Skip to content

Sablažnjivost “modernih” križnih putova


Staro je nepisano pravilo da ništa nije dobro mijenjati ukoliko novo nije toliko dobro osmišljeno da stvarno donosi nešto bolje. Na tom tragu, zaključujemo da je i u Crkvi poželjnije zadržati ono što nije savršeno, ali je solidno i donosi određene plodove, nego po svaku cijenu uvoditi novo, iako nije do kraja domišljeno.

Svjedoci smo kako ima sve više onih koji svojim djelovanjem i razmišljanjem odbacuju puno toga iz Poklada Katoličke Crkve i namjesto onoga uvriježenoga, po njima ustajaloga i pretežito lošega, donose nešto novo, što se njima čini bolje. Može biti da u svemu tome i ima dosta dobroga, ali nas ona uzrečica –  da treba paziti kako se s prljavom vodom ne bi bacilo i dijete – upozorava kako treba biti iznimno oprezan i mudar. Čini nam se kako danas takve mudrosti, opreznosti i strpljivosti nedostaje, a ishitrenost i brzopletost često dovode do nuđenja nejasnih, nedorečenih, pa i teološki sumnjivih sadržaja.

To se napose odnosi na pučke pobožnosti, unutar kojih bi doista valjalo napraviti reda, ali na način da se pazi da se ne odbaci ono što je vrijedno. Pri tom imamo posebno na pameti ljepotu i vrijednost klasičnoga pučkoga križnoga puta, pobožnosti koju srednje i starije generacije vjernika češće znaju od riječi do riječi napamet, ili barem većim dijelom.

Nažalost, čini nam se da u mnogim župama dolazi do njegova potpunoga istisnuća, a da bi se namjesto njega molili neki “moderni” križni putovi, takvi u kojima više nije naglasak na razmišljanju o patnji koju je Krist podnio za nas i za naše otkupljenje, kao i o našoj supatnji s Otkupiteljem, nego je više naglasak na čovjekovu križnom putu i Isusovoj supatnji s nama. Dosljedno, više nije naglasak na čovjekovu grijehu, uzroku zbog kojeg je Krist uzeo na sebe Križ i otkupio nas pregorkom smrću, nego je riječ o čovjekovoj boli i patnji u ovom životu, a kojima se želi otkriti smisao gledajući u Kristov Križ. Također, više nije naglasak na smjernom pogledu prema Raspetomu i dubokoj zahvalnosti jer nam je svojom poslušnošću Očevoj volji otvorio nebeske ljepote i put vječnoga života, nego je riječ o traženju više ovozemaljske sreće, bez jasnog i nužnog pogleda prema Nebu. 

Već smo u tom smislu skrenuli pozornost na činjenicu da određeni broj današnjih teologa, redovito medijski eksponiranih i povezanih uz karizmatska gibanja, manje-više katoličku teologiju svode na kršćansku terapeutsku egologiju, a to se jasno može vidjeti i na primjeru novonastalih križnih putova. Dovoljno je samo malo bolje osluhnuti riječi samosažaljenja koje se nižu od postaje do postaje u tim “modernim” križnim putovima, a da bi se zaključilo kako u njima sve manje ima značenje Kristova žrtva i proporcionalno obrnuto sve veće čovjekova životna razapetost.

No, dok ipak većina i takvih križnih putova zadržava pravovjernu crtu, sa žalošću možemo konstatirati da ima i takvih koji doslovno nude heretički nauk. O jednom takvom križnom putu, koji smo nedavno imali priliku čuti (teško je na takav tekst reći – moliti), ovdje se želimo osvrnuti i pri tome potaknuti na promišljanje koliko je važno biti oprezan u njihovu izboru.

Riječ je o križnom putu za koji ne znamo ni tko ga je napisao ni tko ga je izdao, ni tko ga je odobrio, a iz navedenih razloga odbojnosti nismo imali ni želju to provjeravati. Evo tek nekoliko okosnica koje su nas najprije uznemirile, zatim ražalostile, a na kraju i sablaznile, do mjere da smo se pokušali potpuno isključiti od praćenja tijeka njegova sadržaja, pa čak i izići iz crkve.

Navedeni je križni put osmišljen kao određeni hod kroz obiteljske situacije, naravno na već opisani način – da se od postaje do postaje prati bol i tuga članova obitelji, a ne Kristova muka, a ono što nam je odmah zasmetalo, činjenica je da je napisan iz perspektive mladoga čovjeka i da podrazumijeva da su oni koji slušaju također mladi ljudi. Tako je doista i smiješno i žalosno bilo slušati kako čitač (od kojih 60-65 godina starosti) govori o sadašnjoj ljubavi i požrtvovnosti njegove mame, u nekoj kasnijoj postaji i tate, nukajući okupljene da na takav način razmišljaju o svojim roditeljima i iskažu im zahvalnost. Ne, dakle, ljubav i zahvalnost prema (možda) pokojnim roditeljima, nego prema živima i živahnima, iako je većina okupljenih pokopala svoje roditelje prije dosta godina.

