Ponekad razmišljam o onim riječima iz Pisma kako će mi Otac uzvratiti u skrovitosti. Je li to poziv da ne svjedočim javno i otvoreno kako bi me svi čuli? Ili je to poziv da se povučem i za sebe vjerujem ono o čemu Pisma govore? Skrovitost je i napast. Izbjeći javno svjedočiti ono o čemu me poučavaš. Ona je i olakšanje. Bez osjećaja krivnje rascijepiti svoju savjest na dvoje. Javnu za publiku. Privatnu za tebe. Ili za sebe.
Rascijepljena savjest je, kako čitam u Pismima, za nekoga koji ima moć u Crkvi prava đavolska kušnja. Jer nisu li farizeji kao službena hijerarhija dio religiozne strukture utemeljene na rascijepljenoj savjesti? I nije li ono razdiranje hramske zavjese na dvoje više od simbolike? Nije li to tvoj čin kojim si prokazao rascijepljenu savjest kao najgori oblik (zlo)upotrebe religiozne moći i vlasti? Kad se na jednom mjestu skupi dovoljno moćnih pojedinaca koji svi imaju rascijepljenu savjest, oni su kadri formirati nešto slično onim mafijaškim zakonima koje se nazivalo omertom. Zakon šutnje. Zakon prikrivanja. Oni stvaraju rascijepljenu savjest kao dio zajedničarskog grijeha struktura. Otprilike kao što u političkom životu neke zajednice rascijepljena savjest proizvodi korupciju, nepotizam, zloupotrebe položaja i ovlasti, zloupotrebu javnih natječaja, tako rascijepljena savjest u Crkvi generira neautentičnost, zloupotrebe, dvoličnost.
Rado priznajem kako nisam tek jednom razmišljao o posjedovanju crkvene moći, ugleda i vlasti, ali ne u onoj formi da onaj koji hoće biti prvi treba svima biti poslužitelj. Radije u onoj formi negiranja odgovornosti i krivnje da je skrovitost jedno, a javna sfera drugo. I što činim u skrovitosti ne smije biti otkriveno u javnoj sferi. Ista savjest za mene i za tebe i za one koji su izvan našeg intimnog kruga. Ili ipak ne? Motiv zašto volim tvoj govor o skrovitosti nije u tome što činim dobro potajno kako me ljudi ne bi hvalili. Ne. Ono što govoriš o skrovitosti me privlači jer moja rascijepljena savjest prestaje biti etički, moralni i teološki problem. Dovoljno je pozvati se na skrovitost kako bih potvrdio dictum da se ono što i kako živim i radim u skrovitosti tiče samo i isključivo mene. To i ne bi bilo sporno kada bi moja savjest bila identična u svojoj skrovitosti i u svom javnom predstavljanju na trgovima i prvim mjestima u sinagogama. Ali, ona je u sebi rascijepljena.
Ja sam je, pozivajući se na redak iz Pisma u kojem govoriš o skrovitosti, rascijepio tako da sam na kraju postao nešto kao profesionalni farizej. Ono što me razlikuje od farizeja iz Pisma jest samosvijest o rascijepljenoj savjesti. Ja živim i egzistiram u neprestanom i neprekinutom stanju napasti i kušnje. Hoću po svaku cijenu crkvenu vlast i moć i ugled, ali ne i identičnu savjest za skrovitost i javnu sferu. Ja hoću rascijepljenom savješću biti autentičan svjedok Pisma i uvjeren sam da je to ispravno i da se tako i može na kraju reći: Evo me, mene pošalji. Moja rascijepljena savjest nije tvoj glas u mojoj nutrini. Ona je više poput samostalnog i samoodređujućeg postavljanja i izgradnje posve privatnih moralnih normi i standarda. Temeljni zakon prema kojem se moja rascijepljena savjest ravna prirodno i logično jest biti farizej. To je egzistencijalni zahtjev i moja egzistencija mora po svojoj naravi biti farizejska egzistencija kako bi mehanizam rascijepljene savjesti funkcionirao ili kako ne bi izazvao psihološke, emotivne i moralne lomove u mojoj osobnosti, karakteru i načinu razmišljanja.
Zato je ideja skrovitosti tako privlačna i poželjna jer mojoj rascijepljenoj savjesti nudi sigurno utočište i skrovište od tebe samog. Moja skrovitost nije povlačenje kako bih se pred tobom razotkrio, ona je skrivanje od tebe kako bih još više ušutkao i zatomio rascjep u mojoj savjesti. Ne znam postoji li još negdje u Pismu govor o rascijepljenoj savjesti. Tom fenomenu koji, kada postane dovoljno moćan i snažan i kada zahvati strukture i hijerarhiju, postaje jedna vrsta nemoralnog zakona i neetičkog standarda. Rascijepljena savjest koja izvitoperenim razumijevanjem tvoje poruke o skrovitosti postaje objektivna norma djelovanja koju se može opisati onim svima poznatim pojmom biti suučesnik u zlu ili biti suučesnik u grijehu.
