Sakrament euharistije
Riječ euharistija dolazi od grč. euharistia, što znači zahvaljivanje. Iako se često u svakodnevnom govoru poistovjećuje s misom, ne označava istovjetnu stvarnost.
Naime, euharistija je zapravo treći dio mise, koji se naziva euharistijska služba, a sastoji se od pripreme darova, euharistijske molitve i pričesti. Ipak, budući da se u običnom govoru i misa naziva euharistija, ni mi nećemo praviti razliku.
Pojam misa je nastao na temelju završnih riječi euharistijskog slavlja. Naime, nekada se na kraju euharistijskog slavlja govorilo: Ite, missa est!, što prevedeno s latinskog znači: Idite, otpust je, završeno je, odnosno, Idite, misa je (gotova). Odatle je nastao i naziv misa, koji danas označava cjelokupno euharistijsko slavlje.
Ponekad se misa naziva(la) i lomljenje kruha, Gospodnja večera, žrtva, anafora, liturgija, bogoslužje…
1. BIBLIJSKO-TEOLOŠKO ZNAČENJE SAKRAMENTA EUHARISTIJE
a) Biblijsko utemeljenje sakramenta euharistije
Nema sumnje da je izričita Kristova volja bila da se euharistija slavi. Zato je ovaj sakrament ustanovio na Posljednjoj večeri, kako nam to svjedoče evanđelja. No, temelj i naznaku slavljenja tog sakramenta pronalazimo već u Starom zavjetu. Naime, Kristova je Posljednja večera imala svoj temelj u starozavjetnom obredu slavljenja Pashe. Evanđelja nas izvješćuju da je Isus na Posljednjoj večeri u stvari slavio Pashu. Zato ćemo vidjeti što je Pasha i kako se ona slavila, a potom kakvu je novinu Isus donio s obzirom na taj blagdan.
a.1) Pasha i Beskvasni kruhovi
Pasha je prastari židovski blagdan koji je najprije označavao dan kada su se prinosile životinjske žrtve Bogu, kao molba za obranu od štete. Slavio se u proljeće. Sama riječ pasha znači prolazak. Usko povezana s Pashom bila je i proljetna poljoprivredna svetkovina, tzv. Blagdan beskvasnih kruhova, kada su se prinosili plodovi zemlje. Zapravo, tim se blagdanom, koji je trajao sedam dana, a nastavljao se na Pashu, označavao početak žetve ječma. Kroz to se vrijeme pravio kruh isključivo od novog brašna, i to bez kvasa, kao znak novog početka u kojem se ne koristi ništa od stare godine. Blagdan Beskvasni kruhovi započinjao je i završavao subotom, a datum je slavlja ovisio o dozrelosti ječma. Kasnije se slavio odmah nakon Pashe.
Blagdani Pasha i Beskvasni kruhovi bitno su utjecali na kasnije poimanje i slavljenje židovskog spomena na izlazak iz Egipta. Naime, Pasha je postao najznačajniji židovski blagdan, jer su tada slavili spomen na oslobođenje od egipatskog tlačenja. Prema Starom zavjetu, prije polaska iz Egipta, anđeo je Gospodnji pobio sve egipatske prvorođence, a židovske poštedio (odatle dolazi i riječ pasha – mimoići, proći pored), jer je na njihovim dovratnicima i nadvratnicima, prema unaprijed dogovorenom znaku, našao krv janjeta (to se janje još naziva i pasha), kojega su Židovi zaklali i blagovali.
U spomen na taj veliki događaj izbavljenja, Židovi su svake godine na dan 14. nisana (mjesec u židovskom kalendaru – naš ožujak/travanj) slavili Pashu. To je bio obiteljski blagdan, kada bi se cijela obitelj skupila u predvečerje toga dana i jela obrednu večeru, odnosno po određenim su propisima jeli janje, gorke trave, beskvasne kruhove i pili vino. Beskvasni su kruhovi imali sljedeću simboliku: u noći bijega iz Egipta žene nisu stigle ukvasati tijesto, pa su ispekle beskvasni kruh. (Osim toga, nema sumnje da je na to utjecao i sam blagdan Beskvasni kruhovi, koji se slavio od 15.-21. nisana.) Gorke trave su ih trebale podsjetiti na gorčinu lutanja po pustinji. Oni koji su jeli morali su biti obučeni kao da kreću na putovanje.
U 7. je st. pr. Krista židovski kralj Jošija ujedinio blagdane Pashe i Beskvasnih kruhova, te odredio da se oni slave samo u Jeruzalemu. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Naime, na blagdan Pashe svi su Židovi iz drugih krajeva Izraela dolazili hodočastiti u Jeruzalem. U jeruzalemskom bi se, pak, hramu klali janjci, čija bi se potom krv izlila na oltar kao žrtva Bogu. Meso bi se ispeklo i vratilo onima koji su janje donijeli za prinos, te bi to navečer jeli.
a.2) Pasha – Posljednja večera
Evanđelja nam pokazuju da je i Isus sa svojim učenicima na svojoj Posljednjoj večeri u stvari slavio Pashu, ali joj je dao jedno puno dublje značenje. Naime, dok je Pasha bila spomen na Božju milost po kojoj je Bog Židove izveo iz Egipta, euharistija je spomen na Kristovu žrtvu na križu, po kojoj smo mi oslobođeni od grijeha, a koja je već na Posljednjoj večeri najavljena, i na neki način unaprijed uprisutnjena po kruhu i vinu.
