Utorak, 17 svibnja

Red mise: euharistijska molitva

Epikleza


1. Povijest


Kako je izgledala euharistija koju su slavili apostoli? U Dj 20,7-20 lapidarno se kaže da je Pavao „dugo zborio“, zatim „razlomio kruh“, pa onda opet „dugo zborio“. Teško je reći da je euharistijsko slavlje u apostolsko doba imalo neku točnu strukturu i neke točno određene molitve. Vjerojatno su se pjevali himni od kojih su neki zapisani u Novom zavjetu.[1] Najviše o euharistijsko slavlju čitamo u 1 Kor 11,23-26:

Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.

Međutim, ovdje je riječ o ispovijesti vjere, odnosno, o izlaganju tajne euharistije, a ne o liturgijskom tekstu koji bi Pavao nužno uzimao u bogoslužju. Apostoli su u euharistiji zasigurno molili „kako im već Duh davaše zboriti“ (Dj 2,4). Tako je bilo i u poapostolskom razdoblju, kako to sredinom 2. st. svjedoči Justin:

Poslije (vjerničkih) molitava (…) donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen.[2]

Dakle, predstojnik je molio „iz dna duše“, slobodno, bez molitvenog predloška. Međutim, vrlo brzo se ukazala potreba za pripravljenim molitvenim tekstovima koji su bili podložni sudu pravovjernosti. Tako se Augustin žali kako neki u bogoslužju uzimaju molitve u kojima ima i krivovjerja, štoviše, da neki su se služili i haretičkim obrascima.[3] U tome smislu pokrajinski sabor u Hiponu 393. određuje da se ima pažljivo ispitati koji se liturgijski tekstovi uzimaju u bogoslužju, da se ne bi u tekstove uvukla neka heretička formulacija.[4] Sabor u Kartagi (397.) određuje da se onaj koji sastavlja molitve za bogoslužje prethodno konzultira sa subraćom.[5] Tako se od 4. st. liturgijski tekstovi sve više kodificiraju, pri čemu se ističu veća crkvena središta, tj. sjedišta metropolija ili patrijarhata.

U procesu liturgijske kodifikacije, započetom koncem 2. stoljeća, s osobitom su se brižljivošću sastavljale euharistijske molitve koje su srce svakog euharistijskog slavlja. Najstarija zapisana je svakako ona iz spisa Apostolska predaja koji se pripisuje Hipolitu Rimskom (početak 3. st.). Na Istoku je bilo mnoštvo euharistijskih molitava (anaforâ): 11 aleksandrijskog tipa, 27 bizantskog tipa te 6 istočno sirijskog tipa.[6] Na Zapadu se sačuvala samo jedna cjelovita euharistijska molitva – Rimski kanon. Galska, ambrozijanska (milanska) i španjolska liturgija nemaju cjelovite euharistijske molitve, nego samo određene umetke i predslovlja.[7] Međutim, uzme li se u obzir da je, po sebi, predslovlje dio euharistijske molitve, možemo tvrditi da se Rimski kanon s umetcima i predslovljima javlja u mnoštvu verzija. Budući da je Rimski kanon u Zapadnoj crkvi od 5./6. st. bio jedina euharistijska molitva, naziva se kanon, odnosno Rimski kanon.[8] Prvi ga puta navodi Ambrozije u svom djelu De sacramentis:

Želiš li znati da se posvećuje nebeskim riječima? Čuj koje su to riječi. Svećenik veli: „Učini da ovaj naš prinos bude primljen, duhovan, ugodan. Lik tijela i krvi našega Gospodina Isusa Krista koji dan prije nego će trpjeti uze kruh u svoje svete ruke. Pogleda u nebo – te, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Zahvaljujući blagoslovi, prelomi i prelomivši dade svojim apostolima i učenicima govoreći: uzmite i jedite od toga svi jer to je moje tijelo koje se lomi za mnoge“.[9] Pazi! „Isto tako dan prije nego će trpjeti nakon večere uze i kalež. Pogleda u nebo, u te, sveti Oče, svemogući vječni Bože i zahvaljujući blagoslovi te preda svojim apostolima i učenicima govoreći: uzmite i pijte od toga svi, jer to je moja krv!“[10]

Cjelovit tekst Rimskog kanona nalazimo u Gelazijevom i Grgurovom sakramentaru te u kasnijim liturgijskim vrelima.


