Četvrtak, 6 svibnja

Roma locuta – causa infinita


Nedoumice i dvojbe u stvarima vjere i morala nisu nešto što poznaje samo naš naraštaj katolika, nego se može reći da su one stalni pratilac Crkve od njezinih početaka. Hereza i heretika, kao i smutljivaca svih vrsta, bilo je nebrojeno kroz povijest, a nemali broj između takvih nalazio se među papama, kardinalima i biskupima, odnosno onima koji bi trebali prednjačiti u duhovnosti i pobožnosti i u tom smjeru voditi svoje stado. Koliko god se naše vrijeme čini teološki smućeno, ono je još u mnogim stvarima dobro, s obzirom da su nekada doslovno padale glave u različitim spletkama i narivavanjima nečijih ideja. Sve, dakako, u Božje ime! Takvo spletkarenje koje je bilo daleko od evanđeoskih ideala gotovo je redovito bilo materijalno i infrastrukturno poduprto od strane svjetovnih vladara, ali su mačeve i koplja uglavnom vadili i njima mahali crkveni ljudi. Slično možemo reći da se zbiva i danas.

Naime, istina je da se različite svjetovne i svjetovnjačke institucije i grupacije svim silama trude okaljati Kristovu Zaručnicu i omrznuti ju pred svjetinom, istina je da povlače i određene poteze koji ozbiljno ugrožavaju vjerske slobode i ljudsko i kršćansko dostojanstvo vjernika, ali je još veća istina da one mačeve i ona koplja koja imaju stvarnu moć ubiti (dušu), vadimo i njima mašemo mi unutar Crkve. Pri tome mislimo na sve moguće prijepore, prepirke i svađe od najnižih do najviših razina, od rasprava o vjerskim temama na tržnici, pravoj ili virtualnoj, pa sve do onih raspra nemalenih koje se vode među biskupima i teolozima, a nerijetko su usmjerene i na Papu. 

Kad bi u prošlosti, pa sve do najnovijih vremena, došlo do takvih teoloških prijepora, sve bi se oči okrenule prema Rimu i očekivao bi se pravorijek, obično od najvažnije kongregacije u Crkvi – Kongregacije za nauk vjere. U tom je smislu poznata rečenica: Roma locuta, causa finita, odnosno: Rim je progovorio, slučaj je završio. Time se, naime, željelo reći, kako svaka daljnja rasprava prestaje, a ono što je Rim rekao postaje mjerodavno za sve vjernike.

Međutim, danas se čini kako to pravilo više ne vrijedi. To posebno potvrđuju dva novija slučaja koja su izazvala tolike nedoumice da je Rim na njih odlučio odgovoriti, a oba su odgovora dočekana od strane velikog broja vjernika s odbijanjem, pa i gnušanjem. Prvi je slučaj vezan uz pravorijek Kongregacije za nauk vjere o moralnoj dopuštenosti onih cjepiva protiv koronavirusa koja su izvedena iz staničnih linija nastalih na temelju pobačaja, a drugi uz pravorijek iste Kongregacije vezan uz nedopuštenost blagoslivljanja istospolnih zajednica, kao reakcija na sve učestaliju takvu praksu u nekim zemljama. 

Prvi odgovor Kongregacije za nauk vjere, barem prema onome što se može iščitavati iz javnog diskursa, naišao je na odbijanje najvećim dijelom vjernika laika, u osjetno manjoj mjeri svećenika i redovnika, a tek rijetko biskupa, dok su u drugom slučaju najglasniji bili biskupi i svećenici (posebno njemačkog govornog područja), potom teolozi laici, a tek onda ostali vjernici. I taj je podatak vrlo zanimljiv sam po sebi. 

Mi nećemo ovdje ulaziti u analizu dvaju spomenutih pojašnjenja koja je izrekla Kongregacija za nauk vjere, osim što naglašavamo kako nam se drugi – o nedopuštenosti blagoslivljanja istospolnih zajednica – čini potpuno opravdan, jer je utemeljen na Božjoj Objavi i ukorijenjen u učenju Crkve, ali isto ne možemo s apsolutnom moralnom uvjerenošću primijeniti na prvo – o dopuštenosti upotrebe cjepiva protiv koronavirusa. O tome su na ovom portalu do sada objavljena tri priloga (J. Mužić, Moralno promišljanje o cjepivima povezanim s pobačajem; S. Majdandžić-Gladić, Uloga Crkve u promicanju cjepiva protiv koronavirusa i J. Mužić, Sloboda izbora i cijepljenje), a njihov je zajednički zaključak da su cjepiva moralno upitna, iz čega proizlazi da je objašnjenje Kongregacije za nauk vjere nedovoljno argumentirano, odnosno da je problematici pristupljeno necjelovito, bez uvažavanja nekih važnih datosti te da shodno tome njezino tumačenje nije u potpunosti usklađeno ni s Božjom Objavom ni s dosadašnjim učenjem Crkve.

