Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia

Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabirci o ostalim dijelovima, 6. Rakovi koraci, 7. Izvori i navodi, 8. Načelno shvaćanje promicatelja pravovjerja, 9. Konkretno shvaćanje promicatelja pravovjerja, 10. Primjer izvrtanja svetoga Tome, 11. Sinovska molba – apel 45 suradnika istine, 12. Pet upita četvorice stožernika, 13. Shvaćanja diljem Crkve, 14. Osam zabluda, 15. Unatoč zamršenosti postoje smjerokazi i 16. Zaključci.

Kardinal Jorge Mario Bergoglio i Víctor Manuel Tucho Fernández na Papinskom argentinskom katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu 22. listopada 2012. u prigodi pedesete obljetnice početka Drugoga vatikanskoga sabora.

1. Uskomešana Crkva

Godine 56. nakon Krista sveti je Luka u Efezu na svoje oči vidio, čuo, doživio i u Djela apostolska 19, 32 zapisao: „ἦν γὰρ ἡ Ἐκκλησία συγκεχυμένη [ēn gàr he Ekklēsía synkekhyménē]“. Sveti je Jeronim to prenio u Vulgati: „erat enim Ecclesia confusa“, a isusovac Bartol Kašić 1625. preveo na hrvatski: „Bijaše bo Carkva smetena“.[1] Ta je rečenica, sama po sebi, bez obzira na odlomak u kojem se nalazi – aktualna, globalno i životno istinita.

Eksplozija relativizma, medijsko pojednostavnjivanje činjenica, veličanje poluistina i zanemarivanje onoga što Katolička Crkva[2] jasno i postojano vjeruje i uči izazivaju zabrinutost, zbunjenost, smetenost i posramljenost. Tjeskoba je prožeta zebnjom kad se prate primanje, odjek i način tumačenja nekih misli i izričaja u naučavanju Svetoga Otca Franje i njegove znakovite šutnje.

Nakon jasnoće učenja Lava XIII., sv. Pija X., Pija XI. i XII., bl. Pavla VI., sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.[3] mnogim se katolicima teško naviknuti na pjesnički nježan, ali teološki neprecizan i nedorečen stil govora i pisanja Rimskoga Biskupa kojega su, kako je sam istaknuo 13. ožujka 2013., „braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta“. Ima se dojam da se ne oslanja na Predaju ili kako dovoljno ne poznaje baštinu svojih prethodnika koji su na konačan način razriješili neke dvojbe koje se ponovo otvaraju; da ne traži mišljenje najbližih suradnika po profesiji u Rimskoj kuriji, od teologa Papinskoga doma nadalje, ili da mu oni ne pružaju savjete, ili da ih on ne uzima u obzir. Tako se i neke rečenice i odlomci u apostolskoj pobudnici[4] Amoris laetitia (AL) shvaćaju posve raznoznačno, a to je nesuglasno: 1. samoj uvodnoj misli te isprave („u Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse“ – AL, 3), 2. jedinstvu vjere i zajedništva u Kristovoj Crkvi kao i 3. obvezi Petrova Nasljednika da bude „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva, kako biskupâ, tako i mnoštva vjernika“.[5] „Samo slijepac može nijekati da u Crkvi ne postoji velika zbunjenost, neizvjesnost i nesigurnost prouzročena nekim odlomcima Amoris laetitiae“.[6]

Ima ih koji smatraju da Papa posuvremenjuje, osvježava Crkvu, čini je naprednom, i da ide „u korak s vremenom“. Drugi drže da takvi ustupci, od uporna pozdravljanja s „Dobra večer“ ili „Dobar dan“, namjesto s „Hvaljen Isus i Marija“, do probirljive sakramentologije i moralke razvodnjavaju, okolišaju i iskrivljuju istine vjere i praksu Crkve posvećenu svetačkim primjerima. Smatraju da je takva prilagodba loš nadomjestak, a ne pravi i potpuni sadržaj katoličke vjere i da je kao pristup pogrješna, jer Apostol nalaže: „Ne suobličujte se ovomu svijetu“ (Rimljanima 12, 2). „Suobličuje se ovomu svijetu – tumači sv. Toma Akvinski taj redak – i onaj tko oponaša život onih koji svjetovno žive“ i to potkrjepljuje drugom Pavlovom rečenicom: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive“ (Efežanima 4, 17). Uvjereni su da je ignoriranje kanona Tridentskoga sabora o sakramentima, učenja sv. Alfonza Marije Liguorija o naravi grijeha protiv Šeste i Devete zapovijedi ili odredaba vrijedećega kanonskoga prava i Katekizma Katoličke Crkve o pričešćivanju građanski prevjenčanih osoba nesuglasno na Svetom Pismu utemeljenu i baštinjenu pologu vjere kao i crkvenoj stezi.

Zbunjenost i uskomešanost koje je uzbibala apostolska poslijesinodna[7] pobudnica Amoris laetitia o ljubavi u obitelji (datirana s 19. ožujka 2016., javnosti predočena 8. travnja 2016.) u Crkvi nisu viđene od protivljenja okružnici Humanae vitae bl. Pavla VI. o ispravnoj regulaciji rađanja (25. srpnja 1968.). Oba su spisa izazvala podjele među čuvarima apostolske i katoličke vjere, teolozima i kršćanskim supružnicima, samo zbog drukčijih strahova i sa suprotnih polazišta. Humanae vitae napadalo se iz liberalističkih tabora, a AL trpi prigovore zbog neodređenosti koja vodi laksizmu i odkatoličenju, zbog nedorečenosti koja neobrazloženo navodi na odstupanje (diskontinuitet) Učiteljstva, zbog višeznačnosti, zbog neuzimanja u obzir kanonskih normi i jasnih izričaja Katekizma Katoličke Crkve. Rasprava o Humanae vitae bila je ograničena na područje ćudoređa i sakramenta pomirenja, a AL zapljuskuju valovi dvojbi na području dogmatike, ćudoređa, kanonskoga prava, pastorala i sakramenata: pomirenja, Pričesti i ženidbe. Više nije riječ o pukim teološkim raspravama, nego o posve oprječnu postupanju mjesnih Crkava.

„Ustanova ženidbe izložena je ‘oluji’ kakvu povijest još nije vidjela. U tom preokretu nije riječ samo o morfogenetičkim mutacijama (promjenama u stvaranju oblika), nego se mijenja i genom same ženidbe“.[8] Slična bi se dramatična teza mogla izreći i o mogućim učincima AL-a na učenje i praksu Katoličke Crkve.

Što su tomu mogući uzroci?

2. Koji je tekst mjerodavan?

Žurba. Apostolska poslijesinodna pobudnica vrsta je spisa kojim se Papa obraća cijeloj Crkvi nakon pojedine skupštine Biskupske sinode. Sve dosadašnje pobudnice, od 1975. do 2013., nastale su u drugoj godini od završetka opće sinode kojom su potaknute, nerijetko uoči druge obljetnice završetka sinode. Neke su se, nakon posebnih sinoda, rađale još dulje (Ecclesia in Europa 44 mjeseca, Africae munus 24 mjeseca). Jedino je Amoris laetitia napisana u prvoj godini, dapače samo četiri mjeseca nakon zaključenja sinode. Obrnuto razmjeran toj brzini jest opseg: 205 kartica teksta, što AL čini najopsežnijom pobudnicom u povijesti papinstva. Danak takvoj hitnji i opširnosti neka su neujednačena ili „neizbrušena“ mjesta.

Odlika je papinskih isprava koje imaju neprolaznu vrijednost da odleže, da se slegnu i onda provru. Iskustvo Rimske kurije moglo je jamčiti da se valjano raščlane moguće posljedice i da im se posveti dužna pozornost. Hitnja, čini se, sada dolazi na naplatu i prijeti lomovima.

Raskorak sinodâ i pobudnice. Sve poslijesinodne pobudnice u spomenutom razdoblju kao temu su preuzimale naslov same sinode i sve su obrađivale samo jednu sinodu. AL i tu je dvostruki presedan. Obuhvaća plodove dvaju zasjedanja Biskupske sinode, III. opće izvanredne skupštine (5.–19. listopada 2014.) i XIV. opće redovite skupštine (4.–25. listopada 2015.). Sinoda iz 2014. imala je temu: „Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije“, a sinoda iz 2015.: „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu“. Nasuprot tomu, pobudnica iz 2016. ima treću temu: „ljubav u obitelji“, o kojoj, kao takvoj, Biskupska sinoda nije raspravljala.

Nejasnoća da se izbjegne svađa? Bruno Forte, nadbiskup Chietija i Vasta (srednji Jadran, nasuprot Šibeniku), posebni tajnik Sinode o obitelji 2014., izjavio je 2. svibnja 2016. da je bio pitao Papu što i kako da piše u sinodnim ispravama, a da mu je Sveti Otac odgovorio: „Ako izričito govorimo o pričesti rastavljenih-pa-ponovovjenčanih, ne znaš kakav ćemo nered [casino: svađu, neurednost, zbrku] isplesti. Stoga ne govòrimo o tom na izravan način; napravi tako da budu premise, a ja ću izvući zaključke.“ „Tipično za isusovca“, našalio se msgr. Forte 2. svibnja 2016. pripisujući toj naznaci „mudrost koja je omogućila potrebno dozrijevanje da se dođe do Amoris laetitia“.[9] A zapravo omogući casino.

Izgubljeni u prijevodima; koji je tekst vjerodostojan? Iako je pobudnica napisana u ožujku 2016., do objave ovoga teksta nije objavljen njezin službeni tekst. Naime, jedino službeno glasilo Svete Stolice jest Acta Apostolicae Sedis, ono izlazi mjesečno, ali u zaostatku; još nije objavljen broj 3/2016. (u kojem bi tekst AL najprije mogao biti), a na mrežnim je stranicama na kraju 2016. zadnje bio dostupan broj 4/2015., dakle kasnio je 17 mjeseci. Stoga se ne zna koji je jezik pobudnice vjerodostojan i konačan.

Papinski spisi tradicionalno se nazivaju po incipitu (početnoj riječi sadržaja teksta), a naslov u ovom slučaju glasi Amoris laetitia – što je na latinskom, dakle bi mjerodavan trebao biti latinski tekst. No, latinski prijedložak nije dostupan na mrežnim stranicama Svete Stolice, ni na izborniku Franjinih pobudnica, ni na izborniku njegovih tekstova na latinskom. Da stvar bude zagonetnija, ni prethodnoj pobudnici, iako nosi latinski naslov (Evangelii gaudium), tipsko izdanje nije na latinskom, nego na talijanskom.[10]

Pisac iz sjene. Nije tajna ni sporno da se Svetomu Otcu zna pomagati u sastavljanju većih spisa, a zdrav razum kaže da je u 80. godini života, u kojoj je Papa objavio AL, teško biti tako brz, učinkovit, svjež i plodan nizom spoznaja, uvida, promišljanja, predodžaba i navoda (391 bilješka!), još uz svakodnevne javne nastupe i „brigu za sve Crkve“ (Druga Korinćanima 11, 28).

Uvid u četiri članka iz 1995., 2001., 2005. i 2006. upućuje da je skriveni pisac ključnih odlomaka AL-a najvjerojatnije argentinski bibličar i pjesnik Víctor Manuel Tucho Fernández, jer su rečenice preuzete, a nije naveden izvor.[11] U spomenutim je člancima branio „prigodnu (situacijsku) etiku“, koja se vuče među nekim isusovcima od XVII. stoljeća, koja je danas, više nego ikad, proširena u Crkvi, a koju je crkveno Učiteljstvo više puta osudilo.[12] AL, prema svemu, u nekim stanjima, od slučaja do slučaja, daje prednost sudu subjektivne savjesti pred objektivnom stvarnošću. Ako se prihvati takvo stajalište AL-a – odbacuje se istina i zastupa se apsolutizacija slobode. A to nije u skladu s jasnim Kristovim učenjem: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8, 32), ni s temeljnim odrednicama ćudorednoga naučavanja Crkve iz okružnice Veritatis splendor.[13]

Nepažnja ili… ? Fernández je portalu Crux 15. siječnja 2017. izjavio: „Nikad ne bih tvrdio da Pričest može primati tko nije u stanju posvetne milosti. To se duboko protivi mojoj vlastitoj teologiji i ne može se utemeljiti na mojim tekstovima. Samo kažem da objektivno stanje grijeha subjektivno može biti bez krivnje. U tom slučaju, objektivno grješno stanje ne bi ukidalo stanje posvetne milosti.“ Ne niječe li crkveni dostojanstvenik tom izjavom postojanje, ulogu, zadaću i svrhu Crkve, da bude majka (u sadašnjosti, a ne po krštenju samo jednoć u prošlosti) i učiteljica (odgojiteljica i prosvjetiteljica) sve svoje djece, pa i one koje je pogrješno oblikovana savjest navela da ne osjećaju krivnju za objektivno grješno stanje kad se u njemu nađu? Fernández govori o zamrznutom vremenskom odsječku, previđajući obveze vjerničke zajednice i pastirâ u vremenskom slijedu nakon toga: da Kristova vjernika koji je u objektivno grješnom stanju o tom pouče, pozovu da ispravi sablazan i nepravdu, kloni se grješne prigode i više ne griješi. Crkva se ne može ograničiti da bude samo djeliteljicom sveotootajstava krštenja i Euharistije kad joj je Utemeljitelj povjerio i svetootajstvo pomirenja kao „velikodušni lijek za slabe“, raskajane i obraćene, koji otvara put sjedinjenju s Njim u Pričesti.

Kako razumjeti da član Biskupskoga zbora, prema toj izjavi, ima „svoju vlastitu teologiju“, a ne izlaže katoličku nauku?

Kako se ne čuditi da nositelj punine svetootajstva reda zastupa nepravovjerno učenje o prigodnoj etici?

Nadbiskup Fernández nije opovrgnuo tvrdnje da je on skriveni pisac AL. A pisac iz sjene, trebao se zadržati u sjeni; ostati skriveni pisac, a ne dati se razotkriti. Navodeći samoga sebe u Evangelii gaudium (bilješka 207) i preuzimajući odlomke iz svojih prethodno objavljenih radova drugdje u Evangelii gaudium, Laudato si’ i AL, Fernández je svratio pozornost na sebe i odvratio je od Pape. Skriveni pisac koji potpisanoga autora izloži optužbi za plagijat u svakoj bi uobičajenoj prilici bio otpušten zbog nesmotrenosti. A ovaj opterećuje vjerničke savjesti. Jesu li prepisane rečenice dio naučavanja Učiteljstva, onoga koji je zakonito izabran Kristovim namjesnikom na Zemlji, ili Fernándezova „vlastita“ teološka razmišljanja? Jasnim navodima pjesnikâ i protestantskih teologa u AL nitko ne će pridavati težinu veću od one koju imaju same njihove pronicave misli. Ali stavljati u usta Svetomu Otcu riječi iz članka u nekom časopisu bez navođenja izvora, prepisivati „svoju vlastitu teologiju“ kao učenje Katoličke Crkve?! Nije li to duhovno zlostavljanje (bullying)?