Kad je isti čitač na isti način počeo iskazivati zahvalnost prema živoj baki i živom djedu, čovjek se mogao samo s dubokom žalošću pitati što je ovo i kome je ovo namijenjeno? (Mladih, naravno, nije bilo.) Ili još više – što ja radim na ovom i ovakvom križnom putu? Da ne kažemo da se pita drugačije – zašto se ovdje ne čita i ne moli klasičan križni put, koji mi je toliko drag i koji me nuka na onu duboku zahvalnost Kristu koju sam mu došao svojim klanjanjem u zajedništvu s drugima pokazati? Dozvoljavamo mogućnost da ne dijele svi naše mišljenje, ali nama je taj križni put bio sablažnjujući.

Iako su u tom smislu neke druge postaje bile bolje složene, u skoro svakoj je bilo više upitnih elemenata (i čudnih obiteljskih odnosa koje većinu ne dotiče), a kad se usred križnoga puta počelo moliti za rad jedne točno imenovane udruge, kao i kad su se počeli nizati stihovi različitih duhovnih šansona koje s istinama Katoličke Crkve nemaju veze, doista smo osjetili tešku mučninu i u srcu i u želudcu. Misao da si došao u crkvu pomoliti se i iskazati Kristu svoju bogoljubnu pobožnost, kako se to lijepo navodi u klasičnom križnom putu, stvaralo je u glavi pravu oluju i oblikovalo misao da je bolje ostati kod kuće i sam izmoliti križni put.

Ali ni to nije sve. Posebno nas je sablaznila jedna postaja u kojoj se molilo za rastavljene i ponovno građanski vjenčane. I to ne jednom, nego, ako smo dobro izračunali, pet puta. Naravno, u Crkvi se moli za mnoge ljude, pa bi ovo u redovitim situacijama bilo u redu, no iščitane su molbe jasno upućivale na iskrivljivanje katoličkoga nauka, a u smjeru onoga što se već u nekim zemljama počelo primjenjivati u praksi. Sve je, naime, upućivalo na sumnjivo tumačenje bilješke 351. Amoris laetitiae, pobudnice pape Franje, odnosno nije izrečena ni jedna jedina riječ kojom bi se takvo stanje nove nesakramentalne ženidbe nazvalo grješnim, kako nas to uči crkveni nauk, nego se samo upućivalo na teški položaj onih koji su se rastali i ponovno građanski vjenčali, kao i na potrebu posebne osjetljivosti prema njima i pokazivanja bezrezervnoga milosrđa. Drugim riječima, doslovno samo što nije rečeno da Crkva treba dopustiti pričest rastavljenima i ponovno građanski vjenčanima.

Bilo je tu i nekih drugih teološki sumnjivih elemenata i sadržajno besmislenih formulacija, pa se još jednom pitamo kako je moguće da se takvi križni putovi čitaju po našim crkvama? I opet se pitamo zašto se prestaje moliti pučki križni put, zašto se sve češće prestaje klečati u križnom putu na uvodnoj i završnoj molitvi, zašto se sve češće prestaje duboko poklecati na početku svake postaje, zašto predmolitelji križnoga puta sve češće ostaju stajati za mikorofonom na ambonu umjesto da idu od postaje do postaje, zašto i narod sve češće ostaje na svojim mjestima umjesto da također hoda od postaje do postaje i time pokaže da je to (križni) put…?

Ili, da se vratimo na početak teksta. Ima zasigurno puno toga što je u Katoličkoj Crkvi potrebno mijenjati, a da bi se otvorio prostor nečemu doista boljem, dubljem, duhovnijem. To se velikim dijelom odnosi i na pučke pobožnosti. Međutim, držimo, a vjerujemo da bi se mnogi s nama složili, to se nikako ne odnosi na klasičan pučki križni put, koji je iznimno lijep, itekako dubok i onaj koji čovjeka uči istinskoj zahvalnosti Kristu za dar otkupljenja. Važno ga je, stoga, zadržati i njegovati, a na “moderne” križne putove pomno paziti, jer uglavnom nisu u crkvu doveli mlađe generacije, a mogli bi lako otjerati one starije.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Je li vrijeme za katolički ekumenizam? Uvod ili kako mi vidimo ekumenizam Poznato je da je ekumenizam, kao pokret svojevrsnoga ujedinjenja kršćana, započeo u protestantskim k...
Pozitivna strana otkrivanja zlostavljanja u Katoli... Ima među ljudima onih koji gotovo uvijek i gotovo u svemu vide nešto loše, a ima i onih koji opet u svemu vide nešto dobro. S obzirom na ove p...
Osvrt na tekst “Međugorje ne smije dijeliti ... Portal Slobodna Dalmacija objavio je 13. kolovoza 2018. god. kolumnu dr. sc. Ivice Šole, teologa i komunikologa, profesora na Odjelu za kultur...
O načinu pisanja “kršćanskih medija” o... Ovih dana je vrlo moderno da se, u ime transparentnosti i njezine neupitne vrijednosti, vrlo otvoreno govori o katoličkim svećenicima i redovn...
Od Atanazija Mostarskoga do Henryka Međugorskoga&#... Uvod Ovih je dana objavljena informacija u više medija kako je umirovljeni varšavsko-praški biskup i nadbiskup ad personam Henryk Hoser...