Ratzingerov “Duh bogoštovlja”

Ratzingerov “Duh bogoštovlja”


Joseph kard. Ratzinger, Duh liturgije. Temeljna promišljanja,
Mostar – Zagreb, 2001. S njemačkoga preveo Tomislav Pervan


Uvijek mi je bilo žao u Mažuranićevu spjevu onoga jadnoga svećenika starca koji nije imao ni crkvice ni kapelice, nego je sve bogoslužje obavljao kao vojni kapelan u svojoj “Četi” na ledini ili u dolini: “Crkva mu je divno podnebesje / Oltar časni brdo i dolina / Tamjan miris što se k nebu diže / Iz cvijeta i iz bijela svijeta / I iz krvi za krst prolivene“. Bilo mi ga žao, velim, više zbog poturica nego zbog Turčina koji mu nije dao sagraditi crkvicu. A ako je sagradio, ovaj bi mu je sorio!

Što je to liturgija, točnije: duh liturgije? Liturgija ili leiton ergon jest narodno djelo, služba u korist narodu. U religioznom smislu preneseno: služba naroda Bogu ili bogoslužje odnosno bogoštovlje (str. 169; KKC, 1069). Ja ne znam: ti kao svećenik, redovnik ili laik držiš li to na prvom mjestu ili negdje pri kraju svoje profesije. Drugi vatikanski koncil na prvom mjestu: Sacrosanctum Concilium, konstitucija o svetoj liturgiji, čak i s najviše brojeva, 130.

Ratzinger počinje slikom da je liturgija neka vrsta igre. A zna se da svaka igra ima svoje zakone, prostore, pravila, odijela, vrijeme, kretnje, pjesme, glazbu, tumačenje, sudca. Kao što je prava igra, tako bi i sveta liturgija trebala biti pravi sveti odmor od napornih profanih i drugih odgovornih poslova. Ako je tako, onda je u mostarskoj katedrali ona mala trogodišnja djevojčica, koju mama dovede na Misu, prava liturga ili bogoštovka. Ona se u neka doba pod misom otme od mame, trči po katedrali, nekada mirno šeće s prstom u ustima i gleda po narodu. Pusti je neka gleda i glođe! Najednom mala ugleda isjeckane kocke ili kućice po kamenom podu katedrale i počne se uskakivati na jednoj nozi iz kućice u kućicu. Dok mi na oltaru pretvaramo kruh u Tijelo a vino i vodu u Krv Isusovu, mala se radosno igra pred Gospodinom kao ona vječna Mudrost pred Stvoriteljem svega. I ta njezina zdrava zabava, preskakivanje, nije ništa drugo nego njezina slava Bogu, bogoslužje, na njezinoj razini i po njezinu duhu.

Bit liturgije. Kada počneš čitati Ratzingerov Duh liturgije – 4 dijela: o biti, o vremenu i prostoru, o umjetnosti i o obliku liturgije, s 12 poglavlja – od izvornoga tumačenja biblijskih razloga izraelskoga Izlaska iz Egipta, odmah zadivljeno i radosno uzimaš ključ u ruke i razumiješ kako se može služiti Bogu u pustinji, i prije Obećane zemlje. Naime, kada Boga štuješ po njegovoj volji i mjeri, onda je to pravo bogoštovlje. Ako ga štuješ po svojoj vlastitoj volji ili samovolji, onda će to ispasti idololatrija “zlatnoga teleta”, pa koliko god ti, kao i Aron, tvrdoglavo tvrdio da zlatnim teletom častiš Boga!

Prostor. Što god više s auktorom zalaziš u kozmos kao liturgijski prostor, u Theillard de Chardinovu “euharistijsku pretvorbu” kao anticipaciju pretvorbe cijele materije u kristološku “puninu” (str. 27-28), u filozofska i teološka obrazloženja, u tumačenje exitusa i reditusa: u izlazak čovjeka i svijeta od Boga, čovjekov pad i ranjavanje slobode te njegovo kajanje i povratak k Bogu, to ti se više širi duh i spoznaja, makar to i ne osjećao kao neku umnu igru nego kao ozbiljan napor. A zaključak je: cio svemir ili kozmos jest prostor, sva povijest jest vrijeme, sve čovječanstvo, zajedno s nebeskim anđelima i arkanđelima, jesu sudionici te božanske liturgije: bogoslavlja, bogoštovlja, bogoslužja.

