Rođenje Gospodinovo – misa ponoćka

Car August bio je slavan zbog svoje smionosti, skromnosti, pobožnosti i pravednosti. No, ponajviše stoga što je nakon mnogih ratova uspio na širem planu Rimskog carstva uspostaviti mir – pax romana. Slavni pjesnik Virgilije ovaj period opjevao je kao zlatni period carstva. Kasnije se Augustov rođendan slavio kao Božji rođendan kojim počinje radosna vijest – euangelion – za sve.

Sigurno, ovaj mir predstavljao je veliku dobrobit za ondašnje čovječanstvo. No, i pored ovog službenog, carskog mira i radosne vijesti, dragi Bog pripremio je još jedan mir, još jednu radosnu vijest – euangelion koji će nadići granice carstva i u prostornom a i u vremenskom smislu. Taj mir ne počinje službenim proglasom carskog zakona… Počinje sasvim tiho i neprimjetno…gotovo potajice.

On, koji je Svjetlo i Mir naš, došao je tako skromno i obično. On u čijoj će sjeni ostati Rimsko carstvo sa svojim mirom i radosnom vijesti, dolazi tiho, nenametljiv i neprimijećen. Kasnije će njegovi suvremenici, ljudi koji će mu se približiti, osjetiti da je u njemu pravi mir, uzrok duboke radosti. Da je onaj rimski mir, pax romana, bio tek predvorje pravog mira, njegov skromni atrij. Osjetit će da u njemu buja život, vrca u nepreglednim bojama, neistraživ u svojoj dubini. Rijeke ljudi sliti k njemu i zahvaćati svježinu iz njegovih dubina.

Sada, u noći njegova dolaska većina ga ne prepoznaje. Za njega nema mjesta u njihovim kućama, čak ni u svratištu, hotelu, motelu… Žedni su oni svjetla i mira, životnih dubina, ali ne znaju kako do njih; ne znaju da je on tu, da su mu maločas rekli da za njega nema mjesta i zatvorili vrata za njim da bi „bili na miru“.

I mi smo u toj noći. I na naša vrata kuca Isus, svjetlo od svjetla… Ova bi noć trebala biti proslava života, trebali bismo slaviti život Božji kojeg On stavlja pred nas. Možemo li mi noćas slaviti život?

Otkada sam došao kao župnik u Rumu krstio sam tek 5. ili 6. dio od broja osoba koje sam sahranio! Čime ćemo mi slaviti život? Tek deseti dio članova naše zajednice došla je pred Bogom priznati svoje grijehe i zatražiti od njega da započne novi život. Kakvom se životu može nadati naša župna zajednica? Osim one manjine koja je redovito ovdje u crkvi, većinu upoznajem ne zato što su na ovaj prag došli tražiti svjetlo Evanđelja i novi život po njemu, nego zato što me zovu na sahranu. Većina ovamo ne dolazi zbog života nego zbog smrti. Većina „vjernika“ ovu adresu upotrebljava kao pogrebno poduzeće. A župnik je valjda dežurni grobar.

Zato je i naša župna zajednica u noći. Ne samo ovih sati nego stalno živi tamu Božićne noći. U njoj je Isus prisutan, ali ostaje neprimijećen. Za njega nema mjesta u našim domovima, u našim srcima. Dolazi on, ide od vrata do vrata, ali za njega nema mjesta. Naše su kuće i srca puna važnijih ili zabavnijih stvari. Da smo barem toliko sebeljubivi pa da pogledamo bilancu i priznamo – sve ono čime smo se napunili ne vodi nas u život nego u smrt. Nestajemo… Propadamo uvjereni da se zabavljamo. Tko li nas je mudre uspio tako nasamariti?

Neke druge religiozne zajednice koje primaju Božju riječ u njoj pronalaze život i napreduju i duhom i tijelom, brojem… Ne samo brojem ili trajnošću, nego i svjetlom – nije li u jednoj kući svjetlo ako je život i obitelj u njoj svetinja? Kao da oni ne bi mogli pojuriti u neobuzdanu i bezglavu slobodu. Mogu, ali vide da tamo nema života… Što mi u svojoj noći vidimo? Što vidimo u slobodi, zabavi?

O, kad bismo barem ugledali jasni sjaj Svjetla od Svjetla!

Što onda znači slaviti život na Božić? Ne znači li to otvoriti Isusu vrata moga doma, vrata srca da može ući u moj život? Ne znači li to prihvatiti da je Bog izvor života i da mome životu ima što dati, da ga može osvježiti? Kako ću slaviti život ako se pred njim zatvaram? Božje rođenje u stajici samo je slika njegovog rođenja u meni i mog preporoda u njemu! Bez ovog svako slavljenje Božića ostaje formalizam, bijeg u sentimentalnost, romantične uspomene…

Ako se Bog rodio, patio i umro zato da bi meni pružio novi život, a ja ga ne želim – što onda imam slaviti? Nisam li time odbacio ono najvrjednije što mi je htio dati? Što bi imalo smisla od njega dobiti ako ne život?

Želim Vam da osjetite ono što su one svete noći osjetili prvi koji su došli Isusovom svjetlu, a iza njih će krenuti rijeke ljudi kroz sve vjekove. Želim da slavite Božji život koji se u svom čovjekoljublju pojavio među nama i da njegovom životu pružite, otvorite svoj – nek se Bog proslavi i u nama! Neka osvijetli i preporodi naš život onako kako on to želi.

Uzmite od Božića ono najviše što možete!