Četvrtak, 6 svibnja

Raskol Istoka i Zapada, 1054.


Historia magistra vitae. Koliko god bila istina, malo je koga životno opametila i rijetko je gdje koga osvijestila. Ono što se događalo u 9. stoljeću, slično se ponavljalo i u daljnjem tijeku vremena. „Deseto stoljeće poznato je kao ‘mračni vijek’ papinstva. Petrova Stolica, bez učinkovite zaštite, razvučena je između malobrojnih rimskih obitelji. Između 882. i 1046. izmijenilo se 45 papa i antipapa, od kojih je 15 svrgnuto, a 14 ih umire ili ubijanjem ili u zatvoru ili u prognanstvu“, kaže Kongregacija za nauk vjere.[1] Iz toga razdoblja ovdje se osvrćemo na posljednjih 14 i dodajemo daljnjih 8 godina papinstva: 1032.-1054.


Benedikt IX., trostruki papa


Grof Alberico, Tuskulanac, imao je dva brata na papinskom prijestolju: Benedikta VIII. (1012.-1024.) i Ivana XIX. (1024.-1032.). Uspio je i od četvorice svojih sinova dvojici izboriti najuglednija mjesta u društvu: Grgur posta Rimski konzul držeći svjetovnu vlast vicekralja, a mladi Teofilakt kao Rimski prvosvećenik preuze duhovnu vlast. O ovome duhovnome cvjetale su legende u suvremenih kroničara, a i on im davao dovoljno tvoriva. Bio je zakoniti Papa ni manje ni više nego u tri navrata,[2] jedinstven slučaj u povijesti Crkve.

Prvi put: u listopadu 1032. uz pomoć obitelji posta Papom i uze ime Benedikt IX. U 12-godišnjem pontifikatu punio je stranice kronika, poznat po tome što je pustio uzde svojim požudama: „sladostrašću odan, više je živio kao Epikur nego kao Pontifeks“, prenosi podatak ozbiljna Enciclopedia dei Papi.[3] Narod ga u rujnu 1044. potjera iz Rima, ali on ne dade ostavke na papinstvo. Nakon krvavih borbi, pođe za rukom drugoj rimskoj moćnoj obitelji, Krescencijevcima, da postave svoga kandidata za Papu koji uze ime Silvestar III. (od siječnja do ožujka 1045.).

Drugi put. Međutim, Benedikt IX. izopći svoga suparnika i nasljednika Silvestra te sa svojim naoružanim Tuskulancima izbaci Silvestra iz Grada i drugi se put namjesti pod papinsku tijaru, 10. ožujka 1045. Kratko se zadrža na kormilu Crkve, ni dva mjeseca, jer već 1. svibnja 1045. neočekivano navijesti da će se svojevoljno odreći papinstva u korist svoga krsnoga kuma Ivana Gracijana (koji mu, transakcijski, dade poveću svotu libara – neki izvori govore o „2000 librae“[4] – a on njemu Petrove ključe, iz ruke u ruku, što se ono kaže), u svakom slučaju „doživotno osiguran“, i povuče se u svoj rodni Frascatti i živio je još desetak godina. Novi Papa uze ime Grgur VI. (1.V.1045.-20.XII.1046.).

Rimski se narod nije najbolje ni snašao tko li se odreče, a tko zareče, samo vidje običnim okom, istodobno, trojicu živih papa: Silvestra III., Grgura VI. i Benedikta IX. Oglašavahu se i velika svetačka imena kao što je sv. Petar Damjanski (1007.-1072.), crkveni naučitelj, vapijući za obnovom.[5] Nastade čak i humoristična i zajedljiva pjesma u latinskom dvanaestercu, kojom neki navodni „pustinjak – heremita“ moljaše kralja Henrika III. (1039.-1056), da dođe iz Njemačke i razriješi trogordijsko čvorište na obali Tibra.

Una Sunamìtis tribus nupsit marìtis.
Rex Henrìce, Omnipotentis vice!
Solve connubium, triforme dubium!
[6]

Šunamka se jedna za tri muža vjenča.
Kralju Henriče, Svemogućeg namjesniče,
Razrješuj ženidbu, trostruku dvojbu!

