Sagriješih! Prodao sam zemlju!
Čitanja: Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32
Poznati evanđeoski odlomak koji se čita na 4. korizmenu nedjelju (Lk 15,1-3.11-32) jedna je od Isusovih prispodoba koje govore o izgubljenim stvarima ili osobama. Isus je u svojim poučnim pričama govorio o izgubljenoj životinji – ovci, izgubljenoj financijskoj i ukrasnoj vrednoti, izgubljenom dragocjenom nakitu, novčiću – drahmi, a današnji odlomak, govori o izgubljenom ljudskom biću, o izgubljenom čovjeku, osobi – izgubljenom sinu. Sve tri prispodobe govore o grijehu i odvajanju od Boga kao o stanju izgubljenosti, a susret s Bogom i ponovni pronalazak opisuje se kao stanje milosti i spasenja. U sve tri prispodobe stanje zagubljenosti ili izgubljenosti opisuje se kao udaljenost od pogleda pastira, vlasnice nakita ili od oca obitelji, kao odlazak izvan njihova vidokruga, a pronalazak i povratak se opisuje kao razlog sveopće zajedničke radosti i veselja.
Odnos prema baštini
Mnoštvo je poruka koje iz današnjeg evanđeoskog teksta proizlaze. Kolikogod se to na prvi pogled činilo jedinom temom današnje prispodobe, zamršeni međuljudski odnosi unutar obitelji ipak nisu središnja tema ovog evanđeoskog teksta. Valja nam imati na umu da je Isus upravo ove prispodobe o izgubljenim stvarima izgovorio pred slušateljima koji su odbacivali svoju braću smatrajući ih grešnicima i odmetnicima od naroda i vjere. Svaki je pravi Židov posjedovao barem komadić zemlje prema drevnoj raspodjeli koja mu je dostajala za uzdržavanje života njegove obitelji. Ta se zemlja prenosila s koljena na koljeno i ostajala obiteljsko vlasništvo – baština. Onaj tko nije imao zemlju, nije imao ni udjela u Božjem narodu. Svi bezzemljaši, ljudi koji su živjeli od zarade i novca, u Isusovo vrijeme smatrani su izopćenicima i grešnicima. Carinici, bludnice i najamni radnici koji su se okupljali oko Isusa, prema sudu farizeja i književnika, bili su grešnici jer su prodavali svoj rad i svoju umješnost za novac. To je bio njihov najveći grijeh i glavni razlog odbačenosti od vjere i izopćenja iz zajednice vjerničkog naroda. Ipak, sudeći prema Isusovoj prispodobi, ni oni koji su imali zemlju i smatrali se „baštinicima“ nisu se prema tom bogatstvu ispravno ponašali. Ni oni, poput starijeg brata, nisu bili sretni i zadovoljni. Štoviše, mrmljali su protiv Oca i zadaće koju im je on namijenio.
Krivo i neprimjereno shvaćanje imanja
Iako se današnja prispodoba često smatra govorom o jednom izgubljenom sinu, ona se može shvatiti i doživjeti kao prispodobu o dvojici izgubljenih sinova. Jedan se obratio i spasio, a sudbina drugoga, premda je cijelo vrijeme bio u kući očevoj, na njegovu imanju i pred njegovim licem, na kraju ostaje neizvjesna. Hoće li se stariji brat pridružiti slavlju i odgovoriti pozitivno na Očevo nagovaranje ili će i dalje ostati tvrdoglav i ljutit u svom nezadovoljstvu? Ono što kao najvažnija poruka izranja iz današnje prispodobe krije se u činjenici da su i mlađi i stariji sin griješili u svom odnosu prema Ocu kroz krivo i neprimjereno shvaćanje imanja – očeve i njihove zemlje.
Grijeh monetizacije i unovčavanja
Otac obojice sinova predstavljen je kao veliki zemljoposjednik. Grijeh mlađeg sina predstavljen je kao unovčavanje nasljednog dijela očeva imanja – baštine. Zemlju koju je trebao naslijediti unovčio je. Nekretninu koja mu je jamčila siguran i miran život pretvorio je u potrošnu vrijednost. Ono što je trajno, vječno i neprolazno, ono što se prenosi s koljena na koljeno, preobrazio je u pokretnu i potrošnu imovinu koja se ubrzo rastopila. Otišavši sa svoje zemlje u tuđinu izgubio je sigurnost života, a ubrzo i svoje dostojanstvo. Sagriješio je unovčivši i prodavši svoju zemlju. Svrstao se među bezzemljaše. Prodavši zemlju prekinuo je odnos s Ocem. Unovčavanjem zemlje, monetizacijom neprocjenjivog blaga, sagriješio je i protiv Oca i protiv sebe, a najviše protiv svoje zemlje. Vrijednost zemlje osakatio je i obescijenio. Zemlju je zamijenio za novac. Neprocjenjivom blagu zemlje odredio je cijenu!
Kol’ko košta djedovina?
Drugi dio prispodobe koju smo danas čuli opisuje onog drugog sina. On je cijelo vrijeme odsutnosti, lutanja i izgubljenosti njegova mlađega brata bio u kući očevoj, a ipak nije bio zadovoljan i sretan. Stariji brat nije uživao u blagodatima boravka u blizini očevoj, nije primjećivao svo bogatstvo Očeva imanja, niti se osjećao „svoj na svome“, unatoč činjenici da mu je sve to bilo dostupno i na dohvat ruke. Iako je stariji sin ostao na očevom imanju, njegov stav prema zemlji nije bio drugačiji od stava mlađeg mu brata. I on je svoj rad na zemlji smatrao mukom i teretom. Obrađivati zemlju i baviti se zemljoradničkim poslovima njemu nije bio radostan posao, nego zapreka veselju i ograničenje u druženju s prijateljima. Život s Ocem i brigu za imanje stariji sin nije doživljavao dovoljnim razlogom veselja i radosti. Obdržavanje Očevih zapovijedi i bavljenje Očevim i svojim zemljoradničkim zanimanjem, svoju sličnost s Ocem, doživljavao je mučnim i teškim, dugotrajnim zadatkom, u kome nema uživanja i razloga sreći. Stariji bi sin, da je samo mogao, da se nije bojao staviti na kocku sigurnost koju mu je boravak u očevoj kući pružao, zamijenio svoje nasljedstvo, svoju zemlju i rad na njoj i za manju vrijednost no što je to učinio njegov mlađi brat – za jedan dobar ručak – za pečeno jare!