Mjerilo savjesti. Fernándezove tvrdnje kao da ne priznaju i ne pretpostavljaju učiteljsku službu Crkve. Ni obvezu svakoga krštenika da preispituje svoju savjest, je li u skladu s objektivnim Božjim zakonom, naravnim pravom i Objavom. Koliko god bilo rašireno, pogrješno je uvjerenje da je savjest sposobnost da se samostalno odlučuje što je dobro, a što zlo, i da konačan sud pripada pojedinčevoj savjesti. „Savjest ne odlučuje, jer je ona čin razuma; a odluka je čin slobode, volje. Savjest je vodič kojim nositelj (subjekt) namisli izražava izbor koji kani učiniti ili je već učinio, a prirok (predikat) je ćudoredna pripadnost izbora. Stoga je savjest sud, a ne odluka. Naravno, svaki razuman sud se obavlja u svjetlu mjerila, inače nije sud nego nešto drugo. Mjerilo je ono na temelju čega tvrdim što tvrdim i niječem što niječem. […] Postoji svjetlo koje je u čovjeku, i svjetlo koje je čovjek. Svjetlo koje je u čovjeku jest zakon Istine i milosti. Svjetlo koje je čovjek je ispravna savjest, jer čovjek postaje svjetlo kad sudjeluje u svjetlu zakona Istine kroz savjest koju to svjetlo učvršćuje. Tomu poimanju savjesti (ćudoredne svijesti) suprotstavlja se poimanje koje uzdiže vlastitu subjektivnost kao neprizivljivo sudište vlastitih izbora dobra ili zla“.[14]

3. Ustrojstvo pobudnice

Pobudnicu čini 325 obrojčenih točaka i devet poglavlja:

I. biblijsko („U svjetlu riječi“, br. 8–30),

II. ocjena stanja („Stvarnost i izazovi obiteljî“, br. 31–57),

III. naukovno („Poziv obitelji“, br. 58–88),

IV. ženidbena duhovnost („Ljubav u braku“, br. 89–164),

V. obiteljska duhovnost („Ljubav koja postaje plodna“, br. 165–198),

VI. izazovi obiteljskoga dušobrižništva („Neke pastoralne perspektive“, br. 199–258),

VII. pedagoško („Pojačati odgoj djece“, br. 259–290),

VIII. dušobrižničko („Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“, br. 291–312) i

IX. dinamika odnosa („Bračna i obiteljska duhovnost“, br. 313–324).

Zdravstvenim rječnikom rečeno, prvo je poglavlje lječilište, drugo anamneza i dijagnoza, četvrto i peto prevencija i samopomoć, šesto redovita terapija, sedmo upute roditeljima, osmo preporuke terenskoj službi i deveto svim članovima obitelji.

Hrvatsko izdanje pobudnice u prijevodu Slavka Antunovića objavila je Kršćanska sadašnjost, trgovačko poduzeće u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, kao 171. naslov u nizu Dokumenti tijekom lipnja 2016.

Metodološki, riječ je o neujednačenu stilu. Prvo je poglavlje egzegeza Psalma 128, a četvrto Hvalospjeva ljubavi (Prva Korinćanima 13); no ostala poglavlja nemaju takvu ukorijenjenost u Svetom Pismu, ni drugu misao vodilju iz koje bi se organski granale. Tako da pobudnica zapravo nije srasla u cjelinu.

4. Vrijednost raščlambe stanja

Za javno je djelovanje kršćana drugo poglavlje najprobitačniji dio pobudnice. U njem se raščlanjuju postojeće okolnosti koje traže organiziran odgovor osoba, skupina i društva. To poglavlje svakoj biskupijskoj, župnoj ili molitvenoj zajednici može pomoći u osmišljavanju vlastita djelovanja. Ocjena stanja ključna je u poimanju gdje se čovjek nalazi i planiranju što treba činiti. Ona je osnova izrade strategije, plana djelovanja. U gospodarstvu, tvrtki, obitelji i državi – pa zašto ne i u Crkvi? – uobičajeno je, sukladno kalupu SWOT, da se svaka činjenica ili izazov svrsta u jednu od četiri skupine: snage, slabosti, prilike i prijetnje.[15]

Snage i prilike jesu: veći prostori slobode (32), sloboda izbora, velikodušno sebedarje, briga za pravednost (33), bračni ideal označen isključivošću i postojanošću, strah od samoće, želja za prostorom zaštite i vjernosti (34), odgovoran i velikodušan trud, milost koju Bog nudi (35), doza samokritičnosti, smisao sjedinjenja, poziv na rast u ljubavi, ideal uzajamna pomaganja, dobro praćenje supružnika u prvim ženidbenim godinama (36), otvaranje milosti, učvršćenje ženidbenoga veza, ispunjenje smislom ženidbena života, dinamičan put osobna razvoja i ispunjenja, odgajati savjesti, a ne težiti tomu da ih zamijenimo (37), rast u ljubavi, prevladavanje sukoba, odgoj djece, snaga milosti iz svetootajstava pomirenja i Euharistije, tradicionalne vrjednote, sustav upravljanja svađama i poteškoćama, ustrajnost, zajednički projekt, čuvanje ljubavi; pozitivan, topli dušobrižnički pristup, proaktivno predlaganje putova prema istinskoj sreći (38), veća zrelost, pronalaženje načina da se dozrije i odraste; pristup bračnoj krizi s hrabrošću strpljivosti i razmišljanja, preispitivanja, uzajamna opraštanja, pomirenja i žrtve (41), stvaranje zakonskih i radnih uvjeta koji će mladima zajamčiti budućnost (43), inzistirati na pravima obitelji, a ne samo na pojedinačnim pravima, svakodnevno okupljanje (44), vjernost daru života, milosrdno prihvaćanje, pomoć slabima da se uklope u društvo (47), prevencija i usvajanje dobrih pravila (51), zreo rast pojedinaca, njegovanje zajedničkih vrjednota i etički napredak gradova i država; trajna privrženost koja omogućuje plodnost; jačanje brakova, pomaganje supružnicima da svladaju opasnosti koje im prijete, pomoć u odgoju djece, poticanje postojanosti ženidbenoga veza (52), moć obitelji da ljubi i pouči druge kako ljubiti (53), uzajamnost (54), uzor otčinskoga ponašanja (55), čuvanje čovještva (56), velika vrjednota ženidbe i obitelj, uviđanje poteškoća, oslobađanje snažne nade, proročki snovi, djela preobrazbe i stvaralački oblici ljubavi (58).

Slabosti i prijetnje jesu: nekritičko preživljavanje starih oblika i prijedložaka (32), pretjerani individualizam, kultura posjedovanja i užitka, nesnošljivost i nasilništvo u obitelji, otežanost donošenja trajnih odluka, strah od obveza, samoživost i nadmenost (33), pretvaranje obitelji u prolazno mjesto; shvaćanje da ne postoje istine, vrjednote i načela; časoviti probitci, prevrtljivost sjetilnoga života, strah od zarobljenosti (34), „dužnost“ rađanja, pretjerano idealiziranje ženidbe (36), shvaćanje da je ženidba teret koji treba podnositi cijeli život (37), obrambeni položaj, rasipanje dušobrižničke energije, prokazivanje dekadentna svijeta, percepcija da poruka Crkve o ženidbi i obitelji nije jasan odraz Isusova propovijedanja (38), kulturalna dekadencija koja ne promiče ljubav i predanost, kultura provizornosti, brz prijelaz iz jednoga osjećajna odnosa u drugi; poimanje da se ljubav prema nahođenju može spojiti, prekinuti i blokirati; strah od trajne obveze, opsjednutost slobodnim vremenom, održavanje odnosa samo zbog liječenja usamljenosti ili dobivanja kakve usluge, afektivan odnos za jednokratnu uporabu, narcisoidnost; autonomija koja odbacuje zajedničko starenje, uzajamnu brižnost i podupiranje (39), kultura koja odvraća od osnivanja obitelji; odgađanje ženidbe zbog gospodarskih, radnih ili obrazovnih razloga; utjecaja ideologija koje obezvrjeđuju ženidbu i obitelj; osvjedočenje u neuspjeh drugih parova; strah od naizgled prevelikoga i presvetoga; društvene mogućnosti i gospodarske prednosti nevjenčana zajedničkoga života; osjećajno i romantično poimanje ljubavi; strah od gubitka slobode i samostalnosti; odbacivanje institucionalnih i birokratskih sadržaja (40); afektivnost bez granica, širenje pornografije i komercijalizacije tijela, zloporaba interneta, olak i kukavičan pristup bračnoj krizi, razdvajanje stola i postelje, rastava braka; novi parovi, nove zajednice; složena i za kršćanski izbor problematična obiteljska stanja (41), demografski pad, protunatalitetan mentalitet, politike reproduktivna zdravlja, razvoj biotehnologijâ, seksualna revolucija, kontracepcija, sterilizacija, pobačaj (42), slabljenje vjere i vjerske prakse, samoća, odsutnost Boga u životu osoba, nepostojanost odnosa, opći osjećaj nemoći pred društveno-gospodarskom stvarnošću, nezainteresiranost institucija, poteškoće u odgoju i obrazovanju, doživljaj starijih osoba kao tereta (43), nedostatak dostojanstvena i odgovarajuća stana, nezaposlenost; izostanak pristupa zdravstvenim uslugama, naobrazbi, kulturalnu životu i aktivnu sudjelovanju u društvu; predug radni dan, dugotrajan prijevoz do radnoga mjesta (44), rađanje izvan braka, nemanje drugoga roditelja, seksualno zlostavljanje djece (45), selilaštvo, razdvajanje obitelji (46), svekoliko uklanjanje smrtnoga časa iz vidokruga, gospodarsko izrabljivanje starijih, eutanazija, potpomognuto samoubojstvo (48), materijalna bijeda (49), nedostatak volje za razgovorom, zamrlost zajedničkoga objedovanja, ovisnost o televiziji, golema tjeskoba i stres, zaokupljenost sprječavanjem budućih problema namjesto uživanja u sadašnjem trenutku, nesigurno zaposlenje, financijska nesigurnost, strah za budućnost djece (50), ovisnost o drogama, alkoholizam, ovisnost o kocki, besciljnost mladih, izostanak komunikacije (51), slabljenje obitelji, velika raznolikost obiteljskih stanja, zajednice slične braku, istospolne veze (52), pravna dekonstrukcija obitelji (53), usmeno, tjelesno i spolno nasilje; zamjensko majčinstvo, iskorištavanje i komercijalizacija ženskoga tijela (54), otčeva odsutnost (55), rodna ideologija (56), jednoumlje koje određuje kako treba odgajati djecu, manipulacija činom začeća i hedonizam (57).

Pobudnica će ostvariti svoju svrhu onoliko koliko se svaki Kristov vjernik – a upućena je svima bez iznimke – potrudi oko navedenih izazova i protivština.

5. Pabirci o ostalim dijelovima

Četvrto je poglavlje najdulje, najzanimljivije, najčitljivije… Uz pridržaj da je neprihvatljivo ispravljati očiti smisao Pavlovih riječi Efežanima 5, 24 (u broju 156 AL) te nijekati Prvu Korinćanima 7, 38 i kanon vjere iz Denzingera 1810 (u broju 159 AL) tobožnjim Pavlovim očekivanjem paruzije, kad on sam u Drugoj Solunjanima 2, 1–2 piše suprotno, to je poglavlje prava lectio divina i vrijedno je da bude literatura na studentskom vjeronauku, zaručničkim tečajevima, priježenidbenoj pripremi i u obiteljskim školama. Obrađuje ženidbenu ljubav, koja je stup održanja na okupu supružnika i obitelji koju osnuju. Bez te ljubavi obitelj postaje disfunkcionalna, krnja, „jednoroditeljska“ ili se posve raspada. No, začuđuje što se u tom poglavlju govori o neženjama (brojevi 158 i 162 AL), i to bez poticaja da to stanje usavrše uzdržavanjem radi Kraljevstva nebeskoga ili hrabrenjem da ipak pokušaju sviti bračno gnijezdo. A još više što se u toj cjelini ne spominju udovstvo ili udovištvo, iako je to stanje očekivana i prirodna posljedica valjane ženidbe za jednoga od supružnika i vrijeme koje, zapravo, bitno obilježava ženidbena ljubav, a i sinodski su mu otci 2015. posvetili posebnu točku (Završno izvješće, br. 19).

Broj 167 ne ohrabruje obitelji s puno djece, nego ih opominje riječima koje je sv. Ivan Pavao II. uputio Ujedinjenim narodima (a ne samim takvim obiteljima). Stvar je osjetljiva zbog nespretne Franjine usporedbe dobrih katolika s razmnožavanjem kunića u razgovoru s novinarima na letu 19. siječnja 2015., zbog čega se bio ispravio već nakon dva dana. Sveti bi Augustin bio iskoristio takvu pogrješku da u ponovnom vraćanju na temu obrazloži kakva je sve utjeha i nada gledati mnogočlane obitelji koje prihvaćaju svako dijete kao pravi Božji dar i blagoslov.

Podnaslov „Obitelj u crkvenim spisima“ (broj 67–70 AL) ne odgovara sadržaju jer spominje samo isprave iz razdoblja od 1965. do 2009., kao da obitelj nije postojala u crkvenim spisima prije Drugoga vatikanskoga sabora. Pisac iz sjene previdio je da je sȃm papa Franjo u nizu kateheza o obitelji na općim audijencijama tijekom 2014. i 2015. izlagao o obitelji u spisima prvotnoga kršćanstva.

Broj 72 AL svodi svetootajstvo ženidbe na obred vjenčanja, kao da se on iscrpljuje u svečanosti usmena davanja i primanja privole pred Crkvom.[16]

Kakvim se „doprinosima seksologije“ trebaju služiti uključeni u dušobrižništvo obitelji, kako se navodi u broju 204 AL?

Pobudničina nedorečenost i mogućnost suprotnih, raznoznačnih tumačenja zasjenila je nekoliko stotina njezinih izvrsnih prosudbi i čitljivih odlomaka te ju je učinila prijepornom u katoličkom svijetu. S jedne strane u njoj se s pravom ističe kako „od pobudnice se nije smjelo očekivati da će dati nova opća pravila crkvenopravne naravi“ (broj 300 AL), ali se u istom odlomku upravo to čini tvrdnjom (bilješka 336 AL) da i „za sakramentnu stegu vrijedi“ kako „posljedice ili učinci nekoga pravila ne moraju uvijek nužno biti isti“. To do sada nije bilo opće pravilo na području svetootajstava, uvjetâ njihova dijeljenja i primanja.

