Rimski progoni kršćana (progoni Crkve u prva tri stoljeća) [video]

Često se govori o progonima kršćana u prva 3 stoljeća od ruke Rimljana. Ta se povijest uzima kao općepoznata činjenica, ali što zapravo znamo o tim progonima? Koliko su bili česti i koliko snažni? Je li zaista bilo zabranjeno biti kršćanin ili se ipak radi samo o pretjerivanjima? U ovom videu saznajte odgovore na ta pitanja. Prije nego nastavimo, samo moramo napomenuti da ovdje govorimo o progonima kršćana od strane Rimljana, ne i od Židova. Drugim riječima, pitamo se što su točno Rimljani zamjerali kršćanima i što su im radili?

Iako u Novom zavjetu na nekoliko mjesta možemo naići na izvještaje o progonima kršćana ili najavu da obraćenici mogu očekivati probleme s Rimom, većina je tih izvještaja općenita i štura. Ne daju nam detalje. Prvi ne-biblijski izvor koji nam o toj temi progovara su Pisma Plinija Mlađeg (to ne znači da je on pisao ta pisma kad je bio mlad, već titulu „mlađi“ nosi da bismo ga razlikovali od njegova ujaka, također rimskog službenika i povjesničara, Plinija Starijeg). Ukratko, Plinije Mlađi je bio guverner jedne rimske provincije u Maloj Aziji i često se dopisivao s carem Trajanom u razdoblju između 110. i 113. godine nakon Krista. U svojim pismima tvrdi da su mu pozornost privukli neki kršćani s kojima nije siguran što da radi. Stoga traži carev savjet oko toga što točno u vezi njih treba istražiti i kako ih eventualno kazniti. Već iz samog njegova pitanja može vidjeti da su kršćani bili sumnjivi i da se s njima nešto treba poduzeti, ali očito praksa tog nekog postupka nije raširena pa Plinije ne zna niti koga da pita doli sâmog cara.

Zatim u nastavku pisma on iznosi način na koji je on postupio. Naime, moramo biti svjesni da tada nije bilo telefona ili interneta tako da je Plinije morao nešto poduzeti u vezi kršćana i prije nego mu stigne carev odgovor. Plinije kaže da je one koji su optuženi da su kršćani pod prijetnjom smrću pitao je li optužba istinita. Ako bi osoba priznala, imala je priliku pokajati se. Ako se kršćanin ne bi pokajao, slijedila je egzekucija zbog odbijanja poslušnosti rimskom službeniku. Naravno, nije bilo dovoljno reći da nisi kršćanin, već si to morao i dokazati. To bi učinio tako što bi prinio žrtvu nekom rimskog bogu i prokleo Krista. Za onoga koji bi to odbio bilo bi očito da je kršćanin. Ukratko, držalo se smrtnim krimenom odbiti štovanje rimskih bogova i cara sâmog. Oni koji su bili kršćani, ali su se kod ispitivanja pokajali nisu pretrpjeli nikakvu kaznu. Dakle, krimen nije ako si bio kršćanin, već samo ako si i dalje kršćanin.

Naime, na štovanje bogova i kult se u Rimu nije gledalo kao na neko privatno pitanje. Radilo se ujedno o društvenom i političkom fenomenu. Između ostalog, razlog tomu je bilo uvjerenje da bogovi blagoslivljaju odnosno kažnjavaju neke ljude, društvo, selo pa čak i državu ovisno o tome kako se pojedinci tog društva prema bogovima odnose. Onaj koji bogovima ne iskazuje dužno poštovanje može navući bijes bogova na čitavo selo pa i carstvo. Kršćani koji su to odbijali su, između ostalog, zato držani smrtno opasnima po Rim.

No, Plinijeva nam pisma otkrivaju još nešto. Naime, on navodi da kršćani ne čine nikakve druge kriminalne radnje, da ne kradu i ne blude, da ne lažu i ne varaju s novcem te da su općenito bezazleni. To nam je važno zato jer pokazuje da su u to vrijeme očito kolale razne priče o kršćanima da su ovakvi ili onakvi, da rade ovo ili ono. Između ostalog, kršćane se optuživalo da su nemoralni, da žive incestuozno, da su ateisti i kanibali itd. Plinije sve to svojim pismom opovrgava. Car je Pliniju odgovorio. Ukratko, nije dao nikakav zakon ili generalno pravilo. Odobrio je Plinijevo postupanje, ali se kršćane nije trebalo loviti niti se optužba da je netko kršćanin smjela iznijeti anonimno. Svu u svemu, u ranom 2. stoljeću nemamo nikakva službenog zakona kontra kršćana, ali očito imamo neko nepisano pravilo da je biti kršćanin dovoljno za smaknuće.

Osim straha da će kršćani navući na narod bijes bogova, kao što smo vidjeli, kršćani su bili optuživani za razne nemoralne radnje. Primjerice, da žive u incestu je uvjerenje koje je nastalo zbog toga što su se kršćani međusobno nazivali braćom i sestrama. Ako su muž i žena ujedno brati i sestra, zaključilo se da žive u incestu. Da su kršćani ateisti držalo se zbog toga što su odbijali iskazati štovanje svim rimskim bogovima, čak štoviše, tvrdili su da isti ne postoje. Konačno, da su kršćani kanibali se držalo zbog toga što su kršćani tvrdili da na svojim okupljanjima jedu Kristovo tijelo i piju njegovu krv.

To su ukratko neke od optužbi koje su kršćane dovele na loš glas. Pogledajmo sad ukratko kako su se pojedini carevi nosili s tom kršćanskom prijetnjom.

