Utorak, 27 srpnja

Red krštenja djece


1. Prethodne napomene


Spomenimo odmah da je ovaj Red iz 1969. prvi Red krštenja[1] zamišljen i sastavljen za djecu. Svi dotadašnji obrednici bili su zapravo redovi krštenja odraslih prilagođeni za djecu. To se najjasnije može vidjeti iz činjenice da se u starom obredu svećenik obraćao djeci, a umjesto njih je odgovarao kum. Evo nekih naglasaka iz prethodnih napomena:


a) Krštenje djece


»Crkva, kojoj je dano poslanje da navješćuje evanđelje i da krsti, već je od prvih stoljeća krstila ne samo odrasle nego i djecu. Ona je naime Gospodinovu riječ: ‘Tko se nanovo ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje’ uvijek shvaćala tako da se djeca ne smiju lišiti krštenja, jer se krštavaju u vjeri Crkve što je ispovijedaju roditelji, kumovi i ostali prisutni. Ovi, naime, predstavljaju i mjesnu Crkvu koja, sva, rađa sve zajedno i, sva, svakoga napose.«[2]

Naglašava se vjera roditelja: Crkva krštava djecu na temelju njihove vjere i njihova jamstva da će odgajati svoju djecu u vjeri.


b) Uloga roditelja


»Po samom redu stvari, služba i dužnost roditelja kod krštenja svoje djece preča je od dužnosti kumova. Vrlo je važno da se roditelji – potaknuti vlastitom vjerom ili uz pomoć prijatelja i drugih članova zajednice, prikladnim sredstvima kao što su knjige, pisma, obiteljski katekizmi – priprave na svjesno sudjelovanje u slavlju krštenja. Neka župnik nastoji da ih sam ili preko drugih posjeti; dapače, neka nastoji skupiti i više obitelji zajedno da ih pastoralnim uputama i zajedničkom molitvom pripravi na skoro slavlje krštenja.«[3]

 Iako se kasnije spominje i uloga kumova, roditelji ipak imaju prednost. Oni su prvi jamci vjere za svoju djecu. Stoga je važna katehetska priprava roditelja. U tom je smislu važan posjet župnika. Ne bi li to bila prigoda, da župnik uz katehezu i tumačenje proslavi i malu liturgiju, po uzoru na drevne skrutinije i predaje kako o tom svjedoče drevne liturgijske knjige?


c) Uloga zajednice


Župska zajednica ima ulogu prenositelja i svjedoka vjere.[4]

 »Božji narod, to jest Crkva, koju predstavlja mjesna zajednica, ima velik udio u krštenju i odraslih i djece. Dijete ima, i prije i poslije primanja sakramenata, pravo na ljubav i pomoć zajednice. (Pored onog) što sabrani skup treba da izvrši u samom obredu (…) zajednica vrši svoju vlastitu ulogu i onda kad poslije ispovijesti vjere roditelja i kumova zajedno s krstiteljem izrazi svoj pristanak. Na taj način postaje jasno da vjera u kojoj se krste djeca jest blago ne samo njihove obitelji nego i sve Kristove Crkve.«[5]


d) Vrijeme krštenja


Vrijeme za slavlje krštenja nije točno određeno. To ovisi o zdravlju majke i djeteta kao i o drugim okolnostima.[6] Ako je moguće, treba svakako nastojati da oboje roditelja sudjeluju na krštenju. Tako će roditelji na koncu krštenja dobiti poseban blagoslov. Za majku time onda otpada stari obred Uvod žene po porodu.[7]


e) Mjesto krštenja


Krštenje bi se u redovitom slučaju trebalo slaviti u župskoj crkvi, po mogućnosti vezano uz nedjeljnu euharistiju.


