Siječanj je mjesec već uvriježenih ekumenskih zbivanja, molitvenih okupljanja i promišljanja o odnosima katolika, pravoslavaca i protestanata, a koja kao takva mogu imati svoju veliku vrijednost s obzirom na razvijanje zdravoga dijaloga i međusobnog uvažavanja, ali mogu potaknuti i dublja propitkivanja koja će nužno pokazati površnost i kazališnost takvih obično tek izvanjskih, nedovoljno domišljenih i češće prozelitističkih nastojanja.
U tom se smislu mogu, s obzirom na aktualnu situaciju, ali i višegodišnja zbivanja, izdvojiti tri događanja.
Božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća
i ekumenski (ne)dijalog s pravoslavcima
Prvo ima gotovo isključivo politički kontekst, iako je riječ o tobože vjerskom blagdanu, a odnosi se na tradicionalni božićni domjenak u prostorijama Srpskoga narodnoga vijeća, na kojemu pojedini Srbi iz Hrvatske i gosti Srbi iz Srbije, iskorištavajući pravoslavlje i svodeći ga pod svetosavlje, iz godine u godinu šalju sve agresivnije i otvorenije poruke, dok okupljeni hrvatski državni vrh ostaje bez ikakvog ili gotovo ikakvog odgovara na takve bezočne provokacije.
Iako je to uglavnom politički događaj, on se bitno odražava i na ekumensko polje, odnosno vodi sve snažnijem nepovjerenju prema Srbima pravoslavcima i prema zaključcima da je i aktualna Srpska Pravoslavna Crkva u službi iste ideologije koja je prije četvrt stoljeća izazvala agresiju na Republiku Hrvatsku. U tom smislu, prosječan katolik s takvim svetosavskim velikosrpskim pravoslavljem ne želi imati uopće dodira, nego odbacuje svaku pomisao na ekumenska zbližavanja, a liturgijska slavlja tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana (od 18. do 25. siječnja) drži običnom kazališnom predstavom.
To je šteta, jer ima veliki broj pravoslavnih svećenika i pravoslavnih vjernika koji zaslužuju povjerenje i s kojima bi bilo vrijedno ostvariti vidljivi dijalog, a pogotovo je šteta jer nam Pravoslavna Crkva doista može biti uzor u mnogim vidovima. No, dokle god se službena Srpska Pravoslavna Crkva bude samopoimala kroz prizmu svetosavskih velikosrpskih ideja, ekumenizam može biti tek folklor. Farsa oko bl. Alojzija Stepinca dodatna je šaka soli na ranu hrvatskim katolicima i kao takva snažni odgurivač bilo kakvog ozbiljnijeg dijaloga sa srpskim pravoslavcima.
Priručnik za Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana
i ekumenski (ne)dijalog s protestantima
Drugo aktualno siječanjsko ekumensko događanje tiče se odnosa s protestantima, a može se izravnije promatrati kroz priručnik za ovogodišnju Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koji nosi naziv Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima. Hrvatsko izdanje priručnika uredio je Jure Zečević, OCD, a izdavači su Kršćanska sadašnjost i Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog. Kao ideja, to je izuzetno vrijedno i dobro, ali sam realiziran projekt pokazuje da je ovogodišnja Molitvena osmina za jedinstvo kršćana shvaćena kao hvalospjev protestantizmu, nametanje krivnje Katoličkoj Crkvi i gotovo ignoriranje Pravoslavne Crkve.
Službeni priređivači su “kršćani u Njemačkoj”, odnosno Radna zajednica kršćanskih Crkava u Njemačkoj, kao tijelo Njemačkoga vijeća Crkava (ACK), koje sačinjava 17 različitih kršćanskih Crkava, te uz to imaju i 6 Crkava gostujućih članica i 4 ekumenske organizacije koje su za sada promatrači. Međutim, iz teksta je jasno da je stvarni ili barem pretežiti priređivač Evangelička Crkva, dok su ostale kršćanske Crkve shvaćene tek kao partneri (str. 8).
