Redovništvo [video]

---

Poznato je da u Crkvi postoje klerici, laici i redovnici. Ovdje ćemo pokušati ukratko predstaviti i objasniti tko su redovnici, kako se dijele i po čemu su posebni. 

Prije svega valja ukratko objasniti svaki od spomenutih staleža. Klerici su muškarci koji su primili sakrament sv. reda. Među klericima posebno mjesto imaju prezbiteri i biskupi i njih obično zovemo svećenicima. Oni mogu služiti misu, većina ih smije otpuštati grijehe, vode župe i sve ono što i sami znate da svećenik treba raditi. Također, većina klerika mora živjeti u celibatu.

Laici su pak svi kršteni muškarci i žene koji nisu primili sv. red. Ti laici žive svoju vjeru u svijetu i načelno se ne vode nikakvim posebnim pravilima. Ja sam primjerice laik. To znači da imam život kakav ima većina ljudi, idem na posao, u braku sam, brinem za svoju obitelj… i u svemu tome nastojim živjeti svoju vjeru.

Ipak, među laicima i klericima postoje oni koji na jedan posebniji i drugačiji način žele slijediti Krista. To su muškarci i žene koji su priključeni nekom redu, a to znači da slijede neka posebna pravila. Crkva među tim vjernicima prepoznaje dvije osnovne podjele: 1. ustanove posvećenog života i 2. družbe apostolskog života. U osnovi ih razlikuje način življenja evanđeoskih savjeta: poslušnosti, siromaštva i čistoće. Čistoća podrazumijeva život u celibatu. Siromaštvo podrazumijeva život bez bogatstva i gomilanja materijalnih dobara + dodatna ograničenja koja su različita od ustanove do ustanove. Konačno, poslušnost podrazumijeva podvrgavanje volje zakonitim poglavarima.

Ustanove posvećenog života posebne su po tome što njihovi članovi daju javne i doživotne zavjete da će živjeti po spomenutim savjetima, dok članovi družbe apostolskog života teže savršenoj ljubavi te evanđeoske savjete ne moraju živjeti toliko strogo ili dugo i ne moraju ih uopće polagati; smisao većine tih družbi je posvećivati se posebnim apostolatima unutar bratskoga života; obično imaju neki statut, pravilo, a u nekima se članovi obvezuju na obdržavanje evanđeoskih savjeta. Možemo reći da se ljudi u družbe apostolskog života uključuju da bi zajedničkim bratskim životom mogli bolje odgovoriti na neki konkretni problem ili potrebu svojeg vremena ili kraja bez obveze da u toj družbi ostanu doživotno. Primjerice, može nastati potreba za zbrinjavanjem bolesnih ili ranjenih tijekom rata ili pak briga za siromašne nakon neke prirodne katastrofe. Neke su potrebe stalne pa neke družbe postoje i po nekoliko stoljeća poput Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

U Hrvatskoj se ipak najčešće susrećemo s osobama koje su članovi ustanova posvećenog života. Podsjećamo, ovi članovi, savjete (zavjete) žive cijelog života. Postoje dvije osnovne podjele: a) redovničke ustanove i b) svjetovne ustanove. Osnovna je razlika među njima to što članovi redovničke ustanove žive zajedno u samostanu, dok članovi svjetovne ustanove, najčešće žive sami u svijetu, odnosno nisu u samostanu. Među svim ustanovama posvećenog života postoje i dodatne podjele u koje nećemo ulaziti, već ćemo samo predstaviti onu ključnu.

Redovničke ustanove dijele se na: regularne kanonike, monahe, fratre i regularne klerike. Regularni kanonici su prije svega kanonici. To pak znači da su to klerici koji načelno žive blizu katedrale unutar i oko koje uglavnom djeluju. Primjerice, Zagrebački kaptol broji 15 kanonika. E, onda su se među njima javili neki koji su željeli živjeti po nekim dodatnim i strožim pravilima ili regulama i odatle naziv: regularni kanonici. Danas, doduše, regularni kanonici nisu nužno vezani uz katedralu.

Zatim imamo regularne klerike. Oni nisu kanonici, već klerici, ali se od običnih, svjetovnih klerika koje svakodnevno susrećemo razlikuju po tome što slijede neka dodatna pravila, odnosno regule, odatle i naziv: regularni klerici. Primjerice, član Družbe Isusove je “regularni klerik”, dok je član Reda augustinaca “regularni kanonik”. I zapravo nam na ovoj razini neke jasnije razlike među ovim raznim redovima sve više i više blijede.

Načelno možemo reći da je regularni kanonik više posvećen svećeničkom i pastoralnom djelovanju, kontemplaciji, pjevanju časoslova na latinskom itd. S druge strane, regularni klerik je osoba koja je redovnik, ali svejedno izrazito posvećena propovijedanju, dijeljenju sakramenata, obrazovanju mladih i djelima milosrđa.

I konačno, imamo još objasniti monahe i fratre.

Monasi su se počeli javljati vrlo rano u kršćanstvu. Radilo se o osobama koja su se povlačile od svijeta ljudi, obično u pustinji ili neku divljinu, da bi živjeli u molitvi, postu, siromaštvu, beženstvu, askezi itd. To su bili prvi monasi. Doslovno, jedinke, individue, samci. S vremenom ih je bilo sve više i više, međusobno su se počeli podupirati i udruživati te su konačno počeli pisati svoja posebna pravila, organizirati se u zajednice i živjeti u samostanima ili manastirima. Ponekad se za takve udružene monahe kaže “cenobiti”. Za cenobite je specifično što su nastavili živjeti odvojeni od svijeta. Dakle, oni nisu širili Božje kraljevstvo tako što bi  evangelizirali po ulicama gradova, već tako što bi molili, postili i jednostavno bili u askezi povučeni od svijeta. Utoliko su njihovi samostani bili samodostatni u smislu da su monasi živjeli od plodova svojeg rada.

Zatim imamo prosjačke redovnike ili bolje rečeno fratre. Crkva poznaje ukupno 4 velika fratarska reda. U četiri velika fratarska reda ubrajamo: dominikance, franjevce, karmelićane i augustinice. Za razliku od monaha, fratri su u stalnoj interakciji s pukom. Iako žive u samostanima, aktivno evangeliziraju u svijetu te njihov rad za sâmu zajednicu nije samodostatan. Utoliko oni prosjače, tj. žive od milostinje puka.

Na kraju recimo da Crkva još poznaje pustinjake i posvećene djevice. Pustinjaci su osobe koje nastoje živjeti slično kao prvi monasi, dakle sami i povučeni od svijeta. Jasno, danas je to teže, ali nije neizvedivo. Zatim još postoji red djevica koje mogu živjeti same, ali se mogu i udružiti. Radi se o osobama koje su odlučile živjeti u beženstvu, a spominju se već u Novom zavjetu.

Jasno, sve ovo što smo dosad govorili načelno vrijedi i za muškarce i za žene. Jedino što žene ne mogu primiti sakrament sv. reda. S druge strane, muškarac može biti samo klerik ili samo redovnik ili istovremeno i klerik i redovnik.