Različiti su dari, a isti Duh

3


Duboko želimo vjerovati da je u Crkvi Kristovoj Duh Božji nazočan i djelatan. Čini je živom, duhovnom, Bogu milom, Kristovom. A Božja ljubav i Božji darovi uvijek nadmašuju i naša očekivanja i naše zasluge. Crkva naučava da je Božji Duh nazočan i u svakom kršćaninu snagom sakramenata inicijacije (krsta, potvrde i euharistije). A Duha ne želimo trnuti niti omalovažavati njegove darove. U tome je smislu zacijelo i Drugi vatikanski sabor htio ponovno otkriti pomalo zapretano blago kršćanskog nauka koji vrjednuje svakog vjernika u njegovu daru kojim ga Duh obdaruje. Tako je bilo i u vremenu apostola. Da se podsjetimo:

Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. 

A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega! (1Kor 12,4-11.27-31).

Toliko Pavao. U ono prvo vrijeme bilo je, dakle, u zajednici puno različitih darova Duha Svetoga koji su se iskazivali u životu kršćanske zajednice. Možda za nas pomalo neobični, možda višeznačni, ali darovi Duha Svetoga! To su: mudrost, spoznanje, vjera, čudotvorstva, prorokovanje, razlučivanje duhova, različiti jezici, tumačenje jezika. I sve to Duh dijeli svakomu napose kako hoće! Naravno, Apostol je tumačio da se nositelji svih tih darova trebaju truditi da ti darovi djeluju skladno u zajednici, baš kao što u jednome tijelu skladno djeluju svi udovi, znajući da svatko ima svoj nezamjenjiv dar, kojim treba biti zadovoljan (upravo zato jer je dar!) i koristiti se njime za izgradnju zajednice. Nažalost, bilo je i određenih nereda, ali nitko nije htio dovoditi u pitanje činjenicu da Duh daje dare svakomu napose kako hoće.

Tijekom povijesti, međutim, ta se svijest pomalo izgubila. Kad se govorilo o duhovnim darima, nekako se više mislilo na „duhovna zvanja“. I onaj poznati redak: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2) oduvijek smo shvaćali kao molitvu upravo za ta duhovna zvanja.

Međutim, vidimo da je u počecima bilo drugačije. Da je u zajednici bilo mnogih koji su imali „duhovno zvanje“, tj. koji su imali „darove Duha“. I kao takvi služili su zajednici. Danas, kada imamo sve više i svjesnih i školovanih laika mogu se javiti neke poteškoće i napetosti. Evo kako bi mogla izgledati dva krajnja mišljenja.

U svijetu se već susreće (a doći će i do nas, ako već nije došlo!) mišljenje laika kako zaređeni službenici isuviše olako žive kao da su samo oni Crkva. Pritužbe idu u tome smjeru kako kler zapravo sve vodi i sve određuje (neki bi čak klericima htjeli progovoriti: Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.) Prigovaraju kako je u Crkvi sve u rukama klera: financije, izbor suradnika, priprava i odvijanje bogoslužja…

S druge strane stižu glasovi iz onih „naprednijih“ zemalja kako tamo gdje laici imaju puno više udjela u životu jedne župske zajednice nije baš sve sjajno. Upravo ti laici znaju često puta biti klerikalniji od klerika: isključivi, samoživi, tvrdoglavi.

Što onda? Trebamo li se bojati jedni drugih? Nipošto! Čuli smo kako nam Pavao nadahnuto progovara. Nije to ni u njegovo vrijeme baš bilo idealno. Bilo je i tamo i nereda i zloporaba. Ali Pavao ipak nije zbog toga htio „gasiti Duha“ i njegove darove. Svaki je dar, naime, dan da izgrađuje. Kao što je svaki čovjek neponovljiv i jedinstven, tako mu Bog daje njemu vlastite darove. I prekrasno je kad oni mogu doći do izražaja. Ali zato se trebamo svi zajedno izgraditi i teološki i duhovno. Važno je da se svi odgajamo u eklezijanom duhu za rad u vinogradu Gospodnjem. I župnik i župski vikar, redovnice u župi, i katehisti, čitači i pjevači, odbornici i članovi različitih župskih sekcija. Tu nema konkurencije. Jer svatko ima svoj dar i svoje mjesto.

U liturgiji to može biti osobito vidljivo: bit će potrebno vremena i strpljivosti dok se stvori liturgijska grupa koja će brinuti o službi riječi. Bit će potrebno odgajati pjevače da ispravno razumijevaju ulogu glazbe u bogoslužju. Osobito će biti lijepo uspiju li se odgojiti i čitači i akoliti, svjesni laici koji će živjeti s liturgijom, koji će zajedno sa župnikom organizirati i nedjeljne mise i bogoslužje jakih vremena. Bit će potrebno stvoriti zdravo ozračje u kojem vjeroučitelji neće biti „dužni raditi“ u župi, nego će naprotiv biti radosni da svojim znanjem i svojom ljubavlju obogate život svoje župske zajednice.