Red mise: završni obredi
U razlaganju završnih obreda mise polazimo od onoga što veli Opća uredba Rimskog misala:[1]
Završni obredi obuhvaćaju:
a) kratke obavijesti, ako su potrebne;
b) svećenikov pozdrav i blagoslov, koji je u neke dane i prigode obogaćen i izražen molitvom nad narodom ili nekim drugim svečanijim obrascem;
c) otpust naroda, koji čini đakon ili svećenik, da bi se svatko vratio svojim dobrim djelima, hvaleći i blagoslivljajući Boga;
d) ljubljenje oltara, koje čine svećenik i đakon, a zatim duboki naklon oltaru koji čine svećenik, đakon i ostali služitelji.
1. Kratke obavijesti
Naglašavamo da Opća uredba kao i sam Red mise[2] lapidarno vele da slijede „kratke obavijesti, ako su potrebne“. Naglašava se dvoje. Prvo, obavijesti trebaju biti kratke. Drugo, one se uzimaju samo ako su potrebne. Dakle, ne moraju nužno biti. Ovoga bi se stvarno trebalo držati, jer su se vremena promijenila. Pogledajmo. Misionari iz Afrike pripovijedaju kako su tamo župske obavijesti osobito duge. To je razumljivo. Najveći dio tih ljudi je nepismen. Oni znaju samo za ono što su čuli. Osim toga, budući da se zajednica sabire iz mnoštva okolnih zaselaka, za njih su župske obavijesti važne za njihov vjerski, ali i za društveni život. Većinu važnih obavijesti mogu čuti samo u crkvi. Tako je i u nas bilo (pogotovo u selima) sve do početka drugog svjetskog rata, jer drugih sredstava društvenog priopćavanja praktički nije bilo. K tome svekolik vjerski i društveni život odvijao se u crkvi i uz crkvu. Danas su u nas su prilike posve drugačije. Ljudi su pismeni a mediji su sveprisutni. Vezano uz župska događanja postoji oglasna ploča, često i župski listić, a gdjegod i župska mrežna stranica. Osim toga, župa ima svoj ustaljeni red. Raspored tjednih i nedjeljnih misa godinama se ne mijenja.[3] Svaka skupina (katehetska i ina) znade dobro kada ima susrete. Ljudi imaju i kalendar. Doista nema potreba iščitavati kada koja od dvadesetak skupina ima svoj susret i naviještati kada koji svetac padne u dolazećem tjednu. Ne čini mi se uputnim čitati i misne nakane preko tjedna. To zanima samo onu osobu ili obitelj koja je misu zakazala… Zato, na većini nedjeljnih misa obavijesti uopće nisu potrebne. Ako se već ima nešto posebno naglasiti (npr. sljedeće nedjelje dolazi misionar iz Afrike), onda to treba biti sasvim kratko.[4]
2. Pozdrav i blagoslov
Slijedi završni misni blagoslov.[5] Misal veli da – ad libitum – svećenik može nad pukom izreći i svečani blagoslov. Prethodno đakon ili svećenik veli: „Naklonite se na blagoslov“. Zatim svećenik ispruženih ruku nad pukom govori trostruki zaziv na koji puk odgovara „Amen“. Na koncu svećenik kaže: „I blagoslov Boga svemogućega: Oca i sina i duha Svetoga sišao na vas i ostavo s vama vazda“, pri čemu čini desnicom uobičajeni znak križa. Misal nudi različite obrasce: za došašće, Božić, Novu godinu, Bogojavljenje, korizmu, vazmeno vrijeme, Uzašašće, Duhove, vrijeme kroz godinu, za različite svetkovine… Prisjetimo se da takve trostruke blagoslovne obrasce susrećemo u obredu vjenčanja i krštenja.
Osim toga misal – opet ad libitum – nudi i (blagoslovne) molitve nad narodom koje se mogu uzeti na koncu mise, ali i na koncu bilo koje službe riječi, Službe časova ili na koncu slavljenja nekog sakramenta. Đakon ili svećenik pozove vjernike riječima: „Naklonite se na blagoslov“. Svećenik ispruženih ruku govori spomenutu molitvu nad narodom koju zaključuje riječima: „I blagoslov Boga svemogućega: Oca i sina i duha Svetoga sišao na vas i ostavo s vama vazda“, pri čemu čini desnicom uobičajeni znak križa. Misal nudi 26 takvih obrazaca.[6] Ne treba posebno isticati kako svečani blagoslovi i molitve nad narodom mogu doista obogatiti naše bogoslužje. Zašto ne koristiti ono što nam misal nudi? To je molitveno bogatstvo Crkve! U svakom slučaju, bolje je skratiti oglase, a „pojačati“ blagoslov.
3. Otpust i poljubac oltaru
Đakon ili svećenik, ako nema đakona, sklopljenih ruku otpusti narod riječima.“Idite u miru.“ Misal upozorava[7] da se obred otpusta (ritus dimissionis), to jest cijeli završni obred, ispušta ako odmah nakon toga slijedi neki drugi obred (npr. sprovod). Za počast oltaru na koncu mise Opća uredba jasno veli: (završni obred obuhvaća) „ljubljenje oltara, koje čine svećenik i đakon, a zatim duboki naklon oltaru koji čine svećenik, đakon i ostali služitelji.“ Na koncu mise samo svećenik i đakon ljube oltar, a ostali koncelebranti se – zajedno s glavnim slaviteljem – duboko naklone oltaru. Naravno, ukoliko je u neposrednoj blizini oltara svetohranište (to često zna biti na „pretkoncilskom“ oltaru), onda, nakon toga slijedi uobičajeno poklecanje i odlazak u sakristiju.
4. Zaključimo
Jesu li naša bogoslužja – pogotovo misa – preduga ili prekratka? Uvjeren sam da sâmo bogoslužje nikada nije i ne može biti ni predugo ni dosadno. Bogoslužje ima svoj slijed koji ne možemo i ne trebamo „kljaštriti“. Ako je neko bogoslužje po sebi dulje kao npr. vazmeno bdijenje, bogoslužje Velikoga petka, prezbitersko ređenje, to je jednostavno tako. Vjernici to znaju i kao takvo prihvaćaju. Zbog toga su, konačno, i došli u crkvu. Takva bogoslužja imaju osobitu ljepotu i dubinu. Međutim, neliturgijski su elementi oni koji opterećuju i zamaraju. To je ono što mi – posve neopravdano – ubacujemo: dugi uvodi, predstavljanja i pozdravi uzvanika (s pljeskanjem), duge obavijesti, glazbeni komadi koji bi trebali imati mjesto samo na koncertima, neke privatne molitve i pobožnosti koje ubacujemo u red mise… Važno je da liturgija bude – liturgija, Božja služba, svetinja. Dostojanstvena, pobožna i onakva kako je liturgijski propisi određuju. Sve druge sadržaje možemo prebaciti izvan liturgije, kao što su: susreti, priredbe, koncerti, domjenci, čestitke, podjela diploma… Kao što je jednom u ovoj rubrici bilo rečeno, „svetinje valja sveto slaviti.“
[1] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2004., br. 90.
[2] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002., Ordo missae, br. 140.
[3] Nevolja i nastane onda kada se mijenja ustaljeni raspored misa, pogotovo onih nedjeljnih. Ljudima treba puno vremena da steknu neku naviku i kada se raspored češće (bez pravog razloga) mijenja, nastane zbrka…
[4] Ne treba posebno isticati da se vjernici često žale upravo na duge obavijesti koje se znadu pretvoriti u „treću“ propovijed (nakon uvoda u misu i redovne homilije).
[5] U biskupskoj misi – kao što nam je poznato – prije završnog blagoslova uzima se dijalog: „Budi ime Gospodnje blagoslovljeno…“, itd.
[6] Treće, spomenuto, latinsko izdanje Misal ima ih 28.
[7] Misale Romanum… br. 146.
