Ravnodušno kršćanstvo
Nutarnji život vjere koji ne dopušta nikakve promjene, koji stvara rascjep ili dvoličnost između izvanjske euforije i nutarnjeg duhovnog mrtvila, fenomen je ravnodušnog kršćanstva. Ravnodušno kršćanstvo odustaje od bilo kakve nutarnje promjene i za njega je isto biti u krizi vjere ili biti uronjen u smisao i ispunjenost vjerničkim životom. Za ravnodušno kršćanstvo i njegovo poimanje vjerničkog života temeljni je stav kako vjernik treba biti u stanju mirovanja i nepomičnosti. Tako ravnodušno kršćanstvo kao oblik vjerskog stoicizma drži da je temeljni stav pred iskustvom vjere ataraksija, odnosno bestrašće. Ravnodušno kršćanstvo preporuča da se ne raduješ ako prolaziš kroz radosno iskustvo vjere, ali ne preporuča ni kajanje i obraćenje ukoliko želiš ustati i izdići se iznad grijeha. Radost vjere i grijeh za ravnodušno kršćanstvo su forme „zlostavljanja“ čovjekove nutrine koja mora biti potpuno ispražnjena od bilo kakvog titraja vjere i dodira milosti. Stvarnost vjere sa svojim iskustvima treba biti podređena iskrivljenom stoicizmu koji predlaže stav svejednosti.
Ravnodušno kršćanstvo s vremenom postaje pogrešan i izvitoperen oblik odnosa prema Bogu i osobnoj vjeri jer pruža dobre temelje za razvoj vjerničke dvoličnosti. Ravnodušno kršćanstvo se koristi i kao mehanizam zaštite od mogućih duhovnih kriza, pri čemu stradava i iskustvo Božje milosti kao kolateralna žrtva ideje kako, da bi se prošlo kroz iskustva milosti i kriza vjere, prethodno se mora zauzeti stoički stav svejednosti. Jer s takvim stavom nije moguća kriza vjere, ali ni iskustvo milosti. Ravnodušno kršćanstvo je čvrst i stabilan stav mlakosti prema vjeri koja je po svojoj naravi pokretna, živa i dinamična. Ono je poput brane koju izgradimo na neprirodnom mjestu da bismo spriječili prirodni tok rijeke s njezinim brzacima i vodopadima. Nakon nekog vremena umjesto rijeke dobit ćemo močvaru.
Ravnodušno kršćanstvo kao izvitopereno poimanje osobne vjere je dvolično. Tvrdi da ravnodušnost štiti od kriza i sumnji vjere, ali istovremeno skriva i ne dopušta da vidimo milost koja na sve moguće načine želi doprijeti do nas. Ravnodušno kršćanstvo s vremenom rađa zavidno kršćanstvo koje s vremenom rađa cinično kršćanstvo. Kada se ne možemo pomiriti s nečijim uspjehom i radošću, prvo ćemo nastojati biti ravnodušni. Ravnodušnost nam laže i obmanjuje nas. I kada nas nakon dugog razdoblja obmane popusti, nastupa razdoblje zavisti. Možda ne bismo bili zavidni da nismo bili ravnodušni i da smo uspjeli sudjelovati u tuđem uspjehu i radosti. Nakon što prođe razdoblje zavisti nastupa razdoblje cinizma koje je prirodna posljedica zavisti.
Na isti način kršćanina upropaštavaju tri međusobno povezana i neraskidiva fenomena: ravnodušnost, zavist i cinizam. Ravnodušno kršćanstvo sebe postavlja sucem drugih. Radosne i ispunjene kršćane nazvat će zatucanima i diletantima. Kršćane koji prolaze krizu vjere nazvat će neobrazovanima i površnima (kao da je doktorat iz teologije nužni uvjet vjerničke krize i sumnje). Ravnodušno kršćanstvo rađa se u čovjeku i zavidno i cinično kršćanstvo njegove su izvanjske manifestacije. Zavidan i ciničan kršćanin je kao po nekom nepisanom pravilu netko tko je bio uvjeren da ravnodušnošću prema svojoj osobnoj vjeri i vjeri drugih može biti autentičan kršćanin. Jer ravnodušnost s vremenom ne može ostati imuna na svoje vlastito razaranje i proždire samu sebe. I kada se to počne događati iz ravnodušnosti poput otrova izlaze zavist i cinizam. Zavidno i cinično kršćanstvo u pozadini imaju ravnodušno kršćanstvo koje je uništilo samo sebe nesposobnošću da od vjerničke mlakosti izgradi temelje vjere.
U ovom lancu povezanih fenomena ravnodušnog, zavidnog i ciničnog kršćanstva uviđa se destruktivna snaga i moć ravnodušnosti u odnosu na život vjere. Ravnodušnost se transformira od nutarnjeg stava mlakosti i indiferentnosti u izvanjsku i sveprisutnu zavist i cinizam prema vjerničkom iskustvu drugih kršćana. I u onom odlomku Ivanova Otkrivenja gdje se prijeti mlakom da će biti ispljunut već se prepoznala razarajuća sila ravnodušnosti. Vjera podnosi i vruće (radost vjere i vjerničkog iskustva) i hladne (krize vjere, udaljenost od Boga, sumnje u Njegove planove), ali s ravnodušnima vjera ne može ništa učiniti. Kod ravnodušnih vjera može biti samo žrtva zavisti i cinizma koji svojim rastakanjem samog kršćanina i njegovim nastojanjima da upropasti vjeru drugih svojim zavistima i cinizmima pokazuju istinsku narav ravnodušnog kršćanina.
Ravnodušno kršćanstvo je žrtva svoje djece (zavidnog i ciničnog kršćanstva) koji zajedno proždiru svoga roditelja sve dok od ravnodušnosti ne ostane ništa, a njegova zločesta i pokvarena djeca nastavljaju na izvanjski način rastakati i uništavati osobnu vjeru mnogih kršćana. Ravnodušno, zavidno i cinično kršćanstvo su opasan i pogibeljan trijumvirat za kršćanina i njegovu vjeru, jer ravnodušnost sa sobom uvijek nosi pogibeljan i opasan teret zavisti i cinizma.
Prepustiti se vjerničkoj ravnodušnosti znači naći se uskoro u raljama zavisti i cinizma koji svojim uništavanjem i rastakanjem kršćaninove osobne vjere, ali i vjere drugih kršćana pokazuju kršćaninu da ga je ravnodušnost prevarila i obmanula. Umjesto obećanog mira, kršćanin se našao u stanju gorčine, ljutnje i očaja i od one početne obećavajuće ravnodušnosti kriza njegove vjere postala je još dublja do mjere nepodnošljivosti. Jedino što mu preostaje jest da svoj očaj i gorčinu brani i opravdava zavišću i cinizmom nazivajući to autentičnom kršćanskom vjerom. Iako Otkrivenje tvrdi da ravnodušnost ne može biti put do autentične kršćanske vjere, ali može biti put u očaj, gorčinu i duhovnu smrt.