Kralj, tj. car Svetoga Rimskoga Carstva na Zapadu, koje se računa od Karla Velikoga 800. godine, situaciju ozbiljno shvati i dohrli u Italiju, ne u Rim nego u mjesto Sutri, 60 km od Rima, da se riješi „connubium“, pogotovo tadašnji trostruki „dubium“. Pozove svu trojicu spomenutih Rimskih prvosvećenika da se opravdaju pred carem. Benedikt IX. i Silvestar III. ne odgovoriše pozivu, a Grgur priznade da je novčanom simonijom postao papa, doduše „in bona fide“ – u dobroj vjeri i namjeri! Kaiser Henrik III., da razriješi dubia, 20. prosinca 1046. mačem svrgnuća obezvlasti dvojicu Petrovih nasljednika, a trećega, Benedikta, koji se još prethodne godine ionako bio odrekao, ipak svrgnu 24. prosinca, da ne bi palo na pamet Tuskulancima da predlože kojega drugoga iz svoga plemićkoga roda. A Kaiser će kao odgovoran car dati izabrati na Rimskoj sinodi četvrtoga za Papu, i to svoga zemljaka, Saksonca, Klementa II. (1046.-1047.). Taj ne bijaše ni 10 mjeseci Papa, preminu druge godine svoje papinske službe.

Treći put. Opet se probudi čežnja za papinstvom u Teofilakta – Benedikta IX., koji u listopadu 1047. ne samo po treći put domože se prijestolja, nego poče brojiti godine svoga pontifikata od svoje prve, tj. 1032. godine nadalje. To potraja manje od godine dana, do srpnja 1048. kada car Henrik III. izabra Popponea iz Bressanonea, iz Tirola, koji uđe u baziliku Svetoga Petra, uze ime Damaz II. i bî svečano posvećen. Nije se ni on udobno ustoličio, a već nakon 24 dana papinskoga naslova, od 17. srpnja do 9. kolovoza 1048. iznenada preminu, u Palestrini, vjerojatno od malarije, ali u narodu puče glas da je otrovan.[7] Benedikt IX. i dalje je uvjeren da je on Pontifeks, na kojega će zakoniti papa Leon u travnju 1049. na  Rimskoj sinodi sijevnuti anatemom,[8] što je sigurno – sigurno.   


Leon IX. – sveti papa


U razdoblju od 1032. do 1048. na Petrovoj se katedri izmijeniše petorica Papa, od kojih samo Benedikt IX. tri puta! Ne samo u tih 16 burnih godina, nego od svršetka IX. stoljeća do polovice XI. stoljeća nositelji papinske karizmatične službe „oskudijevahu krjepošću, pobožnošću i učenošću“, pišu katolički povjesničari i u teološkim priručnicima na papinskim univerzama (barem se u moje vrijeme iz njih tako učilo).[9]

U Rimu je na papinskom prijestolju Leon IX. iz njemačkoga Alzasa. Car ga postavio, ali pošteni kandidat, da se izbjegnu priče o simoniji [stjecanju crkvene službe za novac], zatraži da ga potvrdi „rimski kler i puk“, što se i dogodi 2. veljače 1049., a posvećen je 12. veljače. To ne bijaše Papa fiksni, nego mobilni, hodočasnik: od 61 mjeseca koliko obnašaše papinsku službu, samo 9 mjeseci provede u Rimu, ali ni jedanput više od 3 mjeseca,[10] a 52 mjeseca na „apostolskim putovanjima“ u vidu potrebnih reformi.

Leon se u svom petogodišnjem planu (1049.-1054.), koliko je papinski živio i putovao, zanosio mišlju reforme ne samo Kurije nego cijele Crkve. Budući da je u Clunyju u Francuskoj cvjetao benediktinski red, on pozva monaha Humberta u Rim da mu bude pri ruci u suzbijanju simonije i u obrani svećeničkoga celibata. Papa je imao više i državnih i crkvenih nevolja. A osobito su dva problema obilježila i vezana uz njegov pontifikat: rascjep s Crkvom u Carigradu, „drugom Rimu“, i borba protiv Normana u južnoj Italiji, gdje su i Bizantinci imali svoje posjede i vlast. A Latini pokušavali natjerati Bizantince da preuzmu latinski obred.

