Rimski pape i Martin Luther
Život Martina Luthera (1483.-1546.) povjesničari[1] obično dijele u četiri perioda. Prva je faza od njegova rođenja do rimskoga hodočašća, do 1510. Druga: unutrašnja priprava vjerskoga obnovitelja, do 1517. Treći je period Lutherovo napuštanje Katoličke Crkve i širenje reformacije naukom i djelom u Njemačkoj, do 1525. Četvrta faza, koja nadilazi Lutherov život, jest politička uspostava luteranske reformacije pod apsolutnom vlašću knezova, sve do 1555.
1. – Od rođenja do hodočašćenja: Martin je rođen u Eislebenu u Saskoj, istočna Njemačka, 10. studenoga 1483., sutradan kršten po imenu sveca toga dana: Martin. Otac Hans bijaše rudar. U djetinjstvu strogo odgajan šibom iz očeve i majčine ruke, Martin osnovnu školu pohađa u Mansfeldu. Godine 1496. odlazi u Magdeburg, a 1498. u Eisenach, gdje uči latinski jezik. Godine 1501. upisuje se na sveučilište u Erfurtu, gdje studira filozofiju i 1505. proglašen je doktorom filozofije ili magister artium. Bijaše melankolične naravi, uvelike tjeskoban u duši za svoj vječni spas. Dne 2. srpnja 1505., vraćajući se iz Mansfelda u Erfurt, prestrašen silovitom olujom i udarom groma nađe se na zemlji. U tom se trenutku zavjetova sv. Ani, Gospinoj majci: ako ostane živ, ide u samostan. Iako nije bio vezan tim „zavjetom“ jer je „položen“ pod neodoljivim strahom, ipak već 17. srpnja stupa u samostan pustinjaka sv. Augustina strogog opsluženja u Erfurtu. Valja navesti i mišljenje da se tomu zavjetu pridružuje i jedan drugi događaj: njegov dvoboj s nekim kolegom sa studija, koji je tragično završio.[2] Ni jedan ni drugi slučaj ne bijaše mu ni dovoljan ni valjan motiv da se zamonaši. Ali eto. Za svećenika se redi 1507. Teologiju studira u Wittenbergu i godine 1509. proglašen je sententiarius – komentator Summae Sententiarum Petra Lombarda u samostanskoj školi u Erfurtu.
Ujesen 1510. daje se na put u Rim da u ime subraće zastupa temu o odnosima „strogih opslužitelja“ i samostanaca kod Generala svoga Reda i kod Svete Stolice, ali mu to zastupništvo ne pođe za rukom jer bijaše bez ovlasti svoga poglavara iz Njemačke. U Rimu provede mjesec dana u samostanu svojih augustinaca u S. Maria del Popolo. Pohodi sedam rimskih bazilika (Sv. Petra, Sv. Ivana Lateranskoga, Sv. Marije Velike, Sv. Križa Jeruzalemskoga te tri izvan zidina: Sv. Pavla, Sv. Lovre i Sv. Sebastijana) i katakombe. Da zasluži propisane oproste ili indulgencije, na Lateranu na koljenima uziđe uza Sveto stubište od 28 stepenica, kojima po predaji bijaše uzišao Gospodin Isus u Pilatovu sudnicu. Počasti relikvije dobavljene iz svetih mjesta. Među tim stvarima iz Svete Zemlje navodi da je vidio i uže kojim se Juda apostata bijaše objesio. Kaže da zaželje obaviti generalnu životnu ispovijed, ali ne nađe prikladna ispovjednika.[3] U svemu Rimu nema prikladna ispovjednika!?
2. – Priprava za vjerskoga obnovitelja, 1511.-1517. Potkraj 1511. samostan ga njegova Reda iz Erfurta šalje u Wittenberg, također augustinski samostan, gdje ostaje skoro svega vijeka svoga. U jesen 1512. promaknut je u doktora teologije, a uskoro imenovan profesorom Svetoga Pisma na sveučilištu u Wittenbergu. Sve do 1519. naizmjenično tumači Psalme i Pavlove Poslanice Rimljanima, Galaćanima, Titu i Hebrejima. U svojim komentarima suzuje nauk o milosti, poput svojih učitelja u Redu, i sve više upada u tjeskobu zbog svoje moralne slabosti i nemoći. U godini 1516. priznaje da mu rijetko preostaje vremena za slavlje sv. Mise i za moljenje časoslova. Ako redovnik nema vremena za Boga, tužan je to redovnik! U svojim predavanjima na sveučilištu govori o nedostojnosti Pape i crkvenih poglavara. Naučava da čovjek nije slobodan, i da nužno želi i čini zlo; a da bi primio milost, dosta je predestinacija ili predodređenje koje Bog ima o svakomu oduvijek.