2. Obred


Krštenje se redovito slavi nedjeljom, koja je tjedni Vazam, i to u sklopu euharistije.[8] Obred se sastoji od primanja, službe riječi, samog krštenja i zaključnih obreda. Ukoliko se krštenje slavi u sklopu euharistije, obred je primanja na vratima crkve. Ulazi se u crkvu, a pokajnički se čin ispušta. Slijedi himan Slava Bogu na visini, ako je propisano, ako ne, onda zborna molitva i dalje služba riječi. Samo krštenje počinje iza homilije. Vjerovanje se ispušta, a Gospodnja molitva s posebnim uvodom dolazi na svoje uobičajeno mjesto u misi. Tom prigodom roditelji mogu ponovno upaliti krsne svijeće. Na koncu mise uzima se svečani blagoslov za roditelje i ostale. Ukoliko je krštenje izvan mise, krštenje ide svojim susljednim tijekom s tim da se prvi dio slavi na ulazu u crkvu. Ako se krštenje slavilo kod krstionice, svi se sudionici upute prema glavnomu oltaru prije Gospodnje molitve.


a) Obred primanja


Dok je zajednica već sabrana, na ulazu ili u predvorju crkve svećenik zajedno s poslužiteljima dočeka dijete, roditelje, kumove i rođake. Dobro bi bilo da po mogućnosti i ostali vjernici (ili barem neki) sudjeluju u ovom obredu primanja. Red krštenja kaže da krstitelj pozdravi prisutne i izrazi im radost Crkve, što znači da se ovdje računa na zdravu improvizaciju. Zatim dolazi dijalog o imenu djeteta i o tome što roditelji traže za dijete. Nakon toga se posvješćuje roditeljima i kumovima da oni time što donose dijete na krštenje zapravo jamče da će ga i odgajati u vjeri. Kad roditelji i kumovi izraze svoju spremnost glede kršćanskog odgoja djece, krstitelj i svi prisutni znamenuju dijete znakom križa na čelu. Konačno se svi u ophodu upute u crkvu, odnosno na mjesto gdje će biti služba riječi.[9]


b) Služba riječi


Kao i u svakom liturgijskom slavlju obnovljene liturgije, nakon uvoda slijedi služba riječi. Naime, prema onomu fides ex auditu, potrebno je prvo navijestiti riječ, pa tek onda podijeliti sakrament. Ako se krštenje slavi u sklopu mise, nakon obreda primanja i ophoda do oltara misa se nastavlja Slavom (ako je tako za taj dan propisano), zbornom molitvom i dalje redovito službom riječi. Nakon homilije slijedi vjernička molitva i molitva zaklinjanja.


c) Krštenje


Krštenje u užem smislu započinje blagoslovom vode. U vazmenom se vremenu uzima voda blagoslovljena na Vazmenom bdjenju, pa se onda voda ne blagoslivlja, nego se moli zahvalna molitva nad blagoslovljenom vodom. Obrazac blagoslova vode veoma je bogat. To je onaj isti koji smo već susreli u blagoslovu vode u Vazmenom bdjenju.

Slijedi odreknuće od sotone i grijeha te ispovijest vjere. Napominjemo da svećenik pita roditelje i kumove (ne više dijete!) odriču li se grijeha i vjeruju li u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Na temelju njihove vjere slijedi onda krštenje djeteta.[10]

Krštenje može biti uranjanjem ili polijevanjem.[11] Slijedi pomazanje krizmenim uljem, kojemu je teško dati značenje, osim da je tako bilo već u Hipolitovo vrijeme (samo što je onda slijedila krizma). U vrijeme liturgijske reforme razmišljalo se o tome da se ovo mazanje izostavi, ali je ipak ostalo zbog veoma duge tradicije.

Odijevanje bijelom haljinom. To je veoma star obred. Novokrštenici su odijevali bijele haljine jer su se po krštenju »Kristom zaodjenuli« (Gal 3, 27).

Pružanje zapaljene svijeće podsjeća nas na mudre djevice koje su zaručnika dočekale s upaljenim svjetiljkama.

Obred Efata nadahnut je Isusovim ozdravljenjem gluhonijemoga (Mk 7, 34). U obredu Efata krstitelj dotiče uši (uho) i usne djeteta govoreći: »Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.« U dosadašnjem obredu krstitelj bi dotaknuo uho i nos.[12]


d) Zaključni obredi


Dok se pjeva zahvalna pjesma povorka kreće prema oltaru, ako je krštenje bilo kod krstionice.[13] Slijedi Gospodnja molitva. Ako se krštenje slavi pod misom, Očenaš dolazi na svoje uobičajeno mjesto.