Naime, kao kontekst razmišljanja priređivači su uzeli 500. godišnjicu obilježavanja Reformacije, te su samom temom praktički izbacili Pravoslavnu Crkvu iz fokusa ekumenskog molitvenog slavljenja, s obzirom da se Reformacija na tu Crkvu odnosi tek neizravno. S druge strane, uočljivi su hvalospjevi “velikim reformatorima” – Lutheru, Zwingliju i Calvinu, bez zrnca potrebe za kritičkom valorizacijom njihova i pozitivna i negativna djelovanja, te se naglašava nužnost priznanja krivnje i ostvarenja pomirenja. Iako “krivac” u dokumentu nije imenovan, jasno je iz konteksta da je riječ (ponajviše) o katoličkoj strani.
Taj dokument u mnogim svojim dijelovima baca sjene na dobronamjernost ekumenskih zbivanja i bit će poželjno da ih hrvatski priređivač javno otkloni, posebno s obzirom na činjenicu da se u Hrvatskoj zadnjih godina provodi otvorena protestantizacija Katoličke Crkve, a u čijim se prvim redovima nalaze i neki vrlo medijski popraćeni i slavljeni katolički svećenici.
Iako su zanesenjaci “pastoralnim ekumenizmom” osjetljivi na svako, pa i najbenignije pitanje, valja se, ipak, zapitati zašto je onaj dio ekumenskih djelovanja koji dolazi iz krila Katoličke Crkve i koji se odnosi na Katoličku Crkvu uvijek zamišljen tek kao puzajući katolicizam kojemu je dodijeljena isključivo uloga grešnika i pokajnika? I ta pitanja nisu nipošto postavljena iz perspektive onoga koji želi ulaziti u ring da bi drugoga porazio i dotukao, nego iz perspektive onoga koji osjeća neizmjernu ljubav prema svojoj Katoličkoj Crkvi – onoj u kojoj je rođen, primio milost vjere i snagu sakramenata, odnosno onoga kojega boli i duša i srce kad vidi da netko tu njegovu Majku Crkvu bezrazložno baca na koljena.
Pravi ekumenizam mora poticati na istinski dijalog, takav u kojem se nitko ne će osjećati povrijeđenim i, Bogu hvala, takvih međusobnih konkretnih istinoljubivih odnosa ima i njima trebamo težiti. Sinkretistički ekumenizam zahtijeva od Katoličke Crkve da malo po malo napušta sve ono što čini njezinu srž, i ako se tako nastavi, dovest će do besmislenosti ne samo njezina moralnoga zakona nego i slavljenja svete Mise, a time jedna “Crkva” budućnosti ima daleko više šanse postati neka globalna laicizirana udruga, nego istinska Kristova Zaručnica. Voli svoje, a tuđe poštuj čini se više nego mudra maksima, koja bi itekako svoje opravdano i uzvišeno mjesto trebala imati u svakom ekumenskom promišljanju i djelovanju.
Hrvatska pravoslavna crkva
i zatvaranje vrata ekumenskom dijalogu
Treće događanje tiče se tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, neregistrirane vjerske zajednice koja bi imala cilj okupiti one građane Republike Hrvatske pravoslavne vjeroispovijesti koji se smatraju Hrvatima i oslabiti snagu svetosavskog velikosrpstva Srpske Pravoslavne Crkve. Bez dovoljno pouzdanih povijesnih podataka teško je o tome izreći objektivan sud, ali s obzirom da u biti ne postoji jedna Pravoslavna Crkva, nego je riječ o nizu nacionalnih Pravoslavnih Crkava, sasvim bi bilo legitimno, barem iz perspektive zainteresiranih vjernika, i postojanje Hrvatske Pravoslavne Crkve. Kao takva, ona bi možda imala snagu razbiti svetosavski koncept koji nosi Srpsku Pravoslavnu Crkvu i razvijati istinsko pravoslavlje, utemeljeno na snažnoj duhovnosti i bogatoj liturgiji.