Dinamika raskola. Carigradski patrijarh Eustacije 1024. godine, uz izdašne darove, zatraži od pape Ivana XIX. da Bizantska Crkva bude autonomna i univerzalna u svome Istočnom bloku. Papa to, naravno, odbi. Jedan je Petar i na istoku i na zapadu! Ali što patrijarh Eustacije ne postiže darovnom milom, to će patrijarh Cerularije pokušati strastvenom silom.


Patrijarh Cerularije i kardinal Humbert


Godina 1043. Patrijarh Focije, koji je 200 godina prije toga sastavio nekoliko optužaba, naizmjenično, disciplinskoga i dogmatskoga karaktera protiv Rima, oživljen je u doba patrijarha Mihaela Cerularija, koji se 1040. zamonašio, a 1043. svečano zapatrijaršio i postao glavna moćna ikona u carskom Carigradu. Bojeći se da mu se uloga i vlast ne umanje, zbog pokušaja sporazuma između Henrika III., cara Rimskoga Carstva na Zapadu; Konstantina IX. Monomaha, cara Bizantskoga Carstva na Istoku; i Rimskoga pape Leona IX., Cerularije prijeđe u napad protiv Latina.

Najprije 1052. zatvori im sve crkve u Carigradu. Pravi neobičaj.

Nadolazne 1053. godine napade Papu pismom Leona, nadbiskupa Ohridskoga, koje bî upućeno latinskomu biskupu Ivanu u Traniju u Južnoj Italiji, na području pod vlašću Bizantinaca, i „svim biskupima Franaka i monasima i narodu i samomu prečasnom Papi“.[11] U pismu se ponavljaju optužbe: uporaba beskvasna kruha u sakramentu Euharistije, post subotom, uzimanje mesa od udavljenih životinja, ispuštanje riječi aleluja u korizmi. Učeni monah Niceta, na patrijarhov nagovor, izdade spis u kojem optuži Latine zbog umetka u Vjerovanje Filioque [Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina] i zbog zabrane ženidbe svećenicima.

U međuvremenu, Cerularije oštrim rječnikom protiv beskvasna „judejskoga“ kruha Latina, protiv njihova „farizejskoga“ posta subotnjega, protiv njihova „poganskoga“ jela mesa pomiješana s krvlju, žestoko napade Latine koji boravljahu u Carigradu.[12]

Godine 1053. Cerularije naredi da svećenici koji žive u latinskim samostanima njegova Patrijarhata usvoje grčki obred: a koji to odbiju, njih stiže anatema. Anatema ili prokletstvo ravno je izopćenju. Jedan od njegovih pristaša, Nicefor, kancelar Patrijarhata, u klauzuri latinskih crkava nogama pogazi hostije koje su Latini posvetili, smatrajući ih „nevaljanima“, jer su ispečene od beskvasna kruha.

Polovicom 1053. Papa predvodi vojnu talijanskih i njemačkih dragovoljaca protiv Normana u Južnoj Italiji. Bijaše ne samo poražen nego i „zatočen“ u Beneventu. 

Doznavši za škandale u Carigradu, Leon IX. 2. rujna 1053. posla iz Beneventa patrijarhu Cerulariju i Leonu Ohridskomu pismo „In terra pax hominibus“ u kojem brani rimske vjerske običaje i osobito ističe rimski primat. Car Konstantin IX. ne odobrava Cerularijev postupak, pa na njegov poticaj patrijarh posla umjerenije pismo predlažući Papi mirno rješenje.

U siječnju 1054. Papa, da postigne željenu slogu i jedinstvo, posla iz Rima u Carigrad tri svoja delegata: benediktinca Humberta, nadbiskupa i kardinala Silvae Candidae (danas prigradska biskupija Porto-Santa Rufina); rimskoga kancelara kardinala Frederika i nadbiskupa Petra iz Amalfija u Južnoj Italiji. Ta delegacija donese pisma caru i patrijarhu. Cerulariju se ne svidje Papino pismo koje je doduše hvalilo njegovu želju za mirom, ali korilo njegovu neurednu ambiciju i nanošenje nepravdi Rimskoj Crkvi.

