženom kroz očaj, tjeskobu i nihilizam, put svjetla mogući je poticaj za ponovnu uspostavu kulture života, otvorenost nadi i sigurnosti koju nudi vjera.”

Premda i dalje ima odstupanja, ipak se čini kako se postiže suglasje oko sljedećega popisa postaja puta svjetla:

I. Isus tijelom uskrsava na vječni život (Matej 28, 5–6),
II. Dva učenika zatječu prazan grob (Ivan 20, 1–8),
III. Marija Magdalena postaje prva vjerovjesnica Uskrsloga (Ivan 20, 11–18),
IV. Uskrsli se pojavljuje na putu u Emaus (Luka 24, 13–29),
V. Isusa prepoznaju u lomljenju kruha (Luka 24, 30–35),
VI. Isus se ukazuje učenicima u Jeruzalemu (Luka 24, 36–48),
VII. Uskrsli daje učenicima svoj mir i vlast opraštati grijehe (Ivan 20, 19–23),
VIII. Isus osnažuje Tominu vjeru (Ivan 20, 24–29),
IX. Isus se pojavljuje na Tiberijadskom jezeru (Ivan 21, 1–14),
X. Petar okajava izdaju postojanom ljubavlju (Ivan 21, 15–19),
XI. Isus razašilja učenike u svijet (Matej 28, 19–20),
XII. Isus se Uzašašćem vraća Otcu (Luka 24, 50–53; Djela apostolska 1, 9–11),
XIII. Marija i učenici čekaju dolazak Duha (Djela apostolska 1, 12–14),
XIV. Obećani Branitelj i Tješitelj silazi na Pedesetnicu (Djela apostolska 2, 1–13).

Neke od postaja ipak se zamjenjuju drugima, kao što su:

a) Potres (Matej 28, 2–4),
b) Uskrsli se prema predaji najprije ukazuje Majci koja je jedina očuvala vjeru Crkve,
c) Žene na grobu nalaze anđela (Marko 16, 1–8; Luka 24, 1–11),
d) Isus susreće žene (Matej 28, 8–10),
e) Marija Magdalena prepoznaje Uskrsloga (Ivan 20, 11–17),
f) Isus i ljubljeni učenik (Ivan 20, 1–10; 21, 1–8),
g) Više od pet stotina učenika vidjelo je Uskrsloga (Prva Korinćanima 15, 6),
h) Isus se ukazuje Savlu (Djela apostolska 26, 9–18).

Poželjeti je hrvatskim vjernicima da uskoro dobiju vrsne priručnike za razmatranje križnoga puta s evanđeoskim postajama, a također i knjižice puta svjetla.

[1] Prikaz povijesti križnoga puta zasniva se na raspravi koju je napisao flamanski kapucin fr. Amédée da Zedelgem (1892.–1949.): Aperçu historique sur la dévotion au chemin de la croix, Collectanea franciscana, 19, Romae, 1949., str. 45–142; Saggio storico sulla devozione alla Via crucis, Ponzano Monferrato, 2004., str. 62–137.

[2] Latinski: križni put (via crucis) i žalosni put (via dolorosa); engleski: put križa (Way of the Cross) i rastuženi put (Sorrowful Way); francuski: put križa (chemin de Croix) i žalosni put (voie douloureuse); njemački: križni put (Kreuzweg), put križa (Weg des Kreuzes), put padova (Fußfallweg), put muke (Passionsweg), staza muke (Passionsstrecke), put patnje (Leidensweg) i pobožna staza (Andachtsweg); poljski: križni put (droga krzyźowa), kalvarijski put (droga kalwaryjska), put Gospodinove muke (droga męki Pańskiej) i put Žalosne Majke (droga Matki Bolesnej). Na drugim se jezicima križni put kaže: talijanski: cammino della croce, slovenski križev pót, slovački krížová cesta, češki křížové cesty, ukrajinski Хресна дорога [Hrjesna doroğa], ruski крестный путь [krestnyj put’], mađarski keresztút, kastilski vía crucis i camino de la cruz, viacrucis, portugalski via sacra i caminho da cruz, grčki δρόμος του σταυρού [drómos tū staurū́], nizozemski kruisweg, švedski korsvägsandakt i esperantski: kalvaria vojo.

