Sakrament bolesničkog pomazanja – znak Božje ljubavi prema bolesnima i nemoćnima

Prema najjednostavnijoj i najljepšoj definiciji, sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Oni su nam pomoć u duhovnom sazrijevanju i znak prave Božje prisutnosti. Pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti Božju ljubav kojom nam se daruje kroz sakramente, te preko njih napredovati u vjeri. Oni nas također osnažuju u trenucima malodušnosti, straha, bolesti i drugih neželjenih okolnosti. U tom je smislu sakrament bolesničkog pomazanja poseban izraz Božje ljubavi prema bolesnima, starima i fizički nemoćnima.

Sveto pismo na puno mjesta pokazuje kako se Isus brinuo za bolesne. Tako je npr. ozdravio slijepe (usp. Mk 10,46-52; Iv 9,1-41), gluhe (ups. Mk 7,31), paralizirane (usp. Iv 5,1-18; Mk 2,1-12; Mt 8,5-13; Lk 5,17-26), liječio je oboljele od gube (usp. Mt 8,1-4; Mk 1,40-45; Lk 5,12-16), groznice (usp. Mt 8,14-17; Mk 1,29-34; Lk 4, 38–39), padavice (usp. Mt 17,14-20; Mk 9, 14–29; Lk 9, 37–43), krvarenja (usp. Mk 5,29-43; Mt 9, 18–26; Lk 8, 40–56), različitih psihičkih i drugih bolesti (usp. Mt 11,5; 15,30; 21,14; Lk 7,22). Najčešće je ozdravljao dodirom i riječima, ali je ponekad to činio i npr. polaganjem ruku, upućivanjem da se bolesnik ode okupati, pravljenjem kala (blata) ili npr. pljuvačkom. Ono što je pritom bilo važno, to je da je uvijek od bolesnika najprije tražio da vjeruju, a jednako je tako naglašavao da je važnije duhovno ozdravljenje, ono od grijeha, od samog tjelesnog postignuća zdravlja.

Sveto pismo nam također pokazuje da je Isus poslao i svoje učenike da naviještaju Evanđelje i da se brinu za bolesne. Tako u Markovu evanđelju čitamo: “Otišašvši propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali” (Mk 6,13). Apostoli su to činili mazanjem uljem pa se na temelju toga oblikovao i sakrament. Tako još u Jakovljevoj poslanici, jednoj od knjiga Novoga zavjeta, čitamo ovako:

“Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15).

Iz tog teksta vidimo kakva je bila praksa prve Crkve, odnosno uviđamo da su bolesni trebali pozvati starješine, koji su potom molili nad bolesnikom i mazali ga uljem zazivajući ime Gospodnje, s ciljem da ga po molitvi vjere Bog pridigne i da mu oprosti grijehe, ako je sagriješio. Na temelju toga Crkva je tijekom povijesti oblikovala sakrament bolesničkog pomazanja, stavljajući naglasak na mazanje uljem kao izvanjski znak po kojem se spušta Božja milost.

Nasljedujući Krista i apostole Crkva je pozvana brinuti se za bolesne, odnosno vjernici trebaju jedni drugima pomagati i u fizičkom i u psihičkom i u duhovnom smislu, a ako je bolest ozbiljnija trebalo bi primiti sakrament bolesničkog pomazanja. Snaga sakramenta nije prvenstveno u postizanju ozdravljenja, nego više u onome što je i sam Isus tražio od onih koje je liječio: u ozdravljenju duše i u oslobađanju od zarobljenosti grijeha. Naime, redovito se u bolesti i starosti javljaju malodušnost i tjeskoba pa je prva svrha sakramenta osnažiti pouzdanje u Boga i vratiti vjeru koja je obično poljuljana. A moguće ozdravljenje se dakako prihvaća sa zahvalnošću, ako je Božja volja da osoba ozdravi.