Kolika je cijena bezzemljaštva?
Naši kršćanski stavovi i pripadnost našoj vjeri često su vezani uz domoljublje. U današnje vrijeme mnogi su među nama na kušnji ostaviti svoju Domovinu, preseliti se u neku drugu zemlju, napustiti imanja koja su nam predali naši očevi i djedovi. Opće nezadovoljstvo sa životom u zemlji koju nam je Bog dao dovodi mnoge ljude u situacije promišljanja koliko vrijedi njihova baština, njihova zemlja. Mnogi se nalaze pred odlukom prodati i unovčiti svoju baštinu i otići u neku tuđinsku zemlju trbuhom za kruhom, u potrazi za boljom srećom, za boljim poslom koji će im priskrbiti više novca i veću sigurnost. Ta pitanja nisu samo ekonomske naravi. Ona su duboko religiozna. Današnja prispodoba upravo o tome govori. Premišljanja i umovanje mlađega sina svakom od iseljenika kad-tad dođu u pamet. Hoće li biti bolje tamo negdje u drugoj zemlji? Hoće li mi najam moje snage i moje pameti za novac što ću ga kod tuđih gospodara i u tuđoj zemlji steći donijeti i veće dostojanstvo? Kad bi se istim marom i trudom zauzeo u svojoj Domovini za svoju obitelji i s istim zadovoljstvom radio u svojoj zemlji, kao što to radim u tuđoj, možda bih i doma bio sretan? Ustati i vratiti se ili ostati i dalje najamnik?
Može li se biti na svome i (ne) biti sretan?
S druge strane, nama koji smo ostali ovdje u svojoj Domovini, današnja prispodoba također mnogo poručuje. Ostati doma i neprestano prigovarati, živjeti u nezadovoljstvu, također nije dobar stav. Osjećaj neispunjenosti i nezadovoljstva sa sobom i svojim položajem kod starijeg brata isti je kao i kod mlađeg. Ispunjenje Očeve volje, za starijeg brata bilo je uživanje u svom poslu, radost i sreća suradnje u ostvarenju Očevih planova i unaprjeđenja imanja. Zauzetost za imanje i vlastita sreća zbog boravka i rada na njemu i starijem sinu može donijeti zadovoljstvo i radost. Iako je bio u kući Očevoj i njemu je potrebno obraćenje, promjena načina života, promjena stava prema očinskoj i njegovoj zemlji, prema svome (zemljo)radničkom zanimanju. Povratak Ocu obojice sinova mogao bi se dogoditi ako bi se obratili i prepoznali vrijednost života u vlastitoj kući i na imanju svoga Oca, na njihovoj baštini, očevini, djedovini, u njihovoj domovini. No, na žalost, dok se mlađi sin vraća svome domu, mjestu gdje se osjeća i gdje jest siguran, prostoru u kojem ga cijene i poštuju, okružju u kojem mu se priznaje njegovo dostojanstvo, gdje je „svoj na svome“, stariji sin, unatoč tome što je čitavo vrijeme ondje, ipak ostaje izgnanik i najamnik u vlastitom domu. Čini se da je upravo to najgori oblik izgnanstva i otuđenosti od Boga, svoga naroda i svoje zemlje – biti kod kuće, a ne biti sretan na svome.
Korizmeni povratak svojoj zemlji u kuću našu i kuću Očevu
Naše korizmeno razmišljanje kao sinova i kćeri Božjih, uz ovu prispodobu ne bi smjelo ostati samo na razini duhovnog obraćenja, nego nam se valja uputiti u konkretno zemaljsko i materijalno vjerničko promišljanje i djelovanje. U ovo korizmeno vrijeme, kad se spremamo na uskrsni susret s Ocem koji nam prašta i prima nas ponovo u svoju obitelj po sakramentu pomirenja, svi mi koji se smatramo kršćanima i vjernicima, bez obzira živjeli u stambenoj zgradi nekoga od naših gradova ili na seoskom imanju, trebali bismo se u ispitu savjesti upitati o našoj konkretnoj i materijalnoj ljubavi prema svojoj zemlji, prema našem poslu i prema djelatnosti od koje živimo. Dok se svakodnevno susrećemo s djelima prodaje i obescjenjivanja naših plodnih njiva i unovčavanjem blaga naše zemlje za „sitne pare“, dok prijeti prodaja naše zemlje strancima, mi često šutimo i gledamo kako nam blago što su ga svojom krvlju i znojem platili naši djedovi, očevi i sinovi curi kroz prste. Nije li naša kršćanska dužnost pred Bogom i ljudima, pred našim precima, čuvati svoje i živjeti sretno u zemlji koju nam oni namriješe? Naša vjera Bogu pokazuje se konkretnom i tjelesnom ljubavlju prema materijalnoj i zemaljskoj domovini, našoj zemlji, našim poljima, našoj djedovini i baštini. O tom zemaljskom odnosu ovisi naš odnos prema Bogu i prema ljudima. O ljubavi prema našoj zemlji ovisi naše božansko sinovstvo i ljudsko dostojanstvo.