Uznositoj naravi Cerularijevoj Humbert suprotstavi svoju strastvenu žestinu te ne dođe ni do kakva sporazuma. Kada patrijarh doznade da je papa Leon IX. umro, 19. travnja 1054., postade još silovitiji: udari interdiktom [zabranom] crkve u kojima su Papini legati celebrirali u glavnome gradu Bizanta.

Rimskim legatima ne preosta drugo nego da „otresu prašinu s nogu“ i pozdrave se s Carigradom. A evo kako se oprostiše:

U nedjelju 16. srpnja 1054. na početku sv. Mise kardinal Humbert pročita i ostavi na glavnom oltaru Hagije Sofije – Svete Mudrosti bulu anateme patrijarha Mihaela Cerularija, nadbiskupa Leona Ohridskoga, Nicete i njihovih pristaša. I veleglasno navijesti da je Cerularije svrgnut s patrijarhove službe. Papinom smrću bile su prestale sve ovlasti njegovih delegata u Carigradu. A novi papa, Viktor II., izabran je godinu dana nakon smrti Leona IX., 13. travnja 1055. Ali što je počelo treba se i dovršiti, mišljahu delegati:

U Humbertovoj buli izmiješane su neke istinite stvari s nekim neistinitima. Evo cjelovite bule prokletstva:

„Humbert, milošću Božjom kardinal biskup Svete Rimske Crkve; Petar nadbiskup amalfijski; Frederik, đakon i kancelar, svim sinovima Katoličke Crkve:

Sveta i Rimska, Prva i Apostolska Stolica, kojoj kao Glavi posebnije [specialius] pripada briga za sve Crkve, udostojala se radi crkvenoga mira i koristi u ovaj carski grad poslati nas, svoje poklisare, da dođemo i ono što je pisano vidimo, je li istinit glas koji bez prestanka iz tolikoga grada do njezinih dopire ušiju ili, ako nije tako, da se razvidi [usp. Post 18,21]. 

Stoga, neka znaju prije svega čestiti carevi, kler, senat i narod ovoga grada Carigrada i sva Katolička Crkva da smo mi ovdje doživjeli veliko dobro zbog kojega se žarko u Gospodinu radujemo, i najveće zlo zbog kojega smo tužno ožalošćeni. Jer s obzirom na stupove Carstva i časne njegove mudre građane, ovo je najkršćanskiji i pravoslavni grad.

A što se tiče Mihaela [Cerularija], zloporabno zvanoga patrijarh, i pristašâ njegove ludosti [stultitiae], previše se kukolja herezâ svakodnevno sije u njegovoj sredini. Jer

  • kao simonijaci[13] prodaju dar Božji;
  • kao valezijanci[14] kastriraju svoje goste, i promiču ih ne samo u klerikat nego i u episkopat;
  • kao arijanci prekrštavaju krštene u ime Svetoga Trojstva, a ponajviše Latine;
  • kao severijanci nazivaju Mojsijev zakon prokletim;
  • kao duhoborci ili bogoborci izbacili su iz Simbola [vjere] izlaženje Duha Svetoga od Sina;
  • kao manihejci smatraju, između ostaloga, da je bilo što ukvasano – produhovljeno;
  • kao nazareni tjelesnu čistoću Judejaca tako čuvaju da mališane, koji umiru prije osmoga dana od rođenja, zabranjuju krštavati;
  • a ženama, koje su u mjesečnici ili u porođaju, zabranjuju se pričešćivati[17] ili, ako su bile poganke, krštavati;
  • a one koji njeguju kosu na glavi i brade, koji podrezuju solufe i po ustanovi Svete Rimske Crkve briju brade, u zajedništvo ne primaju. Zbog tih zabluda i mnogih drugih njegovih činjenica sam se Mihael, opomenut pismom gospodina našega pape Leona, odbio urazumjeti.

