Sablazan i edifikacija na nama i oko nas
Sablazan, baš kao i edifikacija, pobuđivanje na dobro, osobito primjerom, specifično su kršćanske moralne kategorije. Druge ih neke religije i etički sistemi jedva i spominju. Oni ostaju kod krupnih stvari iz moralnog kodeksa: za „sitnice“ i „finese“ pokazuju malo ili nimalo interesa. A takva je finesa i dužnost edifikacije, pa i izbjegavanje sablazni: barem onda, kad je ne daješ bližnjemu nekim grubljim, u sebi teškim, prijestupom. Puno je, i kad čovjek naumice ne čini zla i nepravde: tko bi se još brinuo, da i onda, kad čini dobro, opuhuje s njega prašinu ili da tjeskobno studira i analizira svaku svoju spontanu gestu, da na njoj nema štogod, što bi se nekomu trećemu, previše naivnu i prostodušnu, moglo učiniti neprilično, pa je zatim toliko polira i dotjeruje, da se i drugi oko njega moradnu zagrijati za ideal savršenosti i razgorjeti od ljubavi prema Bogu! To je već nešto, što nije od ovoga svijeta. To je već hodanje po oblacima i po nebesima.
Krist, dakako, nije mogao tako rezonirati. On je odista dolazio s nebesa i htio je da ljude pobožanstveni i dadne im jednu višu, — pravu nebesku, — formu: po mjeri Božjoj. On je pred ljude izlazio s ambicijom, da im moralnu savršenost nametne kao konkretnu stvarnost, a ne samo kao apstraktan ideal: da ljudski život na zemlji učini odsjevom onoga, boljeg i ljepšeg, s neba. Njegov osnovni moralni princip glasio je: „Savršeni budite, kao što je savršen i Otac vaš nebeski!“ Mat 5, 48.).
A sablazan su i pobuđivanje problemi savršenosti. Sablazan u negativnom, pobuđivanje u pozitivnom smislu. Odatle i značenje, koje im pridaje Evanđelje. Odatle i pažnja, koju im posvećuje kršćanski moral. Krist se je čuvao, da nikoga ne sablazni: ni onda, kad se je radilo o afirmaciji njegovih zakonitih božanskih prava, kao u slučaju naplate hramskoga poreza (Mat 17, 23—26.); ni onda, kad je ljudima izlagao misterije vjere (Iv 6, 62.) i tumačio im paradokse utjelovljenja i križa (Mat 11, 6.; Luk 7, 23.; Iv 16, 1.). I od drugih je to, rezolutno i strogo, tražio: kao kad je u pitanju bilo vladanje odraslih pred djecom i prema djeci (Mat 18, 6.). Krist je dobro propagirao, — sustavno i svjesno propagirao, — jednako svojim primjerom, kao i svojom naukom: „Učite se od mene, jer sam ja blag i ponizan srcem!“ (Mat 11, 29.). „Primjer vam dadoh da i vi tako činite!“ (Iv 13, 15.). I od drugih je tražio, da dobro i slavu Božju propagiraju ne samo propovijedanjem, nego i životom. Opet svjesno, opet sustavno. Što bi drugo mogla i značiti ona njegova slika o svijećnjaku u kući i o gradu na gori (Mat 5, 14. 15.), one njegove riječi iz besjede na gori: „Tako neka svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i da slave Oca vašega na nebesima!“ (Mat 5, 16.)?
To su Gospodinove programske izjave, i nije čudo, da ih je kršćanstvo preuzelo u svoj moralni sistem kao princip i svetinju. Jeka se njihova osjeća na sve strane već u prvoj, apostolskoj, Crkvi. U njezinoj praksi (Dj Ap 5, 13.; 1 Kor 8, 9—13.; 9. 1. 4—6. 12. 19—23.), ali i u njezinoj teoriji (Rim 14, 13., 1 Kor 10, 32. 33.; 2 Kor 2, 15.; 6, 3-10.; 1 Tim 4, 12.; Tit 2. V.; Jak 3, 13.; 1 Petr 2, 11. 12.).