[3] „I noseći svoj križ, iziđe On“ (Ivan 19, 17) iz Svetoga Grada. „Trpio je izvan vrata“ (Hebrejima 11, 12) jer je Mojsijev zakon zabranio smrtnu kaznu unutar tabora (Levitski zakonik 24, 14; Brojevi 15, 35), pa se ona mogla izvršavati samo izvan grada (usp. Prva o Kraljevima 21, 13 i Djela apostolska 7, 58).

[4] Ovdje se jezičnopovijesno stariji likovi putem, putevi, puteva, putevima rabe sukladno razdvojbi u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku za označavanje konkretnih staza kojima se prolazi, kojima se odvija promet ili zbiva kakva druga radnja (morski, zračni, kopneni, dišni putevi), a postanjem noviji likovi putom, putovi, putova, putovima rabe se za apstraktne staze ili prohodnice (Božji, križni, životni putovi), što je u skladu i s porabom u hrvatskom prijevodu Svetoga Pisma iz 1968.

[5] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, III. dio, 48. pitanje, 6. članak, odgovor na 3. prigovor.

[6] René Voillaume, Isusovim putem, Sarajevo, 1981., str. 55.

[7] Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, preveo Augustin Pavlović, Split, 1981., str. 60–61.

[8] Djela apostolska 20, 28; Prva Korinćanima 6, 20; 7, 23; Efežanima 1, 7; Hebrejima 13, 12–13; Prva Petrova 1, 19; Prva Ivanova 1, 7; Otkrivenje 5, 9.

[9] U Katoličkoj Crkvi stoljećima, do 1969., kao misno evanđelje: na Cvjetnicu (Muka po Mateju), na Veliki utorak (po Marku), na Veliku srijedu (po Luki) i na Veliki petak (po Ivanu). Od 1970. do danas: na Veliki petak (po Ivanu), a na Cvjetnicu (po Luki u godinama čiji je broj djeljiv s tri, po Mateju u godinama čiji broj podijeljen s tri ima ostatak 1, te po Marku u godinama čiji broj podijeljen s tri ima ostatak 2).

[10] Ratimir Šimetin, Putem križa do Uskrsnuća, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2012., str. 54–57.

[11] Milan Pavelić, Crkveni himni, Zagreb, 1945., str. 287–295.

[12] Predaja o Albertovim propovijedima, zabilježena u: München, Bayerische Staatsbibliothek, Clm 7660, list 39v: „Simplex meditatio passionis Christi plus valet et Deo est magis accepta, quam si quis ieiunaret per annum qualibet feria sexta in pane et aqua, vel si disciplinaret se qualibet hebdomada per annum usque ad effusionem sanguinis, vel qualibet hebdomada legeret unum psalterium.”

[13] Druga i šesta izrjeka s Albertovih ploča: Wolfgang Stammler, Albert der Grosse und die deutsche Volksfrömmigkeit des Mittelalters, Freiburger Zeitschrift fur Philosophie und Theologie, III (1956.) 3, str. 303; Genoveva Nitz, Albertus Magnus in der Volkskunst. Die Alberti Tafeln, München–Zürich, 1980., str. 16–17; Tomo Vereš, Poučne izreke Alberta Velikog, Danica 1988., Zagreb, 1987., str. 48; Tomo Vereš, Mudre izreke sv. Alberta Velikoga, Glas Koncila (Zagreb), XXXIII (1994.) 1066 / 13. XI., str. 13; Tomo Vereš, Mudre izreke Alberta Velikog, Subotička Danica 2001, Subotica, 2000., str. 91.

[14] Latinski statio, engleski station of the Cross, njemački Kreuzwegstation, poljski stacja kalwaryjskia, češki i slovački zastavení, francuski station, talijanski stazione, kastilski estación, portugalski estação, grčki στάση [stásē], ruski остановка [ostanovka].