Naravno, prvi na listi je svakako car Neron. On se toliko urezao u pamćenje kršćanima da ga Otkrivenje, prema svemu sudeći, poistovjećuje sa zvijeri. No, što je zapravo Neron učinio i zašto? Rimski povjesničar Tacit u svojim će Rimskim analima spomenuti katastrofalan požar koji je 64. godine pogodio Rim. Požar je trajao danima, a nije bilo sasvim jasno tko ili što je započelo požar. Počele su stoga kružiti glasine da je požar izazvao, ni manje ni više, nego sâm car. Naime, postojali su svjedoci koji su tvrdili da im je naređeno da ne smiju gasiti požar. Cijeloj zavrzlami car nije pomogao. Umjesto da upere prstom u globalno zatopljenje on je otišao na godišnji i počeo maštati o novom Rimu koji će nositi njegovo ime. No, teško da će građani nazvati grad po tebi ako vjeruju da si im ti taj grad uništio. Neron je zato trebao žrtvenog jarca pa je za požar okrivio kršćane. Oni su se savršeno uklapali u priču jer su već bili omraženi i na zlu glasu kao mrzitelji čovječanstva zbog već ranije spomenutih optužbi. Iako u ovom slučaju kršćani nisu proganjani eksplicitno zbog svoje vjere, ovaj se događaj uzima kao prvi službeni progon kršćana od strane cara. Neron ih je dao smaknuti u javnosti, razapeti, predavao ih je divljim psima ili pak spaljivao. Srećom, progoni su bili lokalizirani pa kršćani izvan Rima nisu bili ugroženi i službeno biti kršćanin još nije bilo zabranjeno. No, paliti grad jest pa makar i bio lažno optužen.

Sljedeći car za kojeg se može reći da je progonio kršćane je Marko Aurelije koji je vladao oko 100 godina nakon Nerona. U ovom je slučaju problem bio taj što su kršćani odbijali iskazati dužnu čast rimskim bogovima pa da ti isti bogovi ne bi svoju ljutnju iskalili na Carstvu Rimljani su je iskalili na kršćanima. Dobili su dopuštenje samog cara da kršćane smiju mučiti do smrti ukoliko se ne odreknu Krista.

Ipak, tek s Decijem će se carska legislativa odnositi na čitavo Carstvo. On je zakonski obvezao sve u Carstvu da prinesu žrtvu bogovima, blaguju žrtvovano meso te se zakunu da su to uvijek radili i to sve u prisutnosti rimskog službenika. Jedini stanovnici koji su od tog zakona bili izuzeti su Židovi. Drugim riječima, kršćani su nastradali. Mišljenja oko toga je li Decije namjerno ciljao na kršćane ili su oni slučajne žrtve među stručnjacima su uglavnom podijeljena. Kazne za one koji su odbili učiniti po carevoj volji uključivale su: progonstvo, zapljenu imovine, mučenje i smrt.

Valerijan je prvi car za kojeg sa sigurnošću znamo da je ciljano progonio baš kršćane jer su kršćani, i to po čitavom Carstvu. Prvi je izričito tražio da crkvene vođe sudjeluju u rimskom kultu te zabranio kršćanska okupljanja. Zatim je dao smaknuti sve biskupe, prezbitere i đakone u gradu Rimu. Sv. Lovro samo je jedan u nizu kršćana koji su stradali pod Valerijanom. Sudski postupak je trajao kratko, doslovno ovako: „Jesi li biskup?“; „Jesam.“; „Bio si!“

Nakon Valerijanove smrti kršćani su mogli odahnuti i uživati relativan mir sljedećih 40-ak godina. No, najgore je tek slijedilo. Dioklecijan je bio vrlo religiozan čovjek, no nije bio pripadnik kršćanske religije koju je držao oblikom ateizma te je stoga u njoj vidio ogromnu prijetnju Carstvu. Izdao je nekoliko dekreta početkom 4. st. Prvo je sva kršćanska okupljanja proglasio ilegalnima, dao je uništiti sva njihova mjesta štovanja, zaplijeniti Bibliju te kršćanima na položaju oduzeo titule. Zatim je dao uhapsiti sav kler koji neće na slobodu tako dugo dok ne prinese žrtvu rimskim bogovima. Zatim je taj zahtjev proširen na sve stanovnika Carstva. Nažalost, nemamo precizne i pouzdane podatke o tome koliko je kršćana ubijeno za vrijeme Dioklecijana, ali drži se da su mučene i ubijene stotine, ako ne i tisuće. Nakon Dioklecijana, Carstvo više nije progonilo kršćane.

Sve u svemu, priče o progonima u prva tri stoljeća su uglavnom točne i imaju povijesnih temelja, ali možda neke navode na krivi trag pa se stvara dojam da su rimski progoni bili konstantni. Nisu. Malo je careva zapravo dalo progoniti kršćane i njihova se volja nije sprovodila u svakom kutku Carstva, tako da je dio kršćana imao određeni manevarski prostor. S druge pak strane, kršćani nisu bili neki pasivni trpitelji. Upravo u vrijeme progona nastaju neki od prvih i najboljih apologetskih tekstova i pisane teologije uopće. Ta prolivena tinta i krv zapravo su zauvijek zapisali kršćansko, ili još bolje Isusovo ime u Carstvu da je bio dovoljan tek jedan obraćeni car da čitava povijest čovječanstva krene u jednom novom smjeru. Ali o Konstantinu, jednom drugom zgodom.