I kad i mi svećenici pazimo, da nikomu ne budemo na sablazan, a da mnogima budemo na pobudu, nitko nam ne može spočitnuti, da naš postupak, u principu, nije evanđeoski, kršćanski, apostolski.
Nevolja je samo, što mi taj princip ne primjenjujemo uvijek ni lojalno, ni sa potrebnim strahopočitanjem prema njegovim božanskim inspiracijama i motivima. Zaboravljamo kojiput, da se, ako smo Gospodinovi, moramo i orijentirati na Gospodinu, a ne na našoj maloj, ljudskoj, prevejanosti, diplomaciji, glumačkoj vještini.
Pa je to naš kršćanski, a osobito svećenički i redovnički, sistem edifikacije iznijelo na zao glas u očima mnogih, koji vole istinu, a oduravaju dvoličnost. Oni u njemu gledaju licemjerje.
Vrlo je to, u asketskom pogledu, delikatan problem. Čuveni engleski katolički pisac, svećenik-konvertita, Ronald Knox, napisao je u jednoj svojoj knjizi duhovnih vježbi, da je riječ „pobuđivati” „strašna riječ”. I dobro, je napisao. Nigdje nije duhovni ekvilibrij teži nego na terenu edifikacije. Čovjek lako upadne u kušnju, da edificira samo radi edifikacije: da od toga napravi zanat. A edifikacija nije zanat; ona je dug prema istini. Ne smije ona u prvom redu gledati na drugoga: ona drugomu koristi samo, ako najprije gleda na Boga, ako Bogu služi čitavim srcem i ako iskreno voli dobro. Nutarnja je svetost, — svetost iz duše, iz uvjerenja, — njezina pretpostavka. Ako na to ne pazi, ona se pretvara u svoju protivnost: u licemjerje, u „dvostruki moral”. Ona tada ne edificira, ona tada vara. Za dobro plediramo, ali ga ne ljubimo. Druge šaljemo Bogu u službu, a mi mu sami ne služimo (Mat 23, 4.). Druge čuvamo od zla, od „sablazni”, sebe ne čuvamo: u potaji, intimno, sa zlom držimo. Postajemo mi- stifikatori i zavjerenici: riječima smo i grimasama za Boga; srcem smo u protivničkom taboru; na drugoj, neprijateljskoj, strani.
A toliko smo puta već bili svjedoci takvim zavjereničkim gestama. I za svećeničkim stolom, i po duhovnim kućama, i u našim familijarnim razgovorima. I sami smo, možda, toliko puta bili akteri u takvim scenama. Šalimo se sa svetim stvarima, pričamo pikantne dosjetke, poslužimo se trivijalnim rječnikom, zapjevamo svašta, iznosimo smione i nemoguće teološke i moralne teze, marljivo ogovaramo subraću. Ali odmah nam je prst na ustima, kad se na vratima pojavi prvi vjernik ili koja mala duša. „Pst, pst!” Za Boga, lajici će nas čuti! Odmah, preko stola, stanu letjeti signali; ljudi se značajno nakašljavaju; namiguju jedan drugomu; prave grimase licem; gurkaju jedan drugoga laktom u rebra ili nogom ispod stola. Pozor! Pozor! „Da ih ne sablaznimo!” ,,Ut… non scandalizemus eos!” (Mat 17, 26.). Sve je to, što govorimo i radimo, dobro „za domaću, nutarnju, uporabu”. Nemamo tomu šta prigovoriti, dok to ostaje samo među nama, dok to služi za duhovnu i društveno-zabavnu hranu samo nama, duhovnim punoljetnicima. Ali, — gdje je ostala evanđeoska zabrana sablazni: gdje je ostala svećenička dužnost edificiranja!
