Rođenje i čestitanje

Kao da je Bog znao kako će biti najbolje za čovjeka ako ga čovjek mogne dodirnuti. Gledati Boga kako hoda i kako jede. Kako spava, plače i kako se smije. Kako se srdi. Kako se znoji. Kako se umara. Bog koji briše čelo od znoja. Bog koji pere ruke i noge uprljane blatom i prašinom.

Ponekad ništa ne može zamijeniti tijelo. Ruke. Noge. Glavu. Ponekad tijelo fascinira, objašnjava i skriva. Ono samo biva nekakva tajna i misterij. Moći slušati Boga kako govori ljudskim jezikom. Gledati njegov stas, boju kose i očiju. Gledati i ne moći shvatiti. Gledati i vjerovati u misterij utjelovljenja.

Treba li zamjerati apostolima što nisu mogli odmah razumjeti ili prestrogo suditi Tomu Blizanca jer nije mogao odmah povjerovati? A Bog kao da je znao. Od samog početka. I nakon svega kažu Pisma uzme pred njima komad ribe i pojede. I nakon svega Bog potvrđuje kako ima tijelo jer zna kako čovjek gotovo cijeli svijet doživljava kroz tijelo. Kroz tijelo stupa u kontakt sa svijetom i s drugima. Prvo iskustvo čovjekovo čini se da je dodir. Prvo dodir sigurnosti majčine utrobe. Onda dodir njezinih ruku. Njezine kože.

I Bog je i svjesno i slobodno izabrao tijelo. Želio je pružiti čovjeku neopisivo iskustvo, neizrecivo: dodirni me jer imam tijelo! Ja vječni Bog, Stvoritelj imam tijelo kao i ti. I njegov prvi kontakt i dodir bio je dodir njegove majke. I ne kažemo kako je Bog došao ovako ili onako u svijet i među nas. Ne. Kažemo, a tako i Pisma kažu kako je se rodio.

Roditi se znači proći iskustvo tijela i iskustvo dodira, prvog udaha, plača, omatanja u toplu pelenu, stavljanje u krevetac. Sve to čovjek iskusi kroz tijelo još uvijek nesvjestan važnosti tih iskustava. I Bog je iskusio isto kao i čovjek. Prvi udah, prvi plač, omatanje u toplu odjeću (ili možda slamu), stavljanje u krevetac (ili možda jasle).

Božje iskustvo s tijelom je bogato i preobilno. Koliko je dodira osjetio Bog na svojoj koži i haljinama  prolazeći zemljom i čineći dobro i liječeći svaku bolest i nemoć u narodu. I tijelo uzdignuto na križu, kasnije uskrsnulo i preobraženo tijelo i danas je tijelo. Hostija. Drugačije, a opet  identično onom tijelu koje se davno rodilo u Betlehemu.

Uskoro kroz nekoliko tjedana slavit ćemo Božje rođenje. Volimo reći i dolazak i ulazak u svijet, ali rođenje je tako dobar izraz! Slavit ćemo tijelo u kojem živi Božanska Riječ. On sam.

I jedni drugima ćemo se obraćati čestitajući rođenje kojem prethodi utjelovljenje. Sve manje to činimo tijelom. Sve manje je rukovanja, zagrljaja, poljubaca i čestitanja licem u lice. Naša tijela tako sposobna za davanje i darivanje radosti samo jednim rukovanjem i jednim zagrljajem zamijenjena su.

Naša tijela zamijenile su bestjelesne čestitke. SMS-ovi, emailovi, emoji i GIF-ovi. Čak je i ona fizička čestitka od papira koju ruke tijela dodiruju sad više iznimka, nego pravilo. Slavlje rođenja onoga koji se utjelovio i posvetio i blagoslovio tijelo postaje sve više bestjelesno, ali time ne postaje duhovno niti produhovljeno.