3. – Tako uzraste da javno proglasi svoj nauk i akciju za reformaciju, 1517.-1525. Ova treća faza bijaše odlučujuća i za njegov život i za uspostavu reformacije pod vlašću svjetovnih knezova. Pobuni se protiv Svete Stolice. Prigoda njegove pobune bijaše proglašenje indulgencija ili oprosta za izgradnju bazilike Sv. Petra u Rimu. Kardinal Albrecht Brandenburški (1490.-1545.), koji se više odlikova kao knez humanist nego kao pastir duša, skupi biskupske beneficije Mainza, Magdeburga i Halberstadta te u biskupiji Mainz odredi dominikanca Johanna Tetzela za propovjednika indulgencija. Za toga osrednjega teologa, a popularna propovjednika govorilo se da naučava kako se samim darom milostinje za baziliku Sv. Petra, čak i bez kajanja i stanja milosti, neposredno i nepogrješivo duše oslobađaju iz čistilišta. U puku se proširila krilatica:
„Sobald das Geld im Kasten klingt,
die Seele aus dem Fegfeuer springt“
[Kako se novčić u škrabici nađe, tako duša iz vatre izađe],
tj. iz čistilišnih muka u nebo.
Što su to indulgencije? Svaki grijeh ima dva vida: krivnju u savjesti i vanjsku kaznu. Netko ubije pravedna čovjeka: grijeh ili krivnja u ispovijedi mu se kao raskajanu oprašta (apsolucija), a vremenska mu se kazna na ovome svijetu u zatvorskoj pokori ili na drugome svijetu u čistilištu ispašta i oprašta (indulgencija). Isusove neizmjerne zasluge s kojima Crkva raspolaže pomažu da se udijeli i oproštenje/apsolucija i oprost/indulgencija. Primjer: desni je razbojnik na Kalvariji osuđen zato što je počinio možda razne vrste razbojstva. Treba mu i oproštenje krivnje i oprost vremenske kazne. Isus, koji savršeno raspolaže i jednim i drugim, raskajanu razbojniku molitelju kaže: Još večeras sa mnom si u raju! (Lk 23,43). Udijeli mu i oproštenje grijeha i oprost od kazne. Nije ni povirio u čistilište! Tako duše, koje se nisu savršeno pokajale, tj. zato što su Boga uvrijedile, prođu kroz čistilišnu vatru po Božjoj procjeni i potom ih Bog izbavlja i dovodi u nebo. Nauk o čistilištu oslanja se na Isusove riječi: „I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem” (Mt 12,32). Grijeh protiv Duha Svetoga jest nekajanje, čovjek se ne želi kajati. Nema kajanja ni na ovom ni u budućem svijetu. Iz Kristovih se riječi zaključuje da ima lakih grijeha i vremenskih kazna koje se praštaju i na drugom svijetu: pokorom, ispaštanjem, čistilištem, indulgencijom. Nad tim naukom uvijek su visjela i moguća kriva tumačenja. Razne pretjeranosti dale su povoda Lutheru da se pojavi sa svojom pobunom.
Leon X. (1513.-1521.)
Na papinskom je prijestolju rimski prvosvećenik, Giovanni de’ Medici, rođen u Firenzi 1475., sin Lorenza Veličanstvenoga, u 7. god. primio tonzuru, u 13. god. imenovan kardinalom, u 37. god. izabran za Papu kao kardinal-đakon; zaređen za svećenika 15. ožujka 1513., do dva dana 17. ožujka za biskupa, do dva dana 19. ožujka ustoličen za Papu. A vanjska fešta bijaše 11. travnja 1513. kada preuze posjed bazilike Sv. Ivana na Lateranu uz crkveni trošak oko 100.000 dukata.[4] Godine 1517. Papa u konzistoriju izabra 31 novoga kardinala. Među njima vrlo vrijednih imena, ali i onih drugih. Na primjer, Alfonzo, knez portugalski, sedmogodišnji dječak![5] Papa će s dva apostolska pisma reagirati na Lutherovu reformaciju.
