Ratzinger o sebi godine 2002.
Ovako se Njegova Uzoritost stožernik Joseph Ratzinger godine 2002. predstavio članovima Papinske akademije znanosti, koja ga je 13. studenoga 2000.[1] bila izabrala za svoga počasnoga člana:
„Gospodine predsjedniče, dragi kolege, rođen sam 1927. godine u Marktlu, u Gornjoj Bavarskoj. Filozofski i bogoslovni studij pohađao sam odmah nakon rata, od 1946. do 1951. U tom razdoblju teološka formacija na fakultetu u Münchenu bila je bitno određena svetopisamskim, liturgijskim i ekumenskim pokretom vremena između dvaju svjetskih ratova.
Proučavanje Svetoga Pisma bilo je vrlo temeljito i bitno u našem sazrijevanju, a povijesno-kritička metoda uvijek je bila vrlo važna za moj osobni rast i kasniji teološki rad.
Općenito, naša je formacija bila povijesno usmjerena, tako da, iako je moje područje usavršavanja bilo sustavno bogoslovlje, moja doktorska teza i moj rad nakon doktorata izlažu povijesne argumente. Moja disertacija bila je o pojmu Božjega naroda u svetoga Augustina; u toj sam studiji mogao vidjeti kako je Augustin bio u dijalogu s različitim oblicima platonizma, Plotinovim s jedne i Porfirijevim s druge strane. Porfirijeva filozofija bila je ponovno utemeljenje višeboštva i filozofsko zasnivanje ideja klasične grčke religije spojeno s elementima istočnjačkih religija. U isto vrijeme Augustin je bio u dijalogu s rimskom ideologijom, posebno nakon što su Goti godine 410. zauzeli Rim, pa mi je bilo očaravajuće promatrati kako u tim različitim dijalozima i kulturama on određuje bit kršćanske religije. Vidio je kršćansku vjeru ne u kontinuitetu s ranijim religijama, nego u neprekidnosti s filozofijom, kao pobjedu razuma nad praznovjerjem. Stoga je bilo vrlo zanimljivo razumijevati izvornu zamisao Augustina i mnogih drugih Otaca o položaju kršćanstva u tom razdoblju svjetske povijesti. A ako mi Bog da vremena nadam se da ću tu zamisao dalje razvijati.
Moj poslijedoktorski rad bio je o svetom Bonaventuri, franjevačkom teologu iz trinaestoga stoljeća. Otkrio sam vid Bonaventurine teologije koji se ne nalazi u prethodnoj literaturi, naime njegov odnos prema novoj zamisli povijesti koju je smislio Joakim iz Fiorea u dvanaestom stoljeću. Joakim je zamišljao povijest kao napredak od razdoblja Otca (teško vrijeme za ljudska bića pod zakonom), do drugoga razdoblja povijesti, Sinovljeva (s više slobode, više otvorenosti, više bratstva), do trećega razdoblja povijesti, konačnoga razdoblja povijesti, vremena Duha Svetoga. Prema Joakimu to je trebalo biti vrijeme sveopće pomirbe, pomirenja između istoka i zapada, između kršćana i židova, vrijeme bez zakona (u pavlovskom smislu), vrijeme stvarnoga bratstva u svijetu. Zanimljiva stvar koju sam otkrio bila je da je važna struja među franjevcima bila uvjerena kako su sveti Franjo Asiški i Franjevački red označili početak toga trećega razdoblja povijesti, a njihova ambicija bila je da ga ostvare; Bonaventura je bio u kritičkom dijalogu s tom strujom.
Nakon dovršetka poslijedoktorskoga rada ponuđeno mi je mjesto na Sveučilištu u Bonnu da predajem temeljno bogoslovlje, a u tom su razdoblju ekleziologija, povijest i filozofija religije bile glavno područje moga rada.
Od 1962. do 1965. imao sam predivnu priliku nazočiti Drugomu vatikanskomu saboru kao stručnjak; to je bilo jako lijepo vrijeme moga života u kojem sam mogao biti dio toga susreta, ne samo između biskupa i teologa, nego i između kontinenata, različitih kultura i različitih škola mišljenja i duhovnosti u Crkvi.