[15] Relatio de peregrinatione ad Hierosolymam et Terram Sanctam, prir. D’Avezac, u: Recueil de voyages et de mémoires, svezak IV, Paris, 1839., str. 840–842.

[16] Dubrovački franjevac rođen na Lopudu oko 1500. a umro u Temišvaru 1581.; pariški student, tada jeruzalemski gvardijan i kustos Svete Zemlje, kasnije stonski biskup i sudionik Tridentskoga sabora.

[17] Liber de perenni cultu Terrae Sanctae et de fructuosa eius peregrinatione, auctore fr. Bonifacio Stephano Ragusino, praedicatore apostolico et Stagni episcopo, Venetiis, 1573., str. 35–39 (drugo izdanje 1875.).

[18] „Ascendentes autem per viam, per quam ascendit Christus baulans sibi crucem, invenimus locum…”, u: Peregrinationes medii aevi quatuor, prir. J. C. Laurent, II. izdanje, Leipzig, 1873., str. 112.

[19] Ivan 19, 13.

[20] Osim izvornoga mjesta Kristove smrti, tako se zove i svako mjesto u prirodi gdje su smještene postaje križnoga puta (prizori Muke u reljefu ili punoj plastici uklopljeni u manje arhitektonske cjeline). Doslovni prijevod s engleskoga je: Kalvarija (Calvary) i brdo Kalvarija (Mount Calvary); s talijanskoga, kastilskoga i portugalskoga: sveto brdo (sacro monte); s francuskoga: Kalvarija (Calvarie) i brdo Kalvarija (mont Calvarie); s njemačkoga: brdo Kalvarija (Kalvarienberg) i Križevac (Kreuzberg); s poljskoga: Kalvarija (Kalwaria), sveto brdo (góra święta) i kalvarijsko brdo (góra kalwaryjska). Jedanaest je Kalvarijā na Unescovu popisu baštine čovječanstva: Banská Štiavnica u središnjoj Slovačkoj, Kalwaria Zebrzydowska na jugu Poljske i devet svetih brda Sacri Monti Pijemonta i Lombardije u sjevernoj Italiji. Vidi popis 48 Kalvarija u Hrvatskoj, 17 u Bosni i Hercegovini, pet u istočnom Srijemu, 66 u južnoj Bačkoj, 12 u zapadnom Banatu i 37 u Sloveniji.

[21] Inače, mjesto masovnoga komunističkog zločina godine 1944., poprište katynizma i početka bleiburške tragedije. (Katynizam je sustavni pokolj svih aktivnih i borbenih elemenata koji su pružali ili bi mogli pružati otpor sovjetskoj ekspanziji, nazvan prema šumi Katyn, u blizini Smolenska, sada u Rusiji, u kojoj je N.K.V.D. – ruska Udba – 1940. godine poubijao 21.768 poljskih časnika).

[22] Vicko Lisičar, Tri dubrovačka otočića, Dubrovnik, 1935., str. 31.

[23] Matej 27, 35; Marko 15, 24; Luka 23, 34; Ivan 19, 23–24.

[24] „Locus ubi Christus dedit Veronicam, id est faciem”: H. Thurston, Étude historique sur le chemin de la croix, Paris, 1907., str. 217, bilješka 2.

[25] Jan Pascha, Een devote maniere om gheestelyck Pelgrimagie te trecken tot den heylighen lande, Louvain, 1563.

[26] Christianus Crucius Adrichomius, Jerusalem sicut Christi tempore floruit, Coloniae, 1584.

[27] Antonius Daza, Ejercicios espirituales de San Francisco, Barcelona, 1625.

[28] Od 1970. do 1978. blaženi Pavao VI. vodio je križni put razmišljajući nad tekstovima iz Svetoga Pisma (1970.), pa svetih: Lava Velikog (1971.), Augustina (1972.), Franje Saleškoga (1973.), Ambrozija (1974.), Pavla od Križa (1975.); raznih crkvenih otaca (1976.), Terezije (1977.) i Bernarda (1978.).