Emoji će zamijeniti rukovanje, GIF će zamijeniti zagrljaj, poljubac u obraz će biti zamijenjen porukom i vedri pogled u nečije oči bit će zamijenjen beskrvnim emailom.

I ne samo to! Svako ljudsko tijelo je jedno, neponovljivo, autentično i od Boga stvoreno i od njega darovano. Slaviti rođenje Božje tijelom znači ponajprije susreti drugoga u njegovom tijelu, susresti ga u njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Možemo tijelu konkretnog čovjeka darovati zagrljaj i stisak ruke. To ne možemo tijelima svih drugih.

Tu neponovljivost tijela, tu autentičnost tijela, to iskustvo da se rukujete s rukama koje se nikad više neće takve ponoviti u svijetu zamijenjeni su gomilom i masom uniformiranih i jeftinih bestjelesnih zamjena za ruke, zagrljaje i tijelo.

Onaj blješteći i u odnosu na tijelo tako siromašni sretan Božić s nekom usputnom animacijom tako bezličan i prazan kad je upućen istovremeno tisućama tijela koja ne želimo susresti licem u lice, s kojima se ne želimo rukovati i zagrliti ih kao što je nas Bog zagrlio u svom tijelu kad se rodio.

Oni do temelja ispražnjeni sretni praznici i sretni blagdani uz neku virtualnu sličicu koji odlaze na tisuće i tisuće zaslona diljem svijeta. I sve manje potrebe i želje da susretnemo tijelo drugog čovjeka.

Kao da smo upali u rastjelovljeni svijet čestitanja i slavljenja i koliko je to drugačije ne samo od Boga koji je uzeo tijelo i posvetio ga i blagoslovio ga, nego i od Boga čije je prvo ljudsko iskustvo bilo susret s tijelom majke, njezinim rukama, dodirom i očima.

Ima ih toliko koji će umjesto zaslona koji stalno bljeska s dobrim i lijepim željama za blagdane i praznike, željeti dodirnuti tijelo drugoga, osjetiti zagrljaj ili stisak ruke, poljubac i glas koji će im reći: Bog se rodio u tijelu i ja sam došao svojim tijelom k tebi da ti donesem i prenesem barem dio onoga iskustva koje je i Bogu trebalo kad se rodio kao čovjek. Kao što je i on želio i trebao ruke, zagrljaj, krilo i tijelo majke, tako ti i ja donosim sebe cijelog da se vidimo, rukujemo i zagrlimo, osjetimo u našem susretu Božju blizinu i Božju brigu za nas.

I dok se Bog utjelovio i rodio u svijet, mi rastjelovljujemo sami sebe i umjesto tijelom i dušom čestitanja i slavljenja Božjeg rođenja, to je izgleda na sebe preuzeo bestjelesni rastjelovljeni svijet.

Svijet u kojem se pomalo plašimo, stidimo i ustručavamo tijelom pokazati radost zbog Božjeg rođenja. Tako je sve manje rukovanja, zagrljaja i čestitanja licem u lice i sve je više emailova, poruka, emojia i GIF-ova s likom tek rođenog Boga koji samo podsjeća na njegovo stvarno rođenje u svijet, kao što i nas svi ti silni zasloni koji bljeskaju ponekad čine istovremeno i tužnima i sretnima.

Sretni jer nas se netko barem sjetio, tužni što taj netko kao da je zaboravio da mi još uvijek imamo tijelo i da bi nam jedan stisak ruke, zagrljaj i riječ iz živih ljudskih usta barem nakratko posvijestili neobičnost i neponovljivost našeg tijela. Kao i još veću tajnovitost i misterij Božjeg utjelovljenja i Božjeg rođenja.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Koliko otajstva u ovim riječima. Za razliku od rastjelovljenog zaslona i odsutnosti tijela onog dana kad bi možda i to barem na taj dan svojom tjelesnom prisutnošću nekomu mogli i trebali donijeti radost Božjeg rođenja.