Redovničko zavjetovanje
Od samih početaka bilo je u Crkvi ljudi i žena koji su na poseban način htjeli nasljedovati Krista. Tako se javljaju redovničke zajednice čiji članovi žele živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Htjeli bismo dati osnovni pregled redovničkog zavjetovanja kroz povijest sve do danas.
1. Prvi tragovi
Prvi cjeloviti prikaz redovničkog zavjetovanja donosi Pseudo Dionizije Areopagita (5/6. st.). Nakon posvetne molitve svećenik pita kandidata o njegovoj volji da se posvema odreče grijeha, te ga potiče da prihvati savršeniji život. Kad to kandidat i učini, svećenik ga znamenuje znakom križa na čelu, odreže mu kosu zazivajući Presveto Trojstvo, skida s njega staru odjeću i oblači mu novu, zagrli ga i pozove da ima udjela u svetim otajstvima. Osnovni su dakle elementi: posvetna molitva, usmeno obećanje, šišanje i oblačenje. Ovo je očito već razrađeni obred, dok je u samim počecima bio još jednostavniji.
2. Zavjetovanje u benediktinskoj tradiciji
Obred je sadržan u Benediktovoj Reguli i obično se naziva professio super altare. Nakon dvanaestomjesečnog boravka u samostanu novak u crkvi obećava da će živjeti redovničkim životom u poslušnosti, a to svoje obećanje u pismenom obliku stavlja na oltar. Zatim u prostraciji moli da se moli za njega. Onda skida staru odjeću i oblači redovničku. Osnovni su elementi, dakle: obećanje, polaganje pismene povelje na oltar, molitva i oblačenje. Evo obrasca koji se uzimao u samostanu Cluny:
Ego frater promitto stabilitatem monachi, et conversionem morum meorum et obedientiam secundum regulam s. Benedicti, coram Deo et sanctis eius in hoc monasterio quod est constructum in honore bb. apost. Petri et Paoli; in praesentia domini N. abbatis.[1]
3. Zavjetovanje u kanoničkim zajednicama
U kanoničkim zajednicama javlja se zavjetovanje zvano inmixtio manuum, pri kojem je redovnik polagao svoje sklopljene ruke u ruke poglavara, kao što je u svjetovnom obredu vazal klečeći polagao svoje ruke u ruke svoga seniora obećavajući mu time vjernost i privrženost. U ovim je zajednicama zavjetovanje bilo u kapitulu, a ne u crkvi.
4. Zavjetovanje u prosjačkim redovima
Ovi redovi (franjevački i dominikanski) nisu bili toliko vezani uz samostane, tako da za njih professio super altare nije bilo prikladno, pa su radije uzeli professio in manibus. Evo obrasca zavjetovanja u dominikanaca.
Ego, N., facio professionem et promitto obedientiam Deo et beatae Mariae et tibi N., magistro ordinis Predicatorum, et successioribus tuis, secundum regulam beati Augustini et institutiones fratrum ordinis Predicatorum, quod ero obediens tubi, tuisque successioribus usque ad mortem.
Sličan je obrazac zavjetovanja u franjevaca. Evo jednog obrasca iz 1260.:
Ego, frater N., voveo et promitto Deo et beatae Mariae Virgini et beato Francisco et omnibus sanctis et tibi, pater, toto tempore vitae meae, servare regulam fratrum minorum per Honorium papam confirmatam, vivendo in obedientia, sine proprio et in castitate.
Valja zapaziti da se ovdje po prvi put spominje pojam zavjetovati (voveo) te da su prvi puta izrijekom navedeni „evanđeoski savjeti“: poslušnost, siromaštvo i čistoća.
5. Zavjetovanje u Družbi Isusovoj
Ignacije Lojolski uvodi professio super hostiam neposredno nakon pričesti. U srednjem je vijeku bilo takvih zavjetovanja (jedno kratko vrijeme i kod franjevaca), a Ignacije ga je preuzeo iz običaja vojničke zakletve. Zavjetovanje je veoma jednostavno, jer kako isusovci vele, constitutiones esse servandas, nec ceremonia addendas. Inače, dva su oblika zavjetovanja, jedan s tri tradicionalna zavjeta, a drugi onaj u kojemu se trima zavjetima dodaje i četvrti, o poslušnosti papi. Neke ženske redovniček zajednice su također imale professio super hostiam, ali se to zadržalo samo u Družbi Isusovoj.