Sv. Ivan Pavao II. predvodio je križni put u Koloseju s tekstovima bl. Pavla VI. (1979.), iz Pravila sv. Benedikta (1980.), sv. Katarine Sijenske (1981.), sv. Bonaventure (1982.), bl. Anđele iz Foligna (1983.). Sȃm Papa napisao je razmatranja za 1984. i 2000., a 2003. uzeo je razmatranja koja je održao na duhovnim vježbama Rimskoj kuriji 1976. kao krakovski nadbiskup.

Godine 1985. razmatranje je za Kolosej sastavio talijanski književnik Italo Alighiero Chiusano, 1986. francuski pisac André Frossard, 1987. nadbiskup iz Nikaragve kardinal Miguel Obando Bravo, 1988. švicarski teolog Hans Urs von Balthasar, 1989. poljski pisac Marek Skwarnicki, 1990. latinski jeruzalemski patrijarh Michel Sabbah, 1991. serviti Ignacio María Calabuig Adán i Silvano Maria Maggiano, 1992. praški nadbiskup Miloslav Vlk, 1993. opatica Anna Maria Canopi, 1994. carigradski patrijarh Bartolomej I., 1995. švicarska protestantska redovnica Minke de Vries, 1996. vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, 1997. armenski katolikos Karekin I., 1998. francuski pravoslavni teolog Olivier Clement, 1999. talijanski pjesnik Mario Luzi.

Godine 2001. uzeta su razmatranja sluge Božjega kardinala Johna Henryja Newmana. Godine 2002. sastavilo ga je 14 novinara koji izvješćuju iz Tiskovnoga ureda Svete Stolice, 2004. ciscercit dom André Louf, 2005. kardinal Joseph Ratzinger, 2006. papinski vikar za Vatikan Angelo Comastri, 2007. msgr. Gianfranco Ravasi, 2008. hongkonški biskup kardinal Joseph Zen Ze-Kiun, 2009. nadbiskup Guwahatija u Indiji Thomas Menamparampil, 2010. kardinal Camillo Ruini, 2011. augustinka Maria Rita Piccione, 2012. supružnici Danilo i Anna Maria Zanzucchi, 2013. libanonska mladež pod vodstvom kardinala Béchare Boutrosa Raïa, 2014. nadbiskup Campobassa-Boiana Giancarlo Maria Bregantini, 2015. novarski nadbiskup u miru Renato Corti.

[29] Posljednicu Stabat Mater dolorosa Tridentski je sabor izbacio iz bogoslužja, ali ju je papa Benedikt XIII. godine 1727. vratio u Rimski misal o blagdanu Sedam žalosti blažene Djevice Marije. Na hrvatski je prepjevana najmanje jedanaest puta:

Staše Mati kruto tužna (Nikola Krajačević Sartorius, Molitvene knjižice, Bratislava, 1640., str. 464; Ignjat Kristijanović, Čtejena i evangeliumi, U Zagrebu 1851., str. 240–241; Janko Barlé, Pavlinska pjesmarica iz godine 1644., Zagreb, 1917.),
Staše polag križa suzna (Cithara octochorda, Beč, 1701., str. 199; 1723., str. 218; Zagrabiae, 1757.; str. 147; pretisak: Zagreb, 1998., str. 147);
Rascviljena Majka staše (Dobar put putovanja kršćanskog u raj vičnjega uživanja, prir. Lovro Bračuljević, U Budimu 1730., str. 523–558; Put križa, Budim, 1734., str. 92–94; Muka kao nepresušno nadanuće kulture, III, ur. Jozo Čikeš, Zagreb, 2003., str. 168–169),
Staše Majka boležljiva (Evangeglja i kgnighe apostolske, U Dubrovniku 1841., str. 181–182),
Staše Mati vrlo tužna (Fortunat Pintarić, Knjiga pjesmah, U Beču, 1849., 221; Miho Demović, Prva hrvatska školska crkvena pjesmarica, Zagreb, 1999.),
Ispod križa Majka sveta (prepjevao Ivan Augustin Kaznačić, u: Stijepo Skurla – Vice Palunko, Vrt bogoljubnosti, U Dubrovniku 1890., str. 425–428; Stijepo Skurla, Bogoljubna zabava, Dubrovnik, 1908., str. 166–169),
Staše plačuć tužna mati (Stjepan Hadrović, Hosanna, Zagreb, 1911., str. 222),
Isusova Majka staše (Vlaho Letunić, Sveti križni put, prir. Franjo Jurić, Dubrovnik, 1914., str. 96–97);
Puna tuge Majka staše (prepjevao dum Vice Medini, Evanđelistar, prir. Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 185–186),
Stala Mati bola sveta (prepjevao Milan Pavelić, u: Hrvatski bogoslužbenik, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1923., Dodatak, str. 6–7);
Stala plačuć tužna Mati (Milan Pavelić, Crkveni himni, Zagreb, 1945., str. 171–172; Rimski obrednik, Zagreb, 1929., str. 573–574 i 578–579).