Vrijeme. Tri su razvojna stupnja u povijesti spasenja, prema Svetim Ocima: sjena – slika – zbilja (str. 54). Preneseno na samu liturgiju, ta se puna stvarnost obistinila i završila u Kristu koji je ispunio sve starozavjetne žrtve, ostvario smisao molitve u sinagogi i svrhu svake geste, žrtve i molitve u Hramu uključujući i Svetinju nad Svetinjama, da bi se konačno pokazalo Lice Božje. Njegova Euharistija jest svojevoljno predanje iz ljubavi za druge, iz ovoga u drugi život, iz smrti u uskrsnuće, i to je prva bitna sastavnica liturgije. Druga je da se taj čin učinjen doista jednom, “semel” (ephapax: Heb 7,27), “quia semper” (sv. Bernard iz Clairvauxa, str. 56), neprestano posadašnjuje, ponazočuje, ovjekovječuje, traje. Treća je dimenzija da se naš život i križ unosi u križ Isusov, u njegovu ljubav, da mi sudjelujemo u njegovoj žrtvi, predanju, prinosu, priznanju, smrti i uskrsnuću (str. 56-58). Samo, razumije se, on u stvari, mi u nadi. Mi se ne možemo uključiti i spasiti sami, on nas otkupljuje, uključuje i posvećuje, on “Krist: jučer, danas i uvijek” (Heb 13,8).

Oriens. Ratzinger tumači kako se kršćanin u molitvi više ne okreće poput židova prema Hramu, prema Škrinji zavjetnoj, nego prema Istoku, Oriensu, izlazećem Suncu. Auktor preporučuje da bi se crkve gradile orijentirane prema Orijensu (str. 71), u kojima će središte biti Oltar Euharistije i Škrinja Riječi. Prevoditelj to orijentiranje, tj. okretanje prema Istoku, Isusu, Mladom Suncu s visine, naziva istočenje. Čovjek se zapravo tako orijentira i u svemiru. Tek si se onda orijentirao, snašao kada si se pred Isusom našao!

Oltar. Što se tiče oltara prema puku /versus populum – prema nekima to je po uzoru na Posljednju večeru, odnosno na baziliku sv. Petra – auktor napominje da o tom okretanju nema ni riječi u konstituciji o liturgiji. A “čini se da je danas gotovo jedini plod liturgijske obnove nakon Drugoga vatikanskog sabora” (str. 78) ta okrenutost svećenika puku. Prema istraživanjima, povijesno je točno da su svi sudionici gozbe, pa tako i Posljednje večere, bili na istoj strani, makar i u obliku potkovice (str. 78-79).

Tu Ratzinger oštro kritizira suvremenu zloporabu, praksu, udaljenje od pravoga smisla: kao da je svećenik postao centar pozornosti, oko njega se sve mota, on stvara, izmišlja, mijenja, svi su unaokolo, uhvatili se za ruke, zatvorili krug, jedni u druge gledaju, onda se dijele uloge, stvaraju se odbori, poslužnici, ministrantice, sve se zapravo izobličilo i iskrivilo. Nije više svećenik s narodom okrenut prema Istoku, Isusu, Istini; više se ne ističe “istočenje”, nego se naglašava zaokružena i u sebe zatvorena zajednica (str. 80-81). A osobito se obara protiv uklanjanja križa s oltara kao da je “svećenik važniji od Gospodina” (str. 84).

Blagdani. Nedjelja je i prvi, i treći, i osmi dan: prvi u tjednu, treći u pashalnom misteriju, osmi s novim tjednom, ali u svakom slučaju za kršćane “prava mjera vremena, vremensko mjerilo njihova života” (str. 98).

Kada se uđe u kozmičko promatranje Kristova djela, “časa”, onda ostajemo začuđeni i događajnošću i simbolikom: Uskrs se od Nicejskoga sabora slavi u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog mjeseca. To je vrijeme u kojem sunce prolazi kroz prvu fazu zodijaka ili kroz zviježđe Ovna. U patristici to se dovodi u vezu sa žrtvovanjem tajanstvenog ovna umjesto Izaka na Moriji. A račvasto drvo s raspetim Ovnom dovodi se u vezu s Jaganjcem, Kristom raspetim. Tako: 25. ožujka slavila se Abrahamova žrtva, Stvaranje svijeta, Isusovo začeće, Isusova smrt (str. 100-101). Ali to je samo na sjevernoj hemisferi. Što s južnom kada je ondje sve drukčije? E nije drukčije: kao što proljeće ima svoju plodnost, tako postoji i plodna jesen!

Božić nije nastao kao suprotnost svetkovini boga Mitra ili Sunca, nego počinje s 25. ožujka, i nakon devet mjeseci rađa se Sunce s visine, 25. prosinca. A Ivan se rađa 24. lipnja na dan ljetnoga suncostaja. Od tada dan počinje bivati kraći, tj. Ivan se umanjuje, a Krist raste… (str. 109). Zbog mnoštva predaja, interpretacija i svađa, moram ponizno priznati da te datume nikada nisam do kraja razumio, niti me je ijedno tumačenje u to uvjerilo, pa ni sada. Svemir jest kozmos, kozmos jest ures i red, ali Bog ima svoju slobodu, a i čovjek ima od Boga svoju. Kada ne bismo toga imali, ne bismo mi kršćani imali dva Božića, dva Uskrsa, dvije Pedesetnice… Ali, nasuprot tomu, teološka i kozmička interpretacija križa, malo dalje (str. 175-182) doista je impresivna i uvjerljiva.

Slike. Židovi nisu imali slika u liturgiji, osim sliku na Kovčegu zavjetnom na kaporetu, pomirilištu ili propitiatoriumu, gdje je bila zlatna ploča s dva kerubina označujući a zapravo skrivajući nazočnost Božju (str. 115-130). Ta meditacija o slici, ikoni, preko židovske prakse, preko gotike, renesanse, baroka, impresionizma, ekspresionizma, sve do suvremenih smjerova, zaista je koristan odlomak za razumijevanje likovne umjetnosti u našim crkvama. Auktor se ljuti što je Drugi vatikanski koncil opet shvaćen kao neki ikonoklazam, borba protiv slika, te sam završava kritički: “Umjetnost postaje eksperimentiranjem sa samostvorenim svjetovima, prazna ‘kreativnost’, koja više ne zapaža Duha Stvoritelja – Spiritum Creatorem. Ona pokušava zauzeti njegovo mjesto, a pritom je sposobna proizvoditi samo samovolju, proizvoljnost, i prazninu, te čovjeku posvješćivati apsurdnost njegova stvaralaštva” (str. 130).

U crkvi ne smije nedostajati slikâ. Ikonoklazam ili slikoborstvo nije “kršćanska opcija!” (str. 131). Ali ne ćeš ni takve slike postavljati da za svakoga posjetitelja u crkvi moraš zvati posebna stručnjaka iz gradskoga muzeja da mu protumači ideju na zidu! Pa da ni nakon tumačenja nije u to još uvjeren! Svaka slika mora nositi Krista, a u Kristu tri vida: passio, resurrectio, parusia (str. 131-132). Ikona nije fotografija, priznam, ali ako i sliku ne mogu protumačiti, makar očima vjere, što će mi?

Pjesma i glazba. Cantare amantis est (sv. Augustin): pjesma izvire iz ljubavi, od ljubljene osobe (str. 141). Znamo da će netko u crkvi jače doživjeti pjevanje i glazbu nego bilo kakvu propovijed! Auktor navodi tri pjevne krize u povijesti Crkve: u vrijeme gnoze, u jesen srednjega vijeka i u početku novoga doba. Onoga momenta kada je kršćanstvu zaprijetilo da se izgubi kao kršćanstvo a pretopi u neku bajoslovnu mistiku, po gnozi, himnima, glazbi, Crkva je oštro reagirala zabranjujući uporabu privatnih psalmodijskih spjevova i nekanonskih spisa u bogoslužju (str. 143). Umjesto lažne inkulturacije spasila se kulturološka širina kršćanstva za budućnost. I u druga dva slučaju, kada se nije pjevalo iz liturgije, nego iz virtuoziteta, iz opernoga opusa ili narodnoga melosa, gdje u prvi plan izbija taština talenta, Crkva je zaštitnički intervenirala.

Red ili obred. Ni Papa ni uredi Svete Stolice ne stvaraju liturgiju, nego joj čuvaju integritet, identitet i pravilan modalitet ili razvoj (str. 163-164). Jedna sitnica: auktor misli da bi bilo bolje pozdrav mira prenijeti s pričesti na prikazanje.

Euharistijska molitva. Vrhunac bogoštovlja jest: oratio – izvorno govor, zapravo super-govor, svečani, božansko-ljudski govor koji postaje actio. Mi smo presiromašni da to izrazimo: anafora ili prinos, kanon ili pravilo, misa ili hajte doma! To je Božja actio ili radnja, a mi smo suradnici, sudjelovatelji, sudionici, učesnici, pričesnici, uzimamo čest ili česticu od toga božanskoga djela.

Kada ovu knjigu pozorno pročitaš, onda ti se čini da si liturgiju ne samo za jedan kvocijent bolje upoznao, nego si je istinski još više zavolio. To treba svaki svećenik, osobito župnik, ne samo imati u polici nego na stolu. I čitati. Ova je knjiga više od priručnika. To je crkveni bonton za svećenika koji želi biti izvrsnih duhovnih i liturgijskih manira. Ovo je pedagoško djelo za shvaćanje i vršenje liturgije, pogotovo što je danas “u veoma otužnoj i žalosnoj mjeri deficitaran liturgijski odgoj i kod svećenika i kod laika” (str. 173). Ratzinger je dao podnaslov Eine Einführung – Uvod, iako je ovo prava sinteza liturgijskoga duha. Prevoditelj je s pravom dodao: Teološko promišljanje.

Knjiga je na hrvatskom dopala u prave i marljive ruke. Prevoditelj izvrsno poznaje ne samo hrvatski materinji i njemački na kojem se teološki odškolovao i doktorirao, nego i klasične jezike: grčki, latinski i hebrejski, poznaje filozofiju i teologiju, posebno Bibliju.

Žao mi je što Ratzinger nije zamoljen da napiše predgovor hrvatskom izdanju.

Hvala auktoru, izdavaču, osobito prevoditelju, koji je obogatio našu teološku literaturu ne samo ovim prevedenim djelom nego i s više Ratzingerovih članaka objavljenih u provincijskom glasilu “Mir i dobro”. Hvala Bogu!


Vrhbosna, 2/2001., str. 203-205.

Istinom u ljubavi, Mostar, 2022., str. 27-33.