Sakrament ispovijedi – iskustvo milosrdnoga Boga

Bog nam svoju ljubav i svoje milosrđe pokazuje na puno načina, od toga da smo stvoreni na Njegovu sliku, preko toga da nas je Krist otkupio svojim vazmenim otajstvom, do toga da se njegovom milošću možemo s punim pravom nazivati djeca Božja i s nepokolebljivom nadom očekivati radost vječnoga života. No, sve se to ponekad može činiti odveć teškim razumjeti i iskreno prihvatiti, a onda se ni Božja ljubav ni Njegovo milosrđe vjerojatno neće doživjeti ni približno u onom svjetlu kakvom nas Bog obasiplje. No, zato će se mnogi složiti s tim da se iskustvo milosrdnoga Boga može snažno iskusiti u sakramentu ispovijedi. U njemu, naime, nevidljivi Bog postaje itekako nazočan u srcu skrušena grešnika, jer može osjetiti silinu Božjeg milosrđa u oproštenju grijeha.

Čovjek istina ima slobodu činiti dobro ili zlo, ali njegova je narav opterećena istočnim grijehom te je kao takav sklon grijehu. U tom se svjetlu može reći da je grijeh sve ono što je slobodno odabrao, a što ga kao takvo udaljuje od Boga. Takvo iskustvo grijeha vidljivo je kroz cijelu starozavjetnu povijest, ali i kroz cijelu ljudsku povijest. Stoga nam je Bog darovao svoga Sina Jedinorođenca koji je na se uzeo grešnu ljudsku narav i otkupio nas svojim križem. Krist je pak ustanovio sakrament pomirenja i dao vlast apostolima da vezuju i odrješuju grijehe.

Smisao i dubinu oproštenja grijeha možemo bolje razumjeti ako imamo na pameti značenje grijeha u Starom i Novom zavjetu, kao i razvitak samog sakramenta kroz povijest. Stari nam zavjet tako stavlja pred oči činjenicu da je Bog izabrao Židove kao svoju predragu svojinu i sklopio s njima Savez, a po kojem su se oni obvezali da će samo Njemu služiti i vjerno obdržavati Zakon, a ako tako budu činili, On će uvijek biti s njima. Kao izabrani Božji narod, bili su pozvani na svetost, odnosno bilo je važno da svojim životom svjedoče vjeru u jednoga Boga, kako bi i drugi narodi priznali da nema drugog Boga osim Jahve. Međutim, povijest Židova pokazuje da su se češće znali udaljiti od Saveza i okrenuti Bogu leđa, odnosno da su se klanjali drugim bogovima.

Koliko su bili nepostojani, svjedoči činjenica da su zaboravili na Boga već ubrzo nakon što su sklopili s Njim Savez, odnosno kada je Mojsije otišao na brdo Sinaj da od Boga primi Deset zapovijedi i nije ga bilo nazad 40 dana, narod je već salio zlatno tele i njemu se klanjao. Nakon raspada kraljevstva poslije smrti kralja Salomona otpad od vjere je bio vrlo čest, pa se u više navrata gotovo sav narod okrenuo štovanju Baala, Aštarte, Moloka, različitih ašera i drugih poganskih božanstava.

Da bi ih vratio na pravi put, Bog ih je opominjao preko proroka, a kako ni njih uglavnom nisu htjeli poslušati, kažnjavao ih je raznim nedaćama, a posebno time što su ih porobljavali drugi narodi. Tek kada bi ih stigla neka kazna, Židovi su postajali svjesni svojih grijeha i grijeha svojih otaca, odnosno postajali su svjesni gorke činjenice da je Bog uvijek bio vjeran Savezu, ali da su oni bili Njemu nevjerni. Zato su u takvim situacijama okajavali svoje grijehe i molili Boga da im se smiluje. Takvo starozavjetno iskustvo gorčine grijeha i zaslužene kazne svakako i nama danas može biti polazište u razumijevanju dubine Božjega milosrđa i važnosti sakramenta ispovijedi.

Još više i bolje možemo razumjeti Božje milosrđe i vrijednost oproštenja grijeha imajući na pameti sve ono što je Isus činio i govorio. On je došao na zemlju kako bi sve ljude spasio, prinio je za nas i naše grijehe žrtvu križa, ali nam daje slobodu da tu Njegovu nesebičnu ponudu spasenja prihvatimo ili odbijemo. Sveti Augustin tako kaže, a Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje: “Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas” (KKC, br. 1847). Drugim riječima, Bog nam daje dostatnu milost da možemo, ako hoćemo, razumjeti da je Bog najveće Dobro i da nema drugih bogova osim njega, pa je svaki grijeh, odnosno svaki vid odbacivanja Boga, naš slobodni odabir za koji snosimo odgovornost.

Krist je jasno upozoravao na pogubnost takvoga odbacivanja Boga i pozivao ljude na obraćenje, a svakome onome tko je to razumio i prihvatio, pokazivao je veliko milosrđe. U tom se svjetlu mogu npr. istaknuti prispodoba o dobrom ocu i rasipnom sinu, zgoda s obraćenjem nadcarinika Zakeja ili npr. raskajanost i skrušenost koju je pokazala žena zatečena u preljubu. I ti nam primjeri, kao i mnogi drugi, itekako mogu biti poticaj u razumijevanju Božjeg milosrđa u sakramentu ispovijedi. No, još više, činjenica da se sam Bog spušta među nas i dijeli ljudsku sudbinu, u svemu nam jednak, osim u grijehu, kao i činjenica da se za nas – grešne – Krist prinosi Ocu kao pomirna žrtva za spas svijeta, svakako u nama treba izazvati duboku zahvalnost i bol što svojim grijesima ne uzvraćamo Bogu na tolikoj ljubavi. Upravo je milosno razumijevanje takve naše nezahvalnosti duboka bol kajanja koju smo pozvani probuditi svaki put kad pristupamo sakramentu pomirenja.