Štoviše, nama je, njegovim [Papinim] izaslanicima, koji želimo zbog tolikih zala razumno upozoriti, uskratio svoj doček i razgovor, i crkve u kojima je trebalo misiti, udario interdiktom, kao što je prije crkve Latina zatvorio, a njih, nazivajući ih beskvasašima, riječima i djelima svuda progonio.

Budući da među svojim sinovima baca prokletstvo na Apostolsku Stolicu protiv koje se još potpisuje i ekumenskim patrijarhom, stoga mi, ne podnoseći nečuvenu pogrdu i nepravdu protiv Prve Apostolske Stolice i pazeći da se katolička vjera na mnoge načine ne potkopava, auktoritetom Svetoga i Jedinoga Trojstva i Apostolske Stolice, kojoj smo izaslanici, i svih pravoslavnih Otaca i sedam Koncila i cijele Katoličke Crkve, anatemu, koju je naš prečasni Papa Mihaelu i njegovim pristašama, ako se ne urazume, isto tako najavio, tako potpisujemo.

– Mihael zloporabni patrijarh novoobraćenik [neophitos], i samo iz ljudskoga straha odjeću monašku obukao i sada zlodjelima, pa i najgorima, ozloglašen, s njime Leon Ohridski zvani episkop, i sakristan samoga Mihaela Konstantin, koji je žrtvu Latina profanim gazio nogama i sve njihove sljedbenike u navedenim zabludama i predmnijevanjima, neka su anathema Maranatha,[18] sa simonijacima, valezijancima, arijancima, donatistima, nikolaitima, severijancima, duhoborcima i manihejcima i nazarenima, i sa svim krivovjercima, štoviše, s đavlom i anđelima njegovim, ako se ne urazume. Amen, amen, amen.

Tko se god Svetoj Rimskoj Stolici i njezinoj žrtvi tvrdokorno protivi, neka je anathema Marantha, neka se ne smatra kršćanskim katolikom nego kvasašom heretikom. Fiat, fiat, fiat.[19]

Na to je 20. srpnja 1054. carigradski patrijarh Cerularije u patrijaršiji održao sjednicu i uzvratio anatemom protiv rimskih izaslanika, a 24. srpnja objavio poseban edikt – ukaz o svemu što se dogodilo, prevodeći bulu na grčki i dodajući svoj teološki komentar.

Ukaz o notifikaciji „koju su Rimski legati položili na sveti oltar protiv presvetoga Patrijarha gospodina Mihaela mjeseca srpnja 16. dana“. Nakon što je uz patrijarha Cerularija navedeno 13 episkopa sudionika sinode, Ukaz, iz kojega prevodimo prvi dio, nastavlja riječima:

„Čini se da nevaljalu i bezočnu Demonu nije bilo dosta zala. Stoga nije naime nikada učinio nikakvo dobro, nasrćući na čestite ljude i uvijek izmišljajući nešto novo protiv istine. Radi toga je, gotovo nebrojenim prijevarama prije Gospodnjega dolaska u tijelu, obmanjivao ljudski rod, a potom bezbrojnim zabludama i mamcima podapinjao i obarao one koji su mu vjerovali, i toga se uopće nije ni okanjivao niti ikada prestajao. Pa ipak, nakon što su takvi iz sredine nestali, jer je u onima koji bogobojaznost prihvaćaju bila pobožna i velika nada da nikada u budućnosti ne će naći novo sjemenje bezbožnosti u svemu ovome što je onaj Bezočnik nastojao posijati protiv zdrava razuma, i sam se, naprotiv, nadao da su se njegova rovarenja bila rasijala.

Sada pak neki bezbožni i odvratni ljudi – a tko pobožnost njeguje nikada ih ne spomenuo –  probivši se iz mraka, jer vuku podrijetlo iz Hipernije [Hibernije: Španjolske i Italije], dođoše u ovaj grad koji njeguje bogobojaznost, i iz kojega kao iz visoke i izvrsne pećine pravoslavlja proviru izvori i čisti potoci religioznosti koji do granica kugle zemaljske dotječu te poput tekućicâ natapaju sve duše vjerskim istinama. A u ovaj grad poput munje, vihora ili obilja tüče ili, da se prikladnije izrazimo, poput divljega prasca provališe i zdrav razum različitim dogmama pokušaše prevrnuti tako da i Pismo na oltaru mistične i velike Crkve Božje, i sve koji njihovim bezbožnim dogmama nisu zavedeni, pravoslavne, zbog toga istoga što žele biti pobožni i pravoslavnu vjeru širiti, ranjavaju anatemom.

