Red mise: Slava i Vjerovanje

1. Slava Bogu na visini

Uz novozavjetne himne (npr. Blagoslovljen, Veliča, Sad otpuštaš)[1] u prvoj su se crkvi u bogoslužju pjevali i mnogi drugi hvalospjevi.[2] Budući da nisu bili uzeti iz Svetoga pisma nazivani su i psalmi idiotici. Uz Tebe Boga hvalimo među njima je svakako najpoznatiji himan Slava Bogu na visini, poznat i na Zapadu i na Istoku.[3] Prvi put se jedan njegov dio susreće u spisu Apostolske konstitucije (oko 380.) a njegov se današnji oblik obično uzima iz spisa Codex Alexandrinus (6. st.).[4] Na Istoku se ovaj himan osobito rado pjevao u Službi časova.

Himan ima tri dijela. Prvi predstavlja anđeoski hvalospjev: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje. Drugi dio je pohvala Bogu. Treći dio je pohvala Kristu. U starijim se verzijama u ovom dijelu spominje i Duh Sveti: Gospodine, Sine jedinorođeni, Isuse Kriste, Duše Sveti Božji. Naravno, i u današnjoj verziji završna je doksologija jasno trinitarna: Ti si jedni svet… sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca. Ovaj se himan uzimao u nedjeljnim ili blagdanskim misama i bio je pridržan papi i biskupima. Papa bi intonirao Slava Bogu na visini, okrenut prema istoku, a puk bi nastavio pjevati.[5] Tek kasnije je bilo moguće da ga započinje i svećenik. Kad je ušao u misu, ovaj se himan u počecima uzimao samo za Božić, kasnije i za Uskrs, a zatim za sve veće blagdane. Danas se ovaj himan pjeva na sve nedjelje, blagdane i svetkovine (osim nedjelja došašća i korizme).

Ovaj je himan poseban upravo po svojoj strukturi. Klasična rimska molitva uvijek je usmjerena Ocu, po Sinu, u Duhu Svetome, što se i danas u liturgijskim molitvama poštuje u najvećem broju slučajeva. Ovdje je, međutim, pohvala prvo upućena Bogu u trećem licu (Slava Bogu), zatim izravno Bogu Ocu (Bože, Oče svemogući), a zatim Kristu (Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste). Na ovome primjeru vidimo kako i u liturgiji „izuzetak potvrđuje pravilo“, tako da i inače – rekao bih – neće biti dobro uvijek i u svakom slučaju insistirati na nekim načelima.[6]

Ostaje još jedna poteškoća. Slava Bogu na visini jest himan kojega bi zapravo trebalo pjevati. Njegovo suho recitiranje oduzima puno od njegove biti. To osobito dolazi do izražaja kod nekih blagdana koji u narodu nisu toliko zaživjeli. Upitno je ima li smisla recitirati ovaj himan samo zato što tako stoji u rubrikama.[7]

2. Vjerovanje

U Redu mise Vjerovanje se uzima nedjeljom i svetkovina. Međutim, prvotno je mjesto ispovijesti vjere u krsnoj liturgiji. Najstarije svjedočanstvo nalazimo u Apostolskoj predaji Hipolita rimskoga s početka 3. st. i to u dijaloškom obliku, kako je to i danas u krsnoj liturgiji:

Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?

Vjerujem.

Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice, raspet pod Poncijom Pilatom, koji je umro, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s Desne Ocu i koji će doći suditi žive i mrtve?

Vjerujem

Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i u uskrsnuće tijela?

Vjerujem.

Uskoro ovakva dijaloška ispovijest vjere u krsnoj službi (pogotovo kada više i nije bilo odraslih krštenika) postaje izričaj vjere u obliku formule pri čemu je ispovijest vjere i dalje bila u tri dijela: vjera u Boga Oca Stvoritelja, Sina njegova Otkupitelja te u Duha Svetoga koji djeluje u Crkvi. U rimskoj krsnoj liturgiji izabranicima predavalo na grčkom ili latinskom Nicejsko-carigradsko vjerovanje, tako da bi ga pjevao akolit, kako to u 6. st. bilježi Gelazijev sakramentar (br. 311-313). U euharistijsku je službu simbol vjere na Istoku uveo Timotej Carigradski 515. (da bi se time jasno izrazila pravovjernost). Koncem 6. st. taj običaj prelazi u Španjolsku, kako to određuje sabor u Toledu 589. (jer se tamo snažno osjećala arijanska hereza). Vjerovanje se tada molilo prije Očenaša. U vrijeme Karla Velikoga počelo se uvoditi i u ostalim dijelovima njegova carstva (uz dodatak Filioque). Zabilježeno je da 1012. godine car Henrik II. začudio da se u Rimu u misi ne govori Vjerovanje te je zatražio od pape Benedikta VIII. da se ono i u Rimu uvede. Izostanak Vjerovanja papa je obrazlagao činjenicom da u Rimu nije bilo hereza, pa nije bilo važno naglašavati sadržaj kršćanske vjere. U svakom slučaju u rimsku je liturgiju Vjerovanje ušlo tek u 12. st.

Ostaje pitanje Apostolskog vjerovanja. Ono nije bilo dio mise, a zabilježeno je (uglavnom u današnjem obliku) prvi puta oko godine 400 u djelu Rufina iz Akvileje Tumačenje Apostolskog vjerovanja.[8] On je podijelio Vjerovanje u dvanaest članaka tumačeći kako je svaki članak sastavio jedan od apostola.

I u ispovijesti vjere u Redu mise javlja se određena poteškoća. Naime, sve do zadnje liturgijske reforme Nicejsko-carigradsko vjerovanje uzimalo se u misi, a Apostolsko vjerovanje je bilo rašireno u puku (na narodnom jeziku) kao molitva i kao osnovni sadržaj vjere. Tako i danas, na primjer, u Katekizmu Katoličke crkve iznosi se sadržaj vjere upravo prema Apostolskom vjerovanju.[9] Nakon liturgijske reforme među vjernicima je nastala određena pomutnja, kao što to i danas zna biti slučaj. Apostolsko vjerovanje je bilo svima poznato, a Nicejsko-carigradsko nije, jer se molilo samo latinski u misi, tako da je dolazilo do zabune u recitiranju. Misal sada dopušta i jedno i drugo Vjerovanje, tako da se praksa razlikuje od župe do župe. Čini mi se da bi bilo uputnije u misi uzimati samo Apostolsko vjerovanje. Kao prvo, ono potječe još s početka 5. st.; zatim, ono je puno jednostavnije i jasnije; ono je i dio osnovnih molitvenih obrazaca koje bi svaki vjernik trebao znati (Očenaš, Zdravo Marije, Slava Ocu i Vjerovanje). Tako bi se, na koncu, izbjegla svaka pomutnja.

3. Pučki prepjevi

Kada govorimo o himnu Slava Bogu na visini i Vjerovanju u redu mise, valja imati na umu da je misa sve do 1965. bila na latinskom, odnosno staroslavenskom, jeziku kojim se puk nije služio tako da nije mogao djelatno sudjelovao nego je trebao misu slušati. Svećenik je redovito (osim u pontifikalnim misama) sve misne dijelove sam govorio. Puk je za vrijeme mise molio krunicu, čitao alegorijska tumačenja mise ili – pjevao. Tako su u božićnom vremenu svi misni dijelovi imali svoj pučki ekvivalent. Umjesto Kyrie vjernici su pjevali Kyrie eleison, Isus se rodi; umjesto Gloria pjevali su Svim na zemlji, umjesto Vjerovanja Vjerujem u Boga, Oca svemoćnoga i tako redom. Međutim, liturgijski propisi nisu tada nipošto bili prekršeni. Svećenik bi tiho govorio sve te misne dijelove i – misa je bila „rečena“ po rubrikama. Slični su liturgijski prepjevi bili su i u nedjeljnim misama. Tako npr. za ulaznu pjesmu Bože, evo dolazimo u starim su molitvenicima predložene strofe za Slavu, Vjerovanje, Prikazanje, Svet…, dok bi svećenik ispoštovao sve liturgijske propise recitirajući tiho sve te dijelove. Tako se ponovno nalazimo pred mučnom zadaćom da pomirimo dva važna liturgijska načela: sudjelovanje vjernika i obdržavanje liturgijskih pravila (u ovom slučaju Reda mise). Do prije pedeset godina to nije bio problem jer su vjernici zdušno sudjelovali pjevajući, na primjer, Svim na zemlji, dok bi svećenik opslužio liturgijsko pravilo da recitirajući Gloria. A kako postupiti danas kada nema tihe mise i kada očekujemo da vjernici u potpunosti sudjeluju u misi a ne samo pučkim nadomjescima? Što učiniti, na primjer, za Božić? Ako dopustimo da vjernici pjevaju Svim na zemlji – onda bi cijela zajednica sudjelovala na način kako se to u nas činilo barem dvije stotine godina. No s druge strane ispadne da eminentno božićni himan Slava Bogu na visini ne pjevamo upravo – za Božić. Pravila su jasna – Red mise valja poštovati. Pa ipak – radi akademske rasprave – upitajmo se, što ćemo s našom višestoljetnom tradicijom i zdušnim sudjelovanjem vjernika? Subota radi čovjeka ili čovjek radi subote?

[1] Usp. također: Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tim 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5; Otk. 5,9-14; 7,9-12; 11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8

[2] Usp. npr. C. BERSELLI (prir.), Inni a Cristo nel primo millennio della Chiesa, Edizioni Paoline, Roma, 1981.

[3] Tri su verzije ovoga himna; grčka iz Apostolskih konstitucija, sirski iz nestorijanske liturgije grčki iz bizantske liturgije koji se u bitnome slaže sa zapadnom varijantom

[4] Za tekst usp. E. LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. – Edizioni liturgiche, Roma, 1979., str. 373, br. 603; J. JUNGMAN, Missarum solemnia, 1, str. 449. Ovdje se radi o grčkom tekstu iz bizantske liturgije koji se u bitnom slaže sa zapadnom varijantom koju nalazimo u Antifonaru iz Bangora. Osim ove postoje još dvije: jedna grčka iz Apostolskih konstitucija te druga, sirska iz nestorijanske liturgije.

[5] U Grgurovom sakramentaru (br. 2) stoji da ovaj himan započinje papa ili biskup nedjeljom ili svetkovinama te da ga nipošto ne smije započinjati svećenik, osim za Uskrs: Item dicitur gloria in excelsis deo, si episcopus fuerit, tantummodo die dominico, sive diebus festis; a praesbyteris autem minime dicitur nisi solo in pascha. I u Gelazijevu sakramentaru (br. 452) stoji da ovaj himan u vazmenoj noći započinje biskup.

[6] Prisjetimo se već spominjanog primjera davanja „križića“ djeci za vrijeme pričesti njihovih roditelja.

[7] Npr. Katedra sv. Petra (22. veljače) je blagdan, kada valja uzeti himan Slava Bogu na visini. Događa se redovito da preko tjedna (u to zimsko vrijeme) ne bude baš mnogo vjernika kojima, usto, taj blagdan i nije osobito poznat. I onda dolazi Slava! Za običan puk bi Slava puno bolje odgovarala na sv. Katarinu Aleksandrijsku (25. studenoga) ili na sv. Antuna (13. lipnja) kada ona nije propisana… Međutim, dokle god je tako propisano, valja poštovati Red mise.

[8] Usp. Commentarius In Symbolum Apostolorum, u: PL 21, 336-386.

[9] Kao što je poznato, Katekizam je podijeljen na četiri dijela. U prvom se razlaže Vjerovanje, u drugom sakramenti, u trećem zapovijedi a u četvrtom kršćanska molitva.