Razgovor ugodni s ateistom
Silva Ducis, ugodan kafić na Paradeu u ‘s-Hertogenboschu, poprijeko nasuprot stolnoj crkvi sv. Ivana, sunčana popodneva. Evo nas: Ivo, razumski sveznalica, čovjek čestit, a istovremeno i neotesan. Vjeruje da je Biblija bajka, da se vjera ne temelji ni na čemu. Najradije provodi vrijeme slušajući blues. Sjeo sam pokraj njega. Johan pije kavu; ispred mene je prekrasno trapističko dvostruko [pivo drugoga vrenja s finim začinima].
Rob: U tvoje zdravlje! Za Boga i za dobro pivo!
Ivo (cereći se, kuckajući šalicom kave o moju čašu): Rado bih pio za pivo, ali ne miješajmo Boga u to. Imaj na umu da nije On skuhao ovo trapističko pivo. Možda redovnici, ali ne i sam Naš Dragi Gospodin.
Rob: Zapravo jest, na neki način. Uostalom, On je stvorio ječam i vodu, pa čak i pivara koji je smislio recept. Bez Boga ne bi bilo ni piva, ni kafića, ni razgovora između nas dvojice.
Ivo: Ha-ha, to je stvarno domišljat način da se Bogu potajno pripiše zasluga za sve. Vjerojatno ćeš reći: da nema Boga, ne bi bilo ni ateista.
Rob: To je istina. Stvarno to mislim. Gle, činjenica da se nazivaš ateistom znači da svoje određenje temeljiš na nečemu što poričeš. Osim zamisli o Bogu, u što onda ne bi vjerovao?
Ivo: Pa, mogao bih se jednostavno nazvati slobodnomislećim. Činjenica ostaje: ne vidim ni trunke dokaza za opstojnost boštva. Svijet oko nas djeluje vrhunski bez nadnaravnih pretpostavki.
Rob: Djeluje li svijet doista vrhunski? Gledaš na ovu stvarnost i vidiš samo stroj koji radi?
Ivo: Vidim prekrasan svemir pun prirodnih zakona. Ne stroj, nego golemu kozmičku međuigru uzroka i posljedice. Nema naznake da postoji redatelj ili lutkar iza kulisa koji vuče konce.
Rob: Ali i igra ima pravila. A pravila pretpostavljaju stvoritelja ili barem sudca. Zakoni prirode koje hvališ – sila teža, brzina svjetlosti, što god ti padne na pamet – izvanredno su dosljedni, kao da ih je netko čestito namjestio.
Ivo (s kiselim osmijehom): Kao besprijekoran švicarski sat, zar ne? Čuj, imali smo znanstvenike kao Newtona i Darwina koji su nam pokazali da ti ne treba nadnaravna ruka da bi uveo red u kaos.
Rob: Red iz kaosa, kažeš? Kakva čudesna slučajnost! Navodiš Bibliju. Pa, gotovo: „Neka bude svjetlost!“ – i bȋ svjetlost. Samo što kažeš da se svjetlost upalila sama od sebe, bez da je itko stisnuo prekidač. Inače, Newton je bio vjerujući čovjek.
Ivo: Znanost pokazuje da složenost može nastati iz jednostavnosti. Evolucija, primjerice, objašnjava kako se život razvio; ne zahtijeva božansko uplitanje.
Rob: Nikada nisam rekao ni jednu lošu riječ o pravoj znanosti. Naprotiv, divim joj se. Dobar detektiv zna čitati tragove. Svaki pravi znanstvenik je poput detektiva koji otkriva kako je zločin počinjen ili, u ovom slučaju, što je svemu prethodilo. Ali čak i najbolji detektiv odgovara samo na pitanje kako se nešto dogodilo, ne nužno zašto.
Ivo (namršti se): „Zašto?“ Misliš li na uzrok našega postojanja? Možda bismo trebali prihvatiti slučajnost kao odgovor. Ne zadovoljavajući, ali pošten.
Rob: Slučajnost kao konačno objašnjenje? To ja nazivam bajkom. Ti moju vjeru nazivaš bajkom, ali vjeruješ da je najveće remek-djelo – svemir i sâm život – nastalo slučajno. To je kao da misliš da je došlo do rasprsnuća u tiskarskom stroju i da su leteća slova slučajno stvorila uzbudljivu priču.
Ivo: Pa, ne bih to tako rekao… Na djelu je prirodni probir, ne samo slijepo grabljenje kutija sa slovima. Ali u redu, razumijem kamo smjeraš: ti vidiš namjeru tamo gdje ja vidim slučaj.
Rob: Da. Vidim namjeru, naum, priču. Za mene je svijet poput knjige pune značenja, a knjiga upućuje na njezina tvorca.
Ivo: Zanimljiva slika, ali ako je svijet knjiga, nije li to prilično kaotična priča? Neka poglavlja su doista jeziva.
Rob: I tu se dotičemo osjetljiva poglavlja: zla u svijetu, patnje, svih tih užasa. U pravu si, to je najteži dio naše priče.
Ivo: Doista. To me uvijek muči: ako postoji svemogući i dobri Bog, zašto ima toliko patnje? Ratovi, bolesti, nedužni ljudi koji pate. Čini se da je to snažan pokazatelj protiv stvoritelja puna ljubavi.
Rob (zamišljeno zureći u tamnosmeđe pivo): To je doista mučno pitanje. Svaki vjernik bori se s njim, pa tako i ja. Ali dopusti mi da podijelim jednu misao s tobom: mi te stvari nazivamo „zlom“ i „patnjom“ – drugim riječima, prepoznajemo ih kao stvari koje ne bi trebale postojati.
Ivo: Naravno, jer su loša za svjesna bića poput nas. To je ljudski vrijednosni sud.
Rob: Ali zašto toliko snažno osjećamo da to nije ispravno? Ako je svijet čista priroda – samo tvar, nesvrstana i ravnodušna – zašto bismo se osjećali ogorčeno zbog nepravde? Kamenu ne smeta što se drugi kamen kotrlja nizbrdo. Tigar ne osjeća samoprijekor kad napadne jelena. Samo mi ljudi vičemo: „To se ne smije!“ Kao da postoji neki viši ćudoredni zakonik koji je prekršen.
Ivo: Kao misleća bića razvili smo empatiju i razum – shvaćanje da trebamo jedni druge. Ćudoređe je društveni dogovor, nadahnut evolucijom, jer je suradnja korisna. Za to ti ne treba sveobuhvatni, svemirski sudac.
Rob: Sigurno, suradnja je korisna. Ali ljudi često hvale ćudoredne postupke koji nisu korisni za njih same. A mi ne odobravamo postupke čak i kada počinitelji prođu nekažnjeno. Ponekad se stvarno osjeća kao da postoji nevidljivi sudac koji zviždi zbog prekršaja, čak i kada nema gledatelja.
Ivo: Misliš na savjest? To je nešto što naši mozgovi proizvode, oblikovano milijunima godina evolucije.
Rob: Možda. Ali zašto se divimo nekomu tko čini pravu stvar protiv vlastita interesa? I zašto nam se gadi okrutnost, čak i ako okrutni ostane jak i pobijedi? U prirodi vrijedi pravo jačega, preživljava najsposobniji. Ali nešto u nama vrišti da dobro i zlo doista postoje, ne samo kao prednost ili pogodnost ugovora o zajedničkom življenju.
Ivo: Ipak, problem ostaje: ako postoji dobri Bog koji mrzi sve zlo, zašto ga se ne dohvati? Zašto dopušta toliko bijede kroz povijest?
Rob: Da, to je veliko pitanje. Možda – tako to sebi zamišljam – zato što Bog nije htio lutkarsko kazalište. Stvorio je bića s vlastitom voljom koja mogu birati dobro… ili zlo. Sloboda je rizičan dar. Djetetu možeš dati kutiju flomastera da lijepo crta, ali može ih koristiti i da šara po tapetama.
Ivo: Ali ako to dijete tada zapali požar, zar se ne bi umiješao?
Rob: Bog se umiješao, rekao bi katolik, time što je u odlučujućem trenutku sâm stupio na poprište u Isusovoj osobi. Ne da nam oduzme slobodnu volju, nego da nam pokaže konačno Dobro, čak i usred našega zla.
Ivo: To zvuči lijepo, ali u međuvremenu svijet je još uvijek hrpa jada.
Rob: Bez daljnjega. Kršćanska priča kaže kako je bitka još uvijek u tijeku. Zlo je poput pobunjenika: prisutno, ali nije zakonito. Ja to vidim ovako: nešto nazivamo zlim upravo zato što imamo osjećaj boljega svijeta, svojevrsnoga izgubljenoga raja u pozadini, nasuprot kojemu se ističe zlo.
Ivo: Ne misliš li da čovječanstvu pripisuješ puno intuitivnih sjećanja na raj?
Rob: Možda da. Ali razmisli o vlastitom ogorčenju. Ne vjeruješ u nebo, a ipak osjećaš da nešto nije u redu sa svijetom. Kao da je nešto što je nekad bilo cijelo – sada slomljeno i treba ponovo zacijeliti. Taj osjećaj podjednako imaju i vjernici i nevjernici. Čudno, zar ne? Čežnja za domom za koji tvrdiš da nikada nije postojao.
Ivo (šuti, zuri u svoju kavu): Hmm. Nisam na to tako gledao. Mi doista osjećamo da bi svijet trebao biti bolji nego što jest.
Rob: Upravo tako. Ta ćudoredna čežnja je iskonski predosjećaj, nagovještaj. Baš kao divna slika s ružnom mrljom: ta mrlja nam smeta jer je ostatak slike očito namijenjen da bude lijep.
Ivo: Dobra poredba. Ali ne misliš li da možda previše čitaš o tome? Puno koristiš slikoviti govor i poeziju kako bi objasnio nešto za što jednostavno nema dokaza.
Rob: Ali istina možda ima pjesničko srce. Zahtijevaš čvrste dokaze, konkretne činjenice. To je važno, ali nije sve. Misliš li da ne postoji ništa što ne možeš ispitati pod sitnozorom, a da i dalje zaista postoji? Značenje blues-pjesme ne možeš dokažeš mikroskopom, a ona ipak ima značenje.
Ivo: Skrećemo s puta. Razumijem kamo smjeraš: znanost je ograničena na ono što se može izmjeriti. Ali ono što se može izmjeriti je sve što pouzdano znamo.
Rob: Jesmo li toliko sigurni? Čak je i povjerenje u vlastito razmišljanje u konačnici skok u nepoznato. Ako je naše razmišljanje samo kemijski tijek u našem mozgu, zašto bi nas ikada doveo do istine? Vjerujemo da posvuda vrijedi logika, da su dva i dva svagda i uvijek četiri. To zapravo zahtijeva malo vjere: povjerenje da je svemir razuman i razumljiv.
Ivo: Ali to je upravo ono što znanost pronalazi: razuman, dosljedan svemir. To ne zahtijeva vjeru; mi to jednostavno vidimo.
Rob: Vidimo to, da, ali mogli smo jednako tako živjeti u kaotičnom svemiru bez reda. Kao da se naš razum, poput ključa, savršeno uklapa u bravu stvarnosti. To ne nazivam slučajnošću, nego čudesnim usklađivanjem između naše pameti i razumna stvaranja.
Ivo: Ili smo jednostavno evoluirali da prepoznajemo obrasce u svemiru koji iza sebe nemaju stvarno značenje, a zatim te iluzije nazivamo „razumom“ ili „redom“.
Rob: Sad zvučiš gotovo kao čovjek u ludnici koji tvrdi da je sve urota protiv njega. On svuda vidi obrasce koji ne postoje i odbacuje svako drugo objašnjenje. Nemoj me krivo shvatiti, ne želim te uvrijediti – vrlo si razuman – ali preuzak pogled može nas jednako lako zatvoriti kao i ludilo.
Ivo (ogorčeno): Čekaj malo, jesam li dobro čuo? Uspoređuješ moj ateizam s ludilom?
Rob: Nimalo. Samo kažem: netko tko vjeruje samo u ono što može dokazati u svojoj maloj sobici zagrađuje prozore. Možda je sve u redu unutar ta četiri zida, ali svježi zrak više ne ulazi. Malo otvorenosti prema nepoznatom ne može naštetiti.
Ivo: I ja sam zadivljen, znaš. Kad pogledam zvjezdano nebo, osjećam se dijelom nečega velikoga. Ali ništa mi ne govori da je to „veliko“ – biće ili da ima svrhu. Svemir je blistav, čak i bez Boga.
Rob: Zvjezdano nebo je blistavo, slažemo se oko toga. Samo, ja u njemu mogu vidjeti umjetničko djelo, gdje ti vidiš samo boju i platno. Pruža mi i utjehu i radost u tom svjetlucavom svemiru čitati Stvoriteljev potpis.
Ivo: Utjehu, da. Mislim da se tu rađa puno religije: ljudi traže utjehu u zamisli da ih Netko pazi, da će na kraju sve biti u redu, da patnja ima smisla… Emocionalno razumljivo. Ali je li to istina? To ostaje moj kamen spoticanja.
Rob (tiho): Razumijem to. Iskreno želiš znati je li to istina. I ja. Razlikujemo se samo u onome što smatramo uvjerljivim. Ti odbacuješ sve što ne možeš dokazati; ja prihvaćam da se neke velike istine ne mogu ispitati pod mikroskopom.
Ivo: Kao i postojanje Boga.
Rob: Upravo tako. Ako Bog postoji, On je izvor svega. Traženje Boga kroz dalekozor je kao da lik u romanu pokušava pronaći pisca proučavajući povećalom slova na stranici. Pisca doslovno ne ćeš pronaći između redaka, osim ako se nije predstavio kao lik. Kršćani vjeruju da se to dogodilo, ali to bi moglo biti previše za ovo popodne.
Ivo: Lijepa usporedba, moram priznati. Iako kao lik još nisam uvjeren da postoji Stvaratelj.
Rob: Ti ste težak sumnjičavac, prijatelju, i to mogu cijeniti. Držiš me na oprezu.
Ivo: Reci mi iskreno, biskupe, jesi li ikada sumnjao? Zvučiš tako samouvjereno, a ostaješ tako veseo, gotovo ti zavidim. Ali zar nikad nisi imao trenutke kada si mislio: što ako je sve to maštanje?
Rob (zamišljeno gledajući naprijed): Zapravo više ne. Sve više i više otkrivam da je vjerodostojno. Ipak, treba stalno koristiti zdrav razum. Ja sam samo čovjek, nisam svetac. Ali svaki put kad bih skoro potonuo u besmislenost, dogodilo bi se nešto malo – šala prijatelja, cvrkut ptica ujutro ili običan miris slanine za doručkom – to me podsjetilo na jednostavno čudo postojanja. Tada sam opet shvatio: unatoč svoj bijedi, toliko je toga lijepoga, što ne mora postojati, a ipak postoji. Za mene, sve to u konačnici upućuje na Nekoga; da, s velikim „N“.
Ivo: Drevna izrjeka: „Mora postojati više između neba i zemlje.“ Shakespeare se već toga dotaknuo.
Rob: Upravo tako. Nazovi to nadom, nazovi to vjerom. Za mene je to kao povratak doma s istinom koja sve to vrijeme tiho šaputala u meni. Nisam se toga sâm sjetio. Uvijek je bila tu i ja sam je otkrio. I ne vidim svoju vjeru kao kraj svih pitanja, nego kao pustolovni put pun paradoksa i tajni. Kao svjetiljka koja dovoljno svijetli da se vidi put, ali ostavlja daljinu u tami, tako da svaki zavoj ostaje iznenađenje.
Ivo: Gotovo od toga praviš pjesmu, biskupe. Unatoč svoj sumnjičavosti, vidim nešto lijepo u tome.
Rob: Pa volio bih na kraju da ne vidiš samo ljepotu, nego da jednoga dana okusiš i istinu toga. Ali to je put kojim svatko mora ići sâm za sebe.
Ivo: Možda, jednoga dana. Za sada bih se radije držao sigurnosti činjenica i logike. Ipak… moram priznati da si mi večeras dao povoda za razmišljanje.
Rob: I ti meni! Podsjećaš me da vjera nije nešto što se podrazumijeva i da se o njoj treba stalno iznova promišljati. U to ime ću popiti.
Ivo: Dobro, idemo još jednu rundu. Onda samo za prijateljstvo?
Rob: Za prijateljstvo. I za istinu. Živio! Ostavit ću ti jedno mjesto u klupi, za svaki slučaj.
Ivo (smijući se): Uvijek taj posljednji poziv! Ne odustaješ, hȁ?
Rob: Nikada. Previše se isplati! Jednoga bi dana mogao doći do radosna otkrića kako svemir nije niz slučajnosti, nego nebeska priča. Kad se to dogodi, častit ću te pivom.
Ivo: Vidjet ćemo, prijatelju. Do tada, ostat ću tvoj kritički protivnik. Usput, sa zadovoljstvom.
Rob: I ja, tvoj paradoksni sugovornik. Također sa zadovoljstvom.
