»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Religija neznanja


Iz nekog razloga termini suvremenost i progresivnost postali su sinonimi za pamet i intelekt u odnosu prema religiji. Religija je zastarjela, arhaična i iracionalna pojava, fenomen čiju kritiku je moguće utemeljiti na banalnoj tvrdnji kako je njezin kritičar suvremen i progresivan. Otprilike kao kada biste kritizirali grčku kulturu i filozofiju kao površne i glupe jer pripadate suvremenom svijetu interneta i virtualnih svjetova. Na taj način je svakom suvremenom i progresivnom „analitičaru“ dopušteno nekažnjeno biti javna neznalica i nepismen kad je u pitanju religija, ali mu nije dopušteno recimo u medicini i fizici. Tako su svi odreda „arhitekti“ kada treba graditi crkvu ili džamiju, ali nisu svi arhitekti kada se gradi bolnica ili aerodrom. Zašto svi bez obzira na znanje, profesiju i zanimanje mogu biti teološki „analitičari“ i religiozne „posvuduše“, „javni i angažirani intelektualci“, a ne mogu to isto biti kad je u pitanju recimo fizika ili školovanje za pilota ili kapetana broda?

Zašto je dopušteno, prihvatljivo i poželjno da religija bude objekt i predmet teološke „analize“ glumaca, pjevača, sportaša, dok je to isto ili zabranjeno ili umanjeno teolozima, sociolozima religije, antropolozima religije, povjesničarima religije? Zašto teološke „posvuduše“ iz neznanja i nepismenosti mogu definirati i tumačiti religiju, a to isto ne smiju činiti na području biologije i kemije? Svi žele biti stručnjaci, ali nitko ozbiljno i temeljito ne želi studirati religiju, ne zato da postane religiozan, nego radi intelektualnog poštenja, otvorenosti i utemeljene sposobnosti da se bude obrazovan i školovan kritičar religije. Religija se našla u smiješnoj situaciji. Od intelektualne i kulturne baštine koja zahtijeva studij, pamet i istraživanje došlo se pod udar svog vlastitog alter-ega, religije neznanja. Religija neznanja je stupidan i površan pristup religiji koji tvrdi da je za intelektualno i znanstveno utemeljenu kritiku religije i njezine povijesti dovoljno da se proglasite suvremenim i progresivnim. Na taj način frontmen progresivnog rock sastava koji može biti izrazito školovan glazbenik, postaje ozbiljan i racionalan kritičar religije iako o religiji nema pojma, osim što je već kao jako mlad raskrstio s religijom i Bogom.

Ako ozbiljan i zreo čovjek raskrsti s nekim društvenim fenomenom i odustane od daljnjeg istraživanja tog fenomena kako može postati njegov kritičar? Kako antropolog može postati kritičar ozbiljnih antropoloških studija i spoznaja ako na početku odustane od studija antropologije i završi studij kemije? Uz religiju neznanja, koja je zabrinjavajuća pojava, razvijaju se i sloganski neznalice koji dolaze iz njegove jezgre. Sloganski neznalice ili neznalice krilatica nisu ništa drugo nego neznalice koji jednim sloganom misle izraziti utemeljenu i ozbiljnu kritiku religije. Ali što sloganski neznalica zna o povijesti jedne religije, utjecaju drugih religija na nju, utjecaju drugih kultura i filozofija na razvoj  njenog pojmovlja i religioznog kulta? Uglavnom ne zna ništa. Religija neznanja pokazuje i zabrinjavajuću teološku neukost i nepismenost oko temeljnih religioznih pojmova i terminologije. Naravno, očekujemo od glumca, kazališnog redatelja ili pjevača da budu stručni i obrazovani u svom poslu. Nitko im ne brani da budu religiozno obrazovani i stručni, čak i ako ne žele biti religiozni, kako bi mogli što racionalnije, stručnije i obrazovanije ponuditi vlastitu kritiku religije. Ali kada netko od njih pokušava biti stručan i obrazovan kritičar religije, već kod prvog termina ili pojma lako se uviđa njihova teološka nepismenost i neobrazovanost. Religija neznanja je stav da je za utemeljenu i intelektualnu i stručnu kritiku religije dovoljno imati sposobnost govora i ništa više. Riječ je o predrasudi kako je smiješno studirati religiju kao ozbiljan objekt znanosti, dovoljno je „salonsko mudrijašenje“ koje se terminima suvremenost i progresivnost pravda u svom neznanju i nepismenosti kada je riječ o religiji.