U tom svjetlu postavlja se pitanje koja je danas stvarna uloga Kongregacije za nauk vjere, kao čuvarice i braniteljice duhovnog blaga Crkve, ako si vjernici – i to ne pojedinci, nego poveće skupine – dozvoljavaju odbijati njezino tumačenje, a opet se s druge strane nameće i pitanje kako to tumačenje prihvatiti poslušnošću ukoliko se doživljava kao udar na savjest, tj. kao nasilno zaglušivanje Božjeg glasa u čovjeku, zapravo kao doslovni zahtjev za odbacivanjem samoga Boga? Pri tome valja uočiti da se na prigovor savjesti ne pozivaju samo oni koji ne prihvaćaju odgovor Kongregacije za nauk vjere s obzirom na dopuštenost cjepiva protiv koronavirusa, nego i oni koji zagovaraju blagoslov istospolnih zajednica. Nama se tu čini kako se pri pokušaju pronalaženja rješenja i kod preispitivanja opravdanosti vlastitih stavova vjernik treba prvenstveno oslanjati na dosadašnje učenje Crkve i njezin kontinuitet, ali taj argument očigledno nije uvjerljiv i zagovornicima blagoslova istospolnih unija.

Dakle, rekli bismo kako danas ne samo da ne vrijedi stara maksima: Roma locuta, causa finita, nego je u stvarnosti daleko primjenjivija: Roma locuta, causa non finita, odnosno: Rim je progovorio, (ali) slučaj nije završio. Još više, s obzirom na nepoduzimanje nikakvih stegovnih mjera kada je u pitanju praktično izrugivanje s moralom i doktrinom Crkve, kakvo je npr. vidljivo s nastavljanjem blagoslivljanja istospolnih zajednica i nakon što je Rim progovorio, tj. s obzirom na daljnje produbljivanje problema, čini se kako se stanje još bolje može sažeti u rečenicu: Roma locuta, causa infinita. Drugim riječima, ugled i snaga Kongregacije za nauk vjere danas su, izgleda, takvi da kada Rim progovori, slučaj ostaje nedovršen, štoviše zamršeniji i onaj čije se rješenje može protegnuti unedogled.

Tko zna u tom smislu što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti s onim što je danas poznato kao njemački sinodalni puta sutra se može preliti na cijelu Crkvu, što nas čeka s obzirom na niz sličnih moralnih, doktrinarnih i liturgijskih devijacija koje su uzele svoga maha, gdje ni mi u Hrvatskoj nismo izuzeti, a pitanje je i koje posljedice možemo očekivati s obzirom na označavanje cjepiva protiv koronavirusa moralno dopuštenim? Situacija se čini toliko ozbiljnom i iskrivljenom da bi mnogi bez čvrste vjere u Kristovo obećanje da ni vrata paklena neće nadvladati Crkvu pali u duboko beznađe i malodušnost. 

U tom smjeru idu i reforme koje se provode u Rimu, a koje nagovješćuju da će Kongregacija za nauk vjere izgubiti svoje prvenstvo i da će njezino mjesto zauzeti Kongregacija za evangelizaciju naroda. A kad se tako pravovjerje gurne u zapećak, nikakav oblik sveopćeg bratstva i milosrđa bez milosti Božje neće moći nadomjestiti ono što Crkvu čini Crkvom. No, i ovdje nam je povijest učiteljica, a koja pokazuje kako je i ranije bilo vremena, i to ne jedanput, kada je Crkva gotovo dotaknula dno, a onda se milošću Božjom i snagom Duha Svetoga uzdigla i zasjala u punoj ljepoti Zaručnice, okićene za svoga Muža. Možda taj provcat naš naraštaj neće doživjeti, ali svakako svojim radom na Božjoj njivi možemo uvelike pridonijeti da plodove beru naši potomci. Na nama je samo da se svim snagama trudimo sačuvati im vjeru, a ostalo će već providjeti Gospodin.