Završni je blagoslov obogaćenje (dolazi na koncu obreda, odnosno na koncu mise). Blagoslivlja se majka koja Bogu zahvaljuje za darovano čedo, blagoslivlja se otac koji zajedno sa svojom suprugom ima biti djetetu prvi svjedok vjere. Treći je blagoslov za sve nazočne, ali se nažalost kumovi izrijekom ne spominju, pa bi ih možda ipak bilo dobro spomenuti, kada su već bili posebno prozivani tijekom cijelog obreda.

Zapazimo još jednu nelogičnost. Tijekom cijelog obreda svećenik se obraća roditeljima i kumovima. Međutim, kod sâmog krštenja, pri pomazanju krizmenim uljem, pri »odijevanju« bijelom haljinom te u obredu Efata krstitelj se obraća samoj djeci, koja ništa ne razumiju. Ako se pri formuli krštenja nije htjelo donijeti neku revolucionarnu promjenu, možda se u ovim drugim trima slučajevima moglo drukčije sročiti.[14]


3. Pastoralne napomene uz Red krštenja djece


Kongregacija za nauk vjere izdala je 20. listopada 1980. Uputu o krštenju male djece gdje se navode dva načela. S jedne je strane krštenje nužno za spasenje, a s druge je strane važno da Crkva ima jamstvo kako će dijete biti i odgajano u vjeri krštenja, što znači da bez toga jamstva Crkva ne želi krstiti djecu. Jamci bi u prvom redu trebali biti sâmi roditelji. Stoga se ističe njihova uloga u samom krštenju, kao što je važna njihova priprava za krštenje djeteta. To će biti osobito problematično kad se radi o obiteljima slabe vjere. Svećenik će im u razgovoru pokušati pojasniti značaj i uzvišenost sakramenta. Što je slabija vjera roditelja, bit će važnija vjera kumova i drugih jamaca. Zato ćemo nešto reći o pretkrsnim susretima pastoralnih djelatnika s roditeljima.

Ima različitih prijedloga za pretkrsne kateheze koje uključuju 3 do 5 susreta.[15] Kako to ostvariti? Može li župnik na sve to stići, ako ima godišnje više od 50 krštenika? Ovdje se nužno nameće potreba pastoralnih suradnika koji bi mogli pomoći župniku u toj važnoj zadaći (pastoralni asistenti, đakoni, vjeroučitelji). Naime, krštenje djeteta izvrsna je pastoralna prigoda (kairos) za pouku i uvođenje u župsku zajednicu: za one koji su udaljeniji prigoda je to da se uključe u župski život, a za one koji su već prisutni prigoda je da se još djelatnije uključe u život župske zajednice svjesni svoje značajne uloge u rastu mjesne Crkve.

Više je modela katehetske priprave roditelja na krštenje njihova djeteta. Donosimo kao primjer jednu shemu koja izgleda dovoljno obimna, a polazi od samog Reda krštenja.[16] U prvom susretu polazi se od životne situacije koju donosi rođenje djeteta, a ostala četiri susreta slijede Red krštenja.

  • Prvi susret: Egzistencijalna situacija roditelja i njihova pitanja i problemi. To su promjene u obiteljskom životu. Od dva »ja« na početku braka nastalo je jedno »mi«, a sada se u to zajedništvo uključuje i dijete. Javljaju se i posebni roditeljski osjećaji (radost, ljubav, ponos, ali i odgovornost, strah…).
  • Drugi susret: Primanje djeteta i roditelja u obredu krštenja. Govori se o imenu kojim nas je Bog zazvao i pozvao, a zatim o križu kao Kristovu pobjednom znaku.
  • Treći susret: Susret s Božjom riječju. Kateheza se u prvom dijelu odnosi na Božju riječ sadržanu u Svetom pismu, a u drugom se dijelu tumači smisao odricanja od zla i ispovijedanja vjere u Isusa Krista.
  • Četvrti susret: Krštenje vodom i Duhom Svetim. Tema je voda kao znak čišćenja i kao znak novoga života.
  • Peti susret: Komplementarni obredi. Tumači se značenje mazanja krizmom, oblačenja bijele haljine, pružanja krsne svijeće, obreda Efata i završnog blagoslova.

Izvrstan model pretkrsne kateheze moglo bi biti tumačenje blagoslovne molitve nad vodom. Očigledno je da ova kateheza treba voditi računa o različitim okolnostima, kao npr. jesu li roditelji praktični vjernici, radi li se o mješovitoj ženidbi, živi li mladi par u zajedničkom kućanstvo s roditeljima, je li im to prvo dijete, tko su im kumovi…


Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologijastr. 51-56.