Tijekom povijesti sakrament se nije uvijek dijelio na isti način. Do 17. st. se tako bilježi različita praksa, a s vremenom se sakrament počinje tako shvaćati kao da je namijenjen samo umirućima. Zato se i nazivao posljednja pomast, a ne bolesničko pomazanje, kako je to danas. Tada bi svećenik pomazao umirućega maslinovim uljem na 5 mjesta (oči, uši, nosnice, usta i ruke) i kod svakog bi dijela tijela koji pomazuje govorio:

“Ovim svetim poma(+)zanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin štogod si sagriješio(-la) gledanjem (kad je pomazivao oči), slušanjem (kod ušiju), mirisanjem (kod nosnica), kušanjem i govorom (kod usta koje su trebale biti stisnute), ticanjem (kod ruku). Amen.”

Danas se sakrament dijeli prema Redu bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne (1972. god.), a mogu ga podijeliti samo biskup i svećenik, a ne i đakon i laik. Kod podjeljivanja bolesničkog pomazanja bolesnik se maže bolesničkim uljem (po mogućnosti maslinovim) na čelu i po rukama, uz riječi koje se jednom izgovaraju, i to tako da se prvi dio formule izgovara dok se maže čelo, a drugi dok se mažu ruke:

“Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka ti pomogne Gospodin i milost Duha Svetoga, da te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne.”

Sakrament bolesničkog pomazanja namijenjen je samo onima koji su tjelesno bolesni ili stari, a može se podijeliti i onima koji se spremaju na ozbiljniju operaciju. Također, sakrament mogu primiti i djeca koja su došla u dob rasuđivanja da barem donekle mogu razumjeti značenje sakramenta. Ako bolesnik koji je primio sakrament bolesničkog pomazanja ozdravi i opet oboli od iste ili neke druge bolesti, onda se sakrament može i ponoviti. Isto tako treba imati u vidu da su svi sakramenti pa tako i ovaj isključivo namijenjeni živim ljudima, a to znači da bi se svećenik samo pomolio za osobu koja bi umrla prije nego što bi on stigao da podijeli sakrament.

Osim samog sakramenta bolesničkog pomazanja, Crkva ističe i važnost popudbine, tj. svete pričesti na samrti. Popudbina je, naime, znak posebne blizine raspetog i uskrslog Krista s bolesnikom koji prelazi iz ovog života u vječni i zato su svi vjernici koji su kršteni i mogu se pričestiti dužni primiti popudbinu. Popudbinu dijeli župnik, ali ju može podijeliti i svaki drugi svećenik, a također i đakon i vjernik kojega je biskup ovlastio da dijeli pričest u svetoj Misi.

Ako smrt nije toliko blizu, onda bi se bolesnik trebao najprije ispovjediti, zatim mu se podijeli sakrament bolesničkog pomazanja i na kraju popudbina, a ako se vidi da bi smrt mogla brzo nastupiti, onda se najprije ispovjedi, potom mu se da popudbina, a na kraju bolesničko pomazanje.

Ako je riječ o redovitom podjeljivanju sakramenta bolesničkog pomazanja, odnosno o stanju bolesti ili starosti, a ne o umirućem stanju, onda red podjeljivanja ide ovako: svećenik kada dolazi bolesniku pozdravi ukućane i odloži Svetootajstvo na stol, poškropi blagoslovljenom vodom bolesnika i njegovu sobu, ispovjedi bolesnika, a potom se može pročitati neki odlomak iz Svetog pisma i kratko protumačiti. Potom svi okupljeni mole za bolesnika, zatim svećenik u šutnji položi ruke na njegovu glavu, blagoslovi ulje, pomaže bolesnikovo čelo i ruke uz navedene riječi, pomoli se za njega, te na kraju svi izmole Oče naš, a svećenik blagoslovi bolesnika i ostale.

Crkva preporučuje da se sakrament bolesničkog pomazanja ne odgađa za posljednje trenutke, nego da se svećenik pozove na počeku bolesti ili ozbiljne zdravstvene ugroženosti. Na takav način Crkva nastoji biti blizu svakom onom tko se nalazi u tjeskobi i malodušnosti, i moli Gospodina da one koji primaju sakrament pridigne iz takvog stanja, a to naravno ne isključuje ni ozdravljenje tijela, ako je Božja volja.