God. 1517., 31. listopada u Wittenbergu na vrata crkve, posvećene Svima Svetima, Luther pribija 95 teza na latinskom jeziku, kojima pobija ne samo pojedine pretjeranosti propovjednika Tetzela u pitanju indulgencija, nego napada nauk Crkve o njezinu duhovnom bogatstvu, o učinku indulgencija i o primjeni Isusovih zasluga u korist pokojnika.[6] Tetzel, njegov subrat Silvester i profesor Joannes Eck iz Ingolstadta odgovaraju na Lutherove postavke.
1518., u listopadu u Augsburgu kard. Gaetano, izaslanik pape Leona X., uzalud pokušava navesti Luthera da povuče svoje teze. Luther se poziva na opći koncil da se, ustreba li, i protiv zabludiva pape definira pravi nauk po Svetom Pismu kako ga on tumači.
1519., u lipnju i srpnju u Leipzigu katolik dr. Eck u javnoj raspravi pobija Lutherov nauk, ali sve uzalud.
1520., 15. lipnja papa Leon X., nakon tolika čekanja i pokušaja, izdaje bulu ili pečatno pismo Exsurge, Domine [Ustani, Gospodine], kojim osuđuje 41 postavku Lutherovu kao krivovjernu, škandaloznu, lažnu, pobožnim ušima uvrjedljivu. Lutheru i njegovim pristašama prijeti izopćenjem u roku od 60 dana, ne pokori li se.
Navodimo osam Lutherovih teza koje Papa, između 41, osuđuje, a izravno se odnose na indulgencije:
XVII. Da blago Crkve, iz kojega Papa daje oproste, nije zasluga Krista i svetaca.
XVIII. Da su oprosti pobožne prijevare vjernika i otpuštenje dobrih obveza; te ulaze u broj dopuštenih, a ne u broj korisnih stvari.
XIX. Da oprosti udijeljeni onima koji ih istinski stječu ne vrijede s obzirom na otpust one kazne za sadašnje grijehe koja se duguje Božjoj pravdi.
X. Da su zavedeni oni koji vjeruju da su oprosti spasonosni i kao duhovni plod korisni.
XXI. Da su oprosti nužni samo za javne zločine, a u pravom se smislu daju samo tvrdokornima i nestrpljenima.
XXII. Da za šest vrsta ljudi oprosti nisu ni nužni ni korisni; to jest umrlima ili umirućima, bolesnima, zakonito spriječenima, onima koji nisu počinili zločine, onima koji su počinili zločine ali ne javne, i onima koji čine najbolja djela.
XXIII. Da su izopćenja samo vanjske kazne i da čovjeka ne lišavaju zajedničkih duhovnih molitava Crkve.
XXIV. Da kršćane treba poučavati da izopćenje više vole nego da ga se boje.[7]
Umjesto pokoravanja pojaviše se tri Lutherova spisa: Kršćanskim plemićima njemačke nacije, na njemačkom; Predslov o babilonskom sužanjstvu Crkve i O slobodi kršćanina, na latinskom i njemačkom. U njima se tvrdi da svi ljudi imaju pravo tumačiti Sveto Pismo; da nema nikakve zaprjeke koja se protivi slobodi vjernika; da kršćanski svijet mora biti oslobođen od rimskoga gospodstva.
1520., 10. prosinca, kao kruna svega Luther javno, pred profesorima i studentima u Wittenbergu, spaljuje Papino pismo nazivajući ga „Antikristovom bulom“.
1521., 3. siječnja pismom Leona X. Decet Romanum Pontificem [Rimskom prvosvećeniku dolikuje] Luther je izopćen iz Crkve.
1521., 26. svibnja na saboru u Wormsu car Karlo V. Habsburški izdaje edikt o izgonu M. Luthera. Ali diplomatske i ratne komplikacije onemogućuju pravovremeno izvršenje. Luther se utječe u tvrđavu Wartburg.
