Utorak, 11 svibnja

Rođenje svetoga Ivana Krstitelja – komentar evanđelja


Ivan mu je ime


Lk 1,57-66.80


Elizabeti se, međutim, navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.


PIŠE: Alberto MAGGI; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Prema Luki, Duha Božjeg može prihvatiti samo onaj koji je otvoren prema novom. To vidimo kod Marije koja se otvorila novom životu. Isto tako i kod Elizabete, a sada se to događa i Zahariji, nevjernom svećeniku koji, sav uronjen u ritualne obrede, ne prepoznaje Božju prisutnost koja mu se objavljuje. O tome nam danas piše Luka.

Elizabeta se našla u situaciji da treba roditi. „I porodi sina.“ Nit koju evanđelist slijedi jest da je Bogu sve moguće, pa čak i sterilna žena postaje majkom. No, ide dalje, njezin muž, svećenik postat će prorok. „Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija.“ Tako nalaže tradicija, oduvijek se tako činilo! Prvorođeni sin treba nositi ime oca ili eventualno djedovo ime, kako bi se ovjekovječilo zauvijek. No, događa se incident. Intervenira njegova majka koja uzima riječ. To je bilo nečuveno da u to doba jedna žena takvo što čini. Evanđelist Luka ide dalje te joj propisuje ulogu anđela. Naime, anđeo je rekao: „Dijete će se zvati Ivan.“ Dakle, majka nastupa odlučno riječima: “Zvat će se Ivan!“ U svom navještaju anđeo je rekao: „Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima“ – radi se o citatu iz knjige proroka Malahije. Međutim, Luka ispušta riječi koje su dalje slijedile: „Srce sinova ocima.“ Luka smatra da staro pripada prošlosti, a staro treba prihvatiti novo. To se upravo događa pri davanju imena Ivan.

Prema tome, majka prekida sa starim, s tradicijom i time poručuje da treba prihvatiti novo. To je urodilo velikim skandalom o čemu nam svjedoči reakcija prisutnih: „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.“ Ili drugim riječima: zašto nešto mijenjati kad se oduvijek tako radilo!?

Obraćaju se dječakovu ocu i to znakovima, budući da je gluh – a gluh je jer nije poslušao Božju riječ. Štoviše, i nijem je jer onaj koji ne čuje, ne može niti naviještati. Dakle, upitaše „oca kojim ga imenom želi prozvati“. I evo nam nevjerojatnog obrata i novine: „On zaiska pločicu i napisa Ivan mu je ime!“, potvrdivši ono što reče njegova žena.

A Lukin komentar? „Svi se začude.“ Nikada se nije čulo da jedna žena daje ime svom sinu; još gore – da jedan svećenik prekida s tradicijom!

„A njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.“ Zaharija, prihvativši novo, prihvaća Duha i postaje prorok.

„Strah obuze sve njihove susjede“ – taj prekid s tradicijom plaši, ostavlja ljude u nedoumici – „a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji“.

I ne samo to! Luka nastavlja: „I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: Što li će biti od ovoga djeteta?“ Dok se oni to pitaju, Luka piše: „Ruka Gospodnja bijaše s njime.“ Upravo zbog te ruke Gospodnje Ivan je onaj koji prekida s tradicijom i ne slijedi predaje otaca. Naime, prvorođeni sin svećenika morao je nastaviti očevu ulogu. Ivan, pak, prekida s tradicijom, ne ide u Hram nego u pustinju; neće biti svećenik nego prorok.

Sada nije jasno zašto je današnja liturgija ispustila ovaj redak: „A Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati“, jer u trenutku kada se Zaharija otvara novome, postaje prorok.

Evanđelist zaključuje: „Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“ Prema tome, Ivan ne slijedi oca kao svećenika, nego će postat prorok, najveći rođen od žene.