Religija neznanja je tipično izvanreligiozni fenomen, gdje se religija kao predmet kritike iz perspektive suvremenosti i progresivnosti kritizira bez ikakvih etičkih, moralnih, intelektualnih i ljudskih obveza i dužnosti da se prethodno bude znanstveni poznavalac religije i njezinih praksi. Religija je, čini se, jedini društveni fenomen koji je dopušteno kritizirati bez ikakve prethodne znanstvene naobrazbe o tom fenomenu. Zašto „celebrity“ iz ugodnosti svog „penthousea“ može uputiti nepismenu i površnu kritiku religiji (recimo kršćanstvu i islamu i židovstvu) i biti „označen“ odmah kao „analitičar, stručnjak, angažirani i javni intelektualac“, dok je predmet ismijavanja kada pokuša to isto učiniti biologiji, kemiji, povijesti, zemljopisu? Zašto je religija postala predmet izuzet od obveze bilo kakvog ozbiljnog studija i znanja? Zašto „sekularno“, koje se strogo odvojilo i traži odvajanje od „religije“, odvojilo i od ljudske i intelektualne obveze da znanstveno i stručno istražuje nastanak, kontekst i pojmovlje religije? Zašto su u društvu sve manje prisutni ozbiljni istraživači religije, antropolozi, sociolozi, filozofi, teolozi, a sve su prisutniji oni koji su u svojim područjima i obrazovani i stručni, ali ne i u pitanjima vezanim za religiju? Jer kad se ponekad sluša i čita „analitičarske posvuduše“, koje su obrazovane i stručne u svojim znanstvenim poljima, kako „mlate i lupetaju“ o religiji, kršćanstvu, islamu i drugim religijama, ne baratajući temeljnim religioznim i teološkim pojmovima, ne može se ne zapitati zar religija ne zaslužuje da bude barem znanstveni objekt ozbiljnog studija, makar se ne slagali s njom? 

Religija je ostala jedino područje u kojem je dopušteno raznoraznim „stručnjacima“ da izriču svoje stavove, mišljenja i osvrte bez ikakvog pozivanja na etičku i intelektualnu obvezu da se nešto ozbiljnije o religiji zna i studira. Jer kad netko misu ili euharistiju u Katoličkoj crkvi nazove „skupom“, „protestom“ i prođe bez ikakve spoznaje da se treba ispričati za vlastito neznanje i neukost, to je otprilike kao kada bi operaciju presađivanja srca u medicini nazvao „kasapljenjem“ i tvrdio da je „kasapljenje“ pravi termin koji točno i nedvosmisleno sadržajno i terminološki označava ono što se u medicini zove operacija presađivanja srca ili možda čak postoji i stručniji naziv u medicini za tu vrstu zahvata.

Zašto se „kritičari“ religije prethodno ne školuju, čak i kao kritičari i protivnici religije, kako bismo onda imali plodonosne i konstruktivne rasprave, a ne da ozbiljnom poznavatelju religije koji ne mora biti ni kršćanin, niti islamske vjeroispovijesti, odnosno musliman, koji čak nije ni vjernik, pada mrak na oči kada čuje da netko misu naziva „skupom“ i „protestom“, ili poziv na molitvu (namaz) naziva „arlaukanjem i dernjavom“ i tako svojom nepismenošću i glupošću vrijeđa i kršćane i muslimane, i sve obrazovane ljude koji fenomen religije studiraju ozbiljno i znanstveno, kao što bi to činili i da studiraju medicinu, kemiju, fiziku ili nešto treće. Jedino površan, lijen i zloban čovjek smatra da religiju ne treba ozbiljno studirati i ozbiljno se njome baviti, čak i onda kada niste religiozni i nemate namjeru nikada to postati.