Je li Juda zajedno s Velikim vijećem koje te odlučilo ubiti predstavnik tog događaja u kojem se rascijepljena savjest pojedinca združuje s rascijepljenom savješću zajednice kako bi zajedničkim naporom ishodili tvoju smrt na križu? Jesu li Juda i vijeće zapravo neka vrsta paradigme o tome kako nastaje rascijepljena savjest i na koji način rascijepljena savjest pojedinca prestaje biti njegova i jednostavno se bez zadrške i kritičkog odmaka stapa s rascijepljenom savješću zajednice? Zanimljivo je primijetiti kako je jedino rascijepljena savjest kadra biti suučesnik u zlu i grijehu, jer se ona, kada se susretne s iskustvom krivnje i odgovornosti, povlači u skrovitost za koju tvrdi da i ti o njoj govoriš u Pismu.
Ali skrovitost o kojoj ti govoriš u Pismu se ne obraća rascijepljenoj savjesti koja je istovremeno i farizejska savjest, ona se obraća onoj savjesti koja je u napasti i kušnji da se rascijepi. Tu savjest ti pozivaš na skrovitost kako bi se do kraja otvorila Ocu i kako bi joj Otac progovorio da ne bude kao savjest farizeja koja je odbila Očevo upozorenje i nepovratno se rascijepila i odvojila od Oca. Poziv koji upućuješ savjesti da se povuče u skrovitost jest da se preispita i preispituje u kojoj je mjeri ona već rascijepljena, ako jest, ili u kojoj je mjeri na rubu tog žalosnog događa i stanja. I zašto takva savjest kojoj prijeti rascjep ne smije težiti i tražiti crkvenu moć i ugled prije nego se, ukoliko je to za nju još uvijek moguće, ne izmiri do kraja s Ocem i njegovim zapovijedima i zahtjevima tako da se u njoj izbriše razlika između privatnog i javnog.
Što savjest u skrovitosti misli i govori, ona to treba propovijedati i s krovova, kako veli Pismo. Ti si bio smetnja strukturama i hijerarhiji, ne zato što su one bile loše ili ih Bog nije želio. Nije točno. Ti si potvrđivao sve ono što su strukture i hijerarhija govorile o ljudima, jer nisi došao dokinuti Zakon i Proroke, nego dopuniti. Ono zbog čega si došao na zao glas i zbog čega su ti prijetili smrću jest što si razotkrio do koje se mjere i dubine unutar same zajednice ukorijenila rascijepljena savjest kao prihvatljivo etičko i moralno načelo i kako se ona branila pozivanjem na tvoga Oca. Otac dopušta i traži rascijepljenu savjest. Ona se toliko ukorijenila u zajednicu onomad da si bio nazivan bogohulnikom, jer si se pravio da si Sin Božji. Ipak, čini se da bi ondašnja zajednica lakše podnijela i prihvatila da si Sin Božji nego što si ih nazivao obijeljenim grobovima.
Ali po božanskoj logici ti nisi istovremeno mogao biti i Sin Božji i braniti rascijepljenu savjest. Ti si je tako žestoko, snažno i intenzivno prokazivao da su te odlučili ubiti iz jednostavnog razloga – jer si razotkrio izvitopereni mehanizam moći i vlasti koji je, iako dolazi od Oca, bio skoro do kraja izmijenjen i razoren rascijepljenom savješću. Onom savješću koja u sebi skriva lom između skrovitosti u kojoj se sklanja od Oca i niječe njegove zakone i norme, dok istovremeno na sav glas propovijeda s krovova da govori i naviješta u ime Oca.
Ni danas nije puno drugačije. Rascijepljena savjest i danas egzistira unutar struktura i hijerarhije koju si ti utemeljio, samo što nema tebe u fizičkom smislu da i tu strukturu i hijerarhiju upozoriš da skrovitost nije identična skrivanju i prikrivanju suučesništva u zlu i grijehu, nego je skrovitost početna točka potpunog razotkrivanja grijeha pred tobom, iz čega onda proizlazi istinsko i autentično propovijedanje s krovova da si ti Sin Božji i Očev Sin. Spasonosno je otkriće za mene da živim kao rascijepljena savjest, iako mi to nije niti na pohvalu niti čast, i da uvijek ima nade za mene, osim ako ne postanem Juda s rascijepljenom savješću, koji će pronaći neko vijeće rascijepljene savjesti kako bi te izdao. Samo me ta spoznaja čuva od propasti.
Jer rascijepljena savjest i nije ništa drugo nego čin izdaje samog sebe, tebe i Oca, i nemoguće je s takvom savješću biti autentičan i biti tebi sličan. S takvom savješću najdalje dokle ću dogurati je obijeljeni grob koji voli pročelja na trgovima i prva mjesta u sinagogama. Dospjet ću do farizejske egzistencije i farizejske savjesti, jer u konačnici rascijepljena savjest to i jest, i ona je istinski pogubna kada se nakalemi na sebi slične u zajednici, koji k tome još imaju moć i vlast za koju nisu niti bili spremni niti su je trebali prihvatiti. Tko želi biti prvi, neka svima bude sluga je nešto što rascijepljena savjest misli da živi i jest, a unutra je, kako ti veliš, ipak puna grabeži i truleža. Rascijepljena savjest je opasna varka i pogubna zabluda. Prirodno je i logično da kao i onomad i danas ti prijeti da će te predati da se razapneš ako je prokažeš i razotkriješ.