6. Zavjetovanja nakon 16. st.
Rimski pontifikal sve od 1485. pa do Drugog vatikanskog sabora nije sadržavao obred redovničkog zavjetovanja, nego je to jednostavno bilo prepušteno pojedinim redovničkim zajednicama. To je dovelo do toga da je u nekim mlađim redovničkim zajednicama (osobito ženskim) obred doživljavao sve veću dekadenciju. Obred se sve više komplicirao, a osobito se rado umjesto onog pozitivnog (nasljedovanje Krista u ljubavi prema Bogu i bližnjemu) naglašavalo ono negativno: odreknuće od svijeta, tako da je koji puta simbolika išla ivicom melodramatike i kiča. Tako su npr. u obred ulazili mrtvački veo, lijes, svijeće kao za pokojnika, trnova kruna, zvona koja zvone kao za pokojnika… Bilo je krajnje vrijeme da središnja crkvena vlast ureduje, da stvari ne bi pošle posve izvan kontrole. Tako je tek poslije 2. Vatikanskog sabora donesen Red zavjetovanja.
7. Današnji red zavjetovanja
Red zavjetovanja donesen je 1970., a hrvatski prijevod se nalazi u Rimskom pontifikalu iz 1988. Obred ne želi dirati u posebnost pojedinih redovničkih zajednica. Daje se osnovna shema koja se može primijeniti u svim zajednicama, a svaka zajednica, naravno, može obred prilagoditi, odnosno ubaciti nešto što odgovara njihovoj tradiciji. Donose se tri obrasca: Uvođenje u redovnički život na početku novicijata); Obred privremenog zavjetovanja pod misom (po završetku novicijata) i Obred doživotnog zavjetovanja pod misom.
Obred doživotnog zavjetovanja ima slijedeću strukturu:
- prozivanje ili molba,
- homilija,
- pitanja,
- zavjetovanje;
- svečani blagoslov;
- predavanje znakova zavjetovanja
- euharistijska služba.
8. Neke značajke današnjeg Reda zavjetovanja
Proučavajući uvodne napomene i molitvene tekstove novog obreda uočavamo neke osnovne značajke.
- Redovništvo se uklapa u opću povijest spasenja. Molitveni tekstovi i blagoslovi uklapaju redovništvo u povijest spasenja. Bog je oduvijek neke ljude pozivao da ga izbližega slijede. Vrhunac je u Mariji, a svoje utemeljenje nalazi u Kristovom vazmenom otajstvu.
- Redovnički život – dar Duha Svetoga. Redovništvo je dar, odgovor na poziv, ono je karizma.
- Redovnički život je nasljedovanje Krista. Molitveni tekstovi i biblijska čitanja ne žele reći da bi redovnički život bio po sebi savršeniji od redovitog kršćanskog života. Svi su pozvani na svetost. Međutim, redovnici „očitije“ i „iz bližega“ slijede Krista.
- Crkveni vid siromaštva. Redovnici se posvećuju Bogu pred Crkvom i stavljaju se u službu Krista i Crkve. Izričito se naglašava veza između redovništva i krštenja. Oni su kršteni u Crkvi, a redovništvo je usavršavanje krsnog milosnog dara.
- Misijsko poslanje. Oni koji su na službu Kristu i Crkvi na poseban su način pozvani širiti i jačati Crkvu.
- Eshatološki vid. Redovništvo bi trebalo biti „blistavi znak nebeskih dobara“. redovnička bi zajednica trebala postati „prava slika vječne zajednice“.
[1] U obredu zavjetovanja iz Montecassina iz 11. st. nalazimo zanimljivo obrazloženje redovničkog oblačenja: Exuat te Dominus Iesus Christus veterem hominem cum actibus suis (…). Et induat te novum, qui renovatur in agnitionem secundum imaginem eius creavit eum. Ideja je jasna: ulaskom u redovnički stalež novak skida sa sebe starog čovjeka i oblači se u novoga. Međutim, novozavjetni tekst u ovom kontekstu govori o krštenju: Ef 4,20-24: Vi pak tako ne naučiste od Krista, ako ste ga doista i čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje opameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti istine. Upravo zbog toga je od najranijih vremena bio običaj da novokrštenici dobivaju na krštenju bijelu haljinu, kao simbol Krista u kojega su se po krštenju obukli. Stoga nije baš najsretnije naglašavati kako novak koji se zavjetuje odlaže staroga čovjeka, a oblači se u novoga. On je to naime već učinio na krštenju, a njegov je redovnički poziv način na koji on živi svoje krsno dostojanstvo. Jednako je tako upitan smisao nadijevanja novog redovničkog imena. Krsno bi ime trebalo imati prednost!