A toliko opet puta, mi svećenici, ulovimo druge od crkvene elite na tom zavjereničkom poslu. Kako samo pobožno, kao anđeli, idu na pričest ili sa pričesti mnoge pobožne ženske duše: nakrivljene glave, oborenih očiju, u pozi mističnog transa i kontemplacije; kako skromno i postiđeno hodaju ulicom: očito vrlo brižljivo vrše dužnost edificiranja lajičke publike, vjerničke i nevjerničke! Ali, upani im naglo u kuću, iznenadi ih, pogledaj ih iz prikrajka, u domaćem ambijentu: nema više kontemplaciji i transu ni traga; pobožne se duše oslobodile; oslobodile se i oči i jezici; same su; nemaju koga ni sablazniti ni edificirati; mogu nastupiti iskreno i po srcu. „Svetost” za njih nema više raisona.
I, dakako, edifikacija se, toliko puta, izvrne u najtežu sablazan. Previše je teško, — praktično je i nemoguće, — uvijek izbjeći prepade i iznenađenja. Ako smo mi oprezni, i drugi su radoznali, skeptični i lukavi. „Zaklela se zemlja raju!” Nađe se netko pod prozorom. Otvore se naglo vrata. Zaboravimo spustiti zastore. Škljocne iznenada aparat. Ili se, naprosto, zaletimo i zaboravimo. I sva je montaža, u čas, propala. Netko je, zauvijek, izgubio sve povjerenje, u nas, u kler, u Crkvu, u kršćanstvo.
A netko izgubi i vjeru. Nije, na primjer, nimalo ugodno, kada ti pričaju, kako su svećenici, petkom, donijeli, u „dobru katoličku kuću”, mesa, neka im ga ispeku: putnici su, a domaćini su njihovi kuhari. I, to se zna, pobožni gostoprimci samo zinuli i raskolačili oči.
Ne rješava se tako pitanje sablazni i edifikacije u kršćanstvu. Tako se ono samo kompromitira. Izbjegava se grubi moralni cinizam, kojemu ništa nije sveto, ali se zamjenjuje moralom za izložbu, koji Boga, možda još više, izaziva i vrijeđa, baš jer je neiskren i prijetvoran i jer Boga, virtualno, degradira do ispod čovjeka.
Respektiramo ljude, a ne respektiramo Boga. Reklamiramo dobro, ali ga ne štujemo i ne ljubimo. Šaljemo ga kao robu na tržište. Bijelimo duhovne grobove (Mat 23, 27.). Čistimo i pozlaćujemo čašu punu prljavštine (Mat 23, 25.). Ljude varamo, a Boga ignoriramo. Od pobožnosti i pravde pravimo predstavu.
Sigurno, bolji je i „dvostruki moral” nego nikakav. Bolje je, makar i samo u teoriji, u principu, ostati uz Evanđelje, nego ga odbacivati i u teoriji i u praksi. „Dvostruki moral” priznaje, barem, vrhovništvo i suverenitet istine i njezinu socijalnu životvornost: plaća joj barem danak štovanja. Ali, plaća ga krivom monetom. Ostaje pred Bogom u ulozi krivotvoritelja, pronevjeritelja, izdajice. Evanđelje ga ne prima pod svoje.
Pitanje se sablazni i edifikacije u kršćanstvu rješava drukčije. Samo na jedan način. Puninom dobrote; dosljednošću pravde. Tko je u svemu i svagdje dobar, ne može nikoga sablazniti. Tko je u svemu i svagdje dobar, uvijek će edificirati. I bez, namještene, maske na obrazu. I bez afektiranog, plašljivog i neukusnog, signaliziranja na uzbunu. Istinom se i dobrotom, — svejedno, da li na riječi ili u pismu, — mogu, eventualno, sablazniti samo maloljetnici i neiskusnici: samo ,,maleni“ (Mat 18, 6. 10. 14.) A danas je oko nas takvih malo. Ljudima su život i pokvarenost običaja otvorili, širom, oči: još i prije vremena, još u djetinjstvu.
Čuvajmo se, mi svećenici, zla, svagdje i u svemu, — i u svećeničkom društvu, i kad smo sami, i kad nas jedini Bog gleda, — pa za nas, praktično, ne će postojati ni problem sablazni ni problem edifikacije. Pobuđivat ćemo i bez afektacije. Izbjegavat ćemo sablazan i bez psihoze, i bez neukusnog i smiješnog psikanja, namigivanja i gurkanja laktovima!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 16-20. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
