Riječi jedno, djela drugo

Gospodin Isus u svojim poučnim prispodobama pokazuje kako ima istančan psihološki osjećaj: savršeno poznaje sva prelijevanja, intelektualna i emocionalna, u ljudskoj duši. A osobito zna kolika je u ljudskom životu udaljenost između „htjeti“ i „djelovati“. Čak, jedno su misli, drugo riječi, a treće čini. Isus poznaje kakav je otac zemaljski, savjestan roditelj, pun odgovornosti nad životom i obitelji, a kakva su mu djeca, toliko puta neodgovorna i prema ocu, i međusobno, i prema samima sebi.

Pogotovo zna kakav je Otac nebeski, savršeni Stvoritelj, a kakvi su ljudski sinovi, nesavršeni stvorovi. Otac Stvoritelj postupa prema svojoj djeci poštujući njihovu ljudsku slobodu, koja je njegov uzvišeni dar i ujedno domaća zadaća koju Bog zadade sinovima ljudskim, ali on tu slobodu potiče da se odgovornošću svaka osoba što bolje uobliči i tako Bogu sliči i priliči. Ne odstupa od svojih vječnih načela. I to sve Isus prikazuje jednom prispodobom, zapravo dvjema: jedna se odnosi na prvoga sina, a druga na drugoga. Sve izrečeno u pet evanđeoskih redaka, a priča možda izgovorena u Isusovu nagovoru ne jednom, nego više puta pred različitim a uvijek pozornim slušateljstvom. Ova je izrečena u Hramu u jednoj vatrenoj polemici s glavarima svećeničkim i farizejima. Matej je kao svjedok slušao i samo on od evanđelista zapisao. Evo teksta koji čitamo 26. nedjelje u godini A:

Prvi sin: jedno zbori, drugo tvori

Isusovo pitanje sugovornicima farizejima:

»A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode« (Mt 21,28-29).

Zamolio. Otac moli prvoga, možda starijega, sina da pođe u vinograd na posao. Ne kaže se točno koja je vrsta posla. Pretpostavimo da je bilo kopanje. Kopati nije lako, pogotovo o žegi dana. Ali se nije lako ni hrane ni vina dokopati ako se ne će kopati! „Deder, sinko, sad poskoči, pa će biti i prismoči i pritoči! U stranu politiku, a u šake motiku“. Tako mudri otac sinu koji je prevalio dvadesetu godinu života.

Otac dršće nad odgovorom sina, ali je ipak u duši uvjeren da će poći u vinograd. Kuća se uzdržava znojem, radom i vinogradom. To je zakon ljudskoga života. 

Odbrusio. Sin se pokaza prkosan i ljutit. Izvrne se na oca i odbrusi mu da ne će u vinograd. Razumije se, taj veliki „Neću“ sadrži sve ono što je stariji sin mogao u tome trenutku sasuti ocu u lice. Otac se nije još ni osvijestio od „obiteljskog udara“, a neposlušnik, onako osoran, nestade iz dvorišta. Otac je uvjeren da ne će u vinograd. Vjerojatno ode k djevojci u ašikovanje, jer bi se do godine trebao ženiti. A kako će svadbovati bez bukare vina? – razmišlja otac umjesto sina. Otac odšutje taj neočekivani neposluh. A vinograd se mora obraditi.

Predomislio se. Stariji sin, unatoč svomu žestokomu „Neću“, do malo zastade i reče samomu sebi: “Nisam dobro učinio. Nisam trebao ovako izletjeti. Vinograd je očev, ali je i moj. Sutra otac umre, meni ostaje vinograd. Malo više strpljivosti!“ Predomisli se, dakle, i odluči poći u vinograd. Niti je ikoga zvao da mu išta donese i da mu i u čemu pomogne. Ljutit na oca, srdit na sebe, gnjevan na brata, bijesan na vinograd, ogorčen na sve. Kopao je cio dan. Umoran i znojan. Mučio se i očekivao hoće li otac reći i mlađemu da dođe u vinograd da zajedno dovrše posao. I bratov je vinograd kao i njegov. Loši obiteljski odnosi. Neiskreni, neistiniti, besmisleni, nema zdrave komunikacije. Čim normalno ne pričaju, ni druge stvari nisu u redu.

A otac mislio da je sin napustio dvorište i otišao u bespuće. Poniženi otac cijeloga je dana bio vrlo žalostan kod kuće, a uzoholjeni sin cio dan ljutito tukao oko loze.

Uvečer dođe taj sin kući i kaže ocu da je ipak otišao u vinograd. Radio i uradio više nego što je trebalo. Vrijednim činom opovrgnuo svoje uvrjedljive riječi.

Sinko, zašto mi nisi kazao da ćeš ići u vinograd? Donijeli bismo ti ručak. Što si me cio dan držao u bolnoj neizvjesnosti i ljutini da izgubim snop živaca zbog tvoje naglašene neposlušnosti?

Sin ostade bez odgovora, bez isprike. Ostao je u kući, u obitelji, u dvorištu, u vinogradu. Nije nikada imao lijepih riječi, ali je svojski radio.

Drugi sin: obrnuto

Isus nastavlja drugu prispodobu:

»Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode« (Mt 21,28-30).

Otac moli i drugoga sina, mlađega, govoreći mu da pođe u vinograd. Kratko – jasno.

Sin obećava. Na očevu zapovijed klanja se do zemlje. Pretvara se, ne bi čovjek vjerovao da tako sin zna i može činiti prema vlastitu ocu. Odgovori: „Evo me, gospodaru!“ (Mt 21,30). Čuj, gospodaru!? U svakom slučaju, taj odgovor sadrži sav onaj sinov poklon pred ocem i uvjeravanje: „Hoću, hoću, gospodaru, ti mi ne možeš nazapovijedati koliko te ja mogu naslušati!“ I sve ljepša za ljepšom, umiljato janje. Ali čudno da oca zove „gospodarom“! Uze sin motiku preko ramena i ode selom, valjda da ga i drugi vide.

