Utorak, 11 svibnja

Razmišljanje uz Vazmeno bdjenje


Nakana velikosubotnjeg noćnog bdjenja je izlazak iz tame u svjetlo.

Radi se o simbolici gdje je Isus svjetlo u životnoj noći. Hvalospjev uskrsnoj svijeći govori o tome da neoslabljena ostane i razgoni tamu ove noći te se pridruži nebeskim svjetlima da joj plamen zateče jutarnja Danica, a pripravnici, ako ih ima, za krštenje primaju „svjetlo Kristovo“ te postaju sinovi svjetla. Noćas su nam pune oči, srce i duša.

Davno je Crkva, na čelu s papom, zaključila da je liturgija Vazmenoga bdjenja mjesto bdjenja gdje zajednica slavi, doživljava vjeru u Isusa umrloga i uskrsloga. To je, kako je naglasio Drugi vatikanski sabor, uz svetu Misu, „povlašteno mjesto susreta“.

Sve se to događa noću između zapaljene vatre ispred crkve, svjetla uskrsne svijeće i pričesti. Nije samo riječ o navještaju zadanih čitanja nego još više na doživljaju. To je obnova vjere, životnog susreta s Uskrslim. Živimo u svijetu u kojem se miješa dobro i zlo, svjetlo i tama, što je potaknulo papu Pia XII. da izda dekret “Najveća otajstva našega otkupljenja“ davne 1955., s molbom da se Uskrsno bdjenje obavi u srcu noći od Velike subote do Uskrsa.

O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo središnja je istina naše vjere, istina bez koje bi, kako reče Apostol, “naša vjera bila uzaludna”.

Ako Krist nije pobijedio smrt, uskrsnuo, čemu se mi imamo nadati? Ako je smrt kraj, kakav smisao ima naš kratki život? Uskrs je jedinstven događaj, različit od svih drugih. U isto je vrijeme povijestan i nadnaravan.

Prazan grob o kojem izvještava Evanđelje po sebi nije dokaz, iako je apostolima početak vjere u uskrsnuće. To je dan tišine i molitve. Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi, postu, razmišlja o njegovoj muci, smrti. Stoga vjernici cijelog dana posjećuju posebno uređen Božji grob.

Treba nam svake godine takvo osvježenje.

Vjernici koji nose zapaljene svijeće na uskrsnoj slični su onima iz Evanđelja koji čekaju gospodara da ih nađe „budne u molitvi“, s upaljenim svijećama vjere. Zahvalimo Bogu što imamo priliku doživjeti da smrt nije kraj, da je uskrsnuće novi početak.

Ovaj događaj ne počiva samo na vjeri. Bitna su iskustva opisana u Evanđeljima.

Ona su svjedočanstva o iskustvu susreta Isusa i zajednice. Sve se svodi na jedno: onaj koji je umro pokazuje se živ, istina na drugačiji način. Uskrsnuće je prije svega potvrda onoga što je Krist govorio i činio, a i zalog našeg uskrsnuća. Ustanovljujući euharistiju Isus je navijestio da njegova smrt ima otkupiteljsku vrijednost. To jasno proizlazi iz drugog dijela rečenice ustanovljenja: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje” (žrtvuje u muci i na križu) – “Moja krv… koja se za vas prolijeva za oproštenje grijeha”. Isus sklapa u vazmenom otajstvu, tj. na križu, novi savez s čovječanstvom. Vidljivi znakovi – sakramenti – su ročišta, mjesta našeg osobnog susreta s Bogom, nisu magijski čini jer nije snaga u njima, nego u Njemu. To je stvarnost koju ljudske oči ne mogu vidjeti.

Vjera da je Misa-Euharistija povlašteno mjesto susreta s uskrslim Kristom datira iz prvih vremena. Na Posljednjoj večeri, kad se Isus oprostio od svojih učenika, ustanovio je dva sakramenta: sv. Euharistiju i svećenički red. Sinajski Savez se ponavlja, on je navještaj Novoga Saveza koji Isus sklapa na Kalvariji u svojoj krvi s cijelim čovječanstvom.

Ustanovljujući Euharistiju Isus je ovjekovječio svoju žrtvu u obredu svete Mise. Ona je uprisutnjenje Isusovog života, muke, smrti i uskrsnuća. Evanđelist Luka piše kako su ga dvojica na putu u Emaus prepoznali u “lomljenju kruha”. To je ranokršćanski naziv za Misu. U tom susretu učenici su se oslobodili malodušnosti, od križa i sumnje da je Učitelj mrtav.

Dobili su i poslanje i želju da ga ispune. “Isti čas se vratiše u Jeruzalem da posvjedoče: ‘Vidjeli smo Gospodina!’”

Da se nije pokazao živ nakon muke, smrti i pokopa, tko bi za njega umro, tko bi povjerovao “da se smrću život samo mijenja, a ne oduzima”? Evanđelisti su zapisali “umro i pokopan”, da bi jasnije istaknuli novost života.

To je kao da smo na Kalvariji pod Isusovim križem. Tek Isusovo uskrsnuće jest potvrda da je njegova smrt na križu imala stvarno spasenjsku vrijednost za sve nas. Zato je temelj naše vjere upravo Krist uskrsli koji sve potvrđuje što je za svoga zemaljskog života govorio i činio. “Ja sam uskrsnuće i život”, rekao je.

Otvori srce, poslušaj, možda ga i ti sretneš na svom bijegu od križa u svojim sumnjama i nevjeri na putu u neki svoj daleki Emaus.

Sad je prisutan u znakovima, a nakon smrti vidjet ćemo Njegovo lice.

Kako netko može biti pravi kršćanin, slaviti Uskrs, ako ne dolazi u crkvu, ako ga u srce ne prima u zajednici onih koji mu krštenjem pripadaju. Budimo ponosni što smo dionici mnoštva koje se oko Njega okuplja, koji gaji istu misao, iste ideale. Za pravog kršćanina Misa i susret s Uskrsnulim, obredi Vazmenoga bdjenja, ne završavaju otpustom i blagoslovom na koncu Mise. Za njih (za nas) tu je tek početak življenja vjere.