Sam je sakrament, kako je već navedeno, ustanovio Isus Krist, dajući svojim učenicima opunomoćenost da otpuštaju i zadržavaju grijehe. Tako čitamo u evanđelju ovako: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20, 21-23). Tu opunomoćenost nastavljaju nasljednici apostola – biskupi, i njihovi ovlašteni suradnici – prezbiteri, a čine to snagom svetog reda. Zato se sakrament ispovijedi nužno obavlja pred svećenikom ili biskupom, a ne “pred samim sobom”, pred đakonom ili pred nekim laikom.

Kroz povijest je taj sakrament prošao više faza, od toga da se u početcima samo za velike grijehe vršila pokora, preko kanonske, pa tarifne pokore, do današnjih oblika slavljenja sakramenta pomirenja. Kanonska pokora se provodila otprilike od 3. do 6. st., a značila je da se penitent mogao samo jednom u životu ispovjediti, i to pred biskupom, a pokora koju je izvršio bila je dugotrajna, teška i svima poznata. Potom se javlja tarifna pokora, kada se pokornik ispovijedao više puta, pred svećenikom i tajno, a pokora je bila propisana unaprijed određenom tarifom, ovisnom o vrsti, težini i količini grijeha. Odrješenje se i u njoj, jednako kao i kod kanonske pokore, davalo tek po izvršenju zadovoljštine, a to je u praksi bilo nakon više godina. Naredna su stoljeća donijela velika zastranjenja u razumijevanju sakramenta ispovijedi, od tzv. komutacija do prodaje oprosta. Komutacije su označavale praksu zamjenjivanja dugogodišnje i stroge pokore nečim drugim, točno propisanim, redovito jednostavnijim i lakšim. Prodaja oprosta je u početku uglavnom išla tako što su bogataši plaćali sirotinji da za njih izvrše njihovu pokoru, a na kraju je zloupotreba sakramenta dovela do pobune Martina Luthera i bitno utjecalo na raskol. Obnova Katoličke Crkve nakon reformacije i Tridentski sabor u tom su smislu unijeli red, a tada donesena pravila oko sakramenta ispovijedi velikim dijelom vrijede i danas.

Osim što se naziva sakrament ispovijedi, danas su u upotrebi i drugi nazivi: pomirenje, oproštenje, pokora, obraćenje. Svaki od njih izriče neki važan dio sakramenta, ali ni jedan ne otkriva svu njegovu dubinu. Tako se naziv ispovijed više odnosi na samo iznošenje grijeha pred svećenikom i na njihovu težinu, ali ne dolazi do izražaja Božja milost u oproštenju. Oproštenje opet više naglašava Božje milosrđe, ali ne i težinu učinjenih grijeha i žal zbog njih. Sakrament obraćenja otkriva vid vraćanja s grešnog puta, sakrament pokore stavlja naglasak na zadovoljštinu koju treba izvršiti, a sakrament pomirenja naglašava izmirenje s Bogom i Crkvom. Svi oni, dakle, naglašavaju važne vidove, ali ne mogu obuhvatiti cjelovitost milosti koju sakrament daje. U ranijim se vremenima sakrament nazivao pokora, a danas se daje prednost pomirenju, iako je u narodu još uvijek najčešći naziv ispovijed.

Danas postoje tri načina ispovijedanja, a to su pojedinačna ispovijed, ispovijed više pokornika uz zajedničku pripravu, te skupna ispovijed sa skupnim odrješenjem. Pojedinačna ispovijed označava osobnu pripremu, osobnu ispovijed i osobnu zahvalu. Ispovijed više pokornika uz zajedničku pripravu obično se upriličuje kada su tzv. velike ispovijedi, npr. pred Božić i Uskrs, kada se organizira ispovijed za školsku djecu ili neku drugu skupinu, ili u nekim sličnim prilikama. Takva ispovijed podrazumijeva postojanje tzv. pokorničkih slavlja, odnosno oblika zajedničke pripreme svih koji su se došli ispovijedati, nakon čega se svatko pojedinačno ispovijeda, a po završetku se opet svi okupe na zahvalu. Zadnji se način – skupna ispovijed sa skupnim odrješenjem, u načelu primjenjuje u nekim vrlo ozbiljnim situacijama, kao što su rat, poplava, prirodne ili neke druge katastrofe i slično. U njoj, upravo zbog teških objektivnih prilika, nema pojedinačne ispovijedi, nego se ona čini skupno, jednako kao što se skupno daje i odrješenje, s tim da taj oblik obvezuje pokornika u savjesti da se po prestanku teških okolnosti ispovjedi na redovit način.

Sakrament ispovijedi ima četiri dijela, a to su kajanje, iznošenje grijeha, zadovoljština i odrješenje. Prvi je uvjet za oproštenje kajanje, odnosno istinska žal pokornika zbog učinjenih grijeha. Takav skrušeni grešnik treba pred svećenikom priznati sve svoje teške grijehe kojih je svjestan, a može i lake. Svećenik će mu na to dati pokoru, a poželjno je da takva zadovoljština bude primjerena grijesima. Na kraju će nad glavom penitenta izmoliti obrazac odrješenja, te će time pokornik biti izmiren s Bogom i s Crkvom. Kao takav, sakrament pomirenja istinski je znak Božjega milosrđa, a svi smo pozvani ne zanemariti taj sakrament u svom životu, nego naprotiv često koristiti to milosno sredstvo izlijevanja Božje ljubavi.