Optužuju nas u mnogim drugim stvarima, osim što ne podržavamo kao oni brijanje brade i mijenjanje onoga ljudskoga lika koji je naravan. Kao i to da, ne odijeljeni, ne primamo Pričesti od svećenikâ vezanih ženidbom. A s obzirom na to da ne želimo krivim mislima i nevjerodostojnim govorima i pretjeranom smionošću kvariti presveti Simbol [vjere], koji po svim sinodnim i ekumenskim dekretima ima neoborivu i neosvojivu snagu, niti kažemo kao oni da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina – o gle rovarenjâ nečastiva Demona! – nego od Oca;  niti želimo odvratiti pozornost sa Svetoga Pisma koje kaže: Ne brijte svojih brada, niti uopće želimo premišljati da je Bog stvoritelj odredio ženama na ures ono što bi muškarcima bilo na sramotu.“[20]

Osvrt. Umjesto da sjednu i da se sporazume o nužnu miru, i crkvenom i političkom, kao što je to bio zaželio papa Leon IX., ovdje jedni druge uspoređuju s „demonom“ ili s „đavlom i anđelima njegovim“.

Rimljani Bizantincima pridaju apoziciju „ludosti“, a Bizantinci Rimljane uspoređuju s „divljim krmkom“ (porcus silvestris). „Ekumenizam“ i „ikumenizam“ XI. stoljeća!

Rimljani, kao poklisari pape Leona IX., koji je preminuo 19. travnja 1054., umjesto da odsluže zadušnicu za Papu i vrate se doma, oni nastupaju auktoritetom Presvetoga Trojstva, Apostolske Stolice, svih pravovjernih Otaca i sedam Ekumenskih koncila, i Katoličke Crkve!

I što ih više obuzima strast srditosti i uznositosti, kao da misle da su to više u pravu.   

A da Humbert nije gledao u tuđem oku „trun“, ne bi prigovorio na prvom mjestu da su Bizantinci „simonijaci“, kada je dobro znao koliko je „brvno“ libara tada kružilo Rimom u vrijeme papinskih izbora.

Humbert nije mogao ne znati kako je Filioque bio izričaj od Augustinovih vremena i u Rimu uveden tek 1014. godine: zašto onda kori Bizantince da su izbacili Filioque iz nicejsko-carigradskoga Simbola kada ga ondje nije uopće nikada ni bilo?

A da su Bizantinci bili razboritiji, ne bi stavljali praksu brijanja brada uz dogmu o izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina (Filioque), koja je i danas topos nesporazuma. Iz svega proizlazi kao da su i jedni i drugi bili spremniji na ratne sjekire negoli na mirovne pregovore.

Zaključak. Kada je na prijestolje uzišao car Izak Komnen, 1057. godine, iz straha da mu moćni patrijarh ne ugrozi vlast, baci Cerularija u zatvor, gdje umrije potkraj 1058. godine, a Mihael Psel, filozof i državni službenik, pred sinodom proglasi ga „veleizdajnikom“. Pravoslavna ga Crkva slavi kao svetoga mučenika!

Leon IX. pokopan je i već prigodom pokopa pronijelo se da se događaju čudesa. I njega je jedan od njegovih nasljednika, Viktor III., 887. godine proglasio svetim.

Povijest nam je crkvena poznatija po razjedinjenjima nego po sjedinjenjima. Nisu ovo bili završni čini Velikoga raskola, nego jedan od sudbonosnijih koji će poslužiti betoniranju međuodnosâ Istoka i Zapada. Još nisu formalno prekinuti odnosi, svi i svuda, između Rima i Carigrada. Još se uvijek moglo čuti ime Papino u liturgijskom diptihu i jeka Papina primata u praksi. Ono još gore tek će nadoći: Latinsko carstvo (1204.-1261.), koje je raskomadalo Bizantsku državu, zakucat će čvrst čavao na raskol. A onda je nadošlo ono najtragičnije: pad Carigrada u ruke Mehmeda II., 1453. godine, kada je Konstantinopolj pretvoren u Stambul.  

Uzajamne anateme ili prokletstva, uključujući i izopćenja, bez obzira koliko bile valjane ili nevaljane, između Rima i Carigrada službeno su maknute tek 5. siječnja 1964. u Jeruzalemu zagrljajem i potpisom pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, a na završetku II. vatikanskoga koncila, 7. prosinca 1965. istodobno u Rimu i u Carigradu. Punih 910 godina od ove fatalne 1054. obje su strane živjele pod porukom XI. stoljeća, sve do Drugoga vatikanskoga koncila koji je pozvao kler i puk Katoličke Crkve da mijenja rječnik, uvjerenje i mentalitet, u istini i ljubavi. Pravoslavni nisu imali ekumenskoga koncila od Drugoga nicejskoga, 787., a nakon onoga nepotpunoga na Kreti 2016. nastali su daljnji razdori u pravoslavlju.

Poganskim vojnicima nije pošlo za rukom da razderu Isusovu nešivenu haljinu, koju mu je Majka s ljubavlju otkala, nego su, pred njezinim očima na Golgoti, umjesto da joj je vrate, bacili kocku pa komu dopadne, kršćani kao da stoljećima ne prestaju „kockati se“ nad jedinstvom Isusove božanske haljine spasenja, svete Crkve Božje.

Bože, daj mir, jedinstvo, svetoj Crkvi kršćanskoj!


[1] Kongregacija za nauk vjere, Il primato del successore di Pietro nel mistero della Chiesa [Primat Petrova nasljednika u otajstvu Crkve], Vatikan, 2002., str. 78.

[2] Annuario Pontificio 2020, str. 14*.

[3] O. Capitani, „Benedetto IX.“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 138-147, citat: 146.

[4] Isto, str. 149.

[5] Sv. Petar Damiani napisao je knjigu Liber Gomorrhianus – Knjiga o Gomori, 1049., prikazujući tadašnje stanje u Crkvi, i posvetio je papi Leonu IX.

[6] F. Gfrörer, Allgemeine Krchengeschichte, IV., Stuttgart, 1846., str. 409. Vidi na internetu ovdje.

Pod „Sunamitis“ misli se na „stolicu“ koja ima trojicu živih papa. A Sunamitis je Šunamka Abišaga Izraelka spomenuta u 1 Kr 1,4.

[7] P. Bertolini, „Damaso II.“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 153-156.

[8] O. Capitani, nav. dj., str. 146.

[9] F. Callaey, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Rim, 1959., vol. II., str. 129.

[10] M. Parisse, „Leone IX., santo“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 157-162, navod: 159.

[11] F. Callaey, nav. dj., str. 130.

[12] Isto, str. 131.

[13] Simonijaci su nazvani po Šimunu čarobnjaku u Antiohiji, koji je od apostola Petra iskao dar Duha Svetoga za novac (Dj 8,18).

[14] Valens Arabs, II./III. stoljeće, začetnik heretika valezijanaca koji su prezirali ženidbu i rađanje djece te i sebe i druge kastirirali da bi postigli spasenje.

[15] Sljedbenici Donata, biskupa u Kartagi (313.-355.), koji su heretično naučavali da valjanost sakramenata ovisi o dostojnosti djelitelja. 

[16] Nikolaiti, nazvani po đakonu Nikoli (Dj 6,5; Otk 2,15), prakticirali su ženidbu s više žena.

[17] Il sacramento nel periodo mestruale: le polemiche copte, La stampa – Vatican insider. 

[18] Sv. Pavao, 1. Kor 16,22: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Marana tha!“ (Si quis non amat Dominum, sit anathema Marana tha). Aramejska riječ: Marana tha znači: Gospodine, dođi; a Maran atha – Gospodin dolazi. 

[19] Patrologia Latina, svezak 143, stupci 1001-1003.

[20] Patrologia Graeca, svezak 120, stupci 735-748, usporedo na grčkom i latinskom. Prijevod sa stupca 738.