Međutim, današnja Hrvatska pravoslavna crkva je projekt ne samo osuđen na propast, nego osuđen na to da nikome narednih 50 godina ne padne na pamet pokrenuti njezino obnavljanje ili osnivanje. I to nema ni približno veze s eventualnim korijenima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, nego s aktualnom situacijom. Njezini osnivači i podupiratelji nemaju veze niti s vjerom, niti i s jednom Crkvom, nego jedni sa zaradom, a drugi s ostvarenjem svojih političkih ciljeva. Na to su mnogi upozoravali, ali ima onih koji vide, a ne vide i čuju, a ne žele čuti.
Hrvatska pravoslavna crkva, naime, nije jedna, nego postoje barem tri zajednice toga imena ili te ideje (prva, druga, treća), a svaki njezin čelnik tvrdi da je baš njegova autentična, dok za druge čelnike tvrdi da su prevaranti. Iako je do u pojedinosti teško znati što se tu doista zbiva, sve upućuje na zaključak da su sva tri ogranka materijal za policiju ili psihijatriju i da kod njih nema baš nikakve stvarne želje da pravoslavni vjernici hrvatske nacionalnosti imaju svoju Crkvu i intimniju bazu za izgradnju svoje vjere.
Kad, dakle, postane evidentno da je projekt utemeljenja Hrvatske Pravoslavne Crkve instrumentaliziran za nečiju materijalnu, političku ili neku drugu korist i da je pri tome iskorištena dobrohotnost pojedinaca, mnogi će se osjećati posramljenima jer su nasjeli na nečiju prijevaru, a samim će se time za puno godina zatvoriti mogućnost osnivanja Hrvatske Pravoslavne Crkve, jer će ostati ljaga koju nije lako sprati. (Usput budi rečeno, bez obzira na sve što je navedeno, smatramo da postojanje jedne takve Crkve nije ideal, jer vjernici koji žele istočni obred, a osjećaju se Hrvatima, imaju alternativu, a to je Grkokatolička Crkva ili Križevačka eparhija. Čini nam se da se povrh toga nema što tražiti.)
Time će i ekumenski konci sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom još više oslabiti, a pogotovo iz razloga jer su i neki ugledni katolički teolozi u to uvučeni u dobroj vjeri, ne očekujući da iza svega stoje nečasni razlozi.
Umjesto zaključka
Ako shvatimo ekumenizam kao istinski dijalog između svih kršćana, kao međusobno poštovanje i uvažavanje, nastojanje oko suradnje u svemu onome što ne ugrožava bit neke od kršćanskih Crkava, i povrh svega kao zajedničku usmjerenost prema istom Bogu Stvoritelju, Sinu Otkupitelju i Duhu Posvetitelju – Ljubavi koja nas po različitosti okuplja u Jedinstvo, onda možemo zaključiti da je on ne samo poželjan, nego i nužan. Kao takav može doista ispravljati sve one grubosti koje su se u svakoj kršćanskoj Crkvi ili zajednici nakupile tijekom godina i stoljeća i oplemenjivati prije svega nju samu, a onda pridonositi i međusobnoj zajedničkoj izgradnji, pa i molitvenim slavljima, kako bismo hvalili istog Boga.
Međutim, ako ekumenizam ide za sinkretizmom i takvim jedinstvom u kojem se, u ime nekakvog umjetno proizvedenog dijaloga i neopravdanog nametanja krivnje, traži od jedne strane da se odrekne onoga što čini bit njezina postojanja, onda to nije istinski ekumenizam i takve stranputice valja napustiti. Drugim riječima, valja priznati da sinkretistički ekumenizam i u njem puzajući katolicizam ne će baš nikome ništa dobroga donijeti, jer je itekako poznato ono: Ako se sam ne cijeniš, ne će te ni drugi cijeniti. A mi se kao Katolička Crkva itekako imamo čime dičiti, a posebno imamo obvezu budno paziti na očuvanje uzvišenosti i svetosti Euharistije, po svaku cijenu, jer u njoj, a ne u lepršavosti zajedničkih kršćanskih molitvenih skazanja, stoluje Živi Bog.