1521., 1. prosinca u svojoj 46. godini umire papa Leon X.
Hadrijan VI., papa (1522.-1523.)
Leona nasljeđuje papa Nizozemac, pripadnik pokreta Devotio moderna, Adrian Florensz Dedal, koji zadržava krsno ime Adrian. Još kao kardinal i inkvizitor u Španjolskoj osuđuje Lutherove zablude, ali kao Papa ulazi dublje u čitav problem. Iz njegovih Instrukcija nunciju Chieregatiju, koje su čitane u saboru u Nürnbergu u siječnju 1523. jasno se razabire da i ponašanje Papâ ima svoju „mea culpa“ u cijelom procesu na području Njemačke, i da treba ozbiljno početi s reformom Rimske kurije.[8]
Već od 1520. Luther se ukazuje narodu kao prorok novih vremena i glasnik obnovljena kršćanskog života. U Lutherovu su nauku zgusnuta tri načela o opravdanju: samo po milosti Božjoj neovisno o ljudskim zaslugama, samo po vjeri bez obzira na ljudska djela: grješnici in re – u stvari, proglašeni su opravdanima in spe – u nadi, i samo po slobodnu tumačenju Svetoga Pisma neovisno o Predaji i Učiteljstvu Crkve (tri allein: sola gratia, sola fides, sola Scriptura).[9] Luther ubrzo uviđa da proširenje njegove reformacije na cijelu Njemačku ne će biti moguće zbog otpora katolika. Ali on pribjegava svjetovnim knezovima.
Godine 1524.-1525. knezovi su umiješani u vodstvo reformacije Crkve. U međuvremenu izbija Seljački rat koji zahvaća više njemačkih pokrajina. Seljaci se bune protiv laičkih gospodara, tražeći da budu jednaki u društvenom i religioznom životu. Da im se ukinu desetine i povlastice plemića s obzirom na lov i ribolov. Pozivaju se na Luthera koji traži da se ukine crkvena hijerarhija. Protiv seljaka knezovi uspostavljaju savez kojim mogu srediti pobunu. Oko 15. svibnja 1525. knezovi sa svojom vojskom u gušenju pobune ubijaju više tisuća seljaka. U tom pomoru Luther je na strani knezova bojeći se, ako seljaci pobijede, da bi mogao propasti njegov auktoritet. Stoga u svome spisu: „Protiv čovjekoubilačkih i pljačkaških bandi seljaka“ (Wider die mörderischen und raüberischen Rotten der Bauern) potiče knezove da suzbiju pobunu. Od toga trenutka Luther predaje svjetovnim knezovima reformaciju Crkve. „On, koji je s tolikom ohološću bio odbacio vrhovni auktoritet Svete Stolice, reformaciju je svoju, tzv. slobodnu, ropski predao knezovima“.[10] Albrecht von Brandenburg (1499.-1568.), kardinal, nadbiskup Mainza i nadbiskup Magdeburga, veliki meštar Teutonskoga reda, i stoga vezan zavjetom celibata, ženi se i s pomoću drugih vitezova i prelata Teutonskoga reda, vojvodstvo Borusije ili Pruske, koje je pripadalo istomu Redu, konfiscira i tako postaje svjetovni knez i zaštitnik luteranske reformacije u Pruskoj.
1525., 13. lipnja, glasnik evanđeoskoga života, redovnik Luther, ženi se Katarinom von Bora (1499-1552.), cistercitkinjom, i s pomoću svjetovnoga kneza zauzima, sa svojom ženom, samostan svoga augustinskoga Reda u Wittenbergu.
Klement VII., papa (1523.-1534.)
Giulio Medici, doživljava da ga za vrijeme „Pljačke Rima“ (Sacco di Roma) 6. svibnja 1527. trupe Karla V. uhite i drže u Anđeoskoj tvrđavi u zatvoru 6 mjeseci. Karlo V. 1529. osuđuje luteranstvo na saboru u Speyeru gdje žestoko protestiraju Lutherovi sljedbenici kojima od tada ostaje naziv „protestanti“. Izmirenje Klementa VII. i Karla V. događa se u Bolonji 24. veljače 1530. kada Papa Karla V. kruni za cara Svetoga Rimskog carstva (posljednji Papa koji kruni cara Svetoga Rimskog Carstva!), dogovara se s njime da zajednički smire pobunu u Njemačkoj, ali Papa ubrzo odustaje.