2. Stvaranje novih euharistijskih molitava nakon 2. Vatikanskog sabora


Koliko god Rimski kanon imao dugu i časnu tradiciju, on ipak pokazuje znakove nejasnoće i siromaštva. U njemu se npr. ni jednom izrijekom ne spominje Duh Sveti. Njegova struktura ne slijedi onu većine euharistijskih molitava. Osim toga, on vrvi od apologija, tj. molitava za oproštenje grijeha. Ostatak je to iz onih vremena kad su se (tihe) mise ponajčešće prikazivale za oprost grijeha pokornika ili pokojnika. Ima dosta ponavljanja (npr. dva popisa svetaca). Sve je to znak da su se tijekom vremena u tu molitvu uvrštavali novi i novi dodaci (apologije, popisi svetca, molitve za pokojne…).

Zbog svega toga u godinama nakon zaključenja Drugog Vatikanskog sabora sve je više sazrijevala misao da nešto treba promijeniti. Prva je pomisao bila da se kanon preradi prema načelima zdrave liturgijsko-teološke predaje. Ideja je odbačena, jer bi to značilo iznakaziti do neprepoznatljivosti molitvu koja je tolika stoljeća bila u središtu rimske liturgije. Na koncu je Pavao VI. mudro odredio: 

Neka se ostavi nepromijenjenom sadašnja anafora; neka se sastave ili pronađu dvije ili tri anafore koje bi se upotrebljavale u određenim vremenima.[11]

Tako je ova molitva nakon Sabora doživjela tek neznatne preinake, a najznačajnija je onda koja se tiče riječi ustanove. U izvornoj verziji stoji: „Uzmite i jedite od ovoga svi, jer ovo je naime tijelo moje“[12] a u preinačenoj: „Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati“,[13] čime se naglašava žrtveni značaj euharistije po kojoj se uprisutnjuje Kristovo vazmeno otajstvo. Radi se, dakle, Kristovoj dinamičkoj, a ne tek statičnoj prisutnosti.

Dakle, prema odredbi Pavla VI., osim blage prilagodbe Rimskog kanona, valjalo je pristupiti stvaranju novih euharistijskih molitava. Taj je zadatak dan članovima Consiliuma (Vijeća za provedbe konstitucije o svetoj liturgiji) među kojima se isticao talijanski liturgičar Vagaggini. Prvo je pitanje bilo: treba li uzeti neke anafore iz istočnih obreda i prilagoditi ih rimskom duhu, ili stvarati sve novo? Odlučeno je da se kao izvor i nadahnuće uzme Hipolitova i Bazilijeva anafora. Priređen je tako nacrt triju novih euharistijskih molitava. One su nakon nekih opaski članova komisije i nakon što su bile ispitane u nekoliko rimskih kongregacija, prihvaćene i uvrštene u misal. U popisu je Rimski kanon postao Prva euharistijska molitva, druga je nastala na osnovu Hipolitove, treću je sastavio sam Vagaggini.[14] Posebno je zanimljiva Četvrta euharistijska molitva, nastala na predlošku Bazilijeve. Ona ima vlastito predslovlje i osobito bogat prijelaz od Svet do Izvještaja o ustanovljenju u kojem se izlaže čitava povijest spasenja od stvaranja pa do cjelokupnog vazmenog otajstva Kristova. U odnosu na Bazilijevu molitvu najznačajnija je preinaka u epiklezi-prikazanju. U zapadnom (tzv. aleksandrijskom) tipu prije izvještaja o ustanovljenju dolazi epikleza, tj. molitva da Bog pošalje Duha Svetoga da kruh i vino postanu Tijelo i Krv. Nakon riječi ustanovljenja i anamneze (sjećanja na Božja djela) slijedi onda prikazanje (uvjetno rečeno druga epikleza) gdje se moli da Duh Sveti učini da svi pričesnici Tijela i krvi postanu jedno. U istočnom tipu (tzv. antiohijskom, kao što je i Bazilijeva molitva) nakon izvješća o ustanovljenju i anamneze spajaju se obje epikleze tako da se moli da Duh Sveti posveti Kruh i vino da postanu tijelo i Krv Krista, da bi pričesnici Tijela i Krvi u istom Duhu postali jedno.[15]