[30] Latinski via crucis biblica, engleski Scriptural Way of the Cross.

[31] Libro del pellegrino : Anno Santo 1975, Roma: Ufficio stampa comitato centrale Anno Santo, 1974.

[32] Matej 26, 36–44; Marko 14, 32–41; Luka 22, 39–46.

[33] Matej 26, 45–56; Marko 14, 43–51; Luka 22, 47–53; Ivan 18, 1–12.

[34] Matej 26, 57–67; Marko 14, 53–65; Luka 22, 66–71.

[35] Matej 26, 69–75; Marko 14, 66–72; Luka 22, 54–62; Ivan 18, 15–18.25–27.

[36] Matej 27, 11–26; Marko 15, 1–15; Luka 23, 13–25; Ivan 18, 33 – 19,16.

[37] Matej 27, 27–31; Marko 15, 16–20; Ivan 19, 1–3.

[38] Marko 15, 20; Ivan 19, 6.15–17.

[39] Marko 15, 21; Matej 27, 32; Luka 23, 26.

[40] Luka 23, 27–31; usp. Zaharija 12, 10–14.

[41] Matej 27, 33–37; Marko 15, 22–32; Luka 23, 33–38; Ivan 19, 17–24.

[42] Luka 23, 39–43.

[43] Ivan 19, 25–27.

[44] Matej 27, 45–56; Marko 15, 33–41; Luka 23, 44–49; Ivan 19, 28–37.

[45] Matej 27, 57–61; Marko 15, 42–47; Luka 23, 50–56; Ivan 19, 38–42.

[46] Office for the Liturgical Celebrations of the Supreme Pontiff, Way of the cross

[47] Luka 2, 34.

[48] Prva Korinćanima 15, 17–20.

[49] Latinski via lucis, engleski Stations of the Resurrection, njemački Lichtweg, kastilski camino de la Luz, talijanski via della Luce, francuski chemin de Lumière, poljski droga światła, slovački cesta světla.

[50] Lucij Anej Seneka (4. pr. Kr. – 65. po Kr.), Hercules furens, redak 437., govori Heraklova žena Megara: „Non est ad astra mollis e terris via.”

[51] Djela apostolska 18, 25.

[52] Druga Petrova 2, 2.

[53] Djela apostolska 16, 17.

[54] Djela apostolska 9, 2; 18, 26; 19, 9.23; 22, 4; 24, 14.22.

[55] U Antiohiji oko godine 40. po Kristu (Djela apostolska 11, 26).

[56] Ivan 14, 6.

[57] Ivan 12, 45; 14, 9.

[58] Djela apostolska 9, 2.

[59] Ivan 1, 18; 14, 4–7.

[60] Ivan 7, 29.33; 13, 3; 16, 28.

[61] Ivan 10, 30; 12, 45; 14, 9; 17, 22.

[62] Matej 22, 16; usp. Matej 7, 13–14; 21, 32; Prva Korinćanima 12, 31; Psalam 119; Mudre izrjeke 4, 10–15.