Osim toga, već i prije tog slavlja, Isus predoznačuje značenje Posljednje večere nekim svojim postupcima. Naime, Isus je često odlazio na gozbe. Tako je npr. na gozbi u Kani Galilejskoj pretvorio vodu u vino, bio je kod Šimuna Gubavca, kod Zakeja, kod Marte i Marije… Pri tome valja imati na umu da je gozba za Židova nešto sasvim drukčije od “tuluma”. Njima nije bilo bitno jelo i piće, nego druženje. Gozba je, prema tome, bila znak dubokog prijateljstva, povjerenja, međusobne naklonosti…
Tekstovi koji najsnažnije govore kako je Kristova volja bila da se slavi sakrament euharistije, svakako su riječi ustanovljenja. Naime, prema Lukinu je evanđelju Isus na Posljednjoj večeri, dok su jeli, uzeo kruh, zahvalio Bogu, razlomio kruh, te ga pružio učenicima govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Nakon toga je uzeo i čašu vina, zahvalio Bogu i dao svojim učenicima uz ove riječi: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20; usp. Mt 26,26-30; Mk 14,22-26; 1 Kor 11,23-25), te dodao: “Ovo činite meni na spomen”.
No, sada se postavlja pitanje kakvo teološko značenje imaju te Kristove riječi? To ćemo pogledati u sljedećem poglavlju.
b) Teologija sakramenta euharistije
Sakrament euharistije ima trostruko značenje: ona je gozba, žrtva i spomen. Pogledat ćemo svaki od navedenih vidova.
U svetoj se misi, posebno u euharistijskoj službi, prisjećamo (spomen, uspomena) Kristove žrtve na križu, po kojoj nas je spasio. Naime, vjerujemo da je Bog s ljudima sklopio novi savez – zapečaćen Kristovom krvlju. Dok je Bog u Starom zavjetu sklopio savez s Mojsijem, a tada su se Bogu prinosile žrtve životinja, sada je sam Isus Krist prinio sebe kao žrtvu za otkupljenje grijeha svih ljudi.
U Starom su se zavjetu, naime, prinosile životinjske žrtve Bogu za oproštenje grijeha, a na križu Krist prinosi sama sebe za naše grijehe, tako da njegova jedna žrtva ostvaruje u potpunosti ono što se pokušalo ostvariti starozavjetnim prinošenjem žrtava.
Te se jedine Kristove žrtve na križu prisjećamo na svakoj svetoj misi, ali također vjerujemo i da Krist biva prisutan na svakoj euharistijskoj gozbi. Naime, budući da je Krist htio da se slavi euharistija, vjerujemo kako se na svakoj svetoj misi ostvaruje pretvorba kruha u Kristovo tijelo, a vina u Kristovu krv. Drugim riječima, Krist nam se u svakoj svetoj misi potpuno daje, slično kao što se predao na križu – za nas, za naše grijehe.
Po tom darivanju, euharistija je, dakle, spomen na Kristovu žrtvu, ali istovremeno i uprisutnjenje te žrtve. Osim toga, euharistija je i gozba. Naime, gozba označava stanje ostvarenja potpunog prijateljstva i međusobne blizine, i to s jedne strane kršćanina koji je na misi s Bogom, a s druge strane kršćana međusobno. Dakle, po slavlju euharistije, posebno primanjem Kristova tijela i njegove krvi (pričest), bivamo združeni s Kristom otkupiteljem, te istovremeno bivamo bratski povezani s ostalim vjernicima s kojima se nalazimo na misi, štoviše sa svim kršćanima svijeta.
Osim toga, i mi sami sebe prinosimo u misi, odnosno prinosimo svoj rad, svoje žrtve, svoj život. Kroz te čine zahvaljujemo Bogu za sve što je učinio i čini za nas.
2. NEKI LITURGIJSKO-PASTORALNI NAGLASCI SAKRAMENTA EUHARISTIJE
a) Red mise po dijelovima
Misa se sastoji od četiri velika dijela:
1. uvodni obredi;
2. služba riječi;
3. euharistijska služba;
4. završni obredi.
Pogledat ćemo od kojih se dijelova sastoji svaki od navedenih dijelova.
a.1) Uvodni obredi
Dok svećenik i ministranti ulaze u crkvu pjeva se ulazna pjesma. Ona ima ulogu da otvori slavlje i potakne na jedinstvo svih okupljenih vjernika. Uz to, pjesma treba odgovarati trenutnom liturgijskom vremenu (a ne npr. da se u uskrsnom vremenu pjevaju pjesme koje odgovaraju božićnom vremenu). Svećenik i ministranti dolaze do oltara, svećenik ga poljubi, a ministranti se naklone. Poljubac, odnosno naklon oltaru, ima simboliku izražavanja počasti Kristu, tj. stolu na kojem će se slaviti Kristova žrtva.
Nakon toga svećenik načini znak križa, pozdravi vjernike, a potom slijedi pokajnički čin (postoji više obrazaca: Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo, da sagriješih…; Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi. Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam; ili neki drugi zazivi koji završavaju s Gospodine, smiluj se). Pokajnički čin ima svrhu da se prisjetimo svoje grešnosti, da zamolimo Boga za oproštenje kako bismo što dostojnije mogli sudjelovati na misnom slavlju. Nakon pokajničkog čina govori se: Gospodine, smiluj se…, Kriste, smiluj se…, Gospodine smiluj se…
Potom slijedi Slava (u Došašću i Korizmi se ne izgovara), koja je u stvari pohvala Bogu koji je iz ljubavi stvorio ovaj svijet, te nas otkupio (Slava Bogu na visini. I na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo te. Blagoslivljamo te…).
Nakon Slave, koja se može pjevati ili govoriti, slijedi kratka šutnja, a potom tzv. zborna molitva. Naime, značenje je tog čina u tome da se vjernici saberu i kratko iznesu svoje molitve Bogu, a onda to svećenik “sabere” u jednu molitvu koju upućuje Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom (završava ovako ili slično: Po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova). Narod odgovori s: Amen! Amen je hebrejska riječ koja znači: Tako je!, odnosno s poklikom Amen! vjernici izražavaju da se pridružuju svećenikovoj molitvi.
a.2) Služba riječi
Slijedi čitanje biblijskih tekstova. Značenje biblijskih tekstova je u prisjećanju na Božja osloboditeljska djela, te u zahvali za njih. Naime, Sveto pismo govori o velikoj Božjoj naklonosti prema nama ljudima, koju je izražavao kroz velika svoja djela, pa zbog toga trebamo Boga slaviti.
Čita se jedno ili dva čitanja. Ukoliko se čitaju dva, prvo je obično iz Starog zavjeta (ili iz Djela apostolskih), nakon kojeg slijedi pjevanje ili čitanje Psalma, a drugo iz Novog zavjeta, i to iz poslanica. Nakon završetka čitanja, pjeva se poklik Aleluja! (u korizmeno vrijeme se zamjenjuje nekim drugim poklikom) koji označava poklik Evanđelju, po kojem Krist progovara.
Slijedi čitanje Evanđelja. Ono označava Isusov govor vjernicima danas. Nakon što je pročitano, svećenik poziva vjernike da pokliknu Božjoj riječi, a narod odgovara: Slava tebi, Kriste. Dok čitanja biblijskih tekstova označavaju Božji govor ljudima, pripjevni psalam, Aleluja! i Slava tebi, Kriste!, koje izgovaraju vjernici, označavaju čovjekov odgovor Bogu.
Potom slijedi homilija, odnosno tumačenje pročitanih biblijskih tekstova, posebno evanđelja. Obično se homilija krivo naziva propovijed. Propovijed označava govor o nekim drugim temama, koje nisu vezane uz pročitana čitanja.
Nakon homilije se moli Vjerovanje. U nekim se našim crkvama moli Nicejsko-carigradsko vjerovanje (Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje…), a u nekim Apostolsko (Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje…).
Nakon Vjerovanja moli se Molitva vjernika. Ona treba biti povezana s pročitanim čitanjima, te izražavati zahvalu Bogu. Osim toga, u ovoj se molitvi moli za sve ljude, za cijelu Crkvu, za one koji obavljaju javne poslove, za one koji trpe, za pokojne i za sve okupljene na misi. Svećenikovim zaključnim riječima završava služba riječi, nakon koje slijedi euharistijska služba.
a.3) Euharistijska služba
Najprije slijedi priprava darova. Ministranti ili vjernici donose kruh i vino za euharistijsko slavlje, a mogu donijeti i neke druge darove. Simboličko značenje prinošenja takvih darova sastoji se u tome da mi Bogu prinosimo svoje poteškoće, žrtve, same sebe, odnosno svoj kršćanski život kao dragocjenu žrtvu. Nakon toga će to svečano učiniti svećenik. Vjernici tako ne prinose žrtvu samo preko svećenikovih ruku, nego i zajedno s njim prikazuju same sebe.
Slijedi tzv. euharistijska molitva. Postoje četiri različite euharistijske molitve, koje se označavaju s prva, druga, treća i četvrta, a od kojih se samo jedna, po izboru, izgovara. (Mi ćemo donijeti prikaz druge euharistijske molitve, jer se ona najčešće moli.)
Ona započinje predslovljem, odnosno molitvom kojom svećenik u ime naroda izražava hvalu Bogu zbog njegovih divnih spasenjskih djela: Uistinu, dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno, svagda i svagdje zahvaljivati tebi, Oče sveti, po tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, Riječi tvojoj po kojoj si sve stvorio. Njega si nam, utjelovljena po Duhu Svetom i rođena od Djevice, za Spasitelja i otkupitelja poslao. Vršeći tvoju volju on tebi steče sveti narod; trpio je na križu razapet, da smrt uništi, uskrsnuće objavi. I stoga s anđelima i sa svima svetima slavu tvoju naviještamo uglas govoreći. (Predslovlje ne mora uvijek biti isto, nego je za mnoge nedjelje i blagdane propisano drukčije.)
Zatim slijedi poklik kojim sada vjernici izražavaju slavu Bogu Stvoritelju i Otkupitelju: Svet, svet svet, Gospodin Bog sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini.
Poslije toga se izgovara dio euharistijske molitve koji se naziva epikleza, a označava zaziv Bogu Ocu da pošalje Duha Svetoga da posveti kruh i vino da postanu tijelo i krv Kristova: Uistinu svet si, Gospodine, izvore svake svetosti. Tebe, zato, molimo: rosom Duha Svetoga posveti ove darove, da nam postanu Tijelo i (tu svećenik čini znak križa) Krv Gospodina našega Isusa Krista.
Nakon toga slijede riječi ustanovljenja euharistije: Kad se dragovoljno predao na muku, on uze kruh, tebi zahvali, razlomi i dade učenicima svojim govoreći: Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati. Isto tako, pošto večeraše, uze kalež, ponovno ti zahvali i dade učenicima svojim govoreći: Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen.
Nakon toga svećenik kaže: Tajna vjere, a narod odgovori: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.
Zatim se, dok svećenik izgovara ove riječi, Crkva prisjeća Kristove žrtve i ujedno ju prinosi: Slaveći, dakle, spomen smrti i uskrsnuća tvoga Sina, prinosimo ti, Gospodine, kruh života i kalež spasenja, i zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo.
Potom svećenik izgovara molitvu da sve vjernike Duh Sveti ujedini: Smjerno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno, a zatim moli i za cijelu Crkvu: Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje širom svijeta: usavrši je u ljubavi zajedno s papom našim (Ivanom Pavlom) i biskupom našim (Marinom) i sveukupnim svećenstvom.
Nakon toga se moli za pokojne: Spomeni se i naše braće i sestara, koji usnuše u nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju: privedi ih k svjetlu svoga lica. Potom i za žive: Molimo te, smiluj se svima nama, da zavrijedimo biti sudionici vječnoga života s blaženom Bogorodicom Djevicom Marijom, s blaženim apostolima i svima svetima koji su živjeli u tvojoj ljubavi, da te hvalimo i slavimo po Isusu Kristu, tvome Sinu.
Zatim svećenik zaključi euharistijsku molitvu: Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, tebi Bogu, Ocu Svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova, a narod odgovori: Amen.
Nakon euharistijske molitve slijedi obred pričesti. On započinje moljenjem Očenaša, poslije kojeg si vjernici jedni drugima pruže Kristov mir. Budući da je euharistija bratska gozba, potrebno je da svi međusobno budemo pomireni, odnosno da odbacimo mržnju i zavist, te da u međusobnoj ljubavi pristupimo jednom kruhu i jednom kaležu. Nekada su si, umjesto pružanja ruke jednih drugima, vjernici međusobno davali poljubac mira. To je i danas zadržano u nekim krajevima svijeta. Kod nas je naša Biskupska konferencija zabranila svaki oblik ljubljenja i grljenja, pa se umjesto poljupca jednostavno pruži ruka.
Nakon toga svećenik lomi kruh, kao što je to učinio i Isus na Posljednjoj večeri. To je lomljenje znak jedinstva Crkve, jer su svi vjernici dionici jednog kruha. Dok svećenik lomi kruh, vjernici mole Jaganjče Božji…
Potom slijedi sama pričest. Riječ pričest dolazi od staroslavenske riječi pričest koja označava pristup čestici, dijelu (čest – dio nečega). Ukoliko se pričešćuje samo Tijelom Kristovim, svećenik govori: Tijelo Kristovo, ukoliko krvlju, govori: Krv Kristova, a ukoliko pod objema prilikama: Tijelo i Krv Kristova. Vjernik u svakom od navedenih slučajeva odgovara: Amen!
U prvo vrijeme Crkve je bilo samo po sebi razumljivo da se svi vjernici pričeste (onima koji su bili bolesni nosila se pričest kući), ali su se negdje oko 10. st., iz većeg strahopoštovanja prema euharistiji, manje pričešćivali, a slična je situacija i danas. Do 12. su se st. vjernici pričešćivali pod obje prilike, a od tada, zbog straha da se ne bi obeščastila Krv Kristova (npr. ako se prolije vino), samo pod prilikom kruha. Iako Crkva naučava da je cijeli Krist prisutan i samo pod prilikom kruha, preporuča da se, barem u nekim značajnijim misnim slavljima, pričešćuju vjernici pod objema prilikama.
Danas se pričešćuje na usta i na ruku. Crkva naučava da je jednako dostojanstven i jedan i drugi način.
a.4) Završni obredi
Na samom kraju euharistijskog slavlja svećenik pročita obavijesti, te pozdravi, blagoslovi i otpusti narod: Gospodin s vama. – I s duhom tvojim. – Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i (tu pravi znak križa) Duh Sveti. – Amen. – Idite u miru. – Bogu hvala.
b) Liturgijska (crkvena) godina
Liturgijska godina se razlikuje od građanske. Dok građanska godina započinje 1. siječnja i završava 31. prosinca, crkvena godina započinje Prvom nedjeljom Došašća (ili Adventa), a završava posljednjom nedjeljom u studenom, odnosno nedjeljom koja prethodi blagdanu sv. Andrije – 30. studenog.
Liturgijska je godina podijeljena na tri ciklusa ili vremena, odnosno razdoblja u godini koja označavaju spomen na neke važnije događaje iz Kristova života ili označavaju neke važnije sadržaje kršćanske vjere. Najvažnija su tri takva događaja: Uskrs, Božić i Duhovi, pa zbog toga postoje i tri ciklusa: božićni, uskrsni i duhovski. Objasnit ćemo svaki od navedenih.
b.1) Božićni ciklus
b.1.1) Došašće
Božićni ciklus započinje s Adventom ili Došašćem. Riječ advent dolazi od lat. adventus, što znači dolazak, došašće. Došašće se sastoji od četiri nedjelje koje prethode Božiću, a započinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca.
Kroz to vrijeme svećenik nosi liturgijsku odjeću ljubičaste boje, a u misi se izostavlja Slava.
Kroz Došašće se organiziraju ranojutarnje mise, tzv. zornice. Iako one imaju veliku vrijednost i označavaju spremnost na pokoru, nikada ne bi smjele zasjeniti nedjeljnu svetu misu. Naime, nedjeljna je sveta misa, jer je Isus uskrsnuo u nedjelju, vrhunac euharistijskog okupljanja. Zornice, dakle, trebaju biti usmjerene na takvo okupljanje. Nažalost, mnoge naše crkve su pune u vrijeme zornica, a u nedjelju poluprazne.
b.1.2) Božić
Središte božićnog ciklusa je blagdan rođenja Kristova – Božić, koji se sada u Katoličkoj Crkvi slavi svakog 25. prosinca. Božić se nije slavio od samih početaka kršćanstva, nego se počinje slaviti u 4. st., i to kao reakcija na jedan poganski blagdan. Naime, do tada je postojao poganski državni blagdan koji se nazivao Natale Solis invicti (Rođenje nepobjedivog /boga/ Sunca).
Taj je poganski blagdan bio usko vezan uz zimski solsticij. Zimski solsticij je dan kada je najdulja noć i najkraći dan u godini. Prema rimskom kalendaru, padao je na dan 25. prosinca, a prema egipatskom 6. siječnja. Te su noći naši preci bdjeli i ložili vatru, nastojeći tako pripomoći da se sunce rodi.
Kad su kršćani preuzeli taj blagdan, željeli su dokinuti takvo pogansko slavlje, htijući pokazati kako je jedino pravo Sunce – Isus Krist.
Na blagdan Božića se slave tri mise (a mogu i četiri). Zapravo, prva misa – tzv. dječja polnoćka, se slavi još na Badnjak, uoči Božića, druga – polnoćka, u noći, te treća – danja misa, na sam Božić (a može se slaviti još i zornica). Obično se u crkvu postave jaslice i božićno drvce (uglavnom bor).
Drvo označava simboliku drva života u raju, do kojeg nam je Krist opet omogućio pristup. Prve je jaslice napravio sv. Franjo Asiški 1223. godine. On je, naime, u jednu staju unio slame i sijena, uveo vola i magarca, postavio oltar, pa je, uz biskupovo dopuštenje, doveo jednog svećenika tamo da služi misu.
Od tada se redovito u jaslicama nalaze vol i magarac, iako ih nema u biblijskom opisu Isusova rođenja. Njihova je prisutnost simbolična: budući da se vol i magarac vraćaju na jasle i kad se izgube, simbolički se želi reći kako Židovi nisu prepoznali Mesiju, a ove priproste životinje su prepoznale svoga Gospodara.
b.1.3) Božićna osmina
Nakon samog blagdana Božića slavi se tzv. božićna osmina, cjelotjedno produženo slavlje božićnog otajstva. Drugi dan Božića se slavi sv. Stjepan, treći sv. Ivan… – sveci koji su usko povezani s Kristom i počecima kršćanstva. U osmi se dan, tj. 1. siječnja, slavi Majka Gospodinova, ali je, nažalost, taj blagdan zasjenjen proslavom početka građanske Nove godine (i Svjetskog dana mira).
6. siječnja se slavi blagdan Bogojavljenja, odnosno dan koji označava da se Bog preko mudraca objavio svim poganskim narodima, a u nedjelju nakon Bogojavljenja blagdan Krštenja Kristova. Nakon toga slijedi nekoliko slobodnih nedjelja, a onda nastupa uskrsni ciklus.
Četrdeset dana nakon Božića – 2. veljače – slavi se blagdan Prikazanja Gospodnjeg u hramu ili Svijećnica, a 25. ožujka Blagovijest, odnosno navještaj Mariji da će roditi Spasitelja.
b.2) Uskrsni (pashalni, vazmeni) ciklus
USkrsni ili vazmeni ciklus započinje vremenom pokore, tzv. Korizmom, a traje do blagdana Duhova, 50 dana nakon Uskrsa.
b.2.1) Korizma
Korizma traje 40 dana: započinje Čistom srijedom (Pepelnicom), odnosno u srijedu pred šestu nedjelju prije Uskrsa, a traje do Velikog četvrtka. Korizma je u prvo vrijeme Crkve bila razdoblje pokore određena za katekumene (one koji su se pripremali za krštenje), kojima su se pridružili i ostali vjernici.
Danas je Korizma vrijeme ozbiljnosti i pokore, vrijeme kada se mnogi vjernici nastoje strože odreći nekih svojih ovisnosti i loših naklonosti. To, bez sumnje, ima veliku vrijednost. Ipak, poneki npr. tijekom Korizme ne žele apsolutno ništa piti, ili poste, ili ne puše…, ali poslije sve to dvostruko nadoknade. To sigurno nije pravi smisao korizmene pokore.
U crkvama se tijekom Korizme obavlja pobožnost Križnog puta. Ta je pobožnost nastala u Jeruzalemu, a u 15. st. proširena po cijeloj Europi. Sastoji se u razmišljanju o Kristovoj muci kroz 14 mjesta (postaja), od Pilatove palače do Kalvarije (Golgote), brdašca neposredno uz Jeruzalem. Najčešće se obavlja petkom, danom koji nas posebno podsjeća na Kristovu muku i smrt.
Kroz cijelo korizmeno vrijeme svećenik nosi ljubičastu liturgijsku odjeću, kao znak pokore. Osim toga, oltar i crkva se ne ukrašavaju, ne svira se u crkvi, ne pjeva se Aleluja, izostavlja se Slava, prekrivaju se oltarne slike i kipovi…
b.2.2) Veliki tjedan
Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane. On započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.
Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem. Svećenik tada nosi crvenu, a ne ljubičastu boju odjeće. Narod se okupi izvan crkve, noseći u rukama grančice (palmine, maslinove ili neke druge), svećenik blagoslovi te grančice, navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, te se nakon toga vjernici upute u crkvu.
Umjesto redovitog čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita ili pjeva Muka (po Mateju, Marku ili Luki). Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ ili se nose u staje.
VELIKI ČETVRTAK. Veliki četvrtak označava posljednji dan Korizme, a na taj dan navečer započinje vazmeno trodnevlje (Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota). Prije podne se održava samo jedna sveta misa u cijeloj biskupiji, koju slavi biskup sa svećenicima iz cijele biskupije.
Ona se naziva Misa posvete ulja. Biskup tada blagoslovi tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.
Navečer se u svakoj župi slavi misa Gospodnje večere. Prije mise se isprazni tabernakul (svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije). Pjeva se Slava, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdjenja. Nakon čitanja evanđelja može se izvršiti obred pranja nogu.
Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, zajedno s Presvetim (tj. velikom posvećenom hostijom koja se sprema u tzv. pokaznicu, odnosno prozirnu posudu, tako da vjernici mogu jasno vidjeti hostiju – Isusa Krista). Također, svi se ukrasi s oltara odnesu. Tada se obično upriličuje barem jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
VELIKI PETAK. Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt. Zato se na taj dan u Crkvi oduvijek postilo. Na Veliki petak nema svete mise, nego postoje samo obredi Velikog petka. Svećenik nosi odjeću crvene boje, simbol mučeničke smrti. Obredi započinju u šutnji, bez pjesme. Kada svećenik dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje i tiho se moli. Evanđelje na Veliki petak je Muka, i to po Ivanu, koja se čita ili pjeva.
Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva (molitva vjernika). Slijedi ljubljenje križa. Naime, donosi se drveni križ, koji se u tri stupnja razotkriva (svaki put se pjeva: Evo drvo križa…, a narod u šutnji poklekne, te odgovara: Dođite, poklonimo se!; svaki put višim glasom).
Nakon toga svaki vjernik dolazi do oltara i klanja se križu ili ga ljubi. Pri tome se pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Zatim slijedi pričest, i to s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Nakon toga se iznosi Presveto (Kristovo tijelo u pokaznici) iz crkve, kao znak Kristove smrti.
VELIKA SUBOTA – VAZMENO BDJENJE – USKRS. Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. Nema mise niti pričešćivanja. Oltar ostaje i dalje nepokriven. Navečer (nije točno određeno vrijeme, ali ne bi trebalo započinjati prije 21 sata, niti završiti nakon 6 sati u nedjelju) se slavi Vazmeno (ili uskrsno) bdjenje. Vazmeno bdjenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt, te njegovo uskrsnuće, po kojima smo i mi vjernici spašeni.
Vazmeno bdjenje započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdjenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće (velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova (alfa i omega), kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina). Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdjenja, te s njom ulazi u crkvu. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne.
Nakon toga slijedi hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji započinje: Ovo je noć… Potom se čitaju biblijska čitanja. Najprije se čitaju tekstovi iz Starog zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakog se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje.
Ponovno se počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru, te zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt. Danas se slavi i danja misa na Uskrs.
Takva bogata liturgija želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća), po kojem smo mi otkupljeni. Nažalost, kod nas se na Uskrs daleko više pridaje vrijednost običnom poganskom, nekršćanskom folkloru: “uskršnjim” jajima, pilićima, zečevima i slično, nego li tajni našeg spasenja. Osim toga, po izlozima i trgovinama se takvi “simboli Uskrsa” stavljaju već početkom Korizme, tako da se Uskrs – koji tako postaje dan prejedanja i opijanja – počinje slaviti još u ono vrijeme koje je predviđeno za pokoru.
Korizma i Uskrs nipošto nisu dani folklora i narodnih običaja, nego Korizma treba označavati dane iskrenog pokajanja i iščekivanja Božje milosti, a Uskrs dan potpunog izlijevanja te Božje milosti ostvarene u Isusu Kristu.
Uskrs se često naziva i Vazam. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugog vremena posta (nakon Korizme; post se prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso. Postoji određena razlika između Vazma i Uskrsa. Dok Uskrs označava sam dan kada se slavi Kristovo uskrsnuće, Vazam je širi pojam i označava cijelo otajstvo našeg spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu.
Blagdan Uskrsa se ne slavi svake godine u isto vrijeme. Danas se on slavi u prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, to znači da blagdan Uskrsa može pasti samo unutar tog vremena. Danas postoji formula za računanje Uskrsa. Na temelju nje se može izračunati dan Uskrsa za svaku godinu. Mi ćemo, primjera radi, pokazati u koju je godinu pala svetkovina Uskrsa 1999. godine.
————–
Gaussova formula računanja Uskrsa
g = tekuća godina (1999.)
a = ostatak od g : 19 (= 4)
b = ostatak od (19a + 24) : 30 (= 10)
c = ostatak od g : 4 (= 3)
d = ostatak od g : 7 (= 4)
e = ostatak od (6b + 2c + 4d + 5) : 7 (= 3)
Uskrs = 22. ožujka + b + e (= 4. travnja)
b.2.3) Od Uskrsa do Duhova
Nakon blagdana Uskrsa, četrdeset je narednih dana posvećeno događajima koji su se zbili do Kristova uzašašća. Sam se blagdan Uzašašća uvijek slavi 40. dan poslije Uskrsa, odnosno u četvrtak Šeste vazmene nedjelje. Deset dana poslije, odnosno 50. dan nakon Uskrsa, slavi se blagdan Duhova, tj. spomen na silazak Duha Svetoga na prvu Crkvu. Tim se blagdanom završava uskrsni, a započinje duhovski ciklus.
b.3) Duhovski ciklus
Vrijeme od Duhova do kraja liturgijske godine pripada duhovskom ciklusu. Kroz to vrijeme značajniji blagdani su Presveto Trojstvo (slavi se u nedjelju iza Duhova), Tijelovo (u prvi četvrtak nakon Trojstva), Krist Kralj (u zadnju nedjelju kroz godinu; prije početka Došašća)…
c) Liturgijska odjeća i liturgijsko posuđe
c.1) Liturgijska odjeća
Svećenik dok slavi svetu misu i dok slavi ostale bogoštovne čine nosi posebnu, tzv. liturgijsku odjeću. Svaki komad tog ruha označava spomen na “odjeću” koju je nosio Isus za vrijeme svoje muke, te uz to ima i simboličko značenje. Najprije ćemo pogledat koju liturgijsku odjeću nosi svećenik dok slavi misu, a potom i izvan nje, (npr. kad dijeli sakramente izvan svete mise ili obavlja neke druge bogoštovne čine).
Liturgijska odjeća koju nosi svećenik dok slavi sv. misu
Kada slavi svetu misu, svećenik najprije oblači oplećak ili amikt, odnosno pravokutni komad platna s vrpcama, na kojem je izvezen mali križić. Simbolizira platno kojim je bilo pokriveno Isusovo lice dok su mu se rugali vojnici.
Zatim oblači albu (alba – lat. bijela), bijelu donju lanenu tuniku koja seže do peta. Ona označava onu haljinu koju je Herod naredio da se obuče Isusu, kako bi mu se narugao, a simbolizira čistoću i radost onih koji su otkupljeni Kristovom krvlju, odnosno podsjeća na krsnu haljinu.
Na albu stavlja štolu, odnosno uzak i izvezen “šal”, one boje u kojoj je i misnica, koji se nosi na ramenima i prekriži na prsima. Ima izvezena tri križa: jedan na vratu i po jedan na svakom kraju. Ona simbolizira kršćansku obvezu vjernosti Kristu. (Biskup i đakon drukčije nose štolu za vrijeme mise. Biskup je nosi neprekriženu, a đakonska je štola šira i nosi je prebačenu preko jednog ramena i preko prsa, tako da je veže u struku, i to na suprotnoj strani od ramena preko kojeg je prebačena štola.)
Albu i prekrižene krajeve štole zatim veže s lanenim užetom (ponekad je vuneni ili svileni) koji se naziva cingulum (lat. pojas, opasač) ili pas. On označava uže kojim je Isus bio privezan za stup kad su ga bičevali, a simbolizira umjerenost, samoodricanje i čistoću.
Na kraju svećenik oblači misnicu ili kazulu, odnosno ogrtač s otvorom za glavu koji seže do koljena. Boja misnice nije uvijek ista nego odgovara liturgijskom vremenu i blagdanu koji se slavi. Može biti bijela, crvena, ružičasta, ljubičasta, zelena, zlatna, srebrna i crna. Npr. u vrijeme Korizme (pokora!) misnica (i štola) se nose u ljubičastoj boji, na blagdan mučenika crvena, na Uskrs (radost!) bijela…
Misnica obično ima izvezen križ na stražnjem dijelu, a označava spomen na Kristovu muku. Budući da prekriva ostalu liturgijsku odjeću, misnica simbolizira kršćansku ljubav (kao što ljubav obuhvaća sve kreposti). Kada koncelebriraju, tj. slave svetu misu s drugim svećenicima, ali ne predvode, svećenici mogu biti samo u albi i štoli, bez misnice.
Liturgijska odjeća koju nosi svećenik kad slavi sakramente
Svećenik najprije oblači talar ili reverendu, odnosno crnu usku dugačku mantiju dugih rukava s trideset i tri dugmeta (označavaju 33 godine Isusova života), koja seže do gležanja (odatle i naziv talar – dolazi od lat. talus što znači gležanj). (Dok svećenik nosi talar crne boje, papin je talar bijele, kardinalov grimizne ili crvene, a biskupov ljubičaste boje.)
Preko nje oblači roketu, odnosno naboranu haljinu do koljena od bijelog lana s velikim otvorom oko vrata i dugim uskim rukavima. Krajevi rukava, naramenice i donji dio rokete su ukrašeni čipkom.
U procesijama i veoma svečanim bogoštovnim činima svećenik nosi pluvijal ili plašt, najukrašeniji dio liturgijske odjeće. Pluvijal je prostrani ogrtač koji je sašiven u obliku polukruga. Ima veliku kukuljicu, izvezenu vrpcu po rubu prednjeg otvora koji se pričvršćuje raskošno izrađenom kopčom. Boja plašta ovisi o liturgijskoj godini. Pluvijal ima simboliku čistoće i dostojanstva.
Pri svečanom blagoslovu s Presvetim, svećenik se zaogrne preko ramena s bogato izvezenim platnom, koje se naziva velum. Velum se slaže u boji s misnicom, a koristi se tako da svećenik njegovim krajevima, iz poštovanja, drži pokaznicu (Presveto).
(O odjeći đakona, biskupa, kardinala i pape ćemo govoriti u predstavljanju sakramenta svetog reda.)
c.2) Liturgijsko posuđe
Svećenik se u svetoj misi služi i liturgijskim posuđem. Osnovno posuđe predstavljaju vrčići za vino i vodu, kalež, patena, posuda za hostije, korporal, kaležnjak i lavabo-rupčić.
Prije nego što će započeti euharistijsku molitvu, svećenik obredno pere ruke, kao izraz čišćenja prije pristupanja Bogu. Taj se čin naziva “lavabo” (prema lat. lavare – prati). Pri tome ministrant svećeniku polijeva ruke vodom iz za to namijenjenog vrčića, a poslije svećenik briše ruke tzv. lavabo-rupčićem.
Osim vrčića za vodu, postoji i vrčić za vino. Oba se zajedno nazivaju kostarice ili ampulice. Oni se izrađuju ili od stakla ili od neke druge kovine. Mogu biti različitih oblika i različitih dimenzija, s poklopcem ili bez njega.
Kalež je pehar od plemenitog metala (najčešće od srebra, a iznutra pozlaćen, ali ponekad i potpuno pozlaćen ili čak zlatan) u kojem se drži euharistijsko vino. Češće ima ukrasni držač između podnožja i čaše. Nekada su kaleži bili veoma ukrašeni i skupocjeni (time se htjela pokazati neprocjenjiva vrijednost Kristove žrtve), a danas se preporuča da budu što jednostavniji.
Kalež se pokriva s bijelim lanenim pokrovcem u obliku kvadrata, koji se naziva pala. Pala je često ili uštirkan ili ojačan tvrdim kartonskim umetkom.
Patena ili plitica je sasvim plitak pladnjić od plemenite kovine u kojem se drže čestice pričesti u misi, najčešće samo ona hostija koju će svećenik blagovati. U tom se slučaju u posebnoj posudi nalaze hostije za ostale vjernike.
Čestice kruha i kalež s vinom koji se žele posvetiti na misi stavljaju se na komad bijelog lanenog platna u obliku kvadrata, koji se naziva tjelesnik ili korporal. Na korporal se također stavlja Presveto kada se čuva ili izlaže na štovanje.
Nakon euharistijske službe kalež se briše i čiste se posude za hostije, i to pomoću purifikatorija ili kaležnjaka, odnosno bijelog lanenog rupčića, dimenzija otprilike 40 x 25 cm.
Sakrament euharistije je pravi sakrament istinskog susreta Boga i čovjeka. Stoga svaka sveta misa označava ponovno predanje Krista na križ – za nas, a treba označavati i našu zahvalu Bogu na tome, te naše predanje Kristu. Na poseban se način taj susret ostvaruje na nedjeljnoj svetoj misi – vrhuncu svega naučavanja i djelovanja Crkve. Zato nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća, ima posebno značenje u kršćanskom životu. Nedjelja je dan slavlja euharistije i dan odmora. Nedjelja je, dakle, dan susreta s uskrslim Gospodinom i dan kada se kršćani međusobno više susreću, obilaze rodbinu, prijatelje, bolesnike, starce…
Samo onaj tko shvati svu tu dubinu sakramenta euharistije i nedjelje kao dana posebno posvećenog Bogu i ljudima, može otkriti ljepotu svoje vjere i vrijednost pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