Nakon toga prihvatio sam službu nastavnika na Sveučilištu u Tübingenu s idejom da budem bliži „Tübingenškoj školi“, koja se bavila teologijom na povijesni i ekumenski način. Godine 1968. došlo je do vrlo nasilne eksplozije marksističke teologije, pa kad mi je ponuđeno mjesto na novom Sveučilištu u Regensburgu, prihvatio sam ne samo zato što sam mislio da bi bilo zanimljivo pomoći u razvoju novoga sveučilišta, nego i zato što je moj brat ondje bio zborovođa katedralnoga zbora. Nadao sam se također da će to biti mirno vrijeme za razvoj moga teološkoga rada. Tijekom boravka ondje napisao sam knjigu o eshatologiji i knjigu o načelima teologije, kao što je problem teološke metode, problem odnosa između razuma i Objave te između Predaje i Objave. I Sveto Pismo mi je uvijek bilo uporišna točka zanimanja.
Dok sam počinjao razvijati vlastito teološko viđenje godine 1977. papa Pavao VI. imenovao me münchenskim nadbiskupom, pa sam, poput kardinala Martinija, morao prekinuti teološki rad. U studenom 1981. Sveti Otac papa Ivan Pavao II. zamolio me da postanem predstojnik Zbora za učenje vjere. Predstojnik Zbora istodobno je predsjednik dvaju važnih povjerenstava: Međunarodnoga teološkoga povjerenstva i Papinskoga biblijskoga povjerenstva. Rad tih dvaju tijela, od kojih se svako sastoji od dvadeset ili trideset profesora koje predlažu biskupi svijeta, odvija se u potpunoj slobodi i djeluje kao poveznica između Svete Stolice i ureda Rimske kurije s jedne strane i teološkoga svijeta s druge strane. Silno mi je pomoglo služiti kao predsjednik ovih dvaju povjerenstava, jer mi je to omogućilo da donekle nastavim dodir s teolozima i s teologijom. U tim su godinama dva povjerenstva objavila velik broj vrlo važnih dokumenata.
U Biblijskom povjerenstvu dva su dokumenta bila vrlo dobro primljena u ekumenskim krugovima i općenito u teološkom svijetu. Prvi je bio o metodama egzegeze. U pedeset godina nakon Drugoga svjetskoga rata vidjeli smo zanimljive razvoje u metodologiji, ne samo klasičnu povijesno-kritičku metodu, nego i nove metode koje uzimaju u obzir jedinstvo Biblije u različitim razvojima te književnosti, ali i nove metode. Mislim da je taj dokument doista bio prekretnica; znanstvena ga je zajednica, kao što sam rekao, vrlo dobro prihvatila. Drugi je dokument objavljen prošle godine, a tiče se odnosa Svetoga Pisma židovskoga naroda – Staroga Zavjeta i Novoga Zavjeta. Obrađuje pitanje u kojem se smislu dva dijela Biblije, svaki s vrlo različitom poviješću, mogu smatrati jednim Svetim Pismom, te u kojem smislu kristološko tumačenje Staroga Zavjeta – koje nije toliko očito u tekstu kao takvom – može biti opravdano, kao i naš odnos prema židovskomu tumačenju Staroga zavjeta. U tom smislu, susret dviju knjiga je i susret dviju povijesti kroz njihove kulture i religijske realizacije. Nadamo se da će i taj dokument uvelike pomoći dijalogu između kršćana i židova.
Teološko povjerenstvo objavilo je dokumente o tumačenju dogme, o prošlim pogrješkama Crkve – vrlo važne nakon opetovanih priznanja Svetog Otca – i druge dokumente. Trenutačno objavljujemo dokument o đakonatu i drugi o objavi i inkulturaciji.
Ta zadnja rasprava, susret različitih kultura, odnosno međukulturni i međureligijski dijalog, trenutačno je glavna tema za nas u Kongregaciji. Nakon iščeznuća teologije oslobođenja u godinama nakon 1989., razvile su se nove struje u teologiji; primjerice u Latinskoj Americi postoji urođenička teologija. Njezina je zamisao preurediti teologiju u svjetlu pretkolumbovskih kultura. Isto se tako bavimo problemom kako kršćanska vjera može biti prisutna u velikoj indijskoj kulturi s njezinim bogatim religijskim i filozofskim tradicijama.
Susreti Zbora za učenje vjere s biskupima i s teolozima usmjereni su na pronalaženje kako je interkulturni spoj u sadašnjem trenutku moguć bez gubitka identiteta naše vjere. Oni su za nas uzbudljivi i mislim da je to tema važna čak i za nekršćane ili nekatolike.
Hvala vam na časti da budem s vama.“
S engleskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] https://www.pas.va/en/academicians/former/ratzinger.html
