Recite posebno Petru: Uskrsnu!
U evanđeoskom odlomku o Isusovu uskrsnuću godine B u sedam redaka (Mk 16,1-7) spominje se čak 16 živih osoba: Uskrsli Isus, Jedanaestorica uz imenito spomenutoga Petra, tri žene na grobu: tj. dvije Marije i Saloma, i mladić u bijelom. Pratimo čudesan doživljaj prožet ljubavlju, nadom i vjerom; strahom, iščekivanjem, zbunjenošću i šutnjom; grobom, grobnim kamenom, uskrsnućem i porukom.
Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa (Mk 16,1).
– Ovdje se poimence spominju samo tri žene: Marija iz galilejske Magdale, koju ju je Isus oslobodio od vraškoga utjecaja; Marija, mati Jakova „i Josipa“ (Mk 15,47), koja je pratila Isusa u njegovu javnom djelovanju još iz Galileje, ustrajna na putu vjernosti sve do Gospodinova uskrsnuća; i Saloma, majka Jakova Starijega i Ivana, Isusovih apostola, „sinova groma“ (Mt 10,17). U nedjeljno jutro u šutnji i boli uspinju se prema vrhu Golgote gdje je Isus u petak popodne umro i bio ukopan. Premda je potajni učenik Nikodem javno donio “sa sobom sto libara smjese smirne i aloja” za Isusov ukop (Iv 19,39), žene, koje “stajahu podalje” (Lk 23,49), možda to nisu dobro ni razabrale. Sve i da jesu, one su mislile da i one trebaju iz zahvalnosti i ljubavi izliti posudu jakih miomirisa na njegove noge. Uostalom doznale su za događaj u Betaniji, gdje mu je Marija, Martina sestra, to učinila za života, a Isus se pohvalno izrazio o toj gesti kojom mu je naznačena smrt i ukop.
I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob (Mk 16,2).
– Želeći osobno iskazati posljednje počasti Isusovu tijelu, položenu u novi grob, koji Arimatejac bijaše za sebe pripravio, dogovore se one i pođu nakon subotnjega blagdana, o izlasku sunca, pomazati mrtva Isusa. Ni u jednom Evanđelju ne stoji da ijedan od Isusovih učenika iz puke radoznalosti dođe na grob vidjeti kakva je situacija. A stoji da bijahu u veliku strahu, zaključani u gornjoj sobi gdje s Isusom proslaviše Posljednju večeru, bojeći se da se i njima nešto slično ne dogodi. Žene bijahu na istom prekjučerašnjem Križnom putu prema Kalvariji.
I razgovarahu među sobom: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ (Mk 16,3).
– Bijahu veoma zamišljene tko će im pomoći pristupiti u gotovu grobnicu, isklesanu u pećini, jer bijahu primijetile kako Josip iz Arimateje, drugi potajni učenik iz Velikoga vijeća, dokotrlja velik kamen na grobna vrata (Mt 27,60). K tomu Pilatovi vojnici još i zapečatiše kamen (Mt 27,66), jer se bilo pročulo da bi ga njegovi učenici mogli ukrasti i proglasiti živim! Ipak zadihane stigoše do kalvarijskoga groba. Mjesto ukopa ne bijaše daleko od mjesta raspeća, danas i jedno i drugo u okviru bazilike Svetoga Groba.
Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik (Mk 16,4).
– Samo se putem pitahu: tko će nam odvaliti onoliki kamen koji je jedva navaljen na grob? I zapečaćen? I unatoč takvim mislima, dođoše na Kalvariju, ne primijetiše straže, utvrdiše da je golemi kamen već otkotrljan, a grob prazan. Taj je problem s kamenom riješen, a ne pade im na pamet da je čudesno riješen.
Ne dogodi li se i nama više puta u životu da jadikujemo tko će nam skinuti kamen boli sa srca, kamen straha iz duše, problem u obitelji, u školi? Mi plačemo, a toliko puta nema razloga: teretni kamen odvaljen, ako idemo ususret Isusu. Nema toga kamena koji Bog ne može otkotrljati s našega životnoga puta. Čemu onda tolika tjeskoba kada smo u njegovoj ruci i službi? Žene zastadoše i štrecnuše pred otvorenim grobom i bijelim mladićem:
I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se (Mk 16,5).
– Radoznalo dakle pristupiše, slobodno uđoše u grobnicu – pećinu i ugledaše živa mladića u bijeloj haljini gdje sjedi kao da ih čeka; ne da ih prepadne, nego da im navijesti Radosnu poruku kakvu nikada prije ne čuše. Možeš misliti kako protrnuše vidjevši bijelu figuru u crnome mraku. Ali anđeoski ih mladić osokoli. Usput spomenimo neke nebitne razlike: Marko, evo, navodi „mladića zaogrnuta bijelom haljinom“, Matej naznačuje „anđela Gospodnjega“ (28,2). Luka prikazuje „dva čovjeka u blistavoj odjeći“ (24,4), Ivan predstavlja „dva anđela u bjelini“ (20,12). Sve su to rješive sitnice prema veličanstvenoj poruci: Isusa nema, prazan mu grob. Bog s nama! povikaše preplašene žene.
A taj mladić reče ženama: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše“ (Mk 16,6).
– Dok one stajahu ukočene i zamuknule, mladić ih ohrabri nečuvenim riječima o Isusu, Nazarećaninu, Raspetomu. E nije više Raspet! Uskrsnu! I izađe na čistinu zraka. Anđeoski mladić, Gabrijel ili Rafael, izvrši povjerenu mu zadaću, može se vratiti u svoj vječni dom. Od sada će žene navješćivati da postoji još noviji i sretniji Život: u pobijeđenoj smrti, u preobrazbi raspadljiva u neraspadljivo i besmrtno tijelo, u perspektivi vječnosti ljudske osobe s dušom i tijelom. To je od toga trenutka Nova vijest, Blagovijest, Radosna vijest, Eu-angelion!
Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!” (Mk 16,7).
– Anđeo posla žene da jave Jedanaestorici apostola – Juda se sam bijaše isključio iz Apostolskoga zbora – koji bijahu zbijeni u sobi ne očekujući da im na vrata pokuca uskrsli Isus nego da u dvoranu provale Kajfini policajci i Pilatovi pretorijanci da ih povežu, izvedu na sud i na raspeće. A glasnik Božji istaknu: Recite posebno Petru:
– Petru, Šimunu – sinu Joninu, kojemu jedinomu Isus promijeni ime: u Kefu/Stijenu/ Petra (Iv 1,42). I tako osta Petar nakon svih uspona i lomova!
– Petru posebno, koji ga proglasi Mesijom – Pomazanikom, Sinom Boga živoga, u Cezareji Filipovoj (Mt 16,16), a On Petru obeća ključeve Kraljevstva nebeskoga!
– Petru kojega Isus postavi kamenom temeljcem Crkve svoje koju ni vrata paklena ne će nadvladati! (Mt 16,18);
– Onomu Petru koji odvraćaše Isusa da ne ide na križ (Mt 16,22), da ne ispuni volje Božje, a Isus mu uzvrati najoštrijim prijekorom nazvavši ga sotonom i sablazni (Mt 16,23);
– Onomu Petru koji se na Posljednjoj večeri izdiže iznad svih apostola: ako te svi izdaju, ja ne ću (Mt 26,33), a Isus mu uzvrati: kad već ne vjeruješ Sinu Boga živoga, opametit će te pijetlovo kukurikanje;
– Posebno Petru kojega Isus zaduži da i sam, obrativši se, učvršćuje braću svoju (Lk 22,32);
– Petru kojemu Isus proreče da će ga se Šimun Petar odreći (Lk 22,34): pa Isus zna kada će pijevac u ćumezu zapjevati, a da ne zna kada će ga Petar u dvorištu zanijekati!
– Onomu Petru koji ne dade Isusu da mu pere noge na Posljednjoj večeri (Iv 13,8), a Isus mu reče da ne će imati udjela s Njime – e onda peri i glavu!;
– Onomu Petru koji Malhu u Getsemanskom vrtu otkide desno uho (Iv 18,10), a htjede čitavu glavu, želeći braniti Isusa svojim tupim mačem;
– Posebno Petru koji se onako sramotno i sablažnjivo odreče Isusa tri puta u Kajfinu dvorištu očekujući da ga Isus pozove za svjedoka, a Isus ga zadužuje da svjedoči pred sluškinjama;
– Petru kojega Isus, izlazeći iz Kajfina dvora, pogleda u Kajfinu dvorištu, pijetao se oglasi, Petar se sjeti Isusove riječi, bolno se raskaja, iziđe i gorko zaplaka;
– Pođite i javite učenicima njegovim, napose Petru, da se upute u Galileju. On će im se u prikladan čas očitovati. I podsjetiti ih na proročanstva o svojoj smrti i uskrsnuću. Svoje će im proslavljene rane pokazati. Grijehe im njihove oprostiti i ovlasti im božanske udijeliti da grijehe drugima opraštaju ako se za njih kaju.
Zašto u Galileju? – Zato jer su sva Jedanaestorica Galilejci. Jer je najviše vremena proveo s njima u Galileji. Jer im daleko od jeruzalemske vreve i uzavrelosti želi u miru kroz „četrdeset dana“ govoriti „o Kraljevstvu Božjemu“ (Dj 1,3). Jer ih želi osloboditi svakoga straha od kajfinovaca i pilatovaca. Jer ih želi učvrstiti u vjeri i ustrajnosti da ne klonu jer je On s njima u sve dane… Sv. Marko i sv. Luka ne donesoše nijednoga ukazanja, ni susreta, ni riječi Uskrsloga s područja Galileje. Kao da je bilo dosta da to samo navijeste. Sv. Ivan prikazuje Isusovo ukazanje sedmorici apostola i podjelbu primata Petru na obali Tiberijadskoga ili Galilejskoga jezera (21,1-23), a sv. Matej smješta posljednju Isusovu poruku na goru u Galileji (Mt 28,16-20).
I što misliš jesu li žene otišle i rekle apostolima, i Petru? Ti ćeš reći: Jesu! E nisu:
One iziđu i udare bježati od groba: spopade ih strah i trepet, i nikomu ništa ne rekoše, jer se bojahu (Mk 16,8).
– Naravno, žene tu veličanstvenu Tajnu ne mogoše nositi u sebi na dugu stazu. Ako ne progovoriše u 7.00 sati, objaviše je u 7.02! Magdalena „ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima“ (Mk 16,10). Nije stoga nimalo čudno da Isus upravo žene, kao donositeljice života na ovaj svijet, htjede kao prve vjesnice najvećega događaja u povijesti ljudskoga roda: novoga Života, Njegova Uskrsnuća. Petru drago do zvijezda. Znači, sve mi oprostio!
– Ne plašite se, preplašene žene! Tako „sa strahom i trepetom“ radite oko svoga spasenja! Vi prve imate povlasticu čuti za najveći Božanski događaj u Otajstvu ljudskoga spasenja: Uskrsnu! Duh mu zauvijek prože tijelo. Ne kao u Lazara iz Betanije ili u mladića iz Naina ili u Jairove kćeri iz Kafarnauma, koji ponovo preminuše. Isusa Otac njegov uskrisi – a sasvim je ispravno reći također da Isus sam svojom božanskom snagom uskrsnu – radi spasenja svega čovječanstva, i to tako da više ne će imati nikakva ljudskoga suda, ni biča, ni trna, ni križa, ni smrti, ni sprovoda, ni groba. Ne treba Mu više nikakvih posmrtnih miomirisa, ni nardovih pomasti. Proslavljen je najvećim otajstvom besmrtna Života s ljudskim tijelom za dobro svega čovječanstva. I takav kao Bogočovjek ostaje svu vječnost.
Vjeruješ li ovo, vjerniče Kristov?
Poruke Uskrsloga:
Znati i poznati. Klasičari znaju puno toga o Gaju Juliju Cezaru iz njegova djela De bello galico – O galskomu ratu. Ali ne poznaju osobno Cezara, niti se Cezar ikada ikomu ukaza u ove dvije tisuće godina. A Isus sve poduze da ga osobno upoznamo, da nam se ukaže, da ga primamo u Riječi i u Euharistiji, istinski, stvarno i osobno. Pa to je bitna razlika.
Sretan zbog susreta. Kažu da sreća dolazi od susreta s dragom osobom. Ako takvu osobu u životu sretneš, eto ti sreće. Isus sve poduzima da se prvi ukaže, da se s nama susretne, da nam udijeli sreću, da nam progovori o Kraljevstvu Božjemu, makar sve bilo danas u „zrcalu i zagonetki“, u vjeri i nadi, a sutra u nebeskom Jeruzalemu licem u licem. I njegovu Kraljevstvu ne će biti kraja… Uskrsnuće je apoteoza čovjeka i čovječanstva! Beskrajno sreće more.
