»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Rast u svetosti na slavonski način – u čast svetoj Ani i svetom Joakimu


Ljeto je upeklo, rekli bi naši stari u Slavoniji. Iako se sami sjećamo debele prašine na pokrajnjim cestama i mislimo kako je baš naše djetinjstvo bilo lijepo i ugodno, čini se kako i današnjoj djeci neće nedostajati sjećanja na vruće ljetne dane.

Školski praznici za djecu (ali ne i za učiteljice i učitelje!) traju puno duže nego što roditelji mogu izostati sa svojih radnih mjesta. Ma koliko se trudili razvući svoj godišnji odmor kako bi što duže bili sa svom djecom, ipak dođe dan kad treba ponovo poći na posao. Tada počinju vratolomije što i kako s djecom, osobito ako nisu dovoljno odrasla ostajati sama u gradskim stanovima. Često, a dogodi se to upravo o blagdanu svete Ane i svetoga Joakima, djeca vrijeme provode sa svojim djedovima i bakama. Odjednom se dječaci i djevojčice sa gradskog betona nađu na selu.

Gradski život za djecu ima svojih prednosti, ali i život na selu itekako ima svojih čari. Daleko od maminog i tatinog pogleda, djeca traže svoje mjesto pod suncem. Željni istraživanja, otkrivanja novih stvari, krišom i šapćući među sobom otvaraju bakine ormare koji su toliko zanimljivi i čarobno tajnoviti kao da se u njima skrivaju čudovišta i najveće tajne. Ako slučajno čuju Djedov hod po hodniku, u stanju su uskočiti u krevet i pokriti se i preko glave samo da sačuvaju dojam poslušne djece koja odmaraju u popodnevnom terminu kada je Djed naredio ‘vrijeme tišine’. A ‘vrijeme tišine’, kako je odredio Djed treba biti ispunjeno čitanjem knjiga, tihim razgovorom ili jednostavno odmaranjem. Ipak, Bakini ormari su puno zanimljiviji od svega što je Djed predložio. I onda kad konačno završi to ‘vrijeme tišine’ i Pilić i Maslačak su spremni za akciju! Veliko dvorište u kojem je obilje trave i cvijeća, idilično je mjesto za prskanje vodom, za gurkanje i vrisku koju nitko ne utišava. Ovdje se može i smijati i vriskati do mile volje, osobito ako noge iznenada poprskaju kapljice hladne vode.

Dida i Baka izgledaju „kao“ potpuno nezainteresirani za ovu dječju igru, no vrlo pažljivo prate razgovor dječaka, njihov rječnik i krajičkom oka prate njihovu međusobnu interakciju.

A onda tuširanje. To je poseban doživljaj. Opet vriska i veselje pod toplom vodom tuša. Pjena u kosi, brisanje i omatanje ručnikom, mazanje kremom…, dodiri koji prenose ljubav i blizinu, udomaćuju i zbližavaju.

Nakon odijevanja suhe odjeće, nova je aktivnost na pomolu. Najprije valja poći susjedi i odnijeti tanjur ljetnih kolača koje je baka ispekla. Švapska torta je dokaz kako su šljive rodile i ove godine! I tako poučeni što treba reći, kako treba pozdraviti i kako se raspitati za susjedovo i susjedino zdravlje. Odlaze oni u avanturu socijalizacije na slavonski način. Baka ponekad pošalje susjedima i bočicu pekmeza od šljiva ili neke druge uratke iz kuhinje koje valja odnijeti i usput se lijepo ponašati.

Vrhunac radosti je sladoledar koji na motoru (ili u automobilu!) trubeći prepoznatljivom trubom poziva svu djecu na svježi sladoled. Istrčavanje na ulicu i mahanje dječjih ručica sladoledaru čaroban je trenutak. Dobro zna sladoledar u kojoj kući su unuci iz grada na ljetnom čuvanju kod djeda i bake, pa sa sigurnošću zna da će uskoro doći i odrasla osoba koja će sa smiješkom platiti sladoled.

To su radosti djetinjstva koje bi mogla ova generacija djece ponijeti sa sobom u život. Svako dijete bi trebalo iskusiti radosti života na selu, makar o blagdanu svetih Joakima i Ane kad je ljeto najtoplije i najčarobnije.

Možda se i ne sjećamo koliko su naša djetinjstva bila idilična. Nismo morali brinuti o stvarima za koje brinu odrasli ljudi. Djedovi i bake su nam izgledali smireni i dosljedni ljudi koje nitko nije mogao izbaciti iz ravnoteže, pa čak ni naše nepodopštine koje smo im ponekad priređivali. Ljeto je trajalo jako dugo, a dolazak jeseni i polazak u školu izgledali su nekoliko svjetlosnih godina daleko. Toliko daleko da se o sudnjem danu i početku nove nastavne godine s jednakom zainteresiranošću razmišljalo.

Tijekom boravka na selu, važan trenutak je bio i odlazak u crkvu. Bila je to neka drukčija crkva, drukčijeg izgleda. Susretali smo drukčiju djecu, a i župnik je bio drukčiji od našeg uobičajenog. Bake bi ponosno uhvatile unučiće za ruke i povele ih sa sobom. Odlazak na nedjeljnu misu s djedom i bakom u njihovu crkvu moglo bi se usporediti s otkrivanjem drugog kontinenta. Baka ih je gladila po glavi i hvalila, a i djed bi ponosno govorio o njihovim uspjesima. Kakav doživljaj! Baka koja je jučer vikala jer su opet ostavili svoje papuče pored kreveta, a ne na mjestu, sada ponosno zbori o njihovom odrastanju. Kako su samo veliki, pa pametni, pa kako su dobri, uspješni i umješni. I svašta bi još o njima dobroga kazala.

Pitam se samo kakva su bila ljeta u nazaretskoj obitelji? Koliko je Isus boravio u društvu svojih djeda i bake – svetog Joakima i svete Ane? Kakav je bio njihov utjecaj na tog malog dječaka? Što je doživljavao kao svoje idilično djetinjstvo? Jer, nama u svemu sličan, osim u grijehu, i on je svoje djetinjstvo proživio rastući u dobi i mudrosti pod utjecajem njegovih najbližih, Marije i Josipa, a i pod utjecajem svete Ane i Joakima, Marijinih roditelja. Jesu li i Josipovi roditelji, drugi Djed i Baka Isusovi koje ni Pismo ni Tradicija ne spominje, ostavili na njemu traga i utjecali na njegov rast u napredak prema odraslosti?

Razmislimo o svom djetinjstvu i sjetimo ga se. Bilo je to posebno doba našeg života. Rasli smo u dobi, mudrosti i svetosti. Dopustimo si i razmišljati i o Svetom djetinjstvu Isusovom. Pogledajmo djetinjstvo djece koju volimo. Molimo svetu Anu i svetog Joakima za dobre i svete djedove i bake koji i danas svojim unucima i unučicama omogućuju rast u dobi, mudrosti i snazi Duha.