Sin vara. Ne ode u vinograd. Zovne ga u selu jedan kolega, sličan njemu, da bace partiju karata. I tada je bilo kartanja. On odmah pristane, zaboravi na vinograd. Osta njegov dio vinograda neuskopan, a asovi i desetke padaju po stolu. Usputno se pijucka, rujno vince udara u lice, i to ono lanjsko. Nazdravljaju: „Valja staro!“ (Lk 5,39). Neodgovornost na vrhuncu. Iz ponašanja je očito da u sinu sve bijaše prijetvorno, prevrtljivo, pokvareno, podmuklo, prevarantsko!

Uvečer se doznaje da mlađi sin nije ni vidio vinograda. Pravi su sinovi oni koji ispravno misle, koji iskreno govore što misle, koji čine što časno misle i govore. Oni koji za svoj pošteni „hoću“ imaju samo „hoću“, a za svoj pošteni „neću“ imaju „neću“. Za da – imaju da, za ne – ne, kako nekom drugom zgodom Isus zgodno reče (Mt 5,37).

Oba sina potvrđuju ono što apostol Pavao kaže za sebe i za svakoga čovjeka: „Htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro“ (Rim 7,18). Dva zakona u sebi nosimo: Božji zakon i tjelesni zakon koji vojuje protiv Božjih zapovijedi! Dvolične smo ličnosti!

Isusovo pitanje: pouka farizejima

 Završivši prispodobu, Isus upita farizeje:

»Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi«. Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete« (Mt 21,31-32).

Oba su sina teško uvrijedila oca. Prvi što je neopravdano rekao „Neću“ pa ipak otišao i ispunio volju očevu; a drugi što je lažno rekao „hoću“, te prezreo očevu volju. Ovaj je prvi malo bolji, ali oba nevaljala!

Farizeji i glavari svećenički stalno govore kako Boga slušaju, kako su dobri, hvale se kako nisu ni grabežljivci ni razbojnici, ni carinici ni javni grješnici, kako stalno ističu svoj Hoću, Hoću! Gospodine, Gospodine, a ništa ne čine ni za Boga ni za sebe.

Isusovi slušatelji – farizeji prinuđeni su javno odgovoriti koji je od sinova bolji. I odgovaraju: „Onaj prvi“, koji pokaza djelom, makar riječima bijaše bezočno uvrijedio oca da ne će ići u vinograd.

Isus uzvraća: Zaista vam kažem – Židovi su tako govorili kada su se zaklinjali – carinici i bludnice pretekoše vas u Kraljevstvo nebesko. Isus zna svačiju završnu sudbinu. On veli da grješnice i carinici kažu da ne žele u Božji vinograd, ali kada „putom pravednosti“ dođe Ivan Krstitelj, k njemu listom pohrliše i povjerovaše, a farizeji Ivanu ne povjerovaše ni tada ni poslije. A pogotovo kada Isus dođe, carinici i grješnice prihvatiše njegove pouke, pozivajući ga na objede (Zakej: Lk 19,6; Matej: Mt 9,10), kajahu se iz dna duše. A farizeji ni tada.

Kako Bog postupa prema nama

Svakomu od nas određuje polje rada. Daje čovjeku sposobnosti da, obrađujući određeni „vinograd“, razvija svoje darove: moć, pamet, slobodu. I da bude radostan s djela ruku svojih.

Svatko u Očevu vinogradu ima mjesta, svoju dionicu, parcelu, zaradu i nagradu. Neka čovjek učini što njemu pripada, ono malo, a Bog će sve ostalo: sunce, zemlju, kišu, vrijeme, sjeme, rast, rod, život.

Svi smo njegovi stvorovi, čak posinci u Sinu, a on nam ima pravo zapovjediti da ga slušamo, pokorno i ponizno, a ipak dostojanstveno i časno.

Zaključak. Može se komu činiti da su ove prispodobe izgovorene prije dvije tisuće godina za ondašnje farizeje. Ne! Postoji priča iz svakoga mjesta i vremena, kao neka skenirana parabola, nekoga mladića ili studenta, redovnika i svećenika, kojega zanese ovaj svijet da više drži do svojih pohota – oholosti, lakomosti i bludnosti – što on naziva svojom „srećom“, negoli što drži do svoga obraza, do vinograda očeva i svoga, do plana Božjega. Umjesto da neki zaključi po svojoj propovijedi kako mu svijet ne/pristupa k ispovijedi, njemu su kratkoročne strasti ovoga prolaznog svijeta toliko zamutile pamet da danomice ponavlja da je za njega brevijar nesnošljiv problem, celibat robovanje, župna kateheza mrcvarenje, ispovjedaonica gubitak vremena; da je sve do sada – škola, praksa, vjeronauk, propovjedaonica, crkva – bila najobičnija samoprijevara, neistina, pred ovom kulom velike babilonske „tajne“ (Otk 17,5), kojoj se od sada kani posvetiti svim bićem svojim, svim srcem svojim.

Ne znamo kako junaci Isusovih prispodoba konačno završavaju. Jedini im Bog može stati u kraj! Ali jedno znamo: nema nikakve sreće ni u kakvu grijehu, ni u kakvu neposluhu, ni u kakvoj prijevari!

Napokon, nikakve lijepe riječi, koliko god bile umiljate i pune poštovanja, ne mogu nadomjestiti dobrih djela. To je Isusov princip. Trebao bi biti i naš.