Sakrament bolesničkog pomazanja
Sakramenti su vidljivi znakovi po kojima se na najsnažniji način očituje Božja ljubav prema ljudima. Oni su vjernicima pomoć u sazrijevanju u duhovnom životu. Krist preko sakramenata želi biti prisutan u svakom čovjeku kroz cijeli njegov život, ne samo u vrijeme slavlja i veselja (kao npr. kod primanja sakramenta krsta, prve pričesti, vjenčanja ili potvrde), nego i u trenucima grešnosti (sakrament ispovijedi) i bolesti.
Stoga je Krist i ustanovio sakrament bolesničkog pomazanja, htijući tako pokazati da nikada nikoga ne ostavlja prepuštenog samog sebi ni u bolesti i smrti.
Naime, nema sumnje kako je jedno od najtežih ljudskih iskustava iskustvo bolesti. Dok je čovjek zdrav, oslanja se na svoje snage, sam je sebi dostatan. Naprotiv, kada oboli, prepušten je milosrđu drugih ljudi. Osim što ga muči bolest, osjeća kako je bezvrijedan. Dosljedno, bolest najčešće nije samo fizičko nego i duševno oboljenje. U tom je smislu bolest najvećem broju ljudi veliko iskušenje, štoviše nešto čemu ne mogu otkriti smisao.
Ipak, bolest sigurno ima smisao, već i zbog toga jer je i sam Isus Krist bio mučen, duboko osjetio što je patnja, iako to, kao Bog, nipošto nije morao. Stoga ćemo vidjeti kakvo je biblijsko utemeljenje i koja je teologija sakramenta bolesničkog pomazanja, te kako se ono podjeljuje.
1. BIBLIJSKO-TEOLOŠKI VID SAKRAMENTA BOLESNIČKOG POMAZANJA
a) Biblijsko utemeljenje sakramenta bolesničkog pomazanja
Iako nigdje u Svetom pismu nećemo pronaći zapis koji govori da je Isus izričitim riječima ustanovio sakrament bolesničkog pomazanja, možemo biti čvrsto uvjereni da je on htio sa svakim bolesnikom biti združen i na takav način.
Naime, ukoliko makar i površno počnemo čitati Novi zavjet, vidjet ćemo kako se Isus brinuo za bolesne. Također, možemo vidjeti kako on suosjeća s patnicima, štoviše dozvoljava da ga i samog muče i razapnu. Kao Bog, mogao je učiniti da patnje i bolesti nestanu, ali nije. Tako je pokazao da patnja i bolest imaju smisla, nasuprot mišljenju mnogih današnjih ljudi koji tvrde da je život bolesnih ljudi u stvari bezvrijedan.
U evanđeljima piše kako je Isus liječio bolesne: ozdravljao slijepe, gluhe, paralizirane, liječio od gube, groznice, krvarenja, padavice, različitih psihičkih bolesti… Najčešće je ozdravljao dodirom (usp. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi /Mk 6,56b/; najveći je broj bolesnih Isus izliječio dodirom) i riječima (usp. Efata! – Otvori se!, riječi koje je Isus uputio gluhom mucavcu /Mk 7,34/ ili Talita, kum!, – Djevojčice, zapovijedam ti, ustani! riječi koje je uputio Jairovoj kćeri), ali i pljuvačkom, polaganjem ruku, kalom, umivanjem…
Ozdravljenju bolesnika redovito je prethodila njihova vjera, duboko povjerenje prema Isusu. Tako npr. Mt 8,2 donosi riječi jednog gubavca upućene Isusu: Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti!, koje pokazuju duboku vjeru. Slično je i žena bolesna od krvarenja imala veliko pouzdanje u Krista da je bila sigurna kako je dovoljno samo da ga se dotakne (usp. Mt 9,18ss). I mnogi drugi su pokazivali vjeru (usp. Sine Davidov, smiluj mi se!; Ako hoćeš, možeš me ozdraviti!…).
Ipak, Isusu nije toliko stalo do fizičkog ozdravljenja, koliko do duhovnog. Naime, Isus želi spasenje cijelog čovjeka, a ne samo njegove tjelesne dimenzije. Isus ne želi izigravati mađioničara ili vrača koji bi čovjeku vratio tjelesno zdravlje, nego preko tog tjelesnog ozdravljenja želi pobuditi kod bivšeg bolesnika duboku vjeru i pouzdanje u Boga. Takvo pouzdanje koje bi ostalo i onda kad bi izliječeni opet obolio.
Mk 6,7ss pokazuje da je Isus svoje učenike poslao da nastave njegovo djelo naviještanja i uprisutnjenja kraljevstva Božjeg. Njihova je dužnost, između ostalog, da se brinu i za bolesne (usp. Bolesne liječite! – Mt 10,8). Mk 6,13 govori da su učenici ozdravljali bolesne mazanjem uljem. U tom je tekstu zacrtan sakrament bolesničkog pomazanja, a objavljen i preporučen od apostola Jakova u Jakovljevoj poslanici.
Tako Jak 5,14-15 pokazuje da je već prva Crkva poznavala poseban obred namijenjen bolesnicima:
“Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se.”
Kasnija je Crkva u tome obredu prepoznala jedan od sakramenata.
b) Teologija sakramenta bolesničkog pomazanja
Crkva je, kao sakrament Krista, dužna brinuti se za bolesne, koliko je moguće preko kršćana pomagati im u fizičkom, psihičkom i duhovnom smislu. Ukoliko je bolest ozbiljnija, kršćanin bi trebao primiti bolesničko pomazanje, sakrament koji bolesnoga jača u fizičkom i duhovnom smislu.
Naime, nijedna bolest nije isključivo tjelesna, nego svaku fizičku opterećenost prati i opasnost duhovne malaksalosti. Bolesnici su u kušnji da zbog svoje bolesti, osjećaja bezvrijednosti, izgube vjeru i pouzdanje u Boga.
Stoga sakrament bolesničkog pomazanja pomaže kršćaninu da nadvlada svoje bolesničke ili staračke tegobe. Drugim riječima, ovaj sakrament daje milost Duha Svetoga koja jača čovjekovo pouzdanje u Boga, a protiv obeshrabrenja, besmisla, straha od smrti…
Na takav način sakrament bolesničkog pomazanja pomaže čovjeku da ponajprije ozdravi od bolesti duše, malodušnosti (to je i Isus uvijek najprije htio u ozdravljenjima koja je vršio), a ukoliko je Božja volja, i od bolesti tijela.
Sakrament bolesničkog pomazanja, nadalje, bolesnike sjedinjuje s Kristovom mukom i žrtvom na križu, odnosno bolesnik ima posebniju milost sudjelovanja na Kristovoj muci negoli što to ima zdrav čovjek. Na takav način bolesnik biva posvećen, a poput Krista, svojim trpljenjem omogućuje i posvećenje cjelokupne Crkve, prinoseći svoje patnje za dobro cijele Crkve i cijelog čovječanstva.
Na kraju, sakrament bolesničkog pomazanja predstavlja i pripravu na prijelaz iz ovozemaljskog života u vječni. Naime, kršćanin se po krštenju počinje suobličavati Kristu, a po bolesničkom pomazanju takvo suobličenje dovršava, predajući se s potpunim pouzdanjem Bogu.
Onima koji su na samrti, Crkva uz sakramenat bolesničkog pomazanja nudi i sakrament euharistije, koji se u ovom slučaju naziva popudbina. Naime, primanje je tijela i krvi Kristove kršćaninu tijekom života bila duhovna hrana, znak sjedinjenja Boga i čovjeka, iskustvo otkupljenja.
U trenutku neposredno pred kršćaninovu smrt popudbina označava svijest da se Krist opet u potpunosti daje za bolesnika, te mu tako ostvaruje otkupljenje u svoj svojoj punini. Nijedan kršćanin, stoga, ne bi smio umrijeti bez popudbine.
Uz bolesničko pomazanje i sakrament euharistije, kršćanin bi, ukoliko je potrebno, trebao postići pravu pripremu za vječni život kroz sakramenat pomirenja. U tom smislu, kao što su sakramenti krsta, potvrde i euharistije sakramenti inicijacije, uvođenja u ovozemaljski život s Bogom, tako su sakramenti pomirenja, bolesničkog pomazanja i euharistije (popudbine) sakramenti pripreme na novi i vječni život s Bogom.
2. LITURGIJSKO-PASTORALNI VID SAKRAMENTA BOLESNIČKOG POMAZANJA
a) Analiza Jak 5,14-15
Jakovljeva poslanica (Jak 5,14-15) pokazuje kako se sakrament bolesničkog pomazanja dijelio već u prvoj Crkvi. Iz načina kako se tada podjeljivao možemo uočiti nekoliko bitnih elemenata. Ukratko ćemo analizirati cjelokupni tekst.
Riječi “…boluje li tko među vama” odnose se na one koji ne mogu doći u crkvu. U ono je vrijeme (kao i danas!) bilo nezamislivo da pravi kršćanin ne dolazi redovito u crkvu na euharistijske sastanke. Samo ih je u tome mogla spriječiti bolest.
Onaj tko, dakle, zbog bolesti ne može doći u crkvu, “…neka dozove starješine Crkve”. Starješine se još nazivaju prezbiterima. Danas prezbiteri označavaju drugi stupanj svećeničkog reda (prvi je đakon, drugi prezbiter /u svakodnevnom govoru se obično naziva svećenik/, a treći biskup), ali u ono vrijeme nije bilo takve jasne razlike, pa nije do kraja jasno tko su u stvari bili starješine.
“…Oni neka mole nad njim…” Za sakrament bolesničkog pomazanja, kao i uopće za sve sakramente, veoma je bitna molitva. Molitva označava pouzdanje, vjeru u Boga. To pouzdanje treba izražavati kako onaj tko podjeljuje sakrament, tako i onaj tko ga prima. To je prvim kršćanima mnogo značilo, jer se često sakrament bolesničkog pomazanja znao magijski shvaćati: bilo bi ga dovoljno podijeliti pa da čovjek ozdravi. No, taj je sakrament usmjeren prvenstveno na duhovno zdravlje, a na tjelesno samo ukoliko je Božja volja.
“…mažući ga uljem…” Molitva je bila popraćena mazanjem uljem. Ulje je oduvijek u židovskom i kršćanskom shvaćanju imalo svoju dubinu. Njime su se pomazivali kraljevi kao znak naročite Božje prisutnosti, bilo je znak svetosti (usp. Mesija = Pomazanik), koristilo se za uljepšavanje i osnaživanje tijela, u kućanstvu, kao znak dobrodošlice gosta, za pomazivanje bolesnika…
“…u ime Gospodnje…” Naglašeno je da učinak sakramenta bolesničkog pomazanja proistječe od uskrslog Krista i nema nikakve veze s magijom.
“…pa će molitva vjere…” Molitvu je uvijek pratila vjera, i to vjera onoga tko sakrament podjeljuje i onoga tko ga prima (usp. koliko je Isus inzistirao na vjeri kod onih koje je ozdravljao).
“…spasiti nemoćnika…” Tu nije riječ o spasavanju od tjelesnih muka, nego je riječ o spasavanju cijelog, potpunog čovjeka.
“Gospodin će ga podići…” Naglašava se da uskrsli Krist ostvaruje učinke sakramenta. Spasenje i dizanje bolesnika može, prema Božjoj volji, označavati i tjelesno ozdravljenje.
“…i, ako je sagriješio…” U biblijsko se vrijeme smatralo da je bolest posljedica grijeha. Židovi su vjerovali da je svatko onaj tko je bolestan u stvari tajni grešnik. (O tome jasno govori ovaj tekst: “Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: ’Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?’ Odgovori Isus: ’Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.’”) Ovim se tekstom u Jakovljevoj poslanici želi reći da bolest nije nužno rezultat grijeha (iako je ponekad to uistinu tako, npr. kada se netko stalno opija, dok se ne razboli).
“…oprostit će mu se.” Sakrament bolesničkog pomazanja nije prvenstveno namijenjen oproštenju grijeha, nego je usmjeren spasenju cijelog čovjeka (a to, ukoliko je potrebno, uključuje i oproštenje grijeha).
Prema Jak 5,14-15 uočavamo da se bolesničko pomazanje podjeljivalo mazanjem uljem, da je bilo povezano uz molitvu i vjeru, te da su mu učinci “ozdravljenje” cijelog čovjeka.
b) Kratak povijesni pregled podjeljivanja sakramenta bolesničkog pomazanja
Tijekom povijesti sakrament pomazanja se nije uvijek jednako podjeljivao. Također, nije uvijek bilo ni jednako shvaćanja kakvu milost sakrament daje. Naime, budući da iz Jakovljeve poslanice nije u potpunosti vidljivo kako se sakrament dijeli, nastala su i neznatna različita shvaćanja sakramenta.
Tako se npr. jednom smatralo kako sakrament bolesničkog pomazanja ima isključivo tjelesni učinak, drugi put samo duhovni, da je najbitnije zadobiti oproštenje grijeha i slično.
Bolesničko se pomazanje počelo shvaćati kao ono koje nije naimjenjeno “običnim” bolesnicima, nego samo onima koji su na samrti, pa se zbog toga počelo i nazivati posljednje pomazanje ili sakrament umirućih. Još ga i danas mnogi krivo nazivaju posljednjim pomazanjem.
Jedan od najznačajnijih sabora Crkve – Tridentinski sabor, održan u Trentu od 1545.-1563. god., donio je važne odredbe vezane uz bolesničko pomazanje. Na temelju njega je nastao Rimski obrednik, knjiga u kojoj se, uz ostale sakramente, propisuje kako se dijeli bolesničko pomazanje.
Njega je izdao papa Pavao V. 1614. godine. Kasnije ga je papa Pijo XI. 1925. god. ponešto izmijenio. Budući da se donedavno taj sakrament podjeljivao po tom tridentskom obredu (1972. god. je izdan novi Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne), pogledat ćemo ga malo podrobnije.
b.1) Podjeljivanje sakramenta bolesničkog pomazanja prema Rimskom obredniku pape Pavla V. 1614. god.
NAZIV I USTANOVLJENJE. Sakrament se naziva posljednje pomazanje. Iz tog se vidi da je sakrament bio više namijenjen onima koji su na samrti, te se shvaća kao prijelaz iz ovog u drugi život. U tom je smislu bilo više naglašeno oproštenje grijeha (priprema na novi život), nego samo ozdravljenje (jer bolesnik umire).
Naglašava da je bolesničko pomazanje ustanovio Isus Krist, da naznake ustanovljenje postoje kod Mk 6,13, te da je proglašeno kod Jak 5,14-15.
MATERIJA. Materija sakramenta je maslinovo ulje koje blagoslivlja biskup na Veliki četvrtak. Njega župnik treba brižno čuvati, ili samo ili namočeno u vatu (kako se ne bi prolilo) u srebrnoj ili kositrenoj posudici, te svake godine zamijeniti s novim.
Ako mu počne nestajati tog blagoslovljenog ulja, može doliti neblagoslovljeno maslinovo, ali da ga bude manje nego blagoslovljenog.
FORMA. Prema prijašnjem obredniku, svećenik je trebao pomazati pet dijelova tijela: oči, uši, nosnice, usta i ruke. Riječi koje su se pritom izgovarale, kod svakog pomazanja dijela tijela iznova, bile su ove: “Ovim svetim poma(+ tu čini znak križa)zanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin štogod si sagriješio(-la) gledanjem (kad je pomazivao oči). Amen.”
“Ovim svetim poma(+)zanjem i svojim preblagim milosrđem oprostio ti Gospodin štogod si sagriješio(-la) slušanjem (kod ušiju), …mirisanjem (kod nosnica), …kušanjem i govorom (kod usta koje su trebale biti stisnute), …ticanjem (kod ruku).”
Ruke su se svećenicima mazale izvana, a običnim vjernicima iznutra. Naime, svećeniku se pomazuju dlanovi kod ređenja.
Osim pomazivanja tih pet dijelova tijela, mogle su se pomazati i noge, a tada se dodavalo “…štogod si sagriješio(-la) hodom”.
DJELITELJ. Sakrament bolesničkog pomazanja su mogli (tako je i danas) podijeliti samo biskupi i svećenici, a ne đakoni ili laici (oni koji nisu zaređeni).
PRIMATELJ. Primatelji su bolesničkog pomazanja prema tom obredniku bolesni, a posebno oni koji su na samrti. Iz toga vidimo, iako se sakrament naziva posljednje pomazanje, kako ono nije bilo isključivo namijenjeno onima koji umiru, nego i drugim bolesnicima izvan životne opasnosti.
Posljednje se pomazanje može dati vjernicima koji su došli do upotrebe razuma (oko šeste-sedme godine). U istoj se bolesti ne može ponoviti. Ukoliko bolesnik primi sakrament, a onda ozdravi, pa se razboli od neke druge bolesti, može primiti sakrament, ali ako opet oboli od iste bolesti ne može.
Ako je bolesnik umro prije nego je svećenik došao da ga pomaže, nije mu dijelio sakrament (tako je i danas). Ako pak sumnja da li je umro ili ne, trebao mu je podijeliti sakrament pod uvjetom (Ako si živ…).
b.2) Današnji način podjeljivanja sakramenta bolesničkog pomazanja
Današnji se način podjeljivanja sakramenta bolesničkog pomazanja ravna prema Rimskom obredniku: Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, iz 1972. godine. On je nešto jednostavniji i prilagođeniji današnjem načinu shvaćanja, ali to ne znači da je izgubio nešto od svoje teološke dubine.
MATERIJA.
Materija sakramenta bolesničkog pomazanja je bolesničko ulje koje blagoslovi biskup na Veliki četvrtak. Riječ je o maslinovom ulju, a može biti i neko drugo, ukoliko je u određenom kraju teško doći do maslinovog. U slučaju prijeke potrebe, ulje može blagosloviti i sam svećenik. Preporuča se da se ulje drži natopljeno u pamuku (posebno kad se nosi u bolesnikovu kuću), kako bi se izbjegla opasnost od prolijevanja.
FORMA.
Pomazanje bolesnika se vrši mazanjem na čelu i po rukama. Riječi koje se izgovaraju pri mazanju, i to samo jednom, jesu ove: Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka ti pomogne Gospodin i milost Duha Svetoga, da te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne. Bilo bi dobro da se forma tako podijeli da se njezin prvi dio izgovara dok se pomazuje čelo, a drugi dok se pomazuju ruke (iako obrednik ništa ne propisuje, uobičajeno je da se svećenicima mažu ruke izvana, a ostalim vjernicima iznutra).
U nuždi je dovoljno pomazati samo po čelu, ili, zbog naravi bolesti, na nekom drugom mjestu, uz izgovaranje cijele forme.
DJELITELJ.
Samo je svećenik vlastiti djelitelj sakramenta bolesničkog pomazanja. To znači da đakon ne može dijeliti ovaj sakrament. Ako se kod jednog bolesnika nađe više svećenika, jedan od njih govori molitve i vrši pomazanje uz odgovarajuće riječi, a ostali mogu sudjelovati tako da među sobom podijele ostale dijelove obreda, npr. jedan uvod, drugi čitanje Božje riječi… Svaki od njih može polagati ruke.
PRIMATELJ.
Sakrament bolesničkog pomazanja se dijeli onima koji su zbog bolesti ili starosti ozbiljno bolesni. Nažalost, kod nas je u praksi još uvijek slučaj da se svećenika zove na samrti, kada bolesnik gotovo više nije pri svijesti. Bilo bi daleko bolje kada bi primio taj sakrament dok je duboko svjestan njegova značenja.
Sakrament se može ponoviti ako bolesnik, nakon što ga je primio, ozdravi i ponovno se razboli, bilo od iste bolesti bilo od neke druge. Prema prijašnjem se obredniku sakrament bolesničkog pomazanja nije mogao ponoviti u istoj bolesti, odnosno onda kada se bolesnik razboli, primi sakrament, ozdravi i opet zapadne u istu bolest.
Ovaj se sakrament može podijeliti i starcima kojima ne prijeti izravno opasna bolest. Također, može se podijeliti i pred neku ozbiljnu operaciju.
Da bi netko primio sakrament bolesničkog pomazanja nije nužno da bude pri svijesti. Dovoljno je da se pretpostavi kako bi bolesnik, da nije izgubio svijest, vjerojatno htio primiti sakrament (npr. ako neki vjernik zbog bolesti već izgubi svijest, njegovi će ukućani, jer znaju da bi bolesnik to htio, pozvati svećenika).
Bolesničko se pomazanje može podijeliti i djeci koja bi već mogla donekle shvatiti da im sakrament može biti okrepa.
Ako je svećenik pozvan k bolesniku, a dok je stigao ovaj je već umro, ne dijeli mu sakrament, nego se samo treba pomoliti za njega. Ukoliko nije siguran da li je umro ili ne, može mu sakrament podijeliti uvjetno (Ako si živ, ovim svetim pomazanjem…).
c) Popudbina
Popudbina je pričest (Kristovo tijelo i njegova krv) koja se daje bolesniku pred samu smrt. Ona predstavlja znak posebne blizine raspetog i uskrslog Krista s bolesnikom koji prelazi iz ovog života u vječni.
Zbog toga su svi vjernici koji su kršteni i mogu se pričestiti dužni primiti popudbinu. Zbog tolike važnosti primanja Kristova tijela, popudbinu osim župnika može podijeliti svaki svećenik, a ako njega nema đakon i svaki vjernik kojega je biskup ovlastio da dijeli euharistiju.
d) Redoslijed podjeljivanja sakramenata pomirenja, bolesničkog pomazanja i popudbine (euharistije)
Svaki bi bolesnik trebao prijeći iz ovog života u vječni izmiren s Ocem i ljudima. Stoga, ukoliko je potrebno i ukoliko ima dovoljno vremena, bolesnik se najprije treba ispovjediti, zatim mu podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja, te na kraju osnažiti popudbinom. No, ukoliko je smrtni čas veoma bliz, najprije mu treba podijeliti sakrament pomirenja (to može biti i općenita ispovijed), a potom i popudbinu. Ukoliko ostaje još vremena, treba mu se podijeliti i sakrament bolesničkog pomazanja.
e) Red pričesti bolesnika, bolesničkog pomazanja i popudbine
e.1) Pričest bolesnika
Župnik ima dužnost obilaziti bolesnike i dijeliti im pričest, po mogućnosti svakodnevno, a naročito u vazmeno vrijeme (ako ne on osobno, onda preko đakona ili onih koje je biskup ovlastio za dijeljenje euharistije). One bolesnike koji se ne mogu pričestiti pod prilikom kruha, može se pričestiti pod prilikom vina.
Oni kod kojih svećenik dolazi pričestiti bolesnika trebaju se pobrinuti oko uređivanja bolesnikove sobe. Naime, trebaju pripraviti stol koji će prekriti bijelim stolnjakom. Na njega će, naime, svećenik staviti Svetootajstvo (euharistiju, svetu pričest), pa je svakako potrebno da to mjesto bude dolično. Ponegdje je običaj da na stolu stoji i blagoslovljena voda s grančicom ili škropilom. Uz to, bilo bi dobro na stol staviti svijeće kao znak uskrslog Krista.
Sam obred pričesti bolesnika, u kratkim crtama, teče ovako:
Svećenik nakon što pozdravi ukućane (npr. Mir kući ovoj…) odloži Svetootajstvo na stol, te poškropi blagoslovljenom vodom bolesnika i njegovu sobu. Nakon toga, ukoliko je potrebno, ispovjedi bolesnika, a ukoliko nije, pozove sve nazočne da pobude pokajnički čin (Ispovijedam se Bogu svemogućemu…).
Poslije toga svećenik (ili netko drugi) može pročitati neki odlomak iz Svetog pisma i kratko protumačiti. Zatim se svi okupljeni mole za bolesnika (kao molitva vjernika), a onda i izmole Oče naš.
Poslije Molitve Gospodnje svećenik podigne Svetootajstvo i govori: Evo Jaganjca Božjeg…, na što bolesnik i ostali odgovore jednom (u prijašnjem se obredniku govorilo tri puta): Gospodine, nisam dostojan…
Svećenik se potom približi bolesniku, pokaže mu sakrament i govori: Tijelo Kristovo (ili: Krv Kristova), a bolesnik odgovori: Amen. Nakon toga se bolesnik, a potom i ostali pričeste.
Poslije pričesti svećenik opere ruke po običaju, te zaključi s molitvom. Na samom kraju blagoslovi bolesnika i sve nazočne praveći nad njima znak križa čestičnjakom (zatvorenom posudom u kojoj se drže hostije), ukoliko je u njemu ostalo posvećenih hostija (ukoliko nije, može zaključiti uobičajenim blagoslovom na svetoj misi).
e.2) Red bolesničkog pomazanja
Kada svećenik dođe u kuću, najprije pozdravi sve nazočne (Mir kući ovoj…). Potom može poškropiti bolesnika i sobu blagoslovljenom vodom. Dobro je da poslije toga uputi koju riječ utjehe i okrepe bolesniku.
Ukoliko se bolesnik ne treba ispovjediti (dobro je da se ispovijed bolesnika obavi prije podjeljivanja sakramenta bolesničkog pomazanja), sada se izrekne pokajnički čin (npr. Ispovijedam se…). Poslije toga svećenik ili netko drugi pročita ulomak iz Svetog pisma i kratko ga protumači. Nakon toga slijedi prilagođena molitva vjernika (ona se može moliti i poslije; također se može, prema potrebi, i skratiti).
Poslije molbenice svećenik položi ruke bolesniku na glavu, a da pri tom ništa ne govori. Nakon toga blagoslovi ulje (ako je prije blagoslovljeno, nad njim izrekne zahvalnu molitvu), te uzima sveto ulje i maže bolesnika po čelu i rukama govoreći jednom: Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne. Okupljeni odgovore: Amen. Svećenik nastavi: Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne. Nazočni odgovore: Amen.
Nakon toga svećenik izrekne molitvu, svi izmole Oče naš (ako se bolesnik treba pričestiti, sada to učini), te svećenik zaključi obred posebnim blagoslovom bolesnika i ostalih.
e.3) Red podjeljivanja pobudbine
Popudbina se može dijeliti pod svetom misom (može i u kući bolesnika) i izvan nje. Mi ćemo donijeti prikaz kako se podjeljuje popudbina u kući bolesnika i to izvan mise.
Svećenik najprije pozdravi ukućane (Mir kući ovoj…), a potom odloži Svetootajstvo na stol prekriven bijelim stolnjakom. Potom se on i svi prisutni poklone Svetootajstvu. Nakon toga može poškropiti bolesnika i njegovu sobu blagoslovljenom vodom kao spomen na naše krštenje, odnosno na spomen Kristove muke i njegova uskrsnuća po kojima smo otkupljeni.
Zatim je zgodno da uputi koju riječ ohrabrenja bolesniku i nazočnima. Ukoliko je potrebno, nakon toga ispovjedi bolesnika (ako je on u bližoj smrtnoj opasnosti, dovoljna je i općenita ispovijed, tj. takva u kojoj se bolesnik ne ispovijeda detaljno), a ako ne, onda svi izmole pokajnički čin (npr. Ispovijedam se…).
Sakrament ispovijedi ili pokajnički čin može se zaključiti potpunim oprostom na času smrti (gdje svećenik govori npr. ovo: Vlašću koju mi je dala Apostolska stolica, podjeljujem ti potpuni oprost i otpuštenje svih grijeha, u ime Oca i Sina (+) i Duha Svetoga).
Nakon toga se može pročitati i protumačiti neki odlomak iz Svetog pisma, vezan uz bolesnikovo stanje. Potom bi bilo dobro da bolesnik ispovjedi krsnu vjeru (Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega…). Nakon toga se izmoli kratka molbenica (molitva vjernika) za bolesnika, a potom i Oče naš.
Poslije molitve Oče naš svećenik podigne Svetootajstvo i govori: Evo Jaganjca Božjeg…, na što bolesnik i nazočni odgovaraju: Gospodine, nisam dostojan… Potom svećenik pokaže bolesniku sakrament i kaže: Tijelo Kristovo (ili: Krv Kristova), a bolesnik odgovori: Amen. Svećenik doda: Neka te Krist čuva i privede u život vječni, a bolesnik odvrati: Amen. I pričesti se.
Ostali se nazočni pričeste na uobičajen način. Nakon pričesti svećenik opere prste. Zatim se, ako je zgodno, može ostati u kratkoj šutnji. Na samom kraju svećenik izrekne zaključnu molitvu i blagoslovi bolesnika i sve nazočne.
Sve rečeno o sakramentu bolesničkog pomazanja pokazuje kako je on nužno potreban svakom kršćaninu. Nema sumnje kako je Isus Krist htio na poseban način biti bliz bolesnicima. Naime, bolesnici se više ne mogu osloniti na svoje fizičke snage, nego su prepušteni drugima. U najdubljem smislu riječi, oni su u svojoj bolesti prepušteni brizi samog Boga. Već zbog tog razloga i sama bolest ne može biti nešto besmisleno. Uz to, i sam je Isus okusio dubinu bolova, i upravo je po toj svojoj patnji ostvario najbolju moguću komunikaciju s nama ljudima, po njoj nas je trajno povezao sa svojim Ocem.
Ipak, iako svaka ljudska bolest ima smisao i uvijek ga iznova pronalazi u smislu Kristove patnje, nema sumnje kako ona može kod bolesnog izazvati malodušnost, a nerijetko i bijeg od Boga. To je bez sumnje jedan od najsnažnijih razloga zbog kojeg je Krist ustanovio sakrament bolesničkog pomazanja. Crkva je toga svjesna, pa nastoji svim silama biti blizu svakom bolesniku, a posebno umirućima, koje želi, uz bolesničko pomazanje, okrijepiti sakramentalnom ispovjeđu i Kristovim tijelom, kako bi na takav način svaki kršćanin zaokružio svoje ovozemno suobličavanje Kristu i ušao u nebesku slavu.