Kad je jedanput prihvaćeno načelo da može biti više euharistijskih molitava, zaredale su molbe za odobrenjem takvih molitava za određene pokrajine i određene prigode. Tako je 1974., osim spomenute četiri, odobrena jedna euharistijska molitva (s 4 inačice) za švicarsku sinodu. Iste su godine odobrene i 3 euharistijske molitve za mise s djecom i još dvije za pomirenje (za svetu godinu). Ove se molitve nalaze na hrvatskom u Dodatku Rimskog misala.[16] Odobrene su i dvije euharistijske molitve za ambrozijansku liturgiju, te još neke za Crkve u Africi. Bilo je k tome i više anafora odobrenih ad experimentum ili za neke posebne prigode.[17] Međutim, sve je više rastao strah od množenja liturgijskih tekstova, tako da se 1975. prestalo s davanjem odobrenja za nove euharistijske molitve.[18]

Spomenimo i sljedeće: Zalaganjem biskupa Petra Čule na 2. Vatikanskom saboru ime sv. Josipa uvršteno je u Rimski kanon. Najnovijom odredbom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 1. svibnja 2013., te HBK od 14. studenoga 2015. (br. 415/15) ime sv. Josipa uvršteno je još u 2., 3. i 4. euharistijsku molitvu.


3. Pitanje futura u riječima ustanove[19]


Crkva naučava da je Euharistija posadašnjenje i ostvarenje Kristovog vazmenog otajstva. U tome smislu može biti zanimljivo na koji način se u različitim liturgijama i jezicima prevode riječi ustanove u euharistijskoj molitvi. Zamijetili smo, vjerojatno, da u prijevodu Novoga zavjeta stoji: „tijelo… koje se za vas predaje“ (Lk 22,19, usp. 1 Kor 11,24), odnosno „krv… koja se za vas prolijeva“ (Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20), jer je u grčkom to particip prezenta pasiva. Međutim, u prijesaborskom misalu stajalo je effundetur (futur). To je posljedica toga da se spomenuti grčki particip prezenta pasiva u Vetus latina i u Vulgati pogrešno preveo futurom (tradetur; effundetur). Iako je novi latinski prijevod Biblije ovu očitu pogrešku ispravio, pa umjesto futura (effundetur) stavlja prezent (effunditur), u važećim tipskim misalima (1970., 1975. i 2002.) i dalje stoji futur. Kada se pripravljalo novo izdanje misala, neki su predlagali da se pogreška ispravi, ali je u latinskom tipskom izdanju futur ipak ostavljen s obrazloženjem da se ne dira latinska tradicija, a da će biti slobodno u prijevodima staviti prezent, kako stoji u svim modernim prijevodima Novoga zavjeta. To se, međutim, nije svugdje dogodilo. Tako je u njemačkom prijevodu uzet pasiv prezenta,[20] u talijanskom[21] i portugalskom[22] particip koji se može shvatiti kao sadašnje ili prošlo vrijeme, dok je futurom prevedeno u hrvatskom, engleskom[23] i španjolskom.[24] U francuskom je za Tijelo uzet particip prezenta,[25] a za Krv futur.[26]

Istočne liturgije nikada nisu imale ovakve dvojbe, budući da nisu koristile Vulgatu, već grčki izvornik. Tako su oba glagola (predaje; prolijeva) u svim istočnim euharistijskim molitvama (anaforama) ostavljena u prezentu.[27] Tako je, naravno, i u nama najbližoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog kao i u onoj sv. Bazilija, što je vidljivo i u hrvatskom izdanju: Ovo je tijelo moje koje se lomi za vas; Ovo je krv moja (…) koja se prolijeva za vas.[28] Zašto je važno uočiti ove razlike? Sadašnje vrijeme, prezent, osobito je primjereno liturgiji. Otajstveni (prošli) događaj spasenja koji se u liturgiji slavi, ostvaruje se sada među vjernicima, ponajpače u euharistijskom u kojem se Krist za nas predaje. Zbog toga je šteta da se u najuzvišenijoj molitvi u našem prijevodu to jasno ne izražava, kao što je to vidljivo u svim istočnim liturgijama, te u nekim prijevodima.


4. Današnje perspektive


Imamo li danas na raspolaganju puno ili malo euharistijskih molitava? Imamo ih svakako puno, uzme li se u obzir tolika predslovlja koja su dio euharistijske molitve! Poteškoća je u hrvatskom misalu u nečem drugom. Dok Rimski kanon ima tradicionalno različite inačice za određene blagdane i za određene prigode, dotle ostale 3 euharistijske molitve imaju kao inačicu samo spomen pokojnikâ. U tome naš misal u potpunosti slijedi tipski misal. Neke su se druge biskupske konferencije ipak potrudile i dodale određene umetke u 2. i 3. euharistijsku molitvu i tako obogatili bogoslužje na svome jeziku. Evo inačicâ koje npr. talijanski misal u 2. euharistijskoj molitvi predviđa za različite zgode: Veliki četvrtak, nedjelja, Božić i božićna osmina, Bogojavljenje, Uskrs, vazmena osmina, Uzašašće, Duhovi; zatim Uskrs i vazmena osmina ako ima novokrštenika; kod krštenja djece, za krizmu, za prvu pričest, za mladence, za pokojnike… Kad gledamo naše liturgijske knjige češće se možemo upitati: zar mi uvijek moramo samo prevoditi latinska tipska izdanja?


5. Praktične napomene


Evo još nekih napomena, koje bi po sebi trebale biti jasne.  Prvo, euharistijsku molitvu moli onaj koji predvodi euharistijsko slavlje (predslavitelj), pri čemu je jasno istaknuto koje dijelove govore koncelebranti. To znači da, npr. ne može predslovlje (koje dio euharistijske molitve!) pjevati neki drugi svećenik ili – ne daj Bože! – đakon, jer mladomisnik baš ne zna pjevati… Isto vrijedi za završnu doksologiju (Po Kristu…) koju moli ili pjeva predslavitelj, a mogu mu se priključiti i koncelebranti. Euharistijska molitva je predsjednička molitva u kojoj laici sudjeluju samo u ona dva poklika: Svet i Tvoju smrt… Kada mole zajedno s predslaviteljem, koncelebranti mole tišim glasom, da se lakše čuje glas glavnog slavitelja. Nadalje, umetak za pokojne se po pravilu može (a ne mora!) uzeti samo u misama za pokojne, inače ne. Toga bismo se trebali držati unatoč dugogodišnje krive prakse. Na koncu spomenimo i ovo: kad već imamo na raspolaganju više euharistijskih molitava hvalevrijedno je da se ne uzima uvijek ista. Pri tome valja paziti na to da neke euharistijske molitve imaju (npr. četvrta) samo vlastito predslovlje, zato se one ne mogu uzeti onda kada je propisano vlastito predslovlje nekoga blagdana ili svetog vremena.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u


[1] Usp. Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tim 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5; Otk 4,8-11; 5,9-14; 7,9-12; 11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8.

[2] Prva Apologija, 66-67, Časoslov, 2, str. 510-511.

[3] AUGUSTIN, De baptismo…, VI, 25,47 (= PL 43,213-214; CSEL 51,323): „Multorum enim preces emendantur quotidie, si doctioribus fuerint recitatae, et multa in eis reperiuntur contra catholicam fidem (…) multi quippe irruunt in preces, non solum ab imperitis loquacibus, sed etiam ab haereticis compositas.“

[4] Usp. J. Andreas JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, 1, Wien, 1952, str. 43.

[5] Kan 23: „Et quicumque sibi preces aliunde describit, non eis utatur nisi prius eas cum fratribus contulerit“ (MANSI, III, 922).

[6] Naravno, spomenutom broju ovih izabranih euharistijskih molitava treba pribrojiti i još neke druge, tako da je ukupan broj istočnih anafora puno veći.

[7] Za kritičko izdanje istočnih i zapadnih euharistijskih molitava usp.: A. HÄNGGI – I. PAHL, Prex eucaristica. Textus e variis liturgiis antiquioribus selecti, Editions universitaires, Fribourg, 1968.

[8] I danas se za bilo koju euharistijsku molitvu veli „kanon“, što je, istina, jednostavnije, ali i netočno. Naime, kanon po sebi znači osnovno, i taj je termin imao smisla dok je u Misalu bila samo jedna euharistijska molitva – Rimski kanon.

[9] Latinski stoji „confingetur“, što je futur – „koje će se lomiti“!

[10] De sacramentis, Iv, 5,21-23. Za latinski tekst vidi: A. HÄNGGI – I. PAHL (prir.), Nav. dj., str. 421-422. Za hrvatski prijevod vidi: AMBROZIJE, Otajstva i tajne, Služba Božja, Makarska, 1986. (M. MANDAC, prev. i prir.), str.179-180.

[11] A. BUGNINI, Nav. dj., str. 443.

[12] Prema Mt 26,26-28; Mk 14,22-24 i 1 Kor 11,24.

[13] Prema Lk 22,19-20.

[14] „Kroz tri mjeseca intenzivnog rada u biblioteci opatije Mont César (Leuven – Louvain) u ljeto 1966., on (Vagaggini) proučio je pitanja vezana uz Rimski kanon i pripravio dvije sheme novih euharistijskih molitava, koje je predstavio raspravi u skupini“: A. BUGNINI, Nav. dj. str. 443. Vagaginijev rad s kompletnom dokumentacijom obavljen je u djelu: C. VAGAGGINI, Il Cannone della Messa e la riforma liturgica, Torino-Leumann, 1966.

[15] Istočnjacima, očito, ne smeta ova kronološka neujednačenost: nakon što svećenik veli: „Ovo je tijelo moje…“ on moli da kruh postane tijelo Kristovo. Usp. Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb, 1999., str.115-116.

[16] Navodimo sarajevsko izdanje koje je, za razliku od zagrebačkog, praktičnije i preglednije uređeno: Nove euharistijske molitve. Dodatak Rimskom misalu, Sarajevo, 2001.

[17] Usp. L. DELLA TORRE, Pregare l’eucaristia. Preghiere eucaristiche di ieri e oggi per la catechesi e l’orazione, Queriniana, Brescia, 1982.

[18] Spomenimo npr. 11 neodobrenih euharistijskih molitava za Crkvu u Nizozemskoj. Usp. njemački prijevod: Elf Eucharistiegebete (Holländische Kanon Texte). Deutsche Studienausgabe (prir. A. SCHILLING), Verlag Hans Driewer, Essen, 1972.

[19] Usp. Z. PAŽIN, Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 3, 601-617, ovdje: 610-612.

[20] Hingegeben wird; vergossen wird.

[21] Offerto; versato.

[22] É dado; é derramado.

[23] Will be given; will be shed.

[24] Será entregado; será derramada.

[25] Livré.

[26] Sera versé.

[27] Za sve euharistijske molitve (anafore) usp. A. HÄNGGI – I. PAHL, Nav. dj.

[28] Bizantsko-hrvatski Liturgikon…, str. 81 i 114. Jednako je tako i u srpskom prijevodu: Božanstvene liturgije (preveo J. Popović), Beograd, 1978., str. 57-58.