[1] Rimski obrednik obnovljen odlukom svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Red krštenja, Zagreb, 1970. (= RK).

[2] Isto, br. 2.

[3] Isto, br. 5.

[4] U praksi su kumovi sve manje svjedoci vjere. Oni se biraju na temelju prijateljstva. U dogledno će vrijeme njihova uloga u strogo vjerskom smislu vjerojatno biti manje važna. Naime, u pomaganju rasta u vjeri djeteta često mnogo veću ulogu imaju djed i baka, susjedi, školski vjeronauk i općenito sredina u kojoj dijete odrasta.

[5] Isto, br. 4.

[6] Prisjetimo se. U starini je, nažalost, bila razmjerno visoka stopa smrtnosti dojenčadi, pa je zato bilo određeno da se dijete što prije krsti (u praksi je to bilo unutar tjedan dana). Zato mati i nije mogla doći na krštenje. Redovito je kum (uz pomoć druge ženske osobe) odnio dijete na krštenje. Valja također imati na umu da je sve do 1945. godine u nas župnik bio i matičar, to jest da nisu postojale matice rođenih, nego samo matice krštenih. Prema tome, kum je dijete donio, prijavio (jer su se djeca rađala u kući, a ne u bolnici), (fizički) držao, odgovarao umjesto njega, kao da je dijete siroče. Danas se veli – ukoliko je sa zdravljem djeteta uglavnom sve u redu – da se pričeka s krštenjem dok mati ne bude kadra doći. Sada se uloge mijenjaju. U obredu – kao i po naravi stvari – prvu ulogu imaju roditelji, pa tek onda kumovi. To onda znači da bi dijete na krštenju trebao držati jedan od roditelja.

[7] Usp. Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., 130-133. (= ĐO 1933).

[8] Naravno, koji put to neće biti moguće, pa zato i sam RK predviđa mogućnost slavlja krštenja izvan mise.

[9] Iako RK predviđa da obred primanja bude u predvorju ili na vratima crkve, uočavamo sljedeću poteškoću: ostali vjernici i ne vide i ne čuju što se zbiva u predvorju, odnosno na ulazu u crkvu. Možda bi se obred primanja ipak mogao upriličiti pred oltarom (kako to neki već čine), tako da cijela zajednica bude svjedokom obećanja koja daju roditelji i kumovi. U tom bi se slučaju moglo roditelje i kumove pozvati da zauzmu svoja mjesta što bi barem djelomično nadomjestilo po sebi veoma znakovit obred uvođenja u crkvu.

[10] Praktična poteškoća. Svećenik pita u množini, ali se očekuje odgovor u jednini, što često nije slučaj, pa umjesto »Vjerujem« čujemo »Vjerujemo«.

[11] Zanimljiva je odredba naših biskupa vezano uz kan. 854 ZKP-a: »Dok se ne steknu posebni uvjeti za krštenje uranjanjem, neka se krsti polijevanjem.« (Službene vijesti HBK, 2(1994.), 8.) Pretpostavljamo, naime, da svećenik i mimo ove odredbe ne bi krstio dijete uranjanjem u hladnoj crkvi!

[12] Doticanje je nosnica veoma star obred. Krštenik treba slijediti »slatki Kristov miomiris« prema Pj 1, 3: »Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje.« Slično stoji i u 2 Kor 2, 14-15: »Hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja te širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja. Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju.«

[13] Iako je po sebi praktično da stabilna krstionica bude odmah uz oltar (kad je krštenje pod misom), ipak valja pripomenuti da to nije tradicija Crkve: krstionice su, štoviše, bile izvan crkve, kao posebne zgrade.

[14] No, s druge strane, u našoj je pedagogiji i kulturi posve razumljivo da se obraćamo i pričamo sasvim malenoj djeci kao da nas razumiju.

[15] Ova se kateheza može za više roditelja upriličiti u župskim prostorima, ali će za roditelje svakako biti zgodnije da ih pastoralni djelatnik posjeti u njihovu domu (tko će pričuvati tek rođeno dijete?). Posjet u domu roditelja za pastoralnog će djelatnika biti zahtjevnije, ali svakako pastoralno primjerenije.

[16] Priredio ju je Pero Aračić.