4. – Od Seljačkoga rata do Augsburškog mira – četvrta faza (1525.-1555), koja je posve pod kontrolom svjetovnih knezova, proteže se preko Confessio Augustana – Augsburške vjeroispovijedi, 1530., luteranskoga nauka, koji je u 23 članka sastavio Melanchton, pa nakon smrti Lutherove 1546., do mira u Augsburgu – Pax Augustana, 1555. U tom se razdoblju uređuju nacionalne luteranske crkvene zajednice na načelu: „Cujus regio, illius religio“ [Čija regija, njegova i religija], osobito pod vlašću knezova, koji upravljaju crkvenim dobrima, imenuju propovjednike, progone sljedbenike zabranjene vjeroispovijesti. Augsburškim mirom 1555. od 20 milijuna stanovnika, protestantizmu pripade oko 14 milijuna.[11]
Zaključak. Kao što je Martin Luther, augustinac, u 16. stoljeću bio tjeskoban za svoje vječno spasenje, tako je i Ignacije Lojolski (1491.-1556.) u tom istom stoljeću bio zabrinut za spasenje svoje i drugih. Ali dok je Luther napadao oko sebe sve rimokatoličko do Papina auktoriteta, sijući nemir po Njemačkoj i smatrajući to reformom Crkve, Lojola je nastojao hoditi stopama Kristovim, u molitvi i pokori: obraćenje i reforma počinju od sebe, a ne od Papine palače; od obdržavanja zavjeta čistoće svoga tijela i duha, a ne od dokidanja redovničkih zavjeta i zakona celibata; od siromaštva svoga statusa, a ne od pljačke drugih samostana! Ignacijeva se Družba Isusova, osnovana 1540., stavlja u službu Bogu, Crkvi i ljudima. Isusovci jesu kao i drugi redovnici, ali ti doživotni zavjetovanici poslušnosti, čistoće i siromaštva polažu i četvrti zavjet, ravan ovima prvima, a to je posluh Svetom Ocu. Papa na njih može računati i s njima izravno raspolagati šaljući ih, prema potrebi, do krajeva svijeta. Oni su na osobit način pružali doktrinaran i moralan odgovor protestantima do svoga privremena ukinuća, 1773.
[1] Ovdje navodimo povjesničara F. Callaeya, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Rim, 1959., str. 293-312.
[2] https://www.vjeraidjela.com/novo-ruho-martina-luthera-od-heretika-do-svjedoka-evandelja-i-ucitelja-vjere/
[3] F. Callaey, nav. dj., str. 294.
[4] M. Pellegrini, „Leone X.“, u: Enciclopedia dei Papi, III., Rim, 2000., str. 42-63, navod: str. 48. Pretočeno u današnju vrijednost: oko 10 milijuna eura. Ovogodišnji njemački Katholikentag, 25.-29.V.2022., prema izvješćima koštao je više od 10 milijuna eura.
[5] F. Callaey, nav. dj., str. 375.
[6] Godine 1999., 31. listopada, izašla je zajednička Izjava katoličkih i luteranskih teologa o nauku o opravdanju: https://it.cathopedia.org/wiki/Dichiarazione_congiunta_sulla_dottrina_della_giustificazione, a 2021. drugo izdanje Izjave.
[7] Vidi cjelovit latinski tekst bule Exsurge Domine: https://la.wikisource.org/wiki/Exsurge,_Domine
[8] Mario Rosa, „Adriano VI“, u: Enciclopedia dei Papi, III, Rim 2000., str. 66.
[9] Pietro Chiocchetta, „Luteranesimo“, u: Dizionario storico religioso, Roma, 1966., str. 566.
[10] F. Callaey, nav. dj., str. 299: „qui cum tanta superbia auctoritatem supremam S. Sedis rejecerat, reformationem suam, sic dictam liberam servili animo tradebat principibus“.
[11] F. Callaey, nav. dj., str. 304. Auktor navodi: Zeitschrift für katholische Theologie, 1925., str. 159.
