»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Reducirano kršćanstvo


Ruski teolog i svećenik Pavel Florensky u zbirci eseja At the Crossroads of Science and Mysticism podsjeća da reduciranje liturgijskih simbola i gesti označava siromaštvo religije i osobne vjere i zaborav simbola i gesti početak je površne religije i slabe vjereFlorensky piše kako time nastaje fenomen reduciranog kršćanstva koje simbole i geste prestaje doživljavati kao važne elemente povezivanja s nadnaravnim i s Bogom. Florensky smatra da svaka liturgijska gesta, simboli i odjeća imaju duboku i smislenu važnost i povezanost s Bogom. Florensky odbacuje praktičnost, minimalnost i korisnost kao temeljne razloge zašto bi liturgijska i sakramentalna slavlja trebalo „osloboditi“ suvišnih gesti i odjeće. Florensky, iako ga tako ne naziva, implicitno definira reducirano kršćanstvo kao isključivanje, odbacivanje i minimaliziranje bogatstva liturgijskih simbola, gesti i odjeće i njihovog odnosa prema nadnaravnom.

Reducirano kršćansvo smatra da nadnaravno i način liturgijskog odnosa prema njemu nisu međusobno nikako povezani tako da liturgijsko slavlje može imati bilo kakve geste i bilo kakvu odjeću, jer su geste i simboli bitno odvojeni od Boga. Reducirano kršćanstvo se ravna praktičnošću i korisnošću gesta, simbola i odjeće, odnosno ukida ih i minimalizira ako ih smatra suvišnima i nepotrebnima.

U zapadnom kršćanstvu reduciranje liturgijskih gesta i simbolike prilično je svedeno na praktičnost i brzinu i djelomično se mističnost kršćanske simbolike i gestikulacija (znak blagoslova, znak križa, različiti načini držanja ruku i tijela tijekom slavlja) potpuno ili izgubila ili zaboravila. Reducirano kršćanstvo pristupa bogatstvu liturgijske i vjerničke simbolike kao nečemu izrazito negativnom, stoga ne treba čuditi da liturgijska slavlja koja uključuju puno simbolike i gesti (javne procesije, misna slavlja, hodočašća) reducirano kršćanstvo uvijek opisuje kao megalomaniju, pretjerivanje i kič. Reducirano kršćanstvo svaku dublju i bogatiju javnu manifestaciju kršćanske simbolike odbacuje kao bespotrebno pretjerivanje, jer takva javna manifestacija ne uspostavlja vezu s nadnaravnim. Reducirano kršćanstvo posljedično odbacuje i samu religiju kao zajednički kult oko kojega se okuplja zajednica, jer ne prihvaća da religija kao zajednički kult čašćenja povezuje zajednicu s nadnaravnim. Smisao kršćanskih gesti, simbola i odjeće za reducirano kršćanstvo postoji samo kao kulturni fenomen i turistički kuriozitet. Sve javne geste i javno kršćansko znakovlje (odjeća i predmeti) optužuje se kao zloupotreba i manipulacija religioznim simbolima jer reducirano kršćanstvo bilo kakav kršćanski simbol ili gestu ne može vidjeti nikako drugačije nego kao manipulaciju. Manipulacija i zloupotreba događa se čak i unutar samog kršćanstva pa reducirano kršćanstvo i kršćanske simbole i slavlja unutar same kršćanske zajednice promatra kao zaglupljivanje masa i reduciranje kritičke sposobnosti vjernika kao pojedinca.

Reducirano kršćanstvo je, slijedeći Florenskog, kombinacija imanentnog misticizma i individualizma, odnosno stav kako se više nijedan liturgijski čin, gesta, slavlje ili predmet ne može smatrati svetim. Sve ono od čega se sastoji liturgijska simbolika u sebi ne sadrži nikakvu mogućnost za uspostavljanje kontakta s Bogom i nadnaravnim općenito.  Reducirano kršćanstvo ideju religijskog zajedništva i kršćanske zajednice okupljenje oko zajedničkog kulta i oblika slavlja promatra podozrivo i sumnjičavo. Zato Florensky smatra da reducirano kršćanstvo vodi k gubitku vjere, jer nevjerovanje u povezanost liturgijskog slavlja i nadnaravnog slabi vjeru, kao i da su potrebna zajednička kršćanska slavlja i kult kako bi se vjera produbila. Stoga reducirano kršćanstvo zajedničarska kršćanska slavlja poput euharistije, hodočašća, zajedničke molitve i pobožnosti smatra nevažnima i nepotrebnima za rast i produbljenje osobne vjere kršćanina.  Reducirano kršćanstvo je radikalni oblik privatiziranja religijske simbolike i njenog svođenja na prazne kulturološke i manifestativne čine bez nadnaravnog sadržaja. Svi oni zajedničarski elementi kršćanske zajednice koji je povezuju u jednu cjelinu (zajednička hodočašća,  zajednička liturgijska slavlja) u reduciranom kršćanstvu zamjenjuju se osobnim i privatnim psihološkim iskustvima pojedinca. Zajednica i zajednički kult kršćanskog čašćenja više nije potreban kao bitna spona s nadnaravnim, sve se može iskusiti duboko u privatnoj psihološko-emotivnoj sferi bez potrebe za bilo kakvom izvanjskom manifestacijom religioznog i vjerničkog iskustva. 

Reducirano kršćanstvo prisutno je više u onome što se kolokvijalno zove zapadnim kršćanstvom, od reduciranja liturgijskog slavlja euharistije na privatna i samostalna slavlja, od reduciranja slavlja sakramenata izvan zajednice na privatna slavlja obitelji, do osjećaja neugode i nelagode kada se traži javno i zajedničarsko slavlje i čašćenje. Zapadno kršćanstvo je, slijedeći racionalnu praktičnost i korisnost, slijedeći pragmatizam kao temeljni način djelovanja, postalo žrtva vlastitog pragmatizma i reduciranosti. Sve manje bogatstvo simbolike i gesti, sve manje zajedničarskih slavlja i sve više privatnih i samotnih slavlja euharistije, sakramenata, općenito pobožnosti, kao i isticanje isključivo privatnog spasenja i grijeha kao isključivo privatne stvari pojedinca, donekle pokazuje kako je kršćanstvo na Zapadu postalo žrtva vlastitih nastojanja da bude što praktičnije i što pragmatičnije, u skladu s vremenom i potrebama čovjeka.

Moguće je da je proces reduciranog kršćanstva koji traje i čini se nepovratnim približio kršćanstvo suvremenom čovjeku i društvu, ali je istovremeno oslabio bogatstvo i dubinu kršćanske simbolike, gesti i zajedničarskog kulta slavlja i čašćenja i učinio ih sporednima. Stavljajući na periferiju kršćanskog života snagu kršćanskih simbola i gesti, za Florenskog, u konačnici generira oslabljenu i osiromašenu osobnu vjeru pojedinca, i dovodi do gubitka vjere kako zajednička slavlja i čašćenja imaju duboku i stvarnu nadnaravnu i mističnu dimenziju u odnosu prema Bogu.