Razumjeti i živjeti Očenaš (po sakramentima)
Ne govorimo o sakramentima općenito kao što se uči na Teološkom fakultetu u sakramentologiji, nego uglavnom pod vidom molitve Očenaša. Isus je jednoga dana u tri minute poučio svoje učenike, na njihov poticaj, kako se Bogu moliti da budeš uslišan. Sedam zaziva u Očenašu svi znamo napamet, od djetinjstva. Isus je rekao: ne govorite mnoštvo riječi, ne blebećite, nego svjesno, pobožno molite Oca nebeskoga. Ne zaboravimo da i ovu kratku molitvu Očenaša možemo izgovoriti blebećući, tj. da ništa ne razmišljamo nego samo da nesvjesno odverglamo.
Isus je također naznačio ili ustanovio svete sakramente kroz tri godine, od Kane Galilejske (ženidba) do Uzašašća kod Betanije (krštenje), i to u raznim prigodama. A to je Crkva tijekom vremena preuzela i protumačila brojem i pojmom: sedam svetih sakramenata. Svi ih znamo napamet, još iz pouke za Prvu sv. Pričest. Naša je misao: mogu li se pojedini sakramenti naći u pojedinim zazivima ili prošnjama molitve Oče naš.
Sakramenti
Svaki sakrament ima svoje riječi i čine uz djelatnu prisutnost svećenika prigodom primanja i dijeljenja sakramenata. Čine nazivamo materija, a riječi nazivamo forma ili formula. To su bitni vanjski vidljivi znaci. A vjerujemo da Bog daje bitan unutrašnji nevidljivi znak: milost, pomoć, snagu. Tako je sakrament: vidljivi znak nevidljive milosti. Uzmimo primjer: Na Kalvariji trojica su razapeta: svi tjelesno trpe i duševno pate. Bez obzira koliko je koji raspeti osjećao fizičku patnju, razumije se da je ovdje Isusovo božansko dostojanstvo bilo pogaženo. Dakle sva trojica pate, i to je vanjski čin. A Isus izgovara riječi: Oče, oprosti im, ne znaju što čine. Lijevi razbojnik veli Isusu pogrđujući ga: Ako si Krist, spasi sebe i nas. Isus šuti. Drugi raskajano kaže Isusu: Sjeti me se kada u raj dođeš! (Lk 23,39-43). Vidiš li da su Isusove riječi bitno drukčije od riječi ovih razbojnika? Njegove su riječi tumačenje događaja, objava!
Sakramenti se daju vjernicima prema njihovu uzrastu i prikladnosti radi duhovnoga života i vječnoga spasenja.
1. Dijete je rođenjem naravno došlo na ovaj svijet – krštenjem se preporađa na novi život vjerom svojih roditelja i kršćanske zajednice ili vlastitom vjerom ako se krsti kao odrasli.
2. Od sedme godine dijete dolazi do uporabe razuma – krizmom se u vjeri potvrđuje da prima sedam darova Duha Svetoga koje u životu snagom Božjom razvija u skladu s fizičkim rastom.
3. Kada počinje svjesno kršiti, tj. ići protiv plana roditeljskoga i Božjega – ispovijeđu i kajanjem ispravlja što ispraviti treba: materija su grijesi, a forma odrješenje.
4. Kako se naravno razvija, tako i hranu uzima prema svomu uzrastu – u osnovnoj školi prima Euharistiju koja ga podsjeća i vodi u život vječni. Uočava bitnu razliku između kruha svagdanjega i Kruha euharistijskoga.
5. Kao punoljetan opredjeljuje se za životno zvanje: ako se mladić ženi ili djevojka udaje, stupa sakramentom ženidbe u bračni život, nerazrješiv i jednobračan, otvoren novomu životu.
6. A ako se opredjeljuje za svećeništvo, prima sakrament svetoga Reda, ne prije 25. godine. Redovnici i redovnice polažu zavjete: čistoće, siromaštva i posluha.
7. Razne su bolesti sastavnice života, protiv kojih se borimo i lijekovima i sakramentom bolesničkoga pomazanja.
Ako svećenik ispusti riječi, formu, a ima samo materiju, nema sakramenta, ni milosti. Na primjer propisno polijeva dijete tri puta vodom po glavi, to je materija, ali ne izgovora riječi „Ime, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, dijete nije kršteno.
E sada: mi pronalazimo Isusove čine za sakramente, a ne znamo uvijek kakve je riječi on tom prigodom izgovorio. A riječi su bitne, kao što su bitni i čini da bi se primila posvetna ili djelatna milost. Naše je pitanje, razmišljanje i sadržaj ove knjižice: Bismo li mogli naći te ili slične riječi ili formu sakramenata u molitvi Oče naš? Isusov je Oče naš – Isusovi sakramenti. Nekako bi bilo normalno i očekivano da je ta temeljna molitva povezana sa sakramentima.
Oče naš
Gospodin u okviru Govora na gori kaže učenicima: A vi kada molite, ne težite za mnoštvom riječi, i navede sedam prošnji – tri se odnose na Božju stvarnost: posvećenje Imena, dolazak Kraljevstva i vršenje Volje Božje; a druge se četiri odnose na našu zemaljsku stvarnost: pribavljanje kruha, oproštenje duga, svladavanje napasti i izbavljenje od zloga. Svega 50-ak riječi. To je Matejeva inačica Očenaša (6,9-13) koju dnevno molimo i po više puta. Pretpostavljamo da su apostoli redovito molili Oče naš, kako ih je Isus poučio, pogotovo kada bi izbile istinske potrebe: oskudica kruha, osjećaj grijeha, kovitlanje u napastima i doživljavanje raznih zala.
Sakramenti u Očenašu
Posvećenje Imena – sakrament krštenja
Isus dolazi na rijeku Jordan da ga „preteča“ Ivan krsti vodom. Isus nije imao nikakva grijeha. A pri krštenju ukaže se Presveto Trojstvo: Očev glas – Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je u Jordanu, i pojavi se Duh Sveti u liku goluba. Tu je Isus potvrđen kao Mesija, Pomazanik, Spasitelj čovječanstva. „Poslije toga [krštenja] ode Isus sa svojim učenicima u Judejsku zemlju. Tu je s njima boravio i krstio“ (Iv 3,22), tj. oslobađao ljude od izvornoga i svakoga drugoga grijeha i davao im milost posvetnu. Isus je rekao da mu se krstiti krstom muke: uronjenjem u smrt i izronjenjem u uskrsnuće. Na hrvatskom „krstiti se“ = u-kristiti-se znači ući u Kristov život: muku-smrt-uskrsnuće. Na odlasku s ovoga svijeta Isus jasno odredi čak samu formu krštenja: učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Materija je voda, a forma su trojstvene riječi. Krštenje je djelo Presvetoga Trojstva. Eto prvoga i temeljnoga sakramenta, krštenja, u ime Osoba Presvetoga Trojstva i sažeta zaziva u Očenašu: Sveti se Ime tvoje u svim krštenicima. Tu se oprašta iskonski grijeh i svi osobni grijesi, daje posvetna milost, trajan pečat, neuništiv i neponovljiv, postajemo djeca Božja. Sveti se Ime = Ja te krstim u Ime.
Dolazak Kraljevstva – silazak Duha Svetoga
Kraljevstvo Božje ima svoje stupove i krjeposti: istinu i život, svetost i milost, pravdu, ljubav i mir. Isus veli apostolima da se ne udaljuju iz Jeruzalema, neka čekaju Duha Svetoga. I pedeseti dan nakon Uskrsnuća, veličanstvena manifestacija ognjenih jezika, darova mudrosti, umnosti, znanja, savjeta, jakosti, bogoljubnosti (pobožnosti) i bogobojaznosti (strahopoštovanja) (usp. Iz 11,2-3) nadvi se nad osobe iz 15 naroda svijeta, skupljene na Jeruzalemskom trgu. Uto dođoše i apostoli s Gospom. Kako se oni ognjeni jezici spustiše na okupljene osobe, i prije njihova krštenja, počeše govoriti različitim jezicima (Dj 2,4). Kraljevstvo Božje uključuje sve narode i Duh Sveti daje darove svim narodima. Eto zaziva: Dođi Kraljevstvo tvoje i dijeljenja sakramenta Duha Svetoga, od dara mudrosti do dara bogobojaznosti. Materija su darovi i mazanje uljem, a forma je Primi pečat dara Duha Svetoga. I tu se daje trajan pečat Duha Božjega, neizbrisiv i neponovljiv. Krizmom se potvrđuje krštenje, zato se zove također potvrda.
Vršenje volje Božje – svećeničko ređenje i život
Isus dolazi na ovaj svijet „vršiti volju“ Božju (Heb 10,9). I to je najveća žrtva koju Isus prikazuje. On je svećenik, veliki Velesvećenik (Heb 4,14), izvorni i pravi svećenik, koji prikaza žrtvu i sam postade žrtva. Osim toga On nekom zgodom reče: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla“ (Iv 4,34). Na Posljednjoj večeri Gospodin ovlasti apostole da, kao i On, običan kruh pretvaraju u Euharistiju: Ovo činite meni na spomen. To je bilo njihovo sakramentno ređenje. Kao što Isus kao izvorni jedincati svećenik, tako apostoli i po polaganju apostolskih ruku svi novozavjetni svećenici po sv. Redu sudjeluju na Isusovu svećeništvu i time su pozvani da na izvrstan način vrše volju Božju. Vršenje volje Božje nije isključivo na zaređenim svećenicima nego na svim vjernicima koji imaju sveopće svećeništvo po krštenju. Svećenik je alter Christus kao svećenik, a djeluje u liturgiji in persona Christi. [Sveti Luka (11,2-4) Volju Božju uključuje u Kraljevstvo Božje].
Kruh svagdanji – Kruh Euharistijski
Nekom se prilikom u Kafarnaumu uz Isusa okupilo oko 5.000 muškaraca, ne računajući žene i djecu. Noć pala, kruha nema. Isus zazva Božji blagoslov na pet ječmenih kruhova i dvije ribe jednoga dječaka. To Gospodin čudesno umnoži: od jednoga kruha nasta tisuću kruhova, a od dvije ribe koliko je trebalo, i reče učenicima da ljudima podijele. Svi se nasitiše i još preosta 12 punih košara ulomaka, za svakoga apostola po jedna. Na to Isus nagovijesti Euharistiju: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6,51). Tu Isus fizički nahrani ljude, a na Posljednjoj večeri sakramentno ustanovi Euharistiju da ih hrani duhovno svojim presvetim Tijelom i Krvlju. Tražimo običan kruh prošnjom: Kruh naš svagdanji daj nam danas, a sakramentno primamo „Kruh živi“, Presvetu Euharistiju. Kao što prvih mjeseci živimo isključivo od majčina mlijeka, sastavnoga dijela majčina tijela, tako se hranimo Tijelom i Krvlju Kristovom za život vječni.
Dok se u svih šest ostalih sakramenata daje milost na način čina, dara, zdravlja, snage, u ovom se sakramentu Euharistije prima Božanska Osoba Isusa Krista: istinski, stvarno, bitno (vere, realiter et substantialiter). Zato je ovo najuzvišeniji sakrament, kojemu nastojimo pristupati najdostojnije, ispovjeđeni, raskajana i skrušena srca.
Zaziv oproštenja – sakrament pomirenja
Isus na više mjesta susreće grješnike: u Siharu Samarijanku, u Jeruzalemu preljubnicu, u Ribnjaku bolesnika od 38 godina kojemu je Isus rekao u Hramu: Ne griješi više da ti se što gore ne dogodi, zatim onoga jadnika kojega su susjedi spustili kroz krov pred Isusa i sl. I Gospodin svima oprašta grijehe u mjeri u kojoj vjeru pokazuju i iskreno se kaju i vraća im zdravlje i duševni mir. A na dan uskrsnuća u dvorani Posljednje večere među prvim riječima koje Uskrsli izgovara apostolima jest i moć opraštati grijehe: „Primite Duha Svetoga: kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,23). Time su apostoli ovlašteni sakramentno, u ispovijedi, opraštati grijehe, a u petom zazivu Očenaša molimo: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. Materija su grijesi, a forma je prepuštena Apostolima i Biskupskom zboru s Papom na čelu kako je to tijekom povijesti formulirano: Ja te odrješujem od grijeha tvojih…Ne zaboravimo da je uvjet Božjega oproštenja da mi ljudi prije toga jedni drugima oprostimo. Brat bratu, a onda oba brata mole oproštenje od Oca, Boga svemogućega.
Zaziv uklanjanja napasti – sakrament ženidbe
U Kani Galilejskoj bijaše svadba i na svadbu pozvana Gospa. I Isus sa svojom petoricom učenika. Ponestalo vina. Gospa primijetila pa Isusu, paa kada je pročitala u Isusovim riječima i na licu da bi moglo biti neko rješenje, kaže slugama da učine što im Isus veli. Isus slugama, sluge posude napuniše „do vrha“, oko 600 litara. Već sama Isusova nazočnost božanski je blagoslov na svadbi. „Ravnatelj stola“ začudi se i upita mladoženju zašto najprije iznese drugòklasno pa onda prvòklasno vino? Nezamislivo je da se mladenci, koje Isus izvuče iz nevolje, nisu digli i došli Isusu zahvaliti. I nezamislivo je da ih Isus nije blagoslovio i podsjetio na biblijsku riječ: „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6). Tim darom vina i blagoslovom Isus mladence ne samo izbavlja iz napasti očaja, proklinjanja i đavlekanja, nego im nerazrješivo učvršćuje jednobračnu i plodonosnu vezu. Eto prošnje: Ne uvedi nas u napast i eto „velika otajstva“ ženidbe (Ef 5,32).
Izbavljenje od zla/Zloga – bolesničko pomazanje
U Evanđeljima je opširnije prikazano na desetke čudesnih ozdravljenja. A toliko je puta kratko rečeno kako bijahu mnogi bolesnici s raznim vrstama bolesti od usahlosti do đavolskoga utjecaja, koje Isus izliječi. Na dobro samih bolesnika a na divljenje svega puka. Za materiju raznih bolesti sveti Jakov daje formu pišući da se bolesnicima pozove svećenik koji će ih uz riječi oproštenja pomazati, a, bude li volja Božja, i ozdraviti. Eto zaziva: Izbavi nas od zla/zloga i eto sakramenta bolesničkoga pomazanja.
Presveto Trojstvo
Iako su svi zazivi upućeni Ocu našemu na nebesima, mogli bismo poći i ovakvim razmišljanjem:
Prva tri zaziva Očenaša: Ime, Kraljevstvo, Volja tiču se izravno Prve Božanske Osobe Oca nebeskoga.
Četvrti i peti zaziv: Kruh naš svagdanji i Oproštenje grijeha tiču se posebno Druge Božanske Osobe Isusa Krista, Vrhovnoga svećenika, Otkupitelja i Spasitelja, koji nas otkupljuje smrću i uskrsnućem od grijeha naših, a daje Kruh Euharistijski za život vječni.
Šesti i sedmi zaziv: za svladavanje napasti i izbavljenje od zloga poziva se Treća Božanska Osoba Duh Sveti koji je rušitelj sotonske sile i svakoga zla. Tako u molitvi Oče naš uključene su na poseban način sve Tri Božanske Osobe.
Amo i tamo
Još jedna: U molitvi Očenaša ima nešto što je na nebu i tako treba biti i na zemlji, a to je Volja Božja. Kako na nebu tako i na zemlji. A ima nešto kako je na zemlji tako će biti i na nebu, a to je naše uzajamno oproštenje uvrjeda, dugova i grijeha: kako mi jedni drugima, tako Bog svima nama.
Na kraju zaustavimo se malo više kod zaziva „Budi volja tvoja“, koji se odnosi na svećenstvo, zaređeno i sveopće, na osobe. Isus je znao reći: Ne postanete li kao djeca, ne ćete ući u Kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Kao što su djeca iskrena, puna povjerenja prema roditeljima, lako jedni drugima praštaju, tako bismo i mi odrasli trebali biti iskreni i imati kudikamo više povjerenja i posluha prema Ocu nebeskomu predajući se svom dušom svojom u svetu Volju Njegovu. Roditelji znaju što djetetu treba u smislu odjeće, obuće, duševnoga i tjelesnoga zdravlja puno bolje nego što dijete zna. Tako i Bog neizmjerno bolje zna što nama treba. Ako je on stvorio i brine se za milijune vlasi na ljudskim glavama, za bilijune listova na šumskim granama, za trilijune zvijezda u nebeskim visinama i kvadrilijune životinja u zraku, na zemlji i u oceanskim dubinama, kako se ne će kudikamo više očinski brinuti za našu dušu koja je vrjednija i od svega lišća i vlasja i od svih ptica i zvijezda, malovjerni! Mi smo slika i prilika Očeva, i naša je molitva ne da Bog uskladi svoju Presvetu Volju s našom naopakom samovoljom nego da mi uskladimo svoju volju s Voljom Božjom, kako bismo odano, svim srcem svojim i svom dušom svojom izgovarali: Oče, budi volja tvoja, makar nas pritiskala ne znam kakva nevolja, jer vjerujemo da ono što Ti planiraš s nama beskrajno nadilazi ono što mi možemo i misliti i moliti.
U Sisku 7. ožujka 2024.