6. Rakovi koraci

Čini se kako nekoliko teza AL obezvrjeđuje učenje Katoličke Crkve o vjeri i ćudoređu. Tako se u broju 3 ističe: „U Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili nekih posljedica koje iz toga proizlaze.“ Ta rečenica zapravo ne teži jedinstvu učenja i prakse, nego različitosti shvaćanja crkvenoga učenja o vjeri i ćudoređu i šarolikosti življenja do neprepoznatljivosti jedinstva i posve oprječnih praksa i izravno vodi u pogibao relativizma.

Slično se u broju 203 savjetuje: „Bogoslovi trebaju imati pristup širem interdisciplinarnom odgoju o zarukama i ženidbi, a ne samo crkvenomu učenju.“ Ali danas se upravo naukovna formacija najviše zanemaruje! Potiskivanjem dobre filozofske i teološke upućenosti u drugi plan navodi se na odustanak od nje. Neisticanjem obveze poglavita poniranja u svetu nauku ona se relativizira i ne vrjednuje kao temeljna sprema pastoralnih radnika. Crkveno učenje obuhvaća i dušobrižništvo kao praktično bogoslovlje, a ono u sebi nije suhoparno ni teorijsko. Daje li skriveni pisac te rečenice naslutiti da mu nije poznato bogatstvo crkvenoga učenja o zarukama i ženidbi koje izlažu Objava, sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, Pio XI., Drugi vatikanski sabor, bl. Pavao VI., sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.?

Neisticanje crkvenoga učenja kao najvažnije misaone riznice budućih apostola obitelji može dovesti do toga da oni budu vjeronosno plitki. Zanemarivanjem doktrinarne naobrazbe izostaje sustavno znanje o tom što Sveto Pismo, Predaja, crkveni otci, naučitelji, Učiteljstvo, moralka, dogmatika, duhovno bogoslovlje, liturgika i kanonsko pravo uče o zarukama i ženidbi. Interdisciplinarnošću će se, bez osnovne izobrazbe u matičnoj disciplini, dobiti stručnjake „opće prakse“ koji će biti površni evangelizatori, netemeljiti djelitelji svetih otajstava, nevješti ispovjednici; nedorasli biti sveti pastiri, ustrajni molitelji, dobri odgojitelji, poticatelji krjeposti, dušobrižnici. Supružnici u svećeniku ne trebaju psihopedagoga, socijalnoga radnika, sociologa, seksologa i bračnoga savjetnika. Trebaju svećenika. Neposvjetovnjena službenika Crkve i Isusa Krista.

7. Izvori i navodi

Više od trećine korpusa teksta AL-a su navodi.

Pobudnica ima 391 bilješku: 387 navoda i 4 objašnjenja (bilješke br. 336, 364, 351 i 378), od toga dva s navodima, dakle ukupno 389 navoda. Katekizam Katoličke Crkve navodi se 14 puta, Zakonik kanonskoga prava 4 puta, Drugi vatikanski sabor 20 puta, šest crkvenih naučitelja 26 puta, šest papa 160 puta (od toga papa Franjo 88 puta), isprave Rimske kurije 8 puta, Biskupska sinoda 133 puta (53 puta ona iz 2014. i 80 puta ona iz 2015.), biskupske konferencije deset puta, ostali katolički autori osam puta, pjesnici i nekatolički autori po triput.[17]

Tri četvrtine navoda na papu Franju potječu iz njegovih govora, a četvrtina iz njegovih spisa. Preciznije, spise se navodi 23 puta, i to: apostolsko pismo na vlastitu pobudu Mitis iudex Dominus Iesus dvaput; apostolsko pismo Misericordiae vultus šest puta; okružnice Lumen fidei i Laudato si’ po jednom i apostolska pobudnica Evangelii gaudium 13 puta. Franjini izgovoreni tekstovi navode se 65 puta, i to: propovijedi dvaput (s dvije Mise), kateheze 50 puta (s 27 općih audijencija), na Gospinu pozdravljenju jednom i u drugim prigodama 12 puta (9 govora).

Od ukupno 389 navoda: na redovito Učiteljstvo (auctoritates, bez aktualnoga Pape) otpadaju 144 navoda ili 37 % njih, a na dvije zadnje skupštine Biskupske sinode 133 navoda ili 34 % njih. Četvrtina svih navoda (88 ili 23 %) jesu autoreferencije, odnosno popuna teksta citatima pape Franje. Da je AL doista pisao on, onda bi na mnogim mjestima bio prerekao istu misao, a ne bi čak 88 puta sam sebe navodio.

Najmanje jedan navod istrgnut je iz konteksta i neprimjereno pridjenut posve drukčijem sklopu. Gaudium et spes, u drugom dijelu (Neki gorući problemi), prvoj glavi (Promicanje dostojanstva ženidbe i obitelji), točki 51. (Ženidbena ljubav i poštovanje ljudskoga života) upozorava: „Gdje je pak prekinut prisan supružnički život, ženidbeno dobro vjernosti nerijetko može doći u pogibao i upropastiti se ženidbeno dobro poroda“.[18] Misli se na osobe koje su jedna drugoj dale sakrament ženidbe. No AL 298, u bilješki 329 taj navod primjenjuje na osobu A koja je vezana ženidbenim vezom s osobom B, rastala se od nje, građanski se vjenčala s osobom C, radi odlaska na Pričest preuzela obvezu da više ne će spolno općiti s osobom C, nego će s njom živjeti kao brat i sestra. I sada bilješka primjećuje da nije zgodno dovesti u pitanje vjernost osoba A i C, koje ne veže ženidbeni vez, suzdržavanjem prema Familiaris consortio 84, Reconciliatio et poenitentia 34, Katekizmu Katoličke Crkve 1650 i 1665, Annus internationalis familiae, Izjavi iz 2000., Sažetku Katekizma Katoličke Crkve 349 i Sacramentum caritatis 29! Ni jedan tekst objavljen pod imenom Rimskoga Prvosvećenika ne bi smio netočno primjenjivati navode sveopćega sabora.

Pobudnica ne razlikuje osobe koje imaju homoseksualne sklonosti, ali se suzdržavaju od grijeha sodomstva, i osobe koje su djelatni homoseksualci. Tako se u AL 250 formalno govori o prvima, ali se već u sljedećoj rečenici prelazi na „iskustvo“ i u AL 251 osvrće na ozakonjenje homoseksualnih unija. AL 250 poziva da takvu osobu „treba poštovati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati je s poštovanjem pazeći da se izbjegava svaki znak nepravedne diskriminacije“, a ispušta nastavak toga opravdana zahtjeva iz Homosexualitatis problema (1.10.1986.), broj 10,[19] Recentemente in diversi (23.7.1992.), broj 7, Katekizma Katoličke Crkve (11.10.1992.), broj 2357 i 2359 i Diverse questioni concernenti (3.6.2003.), broj 4. Zašto se od katolika, kojima je upućena pobudnica, i kojoj je tema ljubav u obitelji, skriva da Sveto Pismo (Postanak 19, 1–11, Levitski zakonik 18, 22; Levitski zakonik 20, 13; Sudci 19, 22–24; Ezekiel 16, 50; Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 9; Prva Timoteju 1, 10; Judina 1, 7) izričito osuđuje homoseksualne čine jer su oni protunaravni i suprotni vjernosti Bogu i da Crkva oduvijek uči kako je prakticiranje homoseksualnih odnosa grijeh? Krist Gospodin je „u svojoj bezgraničnoj ljubavi išao u susret svakoj osobi, bez iznimke“ (AL 250), prihvaćao i prihvaća osobe, poštovao i poštuje svačiju savjest, ali nije prešućivao istinu kojom je oslobađao dotične osobe. Crkva nema mandat ni pravo činiti drukčije.

8. Načelno shvaćanje promicatelja pravovjerja

Kardinal Joseph Ratzinger izjavio je 1996. godine: „Načelo da je ženidba nerazrješiva i da netko tko je napustio vrijedeću bračnu zajednicu svoga života, dakle sakrament, te stupio u drugi brak ne može pristupiti Pričesti – to načelo kao takvo doista vrijedi definitivno“.[20]

Definitivno na području vjere znači de fide definita; taj se izraz odnosi na nauku[21] za koju se smatra da ju je crkveno Učiteljstvo formalno odredilo i stoga više nije podložna poricanju, daljnjem razmatranju, preradbi, ispravljanju ili promjeni, nego su je svi vjernici dužni držati kao članak vjere.

Ispovijest vjere, koja se polaže prije preuzimanja službe u ime Crkve, sadržava i rečenicu: „Čvrsto prihvaćam i držim sve i pojedine istine učenja o vjeri ili običajima koje Crkva definitivno predlaže“.[22] Tu prisegu prati kanon 750. § 2.: „Treba čvrsto prihvaćati i držati i sve i pojedine stvari koje crkveno Učiteljstvo definitivno izlaže o vjeri i običajima, to jest one koje su potrebne da se zdravo čuva i vjerno iznosi sam polog vjere. Stoga se protivi učenju Katoličke Crkve tko odbija opredijeljeno držati te izričaje“.[23]

U Naukovnu tumačenju o završnu izričaju Ispovijesti vjere[24] ističe se kako nijekanje izričajâ koje treba držati kao definitivne znači odbijanje istine katoličkoga učenja i stoga prekid puna zajedništva s Katoličkom Crkvom (točka 6). Neki su izričaji snagom povijesnoga odnosa povezani s Objavom, a drugi s njom imaju logičku poveznicu koja izražava stupanj dozrijevanja u razumijevanju Objave na koje je Crkva pozvana. Takvo je učenje po unutarnjoj vezi s objavljenom istinom – definitivno (određujuće, točka 7). Pristanak se zasniva na vjeri da Duh Sveti pomaže Učiteljstvu i na učenju o neprevarljivosti Učiteljstva (učenje de fide tenenda) (točka 8).[25]

9. Konkretno shvaćanje promicatelja pravovjerja

Godine 2001. kardinal Joseph Ratzinger rekao je: „Papa nije vrhovni vladar – od Grgura Velikoga on se naziva ‘sluga slugu Božjih’ – nego bi trebao biti, uobičavam reći, jamcem poslušnosti da Crkva ne može činiti što želi. Sam papa ne može reći, „Crkva to sam ja“ ili „Predaja to sam ja“, nego baš suprotno, on je vezan, on utjelovljuje tu vezanost Crkve… Papa nije ni organ preko kojega se može, tako reći, dozvati neka druga Crkva, nego je zaštitni bedem protiv samovolje. Spomenut ću primjer. Iz Novoga zavjeta znamo da je sakramentna, izvršena ženidba brak neprekidiva, nerazrješiva. Sada postoje nagnuća koja kažu da to papa, dakako, može promijeniti. Ne, upravo to on ne može promijeniti“.[26]

Nakon što je sâm postao Vrhovnim Svećenikom ustvrdio je: „Papa je predvodnik, predstavnik i istodobno odgovoran da vjera, koja povezuje ljude, bude vjerovana, ostane životna i neokrnjena u svom identitetu. […] papa može imati pogrješna privatna mišljenja. Ali kada govori kao vrhovni pastir Crkve, svjestan svoje odgovornosti, tada više ne govori nešto svoje vlastito što mu je upravo palo na pamet. Tada je svjestan svoje velike odgovornosti i da […] Crkvu ne odvodi ukrivo, nego jamči njezino jedinstvo s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, a poglavito s Gospodinom“.[27]

Nasljednik kardinala Franje Šepera i Josepha Ratzingera na mjestu predstojnika Zbora za učenje vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller u razgovoru za Die Zeit 30. prosinca 2015. (prije objave AL-a) dopuštao je da se Papa kao „službeno postavljen vjerski učitelj izrazi možda nespretno, nerazumljivo ili nejasno“ i isticao kako prema učenju Drugoga vatikanskoga sabora: „Papinsko i biskupsko učiteljstvo ne stoji iznad Božje Riječi, nego joj služi. Papa i biskupi tako ne primaju nikakvu novu Objavu, oni je moraju pravilno istraživati i prikladno izlagati, temeljito i s pomoću teoloških znanosti. […] Neka nauka nije istinita zato što je Papa proglašava. Upravo suprotno: Papa je proglašava zato što je objavljena“.[28]

A nakon objave AL-a ovako se 4. svibnja 2016. osvrnuo na tumačenja da je taj spis – prekretnica za dostupnost svetootajstava:

„Prva sastavnica hoda pratnje jest skladnost između sakramentnoga slavlja i kršćanskoga života. To je razlog euharistijske stege koju je Crkva čuvala od početaka. Zahvaljujući tomu Crkva može biti zajednica koja prati, koja prihvaća grješnika, a pri tom ne blagoslivlja grijeh i koja tako nudi temelj, kako bi bio moguć put razlučivanja i uklapanja. Sv. Ivan Pavao II. potvrdio je tu stegu u Familiaris consortio 84, i u Reconciliatio et poenitentia 34; Zbor za učenje vjere potvrdio je to u spisu iz 1994.; Benedikt XVI. istraživao je to u Sacramentum caritatis 29. Ta je stvar učvršćena nauka Učiteljstva, poduprta Pismom i zasnovana na doktrinarnom razlogu: spasonosnu skladu sakramenta, srcu ‘kulture ženidbenoga veza’ koju Crkva živi.

Neki tvrde da je AL dokinuo tu stegu i dopustio, barem u nekim slučajevima, rastavljenima i ponovo vjenčanima primanje Euharistije, bez potrebe da promijene svoj način života, prema onomu što je naznačeno u FC 84 (napuštajući novu zajednicu ili živeći kao brat i sestra). Na to se mora odgovoriti da, ako je AL želio dokinuti takvu duboko ukorijenjenu i bremenitu stegu, to bi se jasno reklo i predstavili bi se razlozi koji to podupiru. Nema, međutim, nikakve tvrdnje u tom smislu; niti Papa, ni u jednom trenutku, dovodi u pitanje razloge koje su izložili njegovi prethodnici, a koji se ne temelje na subjektivnoj krivnji te naše braće, nego više na njihovu vidljivom, objektivnom načinu života, suprotnu Kristovim riječima.

Bilješka 351 odnosi se na objektivna grješna stanja općenito, ne utječući na poseban slučaj rastavljenih u novim građanskim zajednicama. Stanje ovih posljednjih, zapravo, ima posebne odlike koje ih razlikuje od drugih stanja. Te rastavljene osobe žive u suprotnosti sa svetootajstvom ženidbe, i stoga s rasporedbom svetootajstava, čije je središte Euharistija. To je, u biti, razlog na koji se poziva prethodno Učiteljstvo da opravda euharistijsku stegu iz FC 84, argument koji nije prisutan u bilješki ili njezinu kontekstu. Ono što bilješka 351 utvrđuje, stoga, ne dodiruje prethodnu stegu: norma iz FC 84 i SC 29 još je valjana, i primjenjiva u svakom slučaju.

Temeljno je načelo da nitko ne može istinski željeti sakrament, onaj euharistijski, ne želeći također živjeti u skladu s drugim sakramentima, uključujući i onaj ženidbeni. Onaj tko živi u suprotnosti sa ženidbenim vezom, oprječan je vidljivu znaku sakramenta ženidbe; u tomu što dodiruje njegovo tjelesno postojanje, makar on subjektivno ne bio kriv, on od sebe čini ‘protuznak’ nerazrješivosti“.[29]

Konačno, nakon reakcija više kardinala, biskupa, svećenstva, filozofa i teologa (v. točke 11.–14.), u subesjedi za milanski mjesečnik Il Timone [Kormilo], broj 160 od 1. veljače 2017. (talijanski, engleski, kastilski) kardinal-predstojnik Müller ovako je odgovorio:

[Može li biti proturječja između nauke i osobne savjesti?]

Ne, to je nemoguće. Primjerice, ne može se reći da postoje okolnosti u kojima se preljubom ne čini smrtni grijeh. Za katoličku nauku nemoguće je da supostoje smrtni grijeh i opravdavajuća milost. Da bi se prevladalo to apsurdno proturječje Krist je za vjernike ustanovio svetootajstvo pokore i pomirenja s Bogom i Crkvom.

[To je pitanje o kojem se dosta govori povodom rasprave oko poslijesinodne pobudnice AL.]

AL se mora jasno tumačiti u svjetlu cijeloga učenja Crkve. […] Ne sviđa mi se, nije u redu da toliki biskupi tumače AL prema svojem vlastitom razumijevanju Papina naučavanja. To nije na crti katoličke nauke. Papino učiteljstvo tumači samo on sâm ili preko Zbora za učenje vjere. Papa tumači biskupe, a ne tumače biskupi papu, to bi tvorilo preokret ustrojstva Katoličke Crkve. Svima koji govore previše preporučujem da prvo prouče učenje crkvenih sabora o papinstvu i o biskupstvu. Biskup, kao učitelj Riječi, najprije sâm mora biti dobro formiran da ne upadne u rizik slijepca koji za ruku vodi druge slijepce. […]

[Apostolska pobudnica Familiaris consortio sv. Ivana Pavla II. predviđa da se parovi rastavljenih-pa-ponovovjenčanih, koji se ne mogu razdvojiti, moraju obvezati živjeti u suzdržljivosti. Vrijedi li još uvijek ta obveza?]

Naravno, ona nije prevladana zato jer nije samo pozitivan zakon Ivana Pavla II., nego je on njome izrazio ono što je tvorbeno počelo kršćanskoga ćudorednoga bogoslovlja i teologije sakramenata. Komešanje oko toga tiče se i neuspjela prihvata okružnice Veritatis splendor s jasnim učenjem o intrinsece malum [onom što je u iznutra zlo]. […]

Za nas je ženidba izraz sudjelovanja u jednosti Krista zaručnika i Crkve Njegove zaručnice. To nije, kao što su neki rekli tijekom Sinode, jednostavno nejasna sličnoznačnost. Ne! To je bît svetootajstva, i nikakva sila na nebu i na zemlji, ni anđeo, ni papa, ni sabor, ni biskupski zakon, nema moć to promijeniti.

[Kako se može riješiti rasulo koje nastaje različnim tumačenjima toga odlomka AL-a?]

Preporučujem svima da promišljaju, proučavajući najprije crkveno učenje, počevši od Božje Riječi u Svetom Pismu, a ona je o ženidbi vrlo jasna. Savjetovao bih i da se ne ulazi u kazuistiku koja lako može izazvati nesporazume, nadasve onaj prema kojem ako umre ljubav, onda je mrtav i ženidbeni vez. To su sofizmi: Božja je riječ posve jasna, a Crkva ne prihvaća posvjetovnjenje ženidbe. Zadaća svećenika i biskupa nije stvarati zbunjenost, nego unositi jasnoću. Ne može se upućivati samo na male odlomke u AL, nego se mora čitati sve u cjelini, sa svrhom da Radosna vijest o ženidbi i obitelji ljudima postane privlačnija. Smućeno tumačenje nije izazvao AL, nego neki njegovi smeteni tumači. Svi moramo shvatiti i prihvatiti učenje Krista i njegove Crkve, a istodobno biti spremni pomoći drugima da ga razumiju i primijene i u teškim prilikama.“

10. Primjer izvrtanja svetoga Tome

U težnji za jednom istinom te u poučavanju i učenju teologije Drugi vatikanski sabor od svih crkvenih naučitelja posebno preporučuje slijediti stope svetoga Tome Akvinskoga (Optatam totius, 16, i Gravissimum educationis, 10). Za njim i kanon 252. § 3. određuje da se dogmatsko, ćudoredno i dušobrižno bogoslovlje predaje „imajući svetoga Tomu kao učitelja“.

AL 301 kaže: „Već je sveti Toma Akvinski prepoznao da netko može imati milost i ljubav, a ipak ne moći dobro vršiti“

„neku od krjeposti“ [prema talijanskom, kastilskom, portugalskom, poljskom i njemačkom prijedlošku: qualcuna delle virtù / alguna de las virtudes / alguma das virtudes / którejkolwiek z cnót / irgendeine der Tugenden], odnosno
„neke krjeposti“ [prema francuskom prijedlošku: quelques vertus], odnosno
„a ipak ne će biti sposoban dobro vršiti bilo koju krjepost“ [prema engleskom prijedlošku: yet not be able to exercise any one of the virtues well], odnosno
„a ipak biti nesposoban dobro vršiti krjeposti“ [hrvatski prijevod: Dokumenti KS 171, str. 233].

Što da čitatelj zaključi iz šarolikosti tih prijevoda, da čovjek u milosti ne može dobro živjeti: jednu, neke ili sve krjeposti? Koji tekst smatrati autoriziranim?

I nastavlja AL 301: „Drugim riječima, iako netko može posjedovati sve ulivene ćudoredne krjeposti, ne očituje jasno postojanje“

„neke od njih“ [talijanski, kastilski, engleski, francuski, njemački i portugalski: di qualcuna di esse / de alguna de ellas / of one of them / de l’une d’entre elles / de alguma delas / irgendeiner von ihnen], odnosno
„nijedne od njih“ [poljski: żadnej z nich], odnosno
„bilo koje od njih“ [hrvatski prijevod: Dokumenti KS 171, str. 233]

„jer ima poteškoća s izvanjskim činjenjem“

„te krjeposti“ [di questa virtù / de esa virtud / dieser Tugend / de cette vertu / dessa virtude / tej cnoty], odnosno
„tih krjepostî“ [of those virtues i hrvatski prijevod: s njihovim izvanjskim vršenjem].

Nije li takvo izražavanje, sve na službenim stranicama Svete Stolice, Babilon pobrkanih jezika?

Te rečenice iz AL 301 popraćene su bilješkama 341 i 342 koje upućuje na Sumu teologije, I–II, 65. pitanje, 3. članak, odgovore na 2. i 3. prigovor. Akvinčev se izvorni tekst ne navodi.

U Sumi teologije, u Prvom odsjeku drugoga dijela (I–II), nalazi se Rasprava o navičnosti (pitanja 49.–89.). Ključni pojam na latinskom je habitus. On (grčki éxis) u antropološkom smislu znači sposobnost ili sklonost, u ontičkom pokrivalo, stanje pripravnosti, čvrsta pripravnost, a u Tominu jeziku najčešće navičnost. Tako: habitus acquisitus – stečena navičnost, habitus entitativus – bivstvena navičnost, habitus infusus – ulivena navičnost, habitus innatus – urođena navičnost, habitus operativus – okretnost; vještina; djelatna navičnost; habitus principiorum – sposobnost načelâ.

U 65. pitanju sv. Toma raspravlja o povezanosti krjepostî. Pitanje ima pet članaka u kojima se pita i odgovara:

1. Jesu li ćudoredne krjeposti međusobno povezane?
2. Mogu li ćudoredne krjeposti postojati bez ljubavi?
3. Može li ljubav (caritas) postojati bez njih?
4. Mogu li vjera i nada postojati bez ljubavi?
5. Može li ljubav postojati bez njih?

Odlomci na koje upućuju bilješke 341 i 342 AL nalaze se u trećem članku (može li ljubav postojati bez ćudorednih krjeposti), a u mojem prijevodu na hrvatski i latinskom izvorniku glase:

Odgovor na drugi razlog. Ponekad se događa da netko imajući navičnost trpi poteškoću u djelovanju i posljedično ne osjeća užitak i ugodnost u činu, zbog neke zaprjeke koja dolazi izvana, kao onaj koji ima sposobnost znanja, ali mu je teško shvatiti zbog pospanosti ili neke slabosti.	Ad secundum dicendum quod quandoque contingit quod aliquis habens habitum, patitur difficultatem in operando, et per consequens non sentit delectationem et complacentiam in actu, propter aliquod impedimentum extrinsecus superveniens, sicut ille qui habet habitum scientiae, patitur difficultatem in intelligendo, propter somnolentiam vel aliquam infirmitatem.
A slično ponekad navičnost ulivenih ćudorednih krjepostî trpi poteškoće u djelovanju zbog nekih suprotnih sklonosti preostalih iz prethodnih čina.	Et similiter habitus moralium virtutum infusarum patiuntur interdum difficultatem in operando, propter aliquas dispositiones contrarias ex praecedentibus actibus relictas.
Ta se poteškoća ne pojavljuje u odnosu na stečene ćudoredne krjeposti, jer se ponavljanjem činâ, kojima se one stječu, uklanjaju i suprotna raspoloženja.	Quae quidem difficultas non ita accidit in virtutibus moralibus acquisitis, quia per exercitium actuum, quo acquiruntur, tolluntur etiam contrariae dispositiones.
Odgovor na treći razlog. Kaže se da neki svetci nisu imali neke krjeposti, u onoj mjeri u kojoj su trpjeli poteškoću u njihovu činjenju iz već navedena razloga, iako su bili vični svim krjepostima.	Ad tertium dicendum quod aliqui sancti dicuntur aliquas virtutes non habere, inquantum patiuntur difficultatem in actibus earum, ratione iam dicta; quamvis habitus omnium virtutum habeant.

Zdrava je Akvinčeva tvrdnja da su neki svetci imali poteškoća lako i dobro činiti krjeposna djela na koja se nisu bili navikli. No, tom se tvrdnjom ne može poduprijeti nezdrava misao AL 301 da su neke osobe postale svete ne živeći krjeposno (ne očitujući jasno postojanje neke krjeposti prema jednim, nekih krjeposti prema drugim ili bilo koje od njih prema trećim prijevodima AL, u koje ulazi i tiskani hrvatski prijevod).

Način na koji AL 301 shvaća svetoga Tomu nema uporište u onom što je on napisao.

11. Sinovska molba – apel 45 suradnika istine

Skupina od 45 katoličkih teologa, filozofa, crkvenih povjesničara i dušobrižnika (22 zaređena i 23 nezaređena) iz raznih krajeva svijeta uputila je 29. lipnja 2016. Kardinalskomu zboru Bogoslovnu prosudbu apostolske pobudnice Amoris laetitia na 16 stranica.[30] U njoj su izdvojili 19 teza, a u njima 50 rečenica prema njihovu očitu sadržaju (od ukupno 3.151 koliko ih ima AL) i označili ih s po nekoliko od sljedećih ocjena: bezbožno bogohulno, dvojbeno, dvoznačno, izopačeno, krivovjerno, lakomisleno, maglovito, nedokazano, neistinito, opako, pogubno, raznoznačno, sablažnjivo, suprotno Svetomu Pismu, tjeskobno, uvrjedljivo pobožnim ušima, zavodljivo.[31] Prosudba je „sinovska molba upućena Vrhovnomu Svećeniku da donese neopoziv i konačan pravni i naukovni spis kojim osuđuje cenzurirane tvrdnje“ (str. 4).

Prijeporne tvrdnje nalaze se u 15 od 325 točaka pobudnice.[32] Njihovo jednoznačno i pravovjerno shvaćanje ne proizlazi iz onoga kako glase (prout iacent), jer se „mogu shvatiti u smislu oprječnu katoličkoj vjeri i ćudoređu“.

Četrdesetpetoricu brine što pobudnica „može zavesti katolike da vjeruju ono što je pogrješno i da čine ono što je zabranjeno božanskim zakonom“, i to zato što „sadržava mnoštvo iskaza čija neodređenost ili dvosmislenost dopušta shvaćanja protivna vjeri ili ćudoređu, ili navode na tvrdnju protivnu vjeri i ćudoređu, a da je stvarno ne iznose“. Ukazuju da AL sadržava i „mnoga vrijedna učenja“, da su „neki njezini odlomci važan doprinos obrani i naviještanju vjere“, ali da je u sebi nepovezana, nedosljedna, pa u njoj ima i izjava proturječnih onima koje sumnjiče kao izvore zablude,[33] a sve zato što nisu izrečene izrazima koji su pravno i teološki precizni. Stoga oni „sinovski mole Vrhovnoga Svećenika da donese neopoziv i konačan pravni i naukovni spis kojim osuđuje cenzurirane tvrdnje“.

Četrdesetpetorica se upiru u ćudorednu i kanonskopravnu dužnost da upozore na „štetni učinak koji AL može imati na vjeru i ćudoredni život katolika“ pa mole da kardinali i istočni katolički patrijarsi „zatraže od Njegove Svetosti pape Franje da odbaci niz pogrješnih tvrdnja koje se mogu izvesti iz normalnoga čitanja AL-a“. Obvezu savjesti obrazlažu učenjem sv. Tome Akvinskoga: „kada gdje prijeti neposredna pogibao vjeri, podložnici trebaju ispraviti svoje nadređene, i to javno“, [34] kao i odredbom kanona 212. § 3.[35] Ona je pak vrhunac demokracije u Crkvi, poziv na suodgovornost svih krštenika i izraz ne samo duha, nego izričita naloga dogmatske konstitucije Lumen gentium 37: „Prema svojem znanju, sposobnosti i ugledu [svi vjernici] imaju mogućnost, a katkada i dužnost razložiti svoje mnijenje o stvarima koje se tiču dobrobiti Crkve. Neka to uvijek bude istinoljubivo, hrabro i razborito“.

12. Pet upita četvorice stožernika

Četvorica kardinala (Walter Brandmüller, Raymond Leo Burke, Carlo Caffarra i Joachim Meisner) uputili su 19. rujna 2016. Papi, a na znanje kardinalu-predstojniku Mülleru: Pismo, Dubia (latinski dvojbe) i Objasnidbenu bilješku uz dvojbe. Dvojbe sadržavaju pet jasnih pitanja.

U Pismu ističu: „Nakon objave Vaše apostolske pobudnice Amoris laetitia teolozi i istraživači predložili su ne samo različita, nego suprotstavljena tumačenja, osobito VIII. poglavlja. Osim toga, sredstva priopćavanja istaknula su tu raspravu, izazivajući tako nesigurnost, zbunjenost i nesnalaženje među mnogim vjernicima. […] Naša nas pastirska odgovornost u savjesti tjera da se, želeći ostvariti sve više sinodalnosti na koju nas Vaša Svetost potiče, usudimo s dubokim Vas poštovanjem zamoliti, Sveti Otče, kao vrhovnoga Učitelja vjere, koga je Uskrsli pozvao da učvrsti svoju braću u vjeri, da razriješite nesigurnosti i donesete jasnost, dajući blagonaklono odgovore na Dvojbe koje sebi dopuštamo priložiti ovomu pismu.“

Nakon što na pismo nije bilo odgovora, sve su objavili 14. studenoga 2016. pod naslovom Traženje jasnoće – Poziv da se razmrse čvorovi AL.[36] U proglasu stoji da su pismo Svetomu Otcu uputili „iz duboke pastirske zabrinutosti“ i ističu: „Sveti je Otac odlučio ne odgovoriti. Protumačili smo tu njegovu vrhovničku odluku kao poziv da se nastavi promišljanje i rasprava, mirno i s poštovanjem. Stoga o našem poticaju izvješćujemo cijeli Božji narod, nudeći sve isprave.“

Pitanja su napisana na način na koji se stoljećima uobličuje dvojba (dubium) na crkvenim sudištima, tako da se na njih može odgovoriti jednostavnim da ili ne, pa je odgovor jednoznačan, potvrdan ili niječan.

„Pita se je li nakon tvrdnjâ u Amoris laetitia 300–305 sada postalo moguće udijeliti odrješenje u svetootajstvu pokore i stoga pripustiti svetoj Pričesti osobu koja, dok je vezana valjanim ženidbenim vezom, s drugom osobom živi more uxorio (na supružnički način), a nisu ispunjeni uvjeti utvrđeni u Familiaris consortio 84 i ponovljeni u Reconciliatio et paenitentia 34 i Sacramentum caritatis 29. Može li se izričaj ‘u određenim slučajevima’ iz bilješke 351 (br. 305) pobudnice Amoris laetitia primijeniti na rastavljene u novoj zajednici koji nastavljaju živjeti ‘kao muž i žena’?
Nastavlja li se nakon poslijesdinodne pobudnice Amoris laetitia (usp. br. 304) držati valjanim učenje okružnice sv. Ivana Pavla II. Veritatis splendor 79, utemeljeno na Svetom Pismu i na Predaji Crkve, o postojanju bezuvjetnih ćudorednih pravila, vrijedećih beziznimno, koja zabranjuju čine iznutra zle?
Je li nakon Amoris laetitia 301 još moguće tvrditi da se osoba, koja trajnonavično živi u proturječju sa zapovijeđu Božjega zakona, primjerice onom koja zabranjuje preljub (usp. Matej 19, 3–9), nalazi u objektivnom stanju trajnonavičnoga teškoga grijeha (usp. Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Izjava od 24. lipnja 2000.)?
Mora li se nakon tvrdnjâ Amoris laetitije 302 o ‘okolnostima koje umanjuju ćudorednu odgovornost’ još uvijek shvaćati vrijedećim učenje okružnice sv. Ivana Pavla II. Veritatis splendor 81, utemeljeno na Svetom Pismu i na Predaji Crkve, prema kojem ‘okolnosti ili nakane nikad ne mogu neki, iznutra zao, čin prometnuti u „subjektivno“ dobar ili obranjiv kao izbor’?
Treba li nakon Amoris laetitia 303 još uvijek smatrati valjanim učenje okružnice sv. Ivana Pavla II. Veritatis splendor 56, utemeljeno na Svetom Pismu i na Predaji Crkve, koje isključuje ‘stvaralačko’ tumačenje uloge savjesti i ističe da savjest nikad nije ovlaštena ozakoniti iznimke od bezuvjetnih ćudorednih pravila koja zabranjuju radnje iznutra loše po svojem predmetu?“

13. Shvaćanja diljem Crkve

Uvodničar New York Timesa od 26. studenoga 2016. katolik Ross Douthat smatra da AL „na razne načine implicira, a da to otvoreno ne kaže, kako se katoliku, čija ženidba nije utvrđena ništavom, a koji se prevjenčao, od slučaja do slučaja, može dati Pričest. Tako izbjegavanje jasnoće izgleda zamišljeno kao nagodba, živa ograda. Liberali su dobili dopuštenje da iskliznu u pokus, konzervativci se trebaju držati slova zakona, a biskupima diljem svijeta je prepušteno da izaberu svoje vlastito učenje o ženidbi, preljubu i svetootajstvima – što su mnogi i učinili, naginjući tamo ili amo, uz neizbježno podizanje prašine između onih koji slijede drukčija tumačenja AL-a. […] [Papina] šutnja ima učinak da potvrđuje konzervativce u njihovu otporu, jer im se čini da bi njegovo odbijanje da dȃ konačne odgovore moglo samo po sebi biti djelo Providnosti. To jest, on misli da makijavelistički i strateški šuti, a zapravo ga Duh Sveti ograničava da ne naučava zablude“.

Claudio Pierantoni, profesor patrologije na Sveučilištu u Santiagu de Chile, u studiji objavljenoj 2. studenoga 2016. smatra da, zbog vrlo rasprostranjena komešanja i nejedinstva nakon proglašenja AL-a sveopća Crkva ulazi u posebno kritično razdoblje koje pokazuje uzbunjujuće sličnosti s velikom arijanskom krizom u IV. stoljeću.[37] Tada je većina biskupa, pa i Petrov nasljednik, kolebala o samom Kristovu božanstvu. Mnogi nisu upali u krivovjerje, ali su, razoružani zbunjenošću i oslabljeni bojažljivošću, tražili prikladne nagodbene izričaje u interesu „mira“ i „jedinstva“. Danas svjedočimo sličnoj metastazirajućoj krizi, ovaj put o temeljnim vidovima kršćanskoga života. Usnama se nastavlja služiti nerazrješivosti ženidbe, objektivnosti teške grješnosti bludnosti, preljuba i sodomstva, svetosti Euharistije i strašnoj stvarnosti smrtnoga grijeha. Ali u djelovanju sve veći broj crkvenih dostojanstvenika i teologa potkopava ili zapravo niječe te istine vjere, pa i da u božanskom zakonu postoje zabrane o seksualnom ponašanju time što pretjerano ili jednostrano ističu „milosrđe“, „pastirsku pratnju“ i „olakšavajuće okolnosti“.

Dvadeset i šest znanstvenika i dušobrižnika sa svih kontinenata izjavilo je 8. prosinca 2016. javnu potporu inicijativi četvorice kardinala i istaknula kako se „Petrova lađa opasno zanosi kao brod bez kormila i pokazuje početne znakove raspadanja“. „Vjerujemo da su se svi apostolski nasljednici dužni jasno i snažno oglasiti potvrđujući ćudoredno učenje čisto i bistro izloženo u učiteljstvu prethodnih papa i Tridentskoga sabora“.[38]

Charles Joseph Chaput, nadbiskup Philadelphije u Pennsylvaniji, SAD, izdao je 1. srpnja 2016. Dušobrižničke smjernice za provedbu Amoris laetitiae. Svim katolicima treba pružati suosjećanje, ljubav, vodstvo i poštovanje, ali da bi primili odrješenje u svetootajstvu pomirenja, koje im otvara put pristupa Euharistiji, rastavljeni-pa-ponovovjenčani vjernici trebaju živjeti kao brat i sestra. Nevjenčani koji žive zajedno, građanski prevjenčani i katolici koji žive u homoseksualnim zajednicama ne mogu biti članovi župnih vijeća, vjeroučitelji, čitači ni djelitelji pričesti, jer njihovi „neuređeni” odnosi „nude ozbiljno protusvjedočanstvo katoličkomu vjerovanju, što u zajednici može proizvesti samo ćudorednu zbunjenost“.

Šest biskupa dviju kanadskih pokrajina Alberte i Sjeverozapadnih područja donijelo je 14. rujna 2016. Smjernice za dušobrižničku pratnju Kristovih vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani bez odluke o ništavosti u kojima se ističe: „Može se dogoditi da mediji, prijatelji ili rodbina navedu par da razumije kako se crkveni običaj promijenio tako da osobe koje su rastavljene i građanski ponovo vjenčane mogu primati svetu Pričest pod Misom jednostavno ako obave razgovor sa svećenikom. To je zabluda. […] Kako bi se omogućilo put ozdravljenja i pomirenja na način koji ostaje poslušan snažnoj Kristovoj zapovijedi: ‘što Bog sjedini, čovjek neka ne rastavlja’, Crkva je uspostavila svoja ženidbena sudišta. Ona su po milosrđu i istini dužna ispitati okolnosti prve ženidbe kako bi se službeno očitovale o njezinoj valjanosti ili ništavosti“ (str. 4–5). „Brižno i jasno vodstvo pastira, dok pomaže paru da oblikuje ispravnu savjest, u velikoj će im mjeri pomoći da žive u skladu sa svojim objektivnim stanjem. Ako sudski postupak završi utvrđenjem ništavosti, razumjet će potrebu da pristupe slavlju svetootajstva ženidbe. U slučaju da sudište potvrdi valjanost prvoga sjedinjenja, posluh vjeri u nerazrješivost ženidbe, koju je objavio Krist, razjasnit će im što moraju činiti. Vezani su živjeti s posljedicama te istine kao dijelom svoga svjedočenja Krista i Njegova učenja o ženidbi“ (str. 7).[39]

Thomas James Olmsted, biskup Phoenixa u Arizoni, SAD, u članku Oblikovanje savjesti jamči slobodu od 18. rujna 2016. piše: „Treba ih poticati na molitvu, dolazak na Misu, i popravak stanja u razgovoru s njihovim župnikom, koji im ostaje župnik usprkos slučaju objektivnoga grijeha. Praćenje je moguće i treba se događati u našim župama. Ali, to ne uključuje da oni koji su rastavljeni i prevjenčani primaju svetu Pričest. One koji su u takvim stanjima papa Franjo izričito poziva da ‘traže milost obraćenja’ (AL 78).“

Alexander King Sample, nadbiskup Portlanda u Oregonu, SAD, u pastirskom pismu O čitanju Amoris laetitia u svjetlu crkvenoga učenja od 5. listopada 2016. ističe: „Unatoč jasnomu učenju Crkve, neki su zloporabili dijelove pobudnice Amoris laetitia da podupru shvaćanja koja nisu spojiva s crkvenim učenjem. To je stvorilo zabunu i zapanjenost među vjernicima. S obzirom na narav naukovnoga i ćudorednoga razvoja, neka gledišta nisu u skladu s izvornom naukom, dušobrižničkim postupanjem i svetootajstvenom stegom. Budući da su takva stajališta nedopuštena, Amoris laetitia ne može se zakonito rabiti njima u potporu. Tekst se ne može i ne smije zlorabiti u prilog sljedećih triju zabluda. Prva zloporaba: Savjest opravdava djelovanja kojima se krše božanske zapovijedi. Druga zloporaba: Pod određenim uvjetima božanske zabrane dopuštaju iznimke. Treća zloporaba: Ljudska slabost izuzima od božanske zapovijedi.“

Biskup Ratko Perić izdao je 22. listopada 2016. upute ispovjednicima svojih hercegovačkih biskupija dokumentarno iznoseći nauku crkvenoga Učiteljstva od 1981. do 2007. i zaključuje: „Stoga ostaju na snazi odredbe da se euharistijska Pričest ne može dijeliti bez sakramentnoga odrješenja, a to se odrješenje ne može dati osobi koja na ženidben način živi u neregularnoj zajednici ili crkveno nevjenčana“.[40]

Kardinal Wilfrid Fox Napier, nadbiskup Durbana u Južnoj Africi, na svojem je Twitteru 5. siječnja 2017. postavio pitanje: „Ako zapadnjaci u neurednim stanjima mogu primati Pričest, trebamo li našim višebračnicima[41] i drugim ‘neprilagođenima’ reći da mogu i oni?“[42] Pojava višebračnosti u Africi i dalje je vrlo rasprostranjena,[43] a pitanje je logično, dosljedno, posebno ako se ima na umu da je višebračnost na Zapadu uvriježeno susljedna (imati više supružnika jednoga za drugim), a u Africi trenutačna (imati više supružnika istodobno). Druge razlike nema. Ako oni koji žive kao muž i žena, iako s prethodnom ženidbom koja je još valjana, mogu primati Pričest, zašto ne bi oni koji žive više veza, posebno jer je to duboko ukorijenjeno u tamošnjoj kulturnoj predaji?

14. Osam zabluda

Australac John Mitchell Finnis, pravni filozof, bivši član Međunarodnoga teološkoga povjerenstva i emeritirani profesor na Oxfordu u Engleskoj i Notre-Dame u South Bendu, Indiani, SAD, i Francuz Germain Gabriel Grisez, emeritirani profesor kršćanske etike na Mountu u Emmitsburgu, Maryland, SAD, uputili su 21. studenoga 2016. pismo „Vrhovnomu Svećeniku Franji, svim biskupima s njim u zajedništvu i ostalim Kristovim vjernicima“ koje je objavljeno 9. prosinca 2016. pod naslovom Zloporaba Amoris laetitiae u potporu zabludama protiv katoličke vjere. Na 44 stranice obrazlažu zašto od pape Franje „mole da osudi osam stajališta protiv katoličke vjere koje podupire, ili će vjerojatno podupirati, zloporaba apostolske pobudnice AL“. Prijeporna su shvaćanja:

„A: Svećenik koji dijeli svetootajstvo pomirenja može ponekad odriješiti pokornika kojemu nedostaje namjera popravljanja u odnosu na grijeh u ozbiljnoj stvari koja se tiče oblika njegova tekućega života ili koja se uobičajeno ponavlja.

B: Neki vjernici su preslabi da bi se držali Božjih zapovijedi; iako su ravnodušni što neprekidno i trajnonavično čine grijehe u ozbiljnoj stvari, mogu živjeti u milosti.

C: Nijedno ćudoredno pravilo nije beziznimno. Čak su i božanske zapovijedi, koje zabranjuju određene vrste postupaka, u nekim prilikama podložne iznimkama.

D: Iako neke Božje zapovijedi ili nalozi, čini se, zahtijevaju da se nikada ne izabere čin neke od vrsta na koju se odnose, te su zapovijedi i nalozi zapravo pravila koja izražavaju ideale i prepoznaju vrjednote kojima uvijek treba služiti i težiti što se najbolje može, uzimajući u obzir čovjekovu slabosti i složeno, zbiljsko stanje, koje može tražiti da se izabere čin u suprotnosti sa slovom pravila.

E: Ako se imaju na umu stvarno stanje i osobna ograničenja, nečija savjest ponekad može prosuditi da će čineći neko djelo, koje je suprotno čak i božanskoj zapovijedi, učiniti najbolje što može da odgovori Bogu, a to je sve što On traži, pa bi onda čovjek trebao izabrati učiniti to djelo, ali i biti spreman potpuno se uskladiti s božanskom zapovijeđu, ako i kad to može.

F: Odluka da se izazove vlastito, tuđe, ili tuđa seksualno uzbuđenje i/ili zadovoljenje ćudoredno je prihvatljiva već (1.) ako odrasla osoba nema tjelesni dodir s djetetom; (2.) ako se tijelo nijednoga sudionika ne dira bez njegove slobodne i jasne privole na način i opseg dodira, (3.) ako ništa svjesno učinjeno ne donosi neopravdane rizike znatne tjelesne štete, prijenosa bolesti ili neželjenu trudnoću, i (4.) ako općenito nije prekršeno nijedno ćudoredno pravilo koje uređuje ponašanje.

G: Izvršena sakramentna ženidba nerazrješiva je u smislu da bi supružnici uvijek trebali poticati ženidbenu ljubav i nikada ne bi smjeli odlučiti prekinuti svoju ženidbu. Ali iz razloga koji su izvan nadzora supružnika i/ili zbog teških pogrješaka najmanje jednoga od njih, njihov ljudski odnos kao vjenčanoga para ponekad se pogoršava dok ne prestane postojati. Kad ženidbeni odnos para više ne postoji, njihova se ženidba razriješila, i najmanje jedna od stranaka s pravom može dobiti rastavu braka i ponovo se vjenčati.

H: Katolik ne treba vjerovati da će mnoga ljudska bića završiti u paklu.“

15. Unatoč zamršenosti postoje smjerokazi

Kako ne zalutati kroz zamršenu pobudnicu? Angelo Bellon savjetuje: „Nikad ne smetnuti s uma cjelinu, kontekst, obzor u kojem AL treba čitati kako bi se izbjeglo izobličenje“.[44]

Vidokrug je dao sv. Ivan XXIII. 11. listopada 1962. otvarajući Drugi vatikanski sabor:

„Sada je doista potrebno da svi, u ova naša vremena, prihvate čitavu kršćansku nauku, ne izuzimajući nijedan dio, novim marom, vedre i mirne pameti, brižno pazeći na način shvaćanja riječi i davanja oblika, kako je to osobito jasno iz spisa Tridentskoga i Prvoga vatikanskoga sabora. Potrebno je – kako to živo žele svi iskreni prijatelji kršćanske, katoličke i apostolske stvari – da ljudi šire i dublje upoznaju tu nauku, da se njome duše potpunije zadoje i prema njoj oblikuju. Potrebno je da se ta sigurna i nepromjenjiva nauka, kojoj treba iskazivati vjernu poslušnost, istražuje i izlaže kako to zahtijevaju naša vremena. Jedno je, naime, sam poklad vjere ili istine koje sadržava naša časna nauka, a drugo je opet način na koji se one iznose, no ipak istim smislom i istim riječima. Na taj način izlaganja trebat će posvetiti najviše pozornosti i, bude li trebalo, strpljivo na njemu raditi“.[45]

Stoga spise Učiteljstva o vjeri i ćudoređu valja tumačiti kao da se nastavljaju jedni na druge i razvijaju, a ne metodom isprekidanosti, nepovezanosti, puknuća ili preoblikovanja u odnosu na neprekidno, trajno učenje. Razvoj ćudorednoga učenja Crkve odvija se pod djelovanjem Duha Svetoga koji postupno dovodi do spoznaje cijele istine, bez proturječja ili nijekanja prethodnoga učiteljstva; podudarno, a ne oprječno. Ondje gdje je kontradikcija, nema evolucije, nego nastaje revolucija.

AL na više mjesta izrijekom potvrđuje da se nastavlja na prethodno Učiteljstvo. Primjerice, u broju 79: „iako nauku valja jasno izlagati, treba izbjegavati prosudbe koje zanemaruju složenost različitih okolnosti te obratiti pozornost na način na koji osobe proživljavaju te okolnosti, odnosno zbog njih trpe“. Samo takvo tumačenje omogućava da se tekst razumije bez nejasnoća i bez proturječja. Suprotan pristup, hermeneutikom napuknuća ne vodi nikamo, spotiče se o bezbroj izjava Učiteljstva i pokazuje se neuvjerljivim i pogrješnim.

Stoga se AL 302, o obvezi pastirskoga razlučivanja, da vodi računa o okolnostima, ubrojivosti, odgovornosti, nezrelosti, tjeskobi, duševnim i društvenim čimbenicima, valjano može shvatiti samo kao upućivanje na crkveno sudište da presudom utvrdi je li vjenčanje bilo ništavo. Kako bi se spriječilo govorkanje da je nekomu dano odrješenje, a nekomu nije, najbolje je postupati sustavno, tj. tražiti da se presudi je li ženidba ništava, ili, ako su osobe slobodna crkvenoga stanja sklopile samo građansku ženidbu, ukrijepiti je u korijenu. To je papa Franjo predložio promjenom postupka ženidbenih parnica, tražeći da se presuda donese u roku od godinu dana, bez birokratskoga otezanja. To je najuredniji i najsigurniji način. Naprotiv, prepuštanje župnikovoj ili ispovjednikovoj prosudbi može dovesti do neizvjesnosti, izazvati zbunjenost i nezadovoljstvo u zajednici, sumnju u pristranost i potkupljivost.

Slično se AL 299 („krštene koji su rastavljeni i ponovo vjenčani građanskom ženidbom treba u većoj mjeri uklopiti u kršćanske zajednice na razne moguće načine, izbjegavajući pri tom svaki povod sablazni“) ne može tumačiti kao da nema te ograde. Sablazan je djelovanje koje druge potiče na zlo, na grijeh; zgrožava, izaziva negodovanje i ogorčenje. U vjerodostojnu tumačenju kanona 915. ističe se: „Sablazan postoji čak i ako, na žalost, neko ponašanje više ne izaziva iznenađenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti postaje još nužnije da pastiri djeluju, koliko strpljivo toliko i čvrsto, u zaštiti svetosti sakramenata, u obrani kršćanskoga ćudoređa i u pravilnom poučavanju vjernika.“

To je uvjet i za shvaćanje AL 305: „Zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika moguće je da u objektivnom stanju grijeha – u kojem ne postoji uopće ili dijelom subjektivna krivnja – osoba može živjeti u Božjoj milosti, može voljeti, a može i rasti u životu milosti i ljubavi, primajući u tu svrhu pomoć Crkve. Razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načina odgovora Bogu i rasta usred granica.“ Tu pobudnica uključno ponavlja da je za primanje svete Pričesti nužno biti u Božjoj milosti. To nije ljudsko, nego Božje pravilo, kao što podsjeća Sveto Pismo: „tko god jede kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno, bit će krivac Gospodinova tijela i krvi. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi“ (Prva Korinćanima 11, 27–30).

I kad AL u bilješki 351 kaže: „Euharistija nije nagrada za savršene, nego velikodušni lijek i hrana za slabe“, time potvrđuje duboku istinu. Ali istina je i da onaj tko je duhovno mrtav, jer je u smrtnom grijehu, prije uzimanja toga lijeka i hrane treba oživjeti. Lijek za to nije Euharistija, nego ispovijed. Sv. Ivan Zlatousti rječito je opominjao: „Dižem glas, vapim, molim i zaklinjem da se ovomu svetomu Stolu ne primičemo okaljanom i iskvarenom savješću. Takvo približavanje, uistinu, ne će se moći nazvati pričešću, makar tisuću puta dotaknuli Gospodinovo tijelo, nego osudom, mukom i uvećanjem kazne“.[46] Na istoj crti Katekizam Katoličke Crkve 1385 tvrdi: „Tko je svjestan teškoga grijeha, prije nego pristupi Pričesti, treba pristupiti sakramentu pomirenja“. Sv. Ivan Pavao II. u okružnici Ecclesia de Eucharistia 36 zaključuje: „Želim stoga ponoviti da vrijedi i da će u Crkvi uvijek vrijediti norma kojom je Tridentski sabor konkretizirao strogu opomenu apostola Pavla ustvrđujući da dostojnu primanju Euharistije ‘mora prethoditi ispovijed grijeha, kad je netko svjestan smrtnoga grijeha’ (Denzinger 1647 i 1661).“

16. Zaključci

Je li pred AL izazov zadobiti potporu moralke i sustavnoga bogoslovlja? Ako je tako, zadaća je to usporediva s prolaskom deve kroz iglene ušice. AL ima divnih proplamsaja, ali i „smućenih“ mjesta koja će teško izdržati sud valjana i sustavna izlaganja katoličke vjere.

Temeljna svrha svakoga papinskoga spisa proizlazi iz Isusovih riječi Petru: „Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Luka 22, 32). Kao katolika društveno angažirana u promicanju naravnoga prava, vrjednota, obitelji i odgoja – AL me u tom ne učvršćuje. A vidim: ni tolike druge.

Podjele i suprotstavljanja koja AL izaziva nukaju katolika da što češće zavapi: „Bože, daj mir i jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj!“ i „Daj da se uzraduje kršćanska vjera!“

Ovaj je članak napisan za Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije (Đakovo) i objavljen u broju 1/2017., na stranicama 30–38. Za internetsko izdanje prošireno je 2., 9. i 13. poglavlje, dodane su poveznice, dopisano je 10., 14. i 15. poglavlje i bilješke ovdje obrojčene kao 1, 3, 4, 6, 7, 10, 14, 15, 17, 18, 25, 26, 27, 31, 33, 38 i 41–46.

[1] Katančić: „smućena“, Skarić: „nabunjeno“, Rešetar: „smućen“, Zagoda: „smetena“, Rupčić: „zbunjeni“, Duda-Fućak: „uskomešan“, Raspudić: „zbunjena“.

[2] O razlučivanju pisanja Crkva/crkva i pismo/Pismo v. portal Vjera i djela, Osvrt na prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka, bilješka 4 (13.11.2016.).

[3] Papinski spisi i nastupi (acta pontificia), redoslijedom važnosti, jesu:

apostolska konstitucija,

apostolsko pismo – s podvrstama:

dekretal (apostolsko dekretno pismo),

(obično) apostolsko pismo,

breve,

kirograf,

apostolsko pismo na vlastitu pobudu (motu proprij),

okružnica (enciklika) i

pobudnica –,

otpis (reskript),

(papinska) bula,

izjava,

(papino) pismo,

poruka,

propovijed (homilija) i

govor.

Ima raznih vrsta poruka (Gradu i svijetu, uoči pojedinih dana, radijska, video-, brzojavna) i govora (na izvanliturgijskim skupovima, na općim audijencijama srijedom – kateheze, uoči molitve Gospina pozdravljenja – Angelus i Regina cœli). Ustaljenim pontifikalnim aktima, papa Franjo pridružio je novu vrstu – meditaciju na jutarnjoj Euharistiji u Domu svete Marte. Navedena višestrukost odraz je činjenice da je Papa zakonodavac za sve (konstitucija, motu proprij), zakonodavac u pojedinim predmetima (otpis), upravitelj, učitelj vjere i ćudoređa, pa hijerarhija papinskih isprava zrcali i različne stupnjeve obvezatnosti – u rasponu od obvezujuće odluke do nekih istupa kojima je svrha duhovno produbljenje.

[4] Pobudnica je hrvatska riječ za latinski adhortatio, hrabrenje, sokoljenje, poticanje na što; ohrabrenje, poticaj; engleski i francuski je exhortation. Kad je potpisuje nasljednik Apostolskoga Prvaka, naziva se apostolska pobudnica. To je papino pismo vjernicima kojim potiče vjersku djelatnost, pomaže riječima u svladavanju poteškoća, hrabri, skreće pozornost na kakvu opasnost ili lošu posljedicu; spis nižega stupnja od okružnice. Od bl. Pavla VI. pobudnice se objavljuju i kao završni spis pojedine biskupske sinode (pa se takve zovu apostolska poslijesinodna pobudnica). Nosi ime po prvim riječima na izvornom jeziku.

[5] Pastor aeternus (18.7.1870.), predgovor – Denzinger, 3051; Lumen gentium (21.11.1964.), 23.

[6] Kardinal Carlo Caffarra, Solo un cieco può negare che nella Chiesa ci sia grande confusione (14.1.2017.).

[7] Grčki he sýnodos, latinski synŏdus, a na hrvatskom je zadržala izvorni ženski rod pa se kaže sinóda (dok je na srpskom muškoga roda, sìnōd). Izvorno znači sastanak, skupština, zbor, savjetovanje, sastajanje, od grčkoga glagola synodeúō, skupa ići, zajedno putovati. Pridjev od sinoda na latinskom je synodalis. Neki ga uzimaju kao samostalnu usvojenicu u hrvatskom jeziku pa prave pridjev sinodalni. No, pridjev je bolje tvoriti od imenične usvojenice i hrvatskih dometaka. Stoga prednost imaju pridjevi sinodski i sinodni, iz kojih je odmah svakomu vidljivo da se odnose na sinodu. Ta tvorba omogućava razlikovanje onoga što se odnosi na osobu i predmet: sinodski se odnosi na osobu (živo) koja je u vezi sa sinodom: biskup, govornik, izaslanik, izvjestitelj, otac, sudionik, tajnik. A sinodni se odnosi na predmet, pojavu i zbivanje (neživo) vezano uz sinodu ili što pripada sinodi: dnevni red, dvorana, isprava, izvješće, pravila, prostor, radni jezici, radni materijal, rasprava, sjednica, skupština, vremenik, zasjedanje, završna poruka, zvono.

U prijevodima pobudnica na hrvatski pridjev postynodalis prevodi se predmetcima po- i poslije-. Riječ je o dvama standardno ravnopravnim parovima: prije- i poslije- te do- i po-: prijeratni – poslijeratni / doratni – poratni; prijediplomski – poslijediplomski / dodiplomski – podiplomski; prijesinodni – poslijesinodni / dosinodni – posinodni. Neki se parovi više rabe ukrižno: prijeratni – poratni; dodiplomski – poslijediplomski. To u hrvatskom standardnom jeziku još nije čvrsto normirano. Kratkoća je u prilog liku posinodni, a veća jasnoća u prilog liku poslijesinodni, pa sam se odlučio za poslijesinodni.

[8] Kardinal Carlo Caffarra, Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost, portal Vjera i djela (20.10.2015.).

[9] „Se parliamo esplicitamente di comunione ai divorziati risposati – ha riferitom monsignor Forte riportando una battuta di Papa Francesco – questi non sai che casino che ci combinano. Allora non ne parliamo in modo diretto, fai in modo che ci siano le premesse, poi le conclusioni le trarrò io.“ „Tipico di un Gesuita“, ha scherzato il monsignor Forte, attribuendo a quella indicazione una saggezza che ha permesso la maturazione necessaria per giungere alla Amoris laetitia (portal Zona locale, 3.5.2016.).

[10] La gioia del Vangelo (24.11.2013.): Acta Apostolicae Sedis, 105 (2013.) 12, str. 1019–1137.

[11] Rođen u Argentini 18. srpnja 1962., katolički svećenik od 1986., rektor Papinskoga argentinskoga katoličkoga sveučilišta od 2011. Papa Franjo imenovao ga je naslovnim nadbiskupom 13. svibnja 2013., sinodskim otcem Sinode 2014., potpredsjednikom Povjerenstva za sastavljanje Poruke Božjem narodu Sinode 2014., sinodskim otcem Sinode 2015. i članom Povjerenstva za izradbu Zaključnoga izvješća Sinode 2015. Neopovrgnuti medijski napisi pripisuju prinos u sastavljanju pobudnice Evangelii gaudium (koja ga i navodi u bilješki 207) i okružnice Laudato si’.

U članku objavljenom 25. svibnja 2016. vatikanist Sandro Magister pokazuje kako je 12 prijepornih rečenica iz AL, br. 300, 301, 302 i 305 neodoljivo slično rečenicama iz Fernándezovih članaka: El sentido del carácter sacramental y la necesidad de la confirmación, Teología (Buenos Aires), 42 (2005.) 86, str. 27–42, i La dimensión trinitaria de la moral. II. Profundización del aspecto ético a la luz de ‘Deus caritas est’, Teología, 43 (2006.) 89, str. 133–163.

Filozof Michael Pakaluk smatra da je uloga skrivenoga pisca AL zabrinjavajuća (Crux, 17.1.2017.) i pokazuje da je završni odlomak AL 301 bez navođenja izvora preuzet iz: Victor M. Fernandez, Romanos 9-11 : gracia y predestinación, Teologia (Buenos Aires), 32 (1995.) 65, str. 24, te da je pet rečenica u AL 129 na isti način preuzeto iz: Victor Manuel Fernandez, Danza de alegría en el cielo y en la tierra, Revista Criterio, Nº 2268, Diciembre 2001., str. 4.

[12] „Autori koji slijede taj sustav tvrde da odlučujuće i posljednje pravilo djelovanja nije ispravan objektivni poredak, određen naravnim zakonom, koji je sigurnim spoznat iz toga zakona, nego unutarnje svjetlo duše i prosudba svakoga pojedinca, kojom on, postavljen u konkretnu situaciju, spoznaje što mu je činiti. Prema njima, ta posljednja čovjekova odluka nije primjena objektivnoga zakona na pojedinačni slučaj, pazeći i ujedno vodeći računa, prema pravilima razboritosti o posebnim prilikama ‘situacije’, nego neposredno unutarnje svjetlo i prosudba. Ta pak prosudba s obzirom na objektivnu ispravnost, istinu i mjeru, nije, niti smije, niti može biti mjerena prema nekoj objektivnoj normi postavljenoj izvan čovjeka, neovisnoj o njegovu subjektivnom uvjerenju, nego je samoj sebi u potpunosti dostatna. Ti ljudi kažu i uče da svatko treba prosuđivati što treba činiti u toj situaciji, ne prvenstveno prema objektivnim zakonima, nego pomoću onoga zasebnoga unutarnjega svjetla, prema osobnom uvidu u svojoj savjesti, te će se tada lako očuvati i osloboditi od mnogih etičkih sukoba. Mnogo toga što se tvrdi u sustavu te ‘situacijske etike’, protivno je istini i zaključcima zdravoga razuma, pokazuje tragove relativizma i modernizma, i jako odstupa od katoličkoga učenja, predavana stoljećima“ – Naputak Svetoga Oficija od 2. veljače 1956.: Acta Apostolicae Sedis, 48 (1956.), str. 144; Denzinger, br. 3918–3921. Usp. Denzinger, br. 1570, 1571, 2161, 2162, 2471, 4316; sv. Ivan Pavao II., Veritatis splendor (6.8.1993.), br. 52: „Nikad se ne može odabrati vrsta ponašanju koju zabranjuju ćudoredne zapovijedi izražene niječnicama u Starom i Novom Zavjetu: […] Ne ćeš učiniti preljub […]“; Veritatis splendor, br. 56; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1786, 1787 i 1799.

[13] Čini se da je sva zavodljivost u riječima „u pojedinim slučajevima“, jer oni nisu mjerljivo određeni. Stoga oni ne potvrđuju pravilo o nerazrješivosti ženidbenoga veza, nego u stvarnosti prijete postati oblik „katoličke“ „rastave“ ili izvansudbena poništenja valjanoga ženidbenoga veza te ukrjepljenje i odobravanje naknadne nesakramentne, građanske veze.

[14] Kardinal Carlo Caffarra, Solo un cieco può negare che nella Chiesa ci sia grande confusione (14.1.2017.).

[15] Snage su značajke koje komu ili čemu daju prednost pred kim ili čim drugim.

Slabosti su osobine ljudi ili obilježja djelovanja koje otežavaju, stavljaju ih u nepovoljniji položaj.

Prilike su sastojci u okruženju koji se u pothvatu ili djelovanju mogu iskoristiti kao prednost.

Prijetnje su sastojci u okruženju koji mogu prouzročiti nevolje.

U poduzetništvu se takva raščlamba obvezatno primjenjuje u dva slučaja: 1. pri promjeni vodstva, izvršnoga, upravljačkoga ili nadzornoga, kako bi se osigurala stalnost s prethodnim godinama i uspjesima; 2. u razdoblju zastoja (mlitavosti, stagnacije) u radu i napretku organizacije. Kad uspjeh u radu zaostaje (smanjena nazočnost, nedostatak ideja, smanjen osjećaj zajedništva, itd.) vodstvo treba napraviti raščlambu kao vrstu inventara što se čini dobro, a što ne, odnosno što treba zadržati i razvijati, a što mijenjati ili odbaciti. Raščlamba omogućava organizaciji preispitati sebe i svoje okruženje u svrhu razumijevanja prošlih i sadašnjih uspjeha i neuspjeha, s nakanom da se postavi radi daljnjega napretka.

Snage i slabosti su sadašnjost temeljena na prošlosti, a prilike i prijetnje su budućnost temeljena na prošlosti i sadašnjosti. Snage i slabosti su unutarnjega podrijetla, a prilike i prijetnje vanjskoga. Snage i prilike pomažu, a slabosti i prijetnje štete.

Moja je podjela samo načelna, na početno korisne („snage i prilike“) i štetne („slabosti i prijetnje“), a konkretnu i potpunu, u četiri različite skupine, bilo bi dobro da za sebe napravi svako biskupijsko i župno pastoralno vijeće i svaka crkvena skupina koja se bavi obitelju. Raščlamba će biti jača i pouzdanija što se u nju uključi više ljudi. Nakon utvrđenja stanja, slijedi rasprava o tom kako unaprijediti stvar. Zaključci trebaju biti plan djelovanja koji će se redovito pratiti i vrjednovati. Ključne riječi u raspravi su dolazak do zamisli gdje, kada i kako povezati snage s prilikama te kada i kako pretvoriti slabosti u snage.

[16] To podsjeća na zabludu koju je učio jedan hrvatski katekizam, inače vrlo vrijedan u drugim izlaganjima: „Ženidba označuje ženidbeni ugovor, početak braka, a brak označuje stanje koje slijedi nakon ženidbe. […] ženidbeni ugovor, vjenčanje, jest sakrament“ (Franjo Šipušić, Moja vjera: Kateheze za vjersku pouku odraslih, Opatija, 1974., str. 285–286); „Ženidba je ugovor i sakrament; brak je stanje staleških dužnosti: očinstva i majčinstva“ (isto, str. 287). Međutim, sakrament je matrimonium kao takav. Drugi jezici nemaju podjelu na ženidbu i brak, a ona je u hrvatskom posljedica nametanja riječi „brak“ u jugoslavenskom komunističkom poretku od 1946. godine. Vjenčanje je obred slavljenja sakramenta ženidbe, njegovo međusobno primanje i davanje privolom mladenaca pred Crkvom (crkvenim službenikom i svjedocima) i primanjem blagoslova. U hrvatskom građanskom pravu to se zove „sklapanje braka“. Ženidba se ne iscrpljuje u vjenčanju, kao ni krst u krštenju, kao ni sveti red u ređenju, nego je sakrament koji traje, koji se svednevice živi.

[17] Temeljni tekstovi. Katekizam Katoličke Crkve navodi se 14 puta (u bilješkama 66, 67, 82, 83, 85, 87, 104, 276, 277, 285, 286, 289, 343 i 344); brojevi: 957, 958, 1641, 1642, 1654, 1735, 2352, 2358, 2360, 2366 i 2378. Zakonik kanonskoga prava navodi se četiri puta (u bilješkama 71, 72, 81 i 96): kanoni 1055. § 2., 1055. § 1., 1116., 1136. i 1161.–1165.

Sveopći sabori – od 21 održanoga, navodi se samo Drugi vatikanski sabor i to 20 puta: konstitucija Lumen gentium dvaput (bilješke 290 i 379): br. 11 i 49; konstitucija Gaudium et spes 14 puta (bilješke 80, 84, 125, 126, 128, 136, 138, 157, 181, 189, 199, 249, 293 i 369): br. 17, 48, 49, 50 i 51; dekret 3 Apostolicam actuositatem triput (bilješke 367, 368, i 383): br. 4 i 11; izjava Gravissimum educationis jednom (bilješka 301): br. 1.

Crkveni naučitelji navode se 26 puta: sv. Augustin triput (bilješke 131, 307 i 353); sv. Lav Veliki jednom (bilješka 69); sv. Toma Akvinski 19 puta: Knjiga o istini katoličke vjere protiv zabluda nevjernika jednom (bilješka 122), Suma teologije 17 puta (bilješke 108, 110, 111, 115, 116, 127, 129, 130, 135, 140, 141, 144, 145, 172, 341, 342 i 347), Tumačenje Nikomahove etike jednom (bilješka 348); sv. Ivan od Križa jednom (bilješka 253); sv. Robert Belarmin jednom (bilješka 124) i sv. Mala Terezija jednom (bilješka 287).

Pape se navode 160 puta: Pio XI. dvaput (bilješke 117 i 245): okružnica Casti connubii; Pio XII. jednom (bilješka 70): okružnica Mystici Corporis; bl. Pavao VI. dvaput (bilješke 86 i 156): okružnica Humanae vitae; sv. Ivan Pavao II. 57 puta, od toga 31 mjesto iz spisa i 26 iz govora: apostolsko pismo Mulieris dignitatem jednom (bilješka 191), br. 30-31; okružnica Redemptor hominis jednom (bilješka 171), br. 10; okružnica Evangelium vitae jednom (bilješka 155), br. 23; pobudnica Familiaris consortio 21 put (bilješke 8, 64, 74, 99, 113, 118, 121, 176, 214, 223, 258, 323, 324, 329, 330, 339, 377, 380, 385, 389 i 390): brojevi 4, 9, 11, 12, 13, 14, 18, 21, 27, 33, 34, 38, 44, 49, 57, 83 i 84; pobudnica Reconciliatio et paenitentia jednom (bilješka 344), br. 17; pobudnica Christifideles laici dvaput (bilješke 372 i 373), br. 40; pobudnica Vita consecrata jednom (bilješka 375), br. 42; pisma (bilješke 182 i 364): dva pisma; propovijedi triput (bilješke 6, 7 i 381): 2 propovijedi; govori na općim audijencijama 23 puta (bilješke 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 158, 159, 160, 161, 162, 166, 168, 169, 170, 174, 183, 184, 190, 242 i 246): iz 14 kateheza; ostali govori jednom (bilješka 215); Benedikt XVI. 10 puta: od toga okružnica Deus caritas est devet puta (bilješke 105, 142, 143, 163, 164, 175, 207, 370 i 371) i jedan govor (bilješka 333); Franjo 88 puta (bilješke 3, 4, 14, 37, 42, 43, 50, 51, 52, 53, 68, 77, 98, 100, 109, 112, 119, 120, 123, 132, 134, 177, 178, 179, 180, 185, 186, 187, 192, 193, 194, 195, 197, 198, 203, 205, 206, 209, 210, 212, 213, 217, 218, 219, 220, 221, 222, 224, 243, 257, 261, 264, 265, 268, 269, 270, 275, 281, 283, 284, 291, 292, 294, 295, 297, 298, 304, 305, 308, 325, 326, 325, 326, 336, 349, 351, 352, 355, 356, 357, 358, 359, 360, 361, 362, 363, 366, 384 i 386).

Rimska kurija navodi se osam puta: Zbor za učenje vjere: Donum vitae jednom (bilješka 88), Papinska vijeća sedam puta (bilješke 23, 25, 26, 97, 173 345 i 391): pet spisa.

Međunarodno teološko povjerenstvo dvaput (350 i 365): dva spisa.

Biskupska sinoda 133 puta i to samo zadnje dvije: Biskupska sinoda 2014. 53 puta: Izvješće 52 puta (bilješke: 1, 9, 12, 16, 18, 22, 28, 30, 48, 54, 55, 56, 59, 61, 62, 65, 73, 90, 91, 92, 94, 95, 101, 225, 226, 229, 230, 231, 237, 238, 251, 252, 254, 259, 260, 262, 263, 267, 311, 312, 313, 314, 315, 316, 317, 318, 321, 322, 328, 331, 332, 354): br. 2, 5, 6, 8, 10, 11, 12, 14, 16, 17, 18, 19, 21, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 30, 31, 32, 33, 34, 38, 39, 40, 41 , 42, 43, 44, 45, 47, 48, 50, 51, 57, 58, 60 i 61; Poruka jednom (17). Biskupska sinoda 2015. navodi se 80 puta: Zaključno izvješće 80 puta (bilješke: 2, 11, 13, 15, 19, 20, 24, 27, 29, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 40, 41, 44, 45, 46, 47, 57, 58, 60, 63, 75, 76, 78, 79, 89, 93, 102, 103, 165, 196, 201, 202, 208, 211, 216, 227, 228, 232, 233, 234, 235, 236, 247, 248, 250, 255, 256, 266, 271, 272, 273, 274, 278, 279, 280, 282, 296, 299, 300, 302, 306, 309, 310, 319, 320, 327, 334, 335, 337, 338, 340, 346, 374, 376 i 388): br. 3, 5, 7, 8, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 28, 29, 33, 38, 41, 43, 47, 49-50, 51, 52, 53-54, 56, 58, 59, 63, 64, 65, 67, 68, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 80, 81, 82, 84, 85, 86, 87, 88, 89 i 93. Iz sinodnoga izvješća iz 2014. u AL se spominje 40 od 62 točke, tj. 65 %, a iz završenoga sinodnoga izvješća 2015. u AL je spomenuto 58 točaka od njih 94, to jest 62 %.

Biskupske konferencije navode se deset puta: argentinska (bilješka 38), australska (188), čileanska (137), kenijska (244), kolumbijska (49), korejska (21), latinskoamerička (200), meksička (39), španjolska (10) i talijanska (239).

Ostali katolički autori navode se osam puta: bl. Jordan Saski (bilješka 288), Aleksandar Haleški (167), sv. Ignacije Lolojski triput (106, 240 i 241), Antonin-Gilbert Sertillanges (139), Gabriel Marcel (387) i Josef Pieper (154).

Pjesnici triput: Mario Benedetti (bilješka 204), Jorge Luis Borges (5) i Octavio Paz (107).

Nekatolički autori triput: Erich Fromm (bilješka 303), Dietrich Bonhoeffer (382) i Martin Luther King (114).

[18] Jedini izglasani i mjerodavni tekst Drugoga vatikanskoga sabora je latinski, a rečenica u Gaudium et spes, br. 51, glasi: „Ubi autem intima vita coniugalis abrumpitur, bonum fidei non raro in discrimen vocari et bonum prolis pessumdari possunt.“

[19] „Vlastito dostojanstvo svake osobe mora se uvijek poštivati u riječima, u djelima i u zakonodavstvima. Ipak dužna reakcija na nepravde koje se nanose homoseksualnim osobama ne može nikako dovesti do tvrdnje da homoseksualno stanje nije neuredno. Kad bi se takva tvrdnja prihvatila, dosljedno tomu bila bi prihvaćena i homoseksualna aktivnost kao dobra.“

[20] Kardinal Joseph Ratzinger, Sol zemlje : kršćanstvo i Katolička Crkva na prijelazu tisućljeća, razgovor s Peterom Seewaldom, Zagreb: Mozaik knjiga, 1997., str. 206.

[21] O razvojbi značenja između riječi nauk i nauka v. portal Vjera i djela, Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crkvi, bilješka 5 (15.10.2015.).

[22] Acta Apostolicae Sedis, 81 (1989.), str. 104–105.

[23] Acta Apostolicae Sedis, 90 (1998.), str. 460.

[24] Acta Apostolicae Sedis, 90 (1998.), str. 544–551.

[25] Fallō, fallere, fefélli, falsum znači učiniti da što padne, poklizne (obećanje, obveza, prisega), varati, prevariti, obmanuti, iznevjeriti, povrijediti, prestupiti, pogaziti (vjeru), poremetiti. Od toga je glagola uzet pasivni infinitiv fallī (biti prevaren), dodan mu je niječni predmetak in- i dometak -bilis za mogućnost, sposobnost, prikladnost, pa se dobio pridjev in-falli-bilis: onaj koji ne može prevariti. Tako je infallibilis neprevarljiv, nepodložan zabludi; izraz je primjenjiv na području znanja, želje ili težnje, i nije sličnoznačnica s impeccabilis (negrješiv), a još manje s impeccatus (bezgrješan).

Infallibilitas je neprevarljivost u znanju, želji ili težnji za čim. Prema dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus od 18. srpnja 1870. (Denzinger, br. 3074), Rimski se biskup, kad govori sa stolice [ex cathedra], tj. kad obavlja službu pastira i učitelja svih kršćana i svojim vrhovnim apostolskim ugledom određuje učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva odlikuje neprevarljivošću, pa je ono što tada odredi nepromjenjivo po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. U kanonu 749 § 1 iz 1983. godine umjesto ,kad govori sa stolice’ stoji ,snagom svoje službe’, a umjesto da se odlikuje neprevarljivošću, određuje se da je ,neprevarljiv u naučavanju kad kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjernika, komu je utvrđivati braću u vjeri, određujućim činom proglašava da se treba držati neke nauke o vjeri ili ćudoređu’. „Neprevarljivost ne jamči da je papinska definicija razborita, mudra ili dobro pogođena u vremenu. Ona ne jamči da su razlozi koji se navode u prilog definicije uvjerljivi pa čak ni točni. Odlika neprevarljivosti jamči samo da je ono što je određeno – istina. Katolička nauka smatra da se papina neprevarljivost događa po Božjoj pomoći, a ne po nadahnuću. To znači da do papine neprevarljivosti ne dolazi zato jer on prima neku vrstu nadnaravnoga prosvjetljenja ili ima viđenja ili neke osobne darove za uvid ili zor koji nisu dani drugima. Papina neprevarljivost zbiva se kroz Božju providnost nad Crkvom, što znači da papa mora poduzeti sva ljudski raspoloživa sredstva da otkrije istinu i dužan je odvagnuti razboritost posezanja za definicijom“ (John Quinn, The Reform of the Papacy: The Costly Call to Christian Unity, Ut Unum Sint: Studies on Papal Primacy, New York: Crossroad, 1999., str. 49–51).

Zakonik kanonskoga prava određuje: „Nijedno se učenje ne može smatrati nezabludivo proglašenim, osim ako se to očito utvrdi“ (kanon 749., § 3.). AL ništa ne proglašava nezabludivim učenjem.

[26] Kardinal Joseph Ratzinger, Bog i svijet : vjera i život u našem vremenu, razgovor s Peterom Seewaldom, Zagreb: Mozaik knjiga, 2003.

[27] Benedikt XVI., Svjetlo svijeta, razgovor s Peterom Seewaldom, Split: Verbum, 2010., str. 19 i 21.

[28] Kardinal Gerhard Ludwig Müller, Crkva nije filozofski klub, Službeni vjesnik biskupijâ mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske, br. 1/16, str. 25.

[29] Kardinal Gerhard Ludwig Müller, ¿Qué podemos esperar de la familia? (predavanje u Oviedu 4. svibnja 2016.: video, tekst); Što možemo očekivati od obitelji?, Službeni vjesnik biskupijâ mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske, br. 3/16, točka 3.1., str. 267–268.

[30] Engleski; francuski; poljski; hrvatski prijevod. Potpisnici su: Jose Tomas Alvarado, Scott Anthony Armstrong, Claude Barthe, Ray Blake, Louis-Marie de Blignieres, Philip Blosser, Ignacio Barreiro Carambula, Thomas Crean, Albert-Marie Crignion, Robert de Mattei, Cyrille Dounot, Neil Feguson, Alan Fimister, Luke Gormally, Carlos Augusto Casanova Guerra, Brian W. Harrison, Simon Henry, John Hunwicke, Peter A. Kwasniewski, John R.T. Lamont, Serafino M. Lanzetta, Anthony McCarthy, Stephen Morgan, Alfredo Morselli, Richard A. Munkelt, Aidan Nichols, Robert Nortz, John Osman, Christopher D. Owens, David Palmer, Paolo Pasqualucci, Claudio Pierantoni, Anthony Pillari, Enrico Maria Radaelli, John C. Rao, Reginald-Marie Rivoire, Giovanni Scalese, Joseph Shaw, Anna M. Silvas, Michael G. Sirilla, Thomas Stark, Glen Tattersall, Giovanni Turco, Edmund Waldstein i Nicholas Warembourg.

[31] Bogoslovne cenzure izražavaju niječan sud o kojem mišljenju, izrazu ili učenju. V. Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., pregled H 3 bc, str. 1164–1165; Sisto Cartechini, Dall’opinione al domma : valore delle note teologiche, Roma: La Civiltà Cattolica, 1953.; Joseph Sollier, Theological Censures, The Catholic Encyclopedia, 3, New York, 1908. Bogoslovne se cenzure ustaljeno, kao i imena biljnih i životinjskih vrsta i dijagnoze bolesti, izriču na latinskom, ali su ovdje prevedene radi lakšega razumijevanja i to: aequivoca – raznoznačna, ambigua – dvoznačna, anxia – tjeskobna, blasphema – bogohulna, captiosa – zavodljiva, derogans praxi et disciplinae Ecclesiae – dokida crkveno postupanje i stegu, dubia – dvojbena, erronea in fide – vjerozabludna (pogrješna u vjeri), falsa – neistinita, haeretica – krivovjerna, impia – bezbožna, male sonans – zlozvučna, obscura – maglovita, perniciosa – pogubna, perversa – izopačena, piarum aurium offensiva – uvrjedljiva pobožnim ušima, praesumptuosa – nedokazana (preuzetna), prava – opaka, sacrae Scripturae contraria – suprotna Svetomu Pismu, scandalosa – sablažnjiva, suspensiva gravis resolutionis – obustavna prema ozbiljnoj raščlambi, temeraria – lakomislena (nepromišljena, neoprezna).

[32] Cenzurirane su rečenice u točkama 83, 156, 159, 295, 296, 297, 298, 299, 300, 301, 303, 304, 305, 308, 311. Statistički, riječ je o 1,6 % prokazanih rečenica i 4,6 % odlomaka u odnosu na cijeli AL.

[33] Error je zabluda, neispravno mišljenje o čemu, tumaranje, lutanje, promašaj, pogrješka, skretanje s pravoga puta, odstup od mudrosti, običaja ili točnosti; erroneus je pogrješan, a inerrans koji ne tumara. Inerrabilis je nezabludiv; i latinski i hrvatski pridjev sličnoznačnice su za infallibilis (neprevarljiv) koji ima nešto šire značenje od izbjegavanja zablude. Za Papu, kad proglašava nešto istinom vjere, primjerenije je reći da je neprevarljiv, a za sadržaj onoga što je proglasio da to, kao ni Sveto Pismo, u sebi ne može sadržavati zabludu, da je nezabludivo: „Knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetom Pismu“ (Dei verbum, 18.11.1965., br. 11). U pravnoj i teološkoj znanosti vrijedi načelo koje je uobličio papa Inocent III. (1198.–1216.): „Odobrava se pogrješku/zabludu kojoj se ne opire, i zatire se istinu koju se ne brani“ (Decretum Gratiani, distinctio 83, caput 3, error: „Error cui non resistitur, approbatur, et veritas quae non defenditur, opprimitur“).

[34] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II-II, 33. pitanje, 4. članak, Odgovor na drugi razlog: „ubi immineret periculum fidei, etiam publice essent praelati a subditis arguendi“ i Suma teologije, II-II, 33. pitanje, 7. članak, Odgovaram: „talia [publica] peccata sunt publice arguenda, secundum illud apostoli, I ad Tim. V, [20] peccantem coram omnibus argue, ut ceteri timorem habeant; quod intelligitur de peccatis publicis, ut Augustinus dicit.“

[35] Zakonik kanonskoga prava, kanon 212. § 3.: „Pravo je Kristovih vjernika, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, očitovati svetim pastirima svoje mnijenje o onom što je za dobrobit Crkve i, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti ga i drugim Kristovim vjernicima.“ Isto određuje i kanon 15. § 3. Zakonika kanona Istočnih Crkava.

[36] Talijanski, engleski, francuski, njemački, portugalski.

[37] Claudio Pierantoni. The Arian crisis and the current controversy about Amoris laetitia: a parallel, Aemaet (Rheda-Wiedenbrück), 5 (2016.) 2, str. 250–278.

[38] Potpisnici pisma potpore kardinalima su: Ignacio Barreiro Carambula, Claude Barthe, Robert Beddard, Carlos Augusto Casanova Guerra, Salvatore J. Ciresi, Cyrille Dounot, Luke Gormally, Nicholas L. Gregoris, Brian W. Harrison, Peter A. Kwasniewski, Stephen Morgan, Alfredo Morselli, Richard A. Munkelt, John Osman, Paolo Pasqualucci, Claudio Pierantoni, John C. Rao, Nicholas Richardson, John Saward, Joseph Shaw, Anna M. Silvas, Michael G. Sirilla, Thomas Stark, Glen Tattersall, Peter M. J. Stravinskas, David Watt.

[39] Engleski izvornik, francuski prijevod. Potpisnici su: Richard William Smith, Frederick Henry, Gregory John Bittman, Gerard Pettipas, Mark Hagemoen i Paul Terrio.

[40] Ratko Perić, Podsjetnik ispovjednicima, Crkva na kamenu (Mostar), br. 11/2016., str. 30–32; Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 3/16, str. 285–286.

[41] Višebračnik (poligamist) je osoba koja sklopi brak s više osoba suprotnoga spola; tko istodobno ima više supružnika, počinitelj kaznenoga djela višebračnosti. Višebračnost (poligamija) pojava je da jedan supružnik ima više od jednoga supružnika; ženidba jednoga muškarca s više žena ili jedne žene s više muškaraca; oprječno jednobračnosti (monogamiji). Višebračnost je zajednički nazivnik za višeženstvo (poliginiju, kad muškarac ima više žena) i višemuštvo (poliandriju, kad žena ima više muževa).

[42] Cardinal Napier: „If Westerns in irregular situations can receive Communion, are we to tell our polygamists & other ‘misfits’ that they too are allowed?“

[43] Sadašnji svazijski kralj Mswati III. ima 13 žena. Sadašnji južnoafrički predsjednik Jacob Zuma ima šest žena. Katolička vjera osuđuje takvo postupanje. To nije samo oblik institucionalizirana preljuba, nego i duboko šteti ženinu dostojanstvu. Višebračnici ne mogu primati svetu Pričest, a takvi koji se žele krstiti, moraju najprije odustati od više supružnika. Godine 2004. u Senegalu je 47 % muškaraca u braku bilo oženjeno s više žena.

[44] Istruzioni per la lettura dell’esortazione postsinodale “Amoris lætitia” (5.5.2016.), Instructions for reading the post-synodal exhortation “Amoris Lætitia”; Instructions pour la lecture de l’exhortation post-synodale “Amoris lætitia”; Instrucciones para la lectura de la exhortación post-sinodal “Amoris lætitia”. Sljedeći odlomci nadahnuti su Bellonovim mislima.

[45] Sv. Ivan XXIII., Govor Gaudet Mater Ecclesia prigodom otvaranja Sabora (11.10.1962.): Acta Apostolicae Sedis, 54 (1962.), str. 791–792.; hrvatski prijevod: Vjesnik Đakovačke biskupije, XV (1962.) 11, str. 157. Navod preuzima sv. Ivan Pavao II. u Veritatis splendor (6.8.1993.) u bilješki 100, kao potkrjepu tvrdnji u br. 53: „Za sveopća i stalna načela valja tražiti i nalaziti izričaj prilagodljiv različitim kulturnim kontekstima, sposobniji da neprekidno izražava njihovu povijesnu aktualnost, kako bi se putem njih istina vjerodostojno shvaćala i tumačila. Ta istina ćudorednoga zakona – kao i istina ‘pologa vjere’ – razvija se kroz stoljeća: načela koja je izražavaju ostaju valjana u svojoj biti, ali ih crkveno Učiteljstvo mora utvrditi i odrediti ‘istim smislom i istim riječima’ prema povijesnim okolnostima. Odluci Učiteljstva prethodi i prati je napor čitanja i izricanja svojstven razumijevanju vjernikâ i teološkomu istraživanju.“

[46] Sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Izaiji 6, 3, u: Patrologia graeca, svezak 56, stupac 139.

Benedikt XVI.brak Carlo Caffarra confusio Gerhard Ludwig Müller Joachim Meisner Joseph Ratzinger ljubav u obitelji obitelj papa Franjo pristup Pričesti rastava braka rastavljeni-pa-ponovovjenčani Ratko Perić Raymond Leo Burke sakrament Euharistije sakrament pokore sakrament ženidbe sv. Ivan Pavao II.sv. Ivan XXIII.sv. Toma Akvinski svetost ženidbe utvrđenje ništavosti ženidbe Veritatis splendor Víctor Manuel Tucho Fernández Walter Brandmüller Zbor za učenje vjere ženidba ženidbena jednost ženidbena ljubav